Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Adios Argentina!
(Rejting 0 od 5)
Sama kroz Južnu Ameriku
Autor: aleksandra sirocic   
Nedjelja, 20 Travanj 2008 01:00
Evo nas u Boliviji... Kupovina lišća koke koje nam jako dobro dođe na ovim visinama (preko 3000m) i konstantno čuđenje nad cijenama. Stvarno je u odnosu na druge zemlje u Južnoj Americi ovdje eldorado za budžet.
Moj prvi ulazak u Argentinu bio je još u prosincu 2007. i to na jugu zemlje u pokrajini Santa Cruz i evo poslijednji oproštaj u La Quiaci na samom sjeveru zemlje.

Sunčano jutro, doručak sa Anom, prepričavanje dragih nam događaja iz te lijepe, raznolike zemlje. Zbogom meso, fini steakovi, zbogom odlično vino, zbogom litarsko pivo, zbogom sladoledi i čokoladne torte... Čeka nas nešto potpuno drugačije, autentično i kaotično.


Aleksandra i Ana.

Sama granica sa Bolivijom mi se činila interesantna jer po prvi puta prelazim takav tip granice. Grad La Quiaca u Argentini je spojeni grad sa Villazon u Boliviji, dijeli ih samo most, tako da smo do granice natovarene ruksacima došetale. Obavile formalnosti na Argentinskoj strani, te malo dulje čekale na Bolivijskoj. Kažu da sam "prvi" Hrvat na ovoj granici, te je trajalo dok su prekopali po bilježnicama i zgužvanim papirima zaključivši da od 01. 12. 2007 ne trebamo vizu za Boliviju. Pečat u putovnici sa ulaskom na 30 dana je udaren!

U tom momentu mi se 30 dana učinilo puno, ali za veliku zemlju poput Bolivije i moje sporo kretanje mi je zvučala premalo. Plan je i dalje držati se Andi, visina i polako prema Peru-u.

U Villazonu smo promjenile sve ostatke argentinskih i čileanskih pesosa u bolivijanose i odjednom mi se učinilo da sam strašno "bogata". Hrpa novčanica raznih boja i odmah smo se bacile na trošenje. (Najveća novčanica u Boliviji je 100 bolivijanosa, što je ravno 10 eura.) Sokovi, ručak i prva karta za vlak za Tupizu! Osjetno smo primjetile razliku u cijenama i zaključile da nam je također Bolivija dobro došla za naš skromni budžet i još dugi put.


Glavna ulica.

Na željezničkoj stanici u Villazonu Ana je kondukteru postavila simpatično pitanje - "Trebamo li nešto znati o Boliviji?" i dobili smo zanimljiv odgovor - "Sve je ovdje polako, ali nema civilne policije već samo u uniformama." Na tome smo se naravno nasmijale.

Vožnja u vlaku nam je dobro došla, po čvrsto utabanim tračnicama, bez drndanja i sa TV programom, video spotovi lokalne mjuze i neki holivudski film. Čim smo stigle u Tupizu na stanici svi su nas saljetali nudeći hostele, ture za Salar de Uyuni, a nama je prvo bilo na pameti nešto baciti u kljun, jer nema žurbe - 30 dana u Boliviji.. Polako...

U par dana Tupizu smo proroštale uzduž i popreko i svaki puta kada bi krenule u šetnju po nekom kanjonu završile bi u nekom drugom dijelu grada! Simpatični gradić, već naviknuti na ljude u tradicionalnoj odjeći, masovno pozdravljanje sa lokalcima, kupovina lišća koke koje nam jako dobro dođe na ovim visinama (preko 3000m) i konstantno čuđenje nad cijenama. Stvarno je u odnosu na druge zemlje u J. Americi ovdje eldorado za budžet.

U Tupizi se sve vrti oko tura za Salar de Uyuni, ali ovdje su te ture duplo skuplje, te smo odlučile krenuti za grad Uyuni i od tamo vidjeti taj veličanstveni Salar i lagune.

Na busnoj stanici u Tupizi kupile smo kartu za bus i moram to napisati jer je to najotkačenija karta za bus koju sam ikada imala. Kalendar sa golim komadima je izrezuckan na kockice, te na drugoj, bijeloj strani kalendara je udaren žig autobusne kompanije sa rubrikama: destinacija, ime i cijena. Inače ne čuvam karte od putovanja, ali ovu definitivno čuvam kao suvenir iz Bolivije.


Tržnica.

Sutradan smo sa tom kartom sjele u bus koji je bio obljepljen naljepnicama da ima TV, WC, muziku, super komforna sjedala, ali od svega toga ama bas ništa! Dapače, nakon 5 sati drndanja iz tog busa su nas iskrcali i preselili u džip, te još dva sata drndanja i sa 12 ljudi u džipu stigle u Uyuni. Eto kada kupite kartu sa poleđine kalendara!

U Uyuni smo stigle doslovno krepane, umorne i jedino što smo mogle reći bilo je - hladno pivo, por favor. Sva sreća da i Ana ima smisla za humor pa su nam sve te "neprilike" došle kao dobra zezancija i inspiracija za "tračanje", naravno ne u negativnom smislu već simpatičnom. Zanimljivo je to što smo već prestali postavljati pitanja tipa koliko treba od točke A do B jer smo shvatili da niti oni sami nemaju baš prevelike predodžbe o razdaljinama i orjentaciji.

U Uyuniju nakon odmora bacile smo se na traženje ture za Salar. Prešle par agencija, svi nude doslovno isto, isti itinerer, hranu i iste cijene. Nakon četvrte agencije smo se već umorile od silnog nuđenja te se zapisale na popis, snimile da su već upisana tri tipa, dva Njemca i jedan Englez, te rekle OK - komadi. Super, malo da se razbije naša "monotonija" sa novom ekipom. Na turu Salar naravno da smo ponjele i gitaru što je "našim" komadima izazvalo oduševljenje. Bilo nas je šestero u džipu plus vozač koji je ujedno i kuhar i krenuli na trodnevnu avanturu.



Dečki su bili super. Micha, frizer iz Bavarije koji je već više od godinu dana na putu i koji je mjesec dana ranije slomio nogu u Cochabambi trčavši za taxijem, te je na turu Salar bio sa nogom u gipsu i na štakama. Mucki, vrtlar iz Bavarije, totalan prirodnjak kojemu se također desila (ne)zgoda u Cochabambi, naime ukraden mu je bio fotić i na black marketu (tržnici ukradenih stvari) pronašao svoj fotić sa svim fotkama i otkupio ga ponovno za 200 dolara.

Dani, koji niti sam nije siguran da li je Talijan ili Britanac, bivši punker, zlatar po zanimanju koji zadnjih 6 godina živi u squatu u Londonu. I tako je veselo društvance krenulo na put. Vozač Raul od silnog čuđenja, da koja mu je ekipa u džipu, nije baš u početku bio razgovorljiv, te nam je skromno objašnjavao i pokazivao Salar. Satima smo se vozikali po bespućima nekadašnjega mora u visokim Andama koje je danas sol, sol, sol i sol.

Bez sunčanih naočala bilo je nemoguće gledati to blještavilo bjeline. Svima nam se oduzeo dah nad tim prizorom. Prvu noć smo proveli u malenom simpatičnom selu San Juan, razgledali neobično 500 godina staro groblje u kojem smo mogli vidjeti i kosture nekadašnjih stanovnika.

Nakon večere svirali gitaru i slušali priče komada koji su već više od tri mjeseca u Boliviji i koji su prošli sve i svašta. Većinu vremena su proveli u Cochabambi gdje imaju zajedničkog prijatelja Bastiana (Njemca rođenog u Boliviji), te su bili svjedoci na nedavnom Bastianovom vjenčanju.



Mucki nam je pričao kako je u Cochabambi kupio original policijsku uniformu, te nam se ona opaska konduktera iz Villazona učinila još smješnija i suvisla, jer nam kažu dečki - u Boliviji je sve moguće. Nema nekog pravila po kojemu se svi drže a radi malih plaća vlada apsolutna i nezamisliva korupcija.

Također su nam pričali priče da su u Potosiju u čuvenom rudniku srebra kupili dinamit za 10 bolivijanosa (1 euro), te čak i ispaljivali dinamit. Znači, i dinamit je u Boliviji legalan! Da bi sve još bilo smješnije, stvarnije i otkačenije Micha je čak imao 1 dinamit kod sebe, te nam pokazivao kako bi to u stvarnosti funkcioniralo (nismo naravno palili dinamit).

Ana je nakratko bila u shocku i komentirala da nisu normalni, jer se vozimo u džipu sa dvije plinske boce na krovu i u pustinji bez cesta i pravilnih puteva. No na tu temu smo se zekali još narednih dva dana!

Idući dan ture, nakon sati i sati vožnje po pustinji, razgledavanja i cerekanja večer smo zaokružili na Laguni Coloradi sa bocom Singanija - lokalne rakije i daljnjeg prepričavanja dogodovština iz naših života. Treći dan ture bio je meni osobno najljepši. Sa malim mamurlukom probudili se u 4:30 ujutro i vozili do područja sa gejzirima. Potpuno neobičnog mjesta na 5000m visine gdje iz zemlje ključa lava 24 sata dnevno. Na tom prekrasnom mjestu dočekali smo i izlazak sunca, te smrznuti škljocali fotićima i šutke promatrali.



Doručkovali smo na Laguni Blanci i kupali se u tom termalnom jezeru. Stvarno nevjerojatan osjećaj. Tu smo se svi bili malo ušutkali (naš vozač Raul je i dalje bio jako šutljiv) i bacili u meditiranje na ovom predivnom mjestu. Na stotine misli mi se valjda motalo po glavi tada, a svaka druga je bila - vraćam se ponovno ovdje, ali na više dana i sa šatorom. 5000m, impresivna visina i krajolik kome bi sigurno svakome oduzeo dah.

Vrativši se u Uyuni nekako smo bili sjetni jer smo se morali oprostiti sa veselim društvom. Micha se vraćao u Cochabambu, a Mucki i Dani idu za Argentinu, pa Europu, ostalo im je još svega dvadesetak dana puta. Ana i ja se dan kasnije uputile za Potosi, u grad gdje je onaj čuveni rudnik. Ja sam se bila razbolila. Smrkava, sa malom virozicom teško sam podnosila Potosi na 4000m tako da sam na žalost propustila izlet u rudnik srebra i pucanje dinamita...

Sa sjetom sam gledala Anine fotke i slušala njeno prepričavanje. Kaže da sa su u davninama iskopali toliko srebra u tom rudniku da se mogao sagraditi most od Potosija do Madrida. Još jedan razlog za ponovni povratak u Boliviju!

U Potosiju nismo dugo ostale, svega tri dana i uputile se za Sucre. Sada kada to pišem i vi koji to čitate (šaljem puno pozdrava) to zvuči jednostavno, ali voziti se po bolivijskim cestama je prava noćna mora za sebe. Srećom, naredne busne karte su bile štampane, ali busevi i ceste su bile jednako nesigurne i strašne, te smo izbjegavale uopće i gledati kroz prozor.



Stigavši u Sucre malo sam odahnula, zdravlje mi se poboljšalo i nismo bili toliko visoko, na svega 2400m. Nalazile smo se u lijepom gradiću koje je obasijavalo sunce i ponovno u ugodnom društvu. Opet smo upoznale zanimljivu osobu koja nam je pričala o čuvenom zatvoru San Pedro u La Pazu. (sve koje više interesira postoji jako zanimljiva knjiga "Marching Powder"). Od svih tih silnih priča o Boliviji mi se već vrtilo u glavi. Sve su bile tako realne, a opet tako žalosne jer nije ostalo baš puno izbora ovom većinom siromašnom stanovništvu.

Nakon skromnog razgleda Sucrea, više smo odmarale i uživale, a Ana je odlučila ići za 15 sati udaljenu Samaipatu, a ja sjevernije, držati se Andi i posjetiti društvance u Cochabambi. Bus Sucre - Cochabamba vozi samo ponoći, predpostavljate zašto.. Ceste su i dalje strašne i radi bolje vidljivosti vozila iz suprotnog smjera lakše se mimoilaze. Od cijele desetosatne noćne vožnje ne mogu puno reći jer sam doslovno žmirila cijeli put.



Sretno sam, srećom stigla u Cochabambu i dočekao me na stanici u 7 ujutro Micha, još uvijek na štakama ali bez gipsa. Veselo društvo živi u obližnjem seocu Tiquipaya u velikoj kući sa velikim vrtom. Ukazala mi se odlična prilika da razvučem šator. U kući nas je bilo barem desetak, nemoguće je bilo prebrojati jer su ljudi stalno dolazili i odlazili. Vlasnici su Bastijan i Carmen, sa malom kćeri Anamayom, a podstanari Micha sa curom Bolivijankom Juddy, Bolivijanac Viktor, jedan njemački par, a gosti Japanka Megumi i Izraelac Leon također sa šatorom i još i ja.

Dani su prolazili u druženju, roštiljanju i kuhanju bakanalija. Ono što mogu reći je da život u bolivijanskoj kući nije lagan. Plaće su im male. Bastian još uvijek studira, a njegova prelijepa žena Carmen radi u jednoj švicarskoj kompaniji i mjesečno zaradi oko 100 dolara.

Bez obzira što su cijene niske, stanarina i život koštaju. Ono što mi je prvo upalo u oči bile su vile bogatih omeđene visokim ogradama, te opet druga suprotnost, siromašno, većinom Quecua stanovništvo.

U Cochabambi se osjećala ta razlika i podjeljenost stanovništva. Grad je poprilično velik, bučan i gužvovit sa oko pola miliona stanovnika. A ono što me je također ugodno iznenadilo bio je poprilično dobar noćni život. Standardno i u Boliviji su petak i subota dani za partije i izlaske, te smo grupno išli na party (konačno!!!) DJ iz La Paza i Cochabambe. Prvo mi je trebalo neko vrijeme da se "snađem" u klubu jer mi je zadnji izlazak u takvu vrstu civilizacije bio prije više od dva mjeseca. Party u Cochabambi nije nimalo zaostajao za partijima kao i bilo gdje drugdje u Europi.

Bližio se i moj rođendan i primila sam i veseli mail da mi baš na "moj" dan dolaze Ana i Lolo (Francuskinja koju smo jos upoznale u Salti - Argentina), te je bio i na mene red da ih dočekam u 7 ujutro na autobusnoj stanici...


Aleksandra Siročić, Travanj 2008. Puno - Peru

___

Ako ste propustili::

Mojih prvih 100 dana u Južnoj Americi

To je ta vesela, neobuzdana strana Južne Amerike!





 
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.