Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
U Istanbulu neki još uvijek poljubac smatraju za grijeh
(Rejting 5.00 od 5)
Put za Katmandu
Autor: Hrvoje Ivančić   
Ponedjeljak, 15 Rujan 2008 15:23
Mnogo djevojaka u Istanbulu od djetinjstva su uvjerene da ne smiju poljubiti muškarca osim ako im je muž. Uvjerene su da marama oko glave sprečava muškarce da postanu pohotni kada ih vide jer kosa ženu čini lijepom, a ona to nikako ne smije pokazati...
Grčko - Tursku granicu prelazimo kod gradića Ipsala gdje nas dočekuju čak četiri kontrole putnih dokumenata. S Grčke strane bila je samo jedna. Prilazeći zadnjoj kontroli, na zidu uočavamo veliku tursku zastavu i napis "Welcome to Turkiye." Odmah od granice brza cesta broj 110 vodi ravno u Istanbul. To je samo jedna od mnogih koje Tursku spajaju s Europom.
 

 
Zanimljivo je da Turska na europskoj strani u potpunosti graniči s  Europskom Unijom. Granične zemlje su Grčka i Bugarska iz kojih se dalje stiže u Europu trajektom do Italije ili, iz Bugarske u Rumunjsku zatim preko Mađarske u Austriju ili Njemačku. Kad danas sutra Turska uđe u EU i Unija se slučajno nazi na granicama naftom bogatog Irana, kolone šlepera moći će bezcarinski prevoziti robu u samo srce Europe.
 
Već na samom ulazu u Tursku lako je primjetiti različitu kulturu vožnje i komunikacije. Ovdje se u promet uključuje glavom bez obzira, prestrojava se bez signalizacije, a prednost se ne daje nikome. Na pomoćnoj traki nije rijetkost vidjeti motor ili auto kako voze u suprotnom smjeru. Osim ceste i turskih vozača krajolik krase polja žućkaste boje zbog posijanog žita, a dobar dio puta prolazi pokraj najmanjeg mora na svijetu, Mramornog. Uočavamo kako se potencijali za turizam iskorištavaju i ovdje dok je u ponudi samo obala i more. Ujedno, mnogo Turaka seli u Europski dio zemlje jer tako su bliže najvećem gradu Istanbulu, a i samoj gospođi Europi.
 

 
Sto kilometara prije Istanbula nalazi se grad Tekirdak. Tu je uglavnom novogradnja, mala marina i pristajalište trajekata. Već se osjeća miris velikog grada. Između Tekirdaga i Istanbula sve je spojeno stambenim blokovima, super trgovačkim centrima, auto servisima i ostalim blagodatima 21 stoljeća. Sve izgleda kao jedno ogromno predgrađe. U samom podrućju grada uključjemo se na autocestu s pet traka u jednom smjeru koja vodi u samo srce velikoga grada. Ovdje je promet lud i mnogi zamišljaju da voze formulu 1.
 
"Poslije aerodroma Ataturk desno", javlja se navigacija u opliku gps uređaja kojeg  nam je usput omogućio dragi sponzor, Garmin. Ali ako pogreškom uđete u neku Istanbulsku uličicu možete samo moliti Alaha da ne upadnete u prometni čep jer grad je krcat motornim vozilima. No uočite li zidine znat ćete da ste na pravom putu. Zidine su nekad ograđivale grad s jedinog kopnenog prilaza dok je s ostalih strana okružen morem. Od tamo je najbolje skrenuti na cestu koja uz obalu vodi ravno do kvarta Eminonu gdje su i lokalne trajektne linije,  a skrenuti se može u staru jezgru na ulicu Sultan Ahmet. Obala je ograđena od ceste, a jedina parking mjesta skupo se naplaćuju tako da su cijene oko 10 lira ili 40 kuna za nekoliko sati.
 

 
U očaju tražimo mjesto za stajanje, a samim tim i za spavanje. Prolazimo pokraj svih okolnih kvartova sigurni da u samom centru nemamo šanse. Prvo, zbog skučenog prostora, drugo zbog policije i treće zbog turističkih autobusa koji preko dana dolaze u stotinama. Međutim …. Znadete onu: riješenje je često stvar koja se u trenutku čini najnevjerojatnijom. Prilazimo centru. Na velikom parkingu između Aja Sofije i Plave Džamije stotine su turista i autobusa. Među njima pronalazimo mjesto i sjedamo na kavu. Nezamislivih 12 kuna za kavicu. Ne javljamo se nikom i ostajemo preko noći na najatraktivnijoj lokaciji u gradu i to bez plaćanja parkinga koji je ovdje 5 lira (20 kuna) sat. Slijedećeg jutra nas policija potjera ali samo preko dana. Navečer se vraćamo i spavamo na istom mjestu. Iako je idealno parkirati pokraj obale takvo što ne postoji osim ako masno platite. Obala je naime rezervirana za građane kada u slobodne dane peku roštilj i cijelo popodne provode na travnjacima i parkovima, u društvu obitelji i prijatelja. Pozitivna stvar za pješake ali ne i za vozače.


NA RASKRIŽJU

Teško je nabrojati sve niti koje su u grad utkane minulih stoljeća. Recimo samo da je ime Bizant grad promjenio u Carigrad kad ga 1453. osvajaju Turci, a nakon Prvog Svjetskog rata ime mijenja u Istanbul. Od davnina je ovo mjesto, zbog specifičnog geografskog položaja bilo vrlo atraktivno i poznato. Grad se naime smjestio na Bosporskom prolazu koji spaja Mramorno i Crno more, a razdvaja Europu i Aziju. Uz to od kopna je odijeljen i zlatnim rogom odnosno kanalom podno povijesnog poluotoka. Na tom se poluotoku nalaze sva turistički najzanimljivija mjesta među kojima je i Grand Bazzar, najstarija natkrivena tržnica na svijetu. Star je 500 godina s preko 4000 trgovina i s pedesetak ulaza. Danas se na ulazima nalaze naoružani čuvari zbog povremenih bombaških napada u gradu. Zadnji koji se dogodio je napad na Američku ambasadu kada je poginulo troje turskih policajaca. Grand Bazzar simbol je trgovačke moći Otomanskog carstva jer legenda kaže da se u Istanbulu nekad držala trećina svjetskog zlata. I danas je trgovina zlatom broj jedan dok je u stopu prati trgovina tekstilom.
 

 
Ljudi iz cijele regije cijenkaju se za kilograme žutog metala. S mobitelima u ruci deru se i šefovima javljaju promjenu cijene te kupuju kada im stigne naređenje. Na ulicama velike tržnice zlato tako kupuju Makedonci, Srbi, Sirijci, Grci, Bugari i Turci. Jezika je mnogo ali cijene su izražene u brojevima pa se dakako svi sporazumiju. Uz to sve je krcato turistima iz svih smjerova i zemalja. U stvari cijeli je centar igralište masovnog turizma. Cijene kao na očigled svakoga dana rastu, a mase plaćaju i kupuju.
 
Pokušate li npr. snimiti jedan kadar u legendarnoj Aja Sofiji gotovo je nemoguće da vam ne uleti kakav strani posjetitelj, Japanac, Koreanac ili Englez. Cijene za sve muzeje su oko 10 lira (40 kuna). Uz već spomenuti i proslavljeni stari dio grada, Istanbul krase i moderne poslovne zgrade te trg Taksim gdje se odvija život alternativnih skupina od grafitera, rockera, anarhista. Po modernim tramvajima i metrou Istanbul se uistinu može nazvati kozmopolitanskim gradom na dva kontinenta koja su spojena s isto tako dva mosta. Religijska tolerancija još je jedan pridjev u nizu, a ima i svoje praktične primjere. U kvartu Kuzgunčuk, na Azijskom dijelu u blizini mosta isto dvorište dijele armenska crkva i džamija. Pripadnici obiju vjera međusobno sudjeluju i pomažu svoju zajednicu, a među njima nema nikakve razlike. Važno je spomenuti da je Istanbul uistinu grad u kojem se može ćuti stotinu jezika i to jezika ljudi koji u gradu žive, a ne samo turista. Nije problem naići na Koreance koji drže hotele i trgovačke radnje, na Afganistance koji prodaju tepihe ili pak na stanovništvo Afričkog porijekla. Službenoj brojci od 13 milijuna duša svakako se može pridružiti još milijun studenata, neprijavljene sirotinje, slučajnih prolaznika i švercera. 
 
 
DVA LICA JEDNOGA GRADA

Istanbul osim što se nalazi na dva kontinenta nalazi se i na raskrižju između kozmopolitanskog i tradicionalnog, između religije i građanskog društva. Iako s mnogo nacija i običaja, grad se najviše dijeli u dvije struje koje teku paralelno i to istom brzinom. S jedne strane primjećujete maramama omotane žene koje bez muževa ne smiju niti u obližnju trgovinu, a s druge vrlo alternativnu mladež i umjetnike širokih svjetonazora koji znaju da je zemlja okrugla.
 

 
No prvo je najbolje u kratko opisati početke moderne Turske države. Nakon Prvog Svjetskog rata reformator i prvi predsjednik Kemal Mustafa Ataturk radi veliki preokret i zemlju prevodi u sekularizam tj. odvaja religiju od države. Osim toga uvodi i novo pismo, latinicu (dotad se pisalo arabicom) te i zakone o zabrani nošenja feredža. Takvo stanje u državi traje do danas ali religija je ipak vrlo moćna tako da na kraju sve zavisi o obiteljskom odgoju. Religiozne obitelji striktno se drže zakona Kurana dok one manje religiozne tek nominalno i zbog svojih korijena religiju smatraju samo jednom komponentom u svojim životima. No kako saznajemo radikalni Islam u zemlji sve više jača, a jedini izlaz je čvrsti vojni režim jer Ataturk je vojsku odredio za čuvare sekularizma.
 
"Cijelo jutro pričamo o tome, jer bojimo se što će biti s našom zemljom", komentira Yener Pinbar konceptualni umjetnik iz Istanbula. "Od svojeg rada jako teško živim, a moja je obitelj već generacijama u ovom gradu". Yener stanuje u Galatasaraju odmah pokraj poznatog tornja Galata. Stan dijeli sa sestrom i prijateljicom. "Uz to što je vlada digla cijene benzina na gotovo dva eura dižu se i režije te najam stana, a ipak sve više ljudi dolazi i naseljava se u Istanbulu". Kad je u pitanju religija Yener se nikako ne slaže s radikalnim Islamom ali misli da će u buduće sve više jačati jer siromaštvo se povećava, a religija traži nove i beskompromisne podanike. "Vrlo je teško uspostaviti kontakt između te dvije struje iako takvi kontakti postoje", tvrdi Yener. "Teško je prilagoditi se svim zakonima Islama te za i najmanju stvar ići razgovarat s djevojčinim ocem i tako sve u krug". Nije na odmet spomenuti da je mnogo djevojaka koje su od djetinjstva uvjerene da ne smiju poljubiti muškarca osim ako im je muž. Uvjerene su da marama oko glave sprečava muškarce da postanu pohotni kada ih vide jer kosa ženu čini lijepom, a ona to nikako ne smije pokazati.
 
Yener Pinbar.
 
S druge strane, u turističkim mjestima muškarci su neobuzdani kada su u pitanju mlade zapadne turistkinje. Sve prolazi glatko i bez buke, ali kada bi npr. u manjem mjestu pričali s Turkinjom više od jednog puta, svi bi vas gledali namrgođenih očiju. Za to postoje i konkretni primjeri ali otompotom.

U Istanbulu stanuje i student iz grada Hataya Oguzhan. Oguzhan vjeruje kako svaki dan treba moliti jer ga u protivnom čeka strašna kazna u paklu. "Ako ne molim preko tjedna sve nadoknađujem u petak". Oguzhan je odjeven kao prosječni mladić u svojim dvadesetim godinama, ali kad bi imao djevojku ona bi bila zamotana, tiha i nevina. Takvih je primjera u Istanbulu mnogo. Nije rijetkost primjetiti muškarca u Nike patikama, Levisicama i prosječnom majicom dok je žena koja za njim hoda sva u crnom, prekrivena lica. "Gore postoji Alah koji sve piše u svoju knjigu, a ako nisi dobar završiš u paklu". Na pitanje što je to pakao Oguzhan odgovara da je to "mjesto gdje je jako vruće i sve je puno vatre".
 


Teško je shvatiti da na istom sveučilištu, u istoj zgradi u istom kvartu postoje ljudi toliko različiti u pogledu na svijet i na religiju. Samim tim Turska prolazi kroz teško razdoblje, a kada se dodaju poskupljenja i podivljale cijene najlakše je iskoristiti priliku i zavesti mase na koju god stranu. Ali recite mi koliko jaka mora biti indoktrinacija kada djevojka za teški grijeh smatra ljubljenje s osobom suprotnog spola?

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.