Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
U srcu Pakistana
(Rejting 0 od 5)
Put za Katmandu
Autor: Hrvoje Ivančić   
Utorak, 25 Studeni 2008 01:15
 

Grad Lahore, smješten u pokrajini Punjab, povijesno je i kulturno središte zemlje, dok je Islamabad njen upravljački i politički centar. Više stotina godina star Lahore, poslije Karachia, drugi je po veličini grad u zemlji dok je Islamabad star tek pedeset godina te krcat veleposlanstvima i birokratima bezdušno djeluje u usporedbi s velikim Lahoreom.

Željeznički kolodvor Quetta, oko tri popodne. Na prepunoj stanici putnici očekuju jedini vlak za Islamabad koji treba stići svakog trena. “Ovo je ipak Pakistan, ne možeš se pouzdati u točnost rasporeda” požali se Bashart, prijatelj koji me prati na vlak. Uzvratim mu da to nije ništa novo i da vučem iskustva iz vlastite zemlje. Kako je vrijeme tek usputan faktor govori i činjenica o 30 sati vožnje do Lahorea. Uzimam kartu ekonomske klase i ulazim u vlak koji je upravo stigao na stanicu. Gužvanje počinje. Ubacuju se torbe, kutije, u plahti zamotane namirnice. Majke s djecom, radnici, seljaci i studenti ulaze u vagone. Siromašni sloj mjesto je pronašao na sjedištima niže ekonomske klase. Moje mjesto je tik do prozora i s njega imam dobar pogled na cijeli vagon. Bashart mi zaželi sretan put i iskoči iz vlaka u pokretu, što je za Pakistan sasvim uobičajeno. Nije rijetkost vidjeti ljude koji trče i uskaču u vlak kao na filmovima o Divljem zapadu.



UDOBNOST I BRZINA

Bliži se noć. Izgleda da ćemo u vlaku dočekati smak svijeta, jer vrućina je sve veća, a prašine izvana sve je više. Bube i komarci zapinju u kosi tako da izgleda kao da ste stavili previše gela. Nasuprot mene sjedi dečko koji sasvim solidno koristi dvije riječi engleskog i pokušava uspostaviti komunikaciju. “Hello, Hello”, “How are you”. Što da mu kažem? No komunikacija kreće dobrim smjerom kad iz torbe izvadi poveću zdjelu piletine s rižom. Za ovo nisu potrebne riječi engleskog jezika, pomislim i bacim se na jelo. Jede se, naravno, rukama. Noćni san ometaju stanice i ukrcavanje novih putnika. Uz to svakih pola sata vagonom prođe prodavač čaja i dere se na sav glas “Čaj, čaj ---- kupite čaj!” U trenutku mi dođe da ga odalamim jer znate kako je kad vas netko stalno budi.



Kasnije zaplače nekoliko malih beba koje su do kraja okončale moj ionako lagan san. U ranu zoru svi putnici izlaze na stanicu gdje se okupljaju oko nekoliko spremnika vode. Polijevaju se bez obzira što nisu skinuli odjeću i umivaju se sve u šesnaest. Dok izlazim da napravim isto svi me gledaju kao da ne mogu vjerovati: “Pa i on se umiva”. Svaki stranac ovdje izaziva brojne poglede što je ponekad naporno i zamorno. Uz stalnu pratnju prašine i vrućine, predvečer stižemo u Lahore. Uzimam putnu kartu i primijetim masnim slovima napisano: “Željeznice Pakistan - Udobnost i brzina”.


LAHORE


Primijetite li na raskrižju u isto vrijeme volovsku zapregu, motorikšu, minibus suzuki i gomilu motora znat ćete da ste zakoračili u centar Lahorea. Samo središte grada njegov je najskučeniji, najsmrdljiviji i povijesno najvrjedniji dio. Ovdje stotine spavaju na ulici, provlače se bezbrojni prosjaci, a svi zajedno plivaju u smogu. Današnji grad broji oko 10 milijuna stanovnika i centar je provincije Punjab. Nalazi se u blizini rijeke Ravi, kod granice s Indijom. Većina stanovnika su Pandžapci koji pričaju vlastitim punjabi jezikom dok je u službenoj uporabi urdu. Obrazovaniji sloj koristi se engleskim.




“Pandžapci vole uživati u životu. Mnogo su opušteniji od nas”, pripovijeda Faraz koji je Pathan. Pathani su poznati po svojoj religioznosti. I doista, atmosfera na ulici je mnogo opuštenija nego u Quetti, ali u stranca opet svi bulje što ponekad prelazi granice pristojnosti. Izvadite kameru, a iza vas se u trenu stvori nekoliko lokalaca doslovno gurajući nos u mali ekran. Da stvar bude začinjenija upravo je počeo sveti mjesec Ramazan. Vrijeme kada se posti od zore do sumraka. Zabranjeno je konzumirati bilo što, uključujući i vodu. Tih je dana vrlo teško pojesti ručak, a da nisu keksi ili banane koje naravno jesti treba poskrivečki. Pojedete li nešto preko dana ljudi će pomisliti da ste pali s Marsa. Doživio sam to pijući sok ispred malog kioska pored stare utvrde. Žedan i iscrpljen jedino na što sam mislio bilo je hladno piće. Stao sam pored kioska i u trenu iskapio mali sok, pa još jedan. Prilazi mi gospodin srednjih godina: “Što to radiš, ne znaš da je Ramazan!”, “Pa jesu li u tvojoj zemlji baš svi muslimani?” pitam ga. Kaže da nisu. Odgovorim da nisam ni ja te da meni nije Ramazan. No tad mi sine da sam u islamskoj republici gdje se svi trebaju prilagoditi zakonima Kur'ana. Ali, i mnogi muslimani ne pridržavaju se posta. “Ne vjerujem u religiju i pravila koja nameće. Samo isprani mozak može misliti da ćeš biti kažnjen ako ne postiš”, ljutito govori Aleem koji od djetinjstva živi u Lahoreu. U njegovoj je kući svaki dan ručak, ali na ulici ne jede. “Ne jedem tamo nikad jer higijenski uvjeti su katastrofalni”.




U pravu je kad kaže katastrofalni jer koze, pilići, blato, meso koje visi o kuku i lonac s hranom na istom mjestu ne mogu biti pojam za čistoću. Starim gradom Lahoreom dominira utvrda iz mogulskog razdoblja. Mogulsko carstvo ovdje je imalo i sjedište, a sredinom 18. stoljeća naglo je oslabilo. Tada je grad bio provincija afganistanskog kraljevstva da bi kasnije pao u ruke Sikha koji su grad izgubili u ratu s Britancima. Razdoblje od 1849. do 1947. obilježila je vladavina Britanaca. Veliki graditelji objedinili su stari stil s viktorijanskim i vladali čvrstom rukom. Grad je od velike važnosti i za modernu državu jer upravo je ovdje potpisana Pakistanska Rezolucija, tj. dokument u kojem muslimani zahtijevaju vlastitu državu odvojenu od Indije. Razlike između Indijaca i Pakistanaca uglavnom su religijske prirode. Indijci su pretežno hindusi dok su Pakistanci muslimani. Službeni jezik urdu u Pakistanu i hindu u Indiji praktički su dva ista jezika s različitim imenima, ali bez obzira na brojne sličnosti dvije su države u neprestanom sukobu. Religija se koristi kao mamac za mase s kojima je lako manipulirati. Sjetite se devedesetih.


ISLAMABAD


Vlak pristaje u Rawanpildiju, starijem bratu grada Islamabada. Pošto nema nikakvih znamenitosti mnogi se turisti ovdje ne zadržavaju baš dugo, ali meni se strka i život na ulici sviđaju više od svega. Šarenilo rikši, uličnih prodavača i naravno lokalaca koji netremice bulje. Ulazim u rikšu, vozač me nudi cigaretom. Začuđeno ga pogledam i pitam je li musliman. “Musliman sam, ali ne postim”, kaže i sakrije cigaretu da ga ostali ne primijete. Isto tako na brzinu uzima gutljaje vode pri stanci na semaforu. Nametnuto pravilo posta ne sviđa se mnogima koje primjećujem pokraj puta dok sakriveni u svojim vozilima jedu sendvič, ali Rashid je npr. vrlo strog kada je u pitanju Ramazan. “Ujutro, prije svitanja probudim se ne bih li pojeo doručak i do večeri ne uzimam niti vodu niti hranu”, pripovijeda 24-godišnjak iz Islamabada.




Kao posljedicu posta Rashid je navukao gripu jer imunitet mu je oslabio, ali bez obzira posti i dalje. “Moram postiti jer tako mi nalaže religija. Mi smo muslimani!”. Njegov prijatelj Osman također se pridržava pravila, ali isto tako želja mu je otići van Pakistana, najvjerojatnije u London kamo odlazi većina. “Htio bih obrazovanje nastaviti vani, ovdje je toliko problema i teško je naći posao”. Ispituje me o Hrvatskoj i o mogućnosti stalnog preseljenja. Teško mu je objasniti da Hrvatska nije Engleska jer Europa je za njega Europa. Osman bi najradije oženio strankinju i za stalno se doselio na Zapad, ali muče ga razlike u mentalitetu. “Mi želimo da djevojka bude kod kuće, jer nepristojno je da gradom šeće sama. Kod vas je to drugačije”. Upitam ga ima li djevojku, a on kaže da ima dvije. Slične odgovore čuo sam mnogo puta da bih shvatio da imati djevojku u Pakistanu nije isto što i imati djevojku na Zapadu. Ovdje to funkcionira na nivou simpatije. Neka ti se cura sviđa, s njom izmijeniš par riječi i postane ti djevojka. Ako to napraviš s dvije tada imaš dvije djevojke.




Život u Rawanpildiju odnosno u Islamabadu poljuljan je zbog čestih bombaških napada. Mnogi se klone frekventnih mjesta i glavnih trgova upravo zbog toga. Na ulici policija provjerava svakog sumnjivog biciklistu ili osamljenog dječaka. Nedavno su pronašli eksploziv vezan o struk desetogodišnjeg djeteta bez roditelja. “Isprani mozgovi. Uzmu ostavljeno dijete i isperu mu mozak”, ljutito govori Rashid. “Zbog bombaških napada ne možemo normalno živjeti, a sve je započela Amerika koja talibane lovi na našem teritoriju i uz pomoć naše vlade”. Nije tajna da je vlada Republike Pakistan u savezu s Amerikom dok s druge strane SAD nije omiljena država na ulicama gradova. Štoviše, prema toj je državi usmjereno mnogo mržnje, ali opet, puno Pakistanaca bi najradije tamo provelo ostatak života. U Rawanpildiju uzimam rikšu ne bih li posjetio najveću Pakistansku džamiju u Islamabadu. Na samom ulazu kao trn u oko – znak zabrane: “Nije dopušten ulazak u kratkim hlačama”. Zamolim čuvare da me ipak puste, a oni uvrijeđeno odbijaju: “Možeš snimati vani, ali unutra nikako”. Što mogu, pravila se moraju poštivati. S mjesta džamije u oko upada plava zona grada Islamabada. To je pravac s najmodernijim građevinama kojima obiluje glavni grad. Široke ceste, ambasade, sjedišta velikih firmi te mnogo mirnija atmosfera u usporedbi s ostalim gradovima. Djeluje nekako europski. Tamo, na plavoj zoni ulazim u prodavaonicu krafni, jedino mjesto gdje se može kupiti hrana. Prodavač kaže da nikako ne mogu jesti unutra jer bi on mogao imati problema. U skladu s tim uzimam krafnu i sjedam na prvu klupu pored ceste. Svaki me prolaznik gleda i ne može vjerovati da jedem za vrijeme Ramazana. Upućeno mi je nekoliko oštrih pogleda dok većina samo pozdravi, ali svejedno začuđeno bulji. Istog časa odlučujem da više neću jesti vani jer tko zna, možda baš u tom trenu naiđe Osama bin Laden i baci mi bombu ravno u sendvič.


 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.