Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kapadokija:: Tamo gdje su domovi uklesani u stijene...
(Rejting 5.00 od 5)
Put za Katmandu
Autor: Hrvoje Ivančić   
Utorak, 14 Listopad 2008 01:00
Istanbul je iza nas, a ispred je ravna Anatolija i 700 kilometara do Kapadokije. Vozimo autocestom, a na tabli - Ankara 400 km. “Bit će nam to prva stanica” složimo se...

...i točno. Dok teče 200. kilometar kazaljka temperature motora naglo skoči i ponovo se nađe u crvenom području. Stajemo i otvaramo haubu. Unutra je pravi pakao. U tom trenu pojavljuju se tri tipa s turskih cesta i s nekoliko litara vode polijevaju motor i pregledavaju ga. Na kraju nam zažele sretan put iako smo mislili da će nam naplatiti. Izgleda da su bili samo ljubazni i susretljivi, a takvih u Turskoj ima mnogo. Prvi grad u kojem bi trebalo potražiti servis je Bolu. No, kad promašimo jedini izlaz s autoceste, odgađamo popravak za kasnije, tko zna kad... Stanje motora je takvo da pri i najmanjoj uzbrdici hvata dah i može se uspeti samo u prvoj brzini. Sve govori o lošim klipovima i činjenici da ne sagori svo gorivo. To se primjećuje i po gustom crnom dimu koji šiba iz auspuha kao iz dimnjaka kakve tvornice.

 

No, bez obzira dajemo gas i prilazimo Ankari. Glavni grad Turske namjenjen je diplomatima i političarima. Čak 60 posto stanovništva su džavni birokrati. Grad je ujedno i sinonim za novogradnju pa tako možete susresti cijele blokove indentičnih kuća i zgrada koje samo čekaju da u njih useli neki novi birokrat, veleposlanik ili službenik. Prema izlazu su naplatne kućice. Cijena za 400 kilometara od Istanbula je iznenađujućih 12 lira (40 kuna). Vrijedi spomenuti da i ceste, koje nisu autoceste u Turskoj imaju 4 trake i promet protiče vrlo brzo, a ne naplaćuje se. Takva je i cesta od Ankare do Aksaraya koja prolazi pokraj velikog slanog jezera Tuz. Većina jezera nema vode već samo sol, sol i još malo soli. Slijedom događaja, namjera o kupanju pada u vodu i udaramo pravac grada Nevšehira na samom rubu povijesne pokrajine Kapadokije. Od tamo je samo desetak kilometara do sela Goreme koje je pod Unecsovom zaštitom, a posjetite li ga i pogledate, shvatit ćete i zašto.

 

Kandovan.

 

UTOČIŠTE PRVIH KRŠĆANA  

Mjesto koje se danas nalazi između gradova Nevšehir, Avanos i Urgup naziva se Kapadokijom. Međutim, u prošlosti se taj naziv odnosio na mnogo šire područje u centralnoj Turskoj. U Antičko doba ime regije se protezalo preko cijele Analolske visoravni, a prostorom su gospodarili Perzijanci, Grci u doba Aleksandra Velikog te Rimljani. U doba Rima, prvi su kršćani utočišta pronalazili u mnogim podzemnim gradovima čiji ostaci postoje i danas. Tamo su se skrivali sve dok religija u 4. stoljeću nije postala službenom. Nebi li se zaštitili od progona stanovnici su otkrili jednostavan način oblikovanja mekanih vulkanskih stijena. Izvana su počeli dupsti rupu koju su kasnije, iznutra proširili. Unutra su izgradili svoj dom i savršeni zaklon. Tako npr. podzemni grad Kaymakli izgleda kao ogromni mravinjak, na 9 etaža s bezbroj hodnika i soba. Jedan veliki labirint unutar kojeg su ljudi  kuhali, spavali, jeli i držali stoku. Na nekim se zidovima jasno raspoznaju slikarije s prikazanim biblijskim likovima. U stvari cijela Kapadokija je prepuna ostataka iz prvih stoljeća kršćanstva. U gotovo svakoj stijeni nekad se nalazio nečiji dom, crkva ili svetište. Čak i danas stariji stanovnici žive u stijeni koja je naravno nadograđena i modernizirana, ali ipak je stijena.  

 

TURIZAM KAO LIJEK ILI UNIŠTAVANJE?

Kapadokija je danas turističko mjesto u pravom smislu te riječi. Ovdje možete susresti ljude svih profila što uključuje backpackere, autostopere, motoriste pa do onih zahtjevnijh tzv. petzvjezdica turista. U dvadesetak godina odkad je cijela stvar postala masovna, izgrađeno je mnogo hotela, pansiona, hostela i kampova. Vrh sezone je svakako ljeto kada kroz selo dnevno projuri na stotine novih posjetitelja dok ih isto toliko i otiđe. Za domaće stanovništvo to je kao dobitak na lutriji, jer svatko nudi neki posebni aranžman poput hodanja, bicikliranja ili letenja balonom dok u isto vrijeme taj turizam može uništiti autohtonost mjesta i pretvoriti ga u Disneyland. Kada povijesnim lokalitetima propješače horde fotoaparatima naoružanih japanaca i svaki od njih malo dotakne tu crkvicu, ili taj spomenik možete uočiti raspadanje i uništavanje. Mnoga su mjesta pretvorena u muzeje, kao npr. crkva Ortahane ili Durmus Kadir, a ostalo je ostavljeno na milost i nemilost vremena i ljudi. Međutim prošećete li kojom od dolina Kapadokije shvatit ćete svu magiju ovog mjesta. Kamene kule kao bezbrojne gljive strše iz vulkanskog tla dok između razasuto rastu marelice, jabuke, kruške i mnogo vinove loze. Suho, gusto, crno vino jedno je od stvari koje prolaznik svakako treba probati.  

 

Sušene marelice proizvode se u svakom selu. 

Pored mnogih turistička ponuda najatraktivnija je vožnja balonom prilikom koje pogled pada na sve kamene kule i neobične, lavom oblikovane stijene. Danas je u Kapadokiji 7 kompanija koje se bave ovim unosnim poslom. Prvi koji su započeli bračni je par Kyle i Lars, ona iz Engleske, a on iz Švedske. U Kapadokiju su doselili 1990. sa samo jednim balonom, a danas se posao razvio na njih pet. Svako jutro u 4.45 sati oni sa svojih desetak zaposlenih pokupe goste u hotelima i spreme ih u košare dok se balon puni toplim zrakom. Nevjerojatno je da su svako jutro košare dupkom pune, a kada se u zrak dignu i baloni ostalih kompanija tada se izbroji i do tridesetak šarenih lopti koje lebde zrakom. Da je posao unosan govori činjenica od 150 eura, koliko stoji aranžman po osobi. Kada to pomnožite i podijelite dobit ćete broj s puno nula. U poslu im pomaže nećak i njegova zaručnica Jessica Parker iz Novog Zelanda. “Nekad je teško biti daleko od doma ali ovo mjesto mi je već postalo kao dom, iako mislim da ćemo nakon nekog vremena odseliti na Novi Zeland”, kaže mlada, plavokosa Jessica. Za turiste prije leta pripreme tople napitke s keksama dok ih nakon leta čeka šampanjac ili sok od višnje za djecu. “Lijepo je kada ljude ugostiš tako da se osjećaju ugodno i u najboljem slučaju opet dođu na let balonom”, iz iskustva govori Jessica jer upravo je jedan čovjek već nekoliko puta letio s njihovom kompanijom i to u vrlo kratkom vremenu.

 

PUTNICI ZA ISTOK   

U centru Goremea velika je prodavaonica tepiha koja je nekad bila karavan-saraj i služila putnicima za odmor. Danas se putnici odmaraju u privatnim smještajima ili  kak' se ono kaže “na divljaka”. No tijekom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća ovdje su se susretali i iskustva razmjenjivali putnici na istok,  češće u Indiju. Bilo je to prije pojave masovnog turizma. Tog se vremena prisjeća i Andy Lord iz Londona. “Spavali smo gdje smo stigli i nitko nije naplaćivao. Hranu smo kupovali od seljaka po vrlo povoljnoj cijeni”. Andy je posjetio Kapadokiju nakon točno 20 godina i to na sličnom putu jer krenuo je motorom u Indiju. Uskoro će biti dvije godine kako putuje preko Europe i Azije te kaže da nema namjeru da se situira.

 

 

 

“Krenuo sam u Južnu Afriku s namjerom da se vjenčam svojom djevojkom i napokon ostanem na jednom mjestu, ali dok sam putovao vijest me pogodila poput strijele. Primio sam poruku u kojoj je pisalo da mi je zaručnica poginula u automobilskoj nesreći. Avionom sam otišao na sprovod i vratio se natrag na motor. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Od tada nemam nikakvih želja da živim na jednom mjestu”, prisjeća se Andy sa suzama u očima.  Motor mu je parkiran pokraj našeg kombija dok slika pomješana s pijeskom i stijenama podsjeća na scenu iz filma Mad Max. Pravi motorizirani nomadi. Andy uskoro odlazi putem Ankare i dalje prem Iranu, ali dogovor je da se nađemo u Indiji kada ćemo zajedno voziti jedan dio puta.  

Cijene ovdje svaku sezonu rastu i sve je skuplje platiti noćenje ili pak običnu noć u kampu. Naravno, ako dođete na jednotjedni odmor to nije problem, ali ako putujete 6 mjeseci pažljivo ćete rasporedit dnevni budžet. Zbog tih i takvih razloga u Kapadokiji spavamo parkirani u jednoj od glavnih ulica (samo su dvije). No, već naučena lekcija je da put, a samim tim i život stvaraju nevjerojatne priče i baš kad ti nešto treba tad se to i dogodi. 

 

Rano ujutro šećem do tržnice da kupim malo paradajza i paprike. Usput na skuteru projuri poznato mi lice. Odmah se sjetim tko je. Ime mu je Apo i prošle je godine čuvao devu koju turisti mogu uslikati za jednu liru. S njim sam tri dana dogovarao snimanje i tri puta me zeznuo, odnosno, nije se pojavio. Svaki je dan imao novu ispriku, a zadnji dan već sam bio na odlasku i nismo se sreli. Prolazeći motorom primjeti i on mene, stane i pita od kud se znamo. Pokažem mu stalak od kamere i odmah se prisjetio, a po izrazu lica mu je bilo malo neugodno. Pruži mi ruku i ispriča se za prošlu godinu. Pita mogu li mu oprostiti i već sljedećeg trena kaže da je vlasnik pansiona. ”Unajmio sam prostor na četiri godine i otvorio pansion s nekoliko soba i hostelom”. Zainteresira se za nas smještaj i kad kažem da spavamo na parkingu pozove nas kod sebe:: ”Ostanite koliko vas volja”. Ne trebam puno naglašavati gdje ćemo provoditi dane…  U pansionu i hostelu “Bedrock”. U Goremeu mnoge radnje nose slične nazive jer ih je puno smješteno u špiljama ili u kamenim blokovima.

 

 

NAPOKON I TAJ MOTOR

Nesposobnost motora da vuče uzbrdo govori o nemogućnosti da nastavimo put, ukoliko se ne poduzme generalni popravak. Odlazimo do Kyle i Larsa u kompaniju s balonima. Pretpostavljamo da imaju mehaničara za njihovih nekoliko mercedesovih terenaca. I gle, isti im čovjek aute popravlja već godinama. To je najbolji majstor u okolici, kažu. Nazovemo ga iz ureda, a on već za pola sata provjerava mašinu motora. Kaže da je kvačilo. “Probat ću popraviti do večeras”. Majstor je održao svoju riječ i kombi je sad vukao tri puta jače dok su džepovi bili lakši za određeni broj eura. Nakon toga polagano se bliži i vrijeme polaska. Postoji nekoliko pokazatelja kad je jednog mjesta već stvarno dosta, a to su:: kad počnete pozdravljati ljude na ulici, kad počnete kupovat kruh u istom dućanu, i kad u isti kafić počinjete odlaziti na kavu.

 

Uistinu je vrijeme da se krene! Apo nas pozdravlja zadnji put i još se uvijek ispričava što me zeznuo prošle godine. Pozdravljaju nas i ostali gosti Bedrock hotela:: Japanka Miciko, bračni par iz Francuske i Juzuf iz Pakistana. Zadnje pozdrave upućujemo i djevojkama u trgovini suvenirima i s 50 kilometara na sat, kroz zavojitu cestu napuštamo dimnjake Kapadokije.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.