Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Jeli smo mohohoj!
(Rejting 0 od 5)
Sama kroz Južnu Ameriku
Autor: aleksandra sirocic   
Ponedjeljak, 20 Listopad 2008 01:00
Za oproštaj od Amazone imamo priliku probati pravu amazonsku deliciju - punjenje crve - mojojoy (čita se mohohoj). Strava. Još ranije na tržnici primjetila sam da prodaju te crve, duduše žive i zgrozila se na tom migoljenju i gužvi u loncu. Niti na kraj pameti mi nije bilo da se oni jedu.
Nakon puna dva dana vožnje iz Iquitosa u Peruanskome kargo-putničkom brodu, "zgužvani" u hamakama Ericka i Carlos - par koji sam upoznala još u Peru-u i ja konačno stižemo do mjestašca Santa Rose, Peruanske granice. 10 sati je ujutro, na nebu već visko sunce, vlaga u zraku je konstantna.

Iako već danima živimo i plovimo po rijeci Amazoni - kako kažu plućima svijeta i dalje mi ti prizori oduzimaju dah. Na ovome mjestu gdje se sreću 3 države; Peru, Kolumbija i Brazil rijeka Amazona čini mi se kao da blista u svome punome sjaju. Beskrajna rijeka boje bijele kave djeluje mi mirna, statična, tiha, nekako ponosna u svojoj veličanstvenosti. U daljini se nazire gradić sa niskim kućicama, a jedino mnogobrojne antene i električni stupovi nekako kao da remete ovu jednoličost obrasle džungle, bogate Amazonske vegetacije. Sa velikim nestrpljenjem i žarom gledam u Kolumbijsko tlo. U zemlju u kojoj sam bila još prije godinu i pol, koja me jos tada potpuno osvojila i (pod)svijesno bila najveći poticaj da putujem po Južnoj Americi, naučim španjolski jezik i živim ovo svoje putovanje, ove nezaboravne trenutke, dane i mjesece provedene na ovome kontinentu.



Nakon izlaznog štambilja iz Perua u putovnici, standardno natrpani ruksacima ukrcavamo se u lokalni taxi brodić i vozimo na drugu stranu rijeke Amazone. Polako kako se približavamo Kolumbijskom gradu Leticiji, našemu konačnome odredištu uzbuđenje nam sve više raste. Još samo malo i pred nama je taj dugo očekivani pogled na Kolumbijsko tlo, na zemlju koja već desetljećima radi narko-trafika u ljudima izaziva strah i trepet. Doduše, vremena su se na sreću promjenila i Kolumbija je danas sigurna i otvorena zemlja za putnike, te svi turisti su i više nego dobro došli. Mene još uvijek prati dojam same pomisli da negdje duboko u ovoj nepreglednoj, nepoznatoj i punom strahopoštovanja Amazoni postoji ikakav grad. Nekako mi se to i dalje čini nestvarnim. Naime, upravo na ovome dijelu rijeke krije se tromeđe troje zemalja, Kolumbije i Brazila na jednoj strani rijeke Amazone i Perua na suprotnoj i za neočekivati je da upravo ovdje buja pravi mali uzburkani život.

Taxi brod nas iskrcava na malom drvenom pristaništu i odmah po silasku na to prvo tlo Kolumbijci nam uz smješak iskazuju dobrodošlicu sa "Bienvenidos a Colombia"- dobro došli u Kolumbiju. Do prve asfaltirane ceste vodi nas puteljak sklepan od dasaka, te nastavljamo pješice do glavne ulice gdje upadamo u pravu vrevu na lokalnoj tržnici. Na prvi pogled nas iznenađuje što nitko ne juri za nama nudeći nam hotele, hostele, hranu, suvenire i sve sa čime su nas dugo vremena bili salijetavali u Peru-u. Složno zaključujemo da smo konačno u zemlji u kojoj ćemo se malo odmoriti od uličnih prodavača i takvih "napasnika". Baš upravo suprotno, i dalje nas pozdravljaju ljubazni ljudi iskazujući nam istu dobrodošlicu - "Bienvenidos a Colombia".



Ericka, Carlos i ja se samo smješkamo, a pogotovo jer nemamo nikakvu ideju o tome gdje ćemo se se smjestiti, te kao da nam upravo sada pomalo i nedostaju oni Peruanci! Nakon kratkog bauljanja po ulicama natovareni stvarima sami zaustavljamo dva klinca da nam ipak preporuče neki hostel. "Estamos a la orden"- Stojimo na usluzi, govore nam dva malca i vode nas još nekih sedam ulica dalje do hostela. Hostel u koji nas dovode je sa ambijentom i cijenom za nas savršen. Pravi pogodak! Čak imamo i bicikle na korištenje, što nam dobro dolazi kao prijevozno sredstvo do obližnjeg aerodroma da što prije obavimo legalnu proceduru - štambilj u putovnici. Naime, još jedna tipična stvar za većinu Južnoameričkih gradova je ta da klasičnih granica na koje smo mi naviknuti baš i nema. Kolumbijska Leticija i Brazilska Tabatinga, susjedni grad, su spojeni i između njih nema kontrola putovnica, a kako saznajemo niti policijske provjere, te da se bez putovnica može ići do Tabatinge, do Brazila! Jedino što trebate je ulazni štambilj ili Kolumbije ili Brazila za boravak na ovome području. Mi, obzirom da trenutno nemamo namjeru nastaviti dalje po rijeci Amazoni do još 6 dana udaljenoga Manausa prijavljujemo se u Kolumbiji.

Leticija - grad vječnog ljeta
Leticija je gradić od oko 40 000 stanovnika i odmah nam se svidjela. Sve nam djeluje potpuno opušteno, ljudi su susrteljivi, preljubazni, ulice čiste sa lijepo uređenim dućanima i restoranima. Najčešće su to dućani sa ručno izrađenim suvenirima, nakitom, ljetnom odjećom, obućom i popularim hamakama - mrežama za spavanje. Sve je vidljivo pripremljeno za turizam, iako nama te suvenirnice i turističke agencije ne skreću preveliku pažnju. Jedino što je ometalo naočigled ovaj idiličan mir je užurbano kretanje mnogobrojnih motora koja su ovdje glavno prijevozno sredstvo. Ukratko, grad nam ostavlja dojam nekoga mirnoga vječnoga ljeta.



Stanovništvo u cijeloj ovoj regiliji čine mnogobrojna indijanska plemena. Plemena huitoto, ticuna, yagua i ostala čije je sve nazive teško popamtiti. Ovdašnji Indijanci su niskoga rasta, tamnoputi i mršavi. Leticija je također središte mnogih znanstvenika, biologa, zoologa koji dolaze iz raznih djelova Kolumbije i svijeta proučavati i promatrati obilje ovoga biljnoga i životinjskoga svijeta. Amazona je dom mnogobrojnih riba, rječnih delfina, raznih gmazova, zmija, kajmana, aligatora, majmuna, na tisuće raznoraznih šarenih ptica, papiga, insekata i svih mogućih buba i mrava...



Dobro smješteni, nahranjeni konačno sa malo bogatijim izborom hrane (uz već dobro poznatu rižu tu se služi meso ili riba u raznim umacima sa malo više salate, te naravno sa tipičnim dodatakom platano frito, pržena banana i dalje se pije puno sokova od svježe iscjeđenog voća), naspavani i kako se kaže klimatizirani došlo je vrijeme da nazovem Dijanu, jedini kontakt kojega ovdje imam. Dijana je tipična simpatična Kolumbijka, iz prijestolnice Bogote, vječito nasmješena i ljubazna. Već dvije godine živi u Leticiji a radi na vladinom prijektu za očuvanje Amazone i pomoć indijanskim plemenima. Za nas koji nemamo baš prevelike budžete za mnogobrojne turističke ture je idealna osoba da nam pojasni što sve možemo razgledati u okolici sa malo manjim budžetom. Također smo svjesni da smo u "sred ničega", tj. džungli i da bas nemamo previše mogućnosti za razgled.



Brodom u Puerto Nariño
Saznajemo da je u blizini nacionalni park Amacayacu, te jedino veće indijansko selo Puerto Nariño udaljeno oko 80km od Leticije uzvodno te dostupan jedino brodom. Ostala udaljena indijanska sela su praktički nedostupna ili bez javnoga prijevoza, te će za nas još dugo vrijeme ostati velika misterija i pitanje da šta se krije tamo daleko u džungli… (Kratka napomena :: naime, guerilla i skupine paramilitara u Kolumbiji naseljevaju samo dijelove džungle. Dakle, teritorij u koji je nemoguće doći cestovnim putem, a kamoli javnim prijevozom, dio koji je izoliran od tako reći civiliziranoga svijeta. Ostali djelovi Kolumbije su sigurni za putnike i dakako za svoje stanovnike. U današnje vrijeme u Kolumbiji puno stvari se promijenilo na bolje, a posebice pitanje sigurnosti u samoj zemlji).



Kao sto obično sreća prati putnike, tako je i nas. Ekipa iz Dijaninog ureda nas poziva da sa njima idemo besplatno do Puerto Nariña! Naravno da sa veseljem prihvaćamo tu ponudu. Ustajemo rano ujutro i sa 15-ak kolega na speed boutu jurimo pravac - Puerto Nariño. Dijana na žalost ne može sa nama, jer netko mora ostati i u uredu, a mi se odmah skompajemo sa njezinim kolegama. Svi smo tu negdje godina, svima smo interesantni jer i ovdje jako vole strance (Ericka je iz SAD-a, a Carlos iz Čilea). Ono što odmah primjećujemo je da su svi nakićeni digitalnim fotoaparatima, neki i kamerama i prilično dobro obučeni. To me nebi ništa čudilo da sam došla ravno iz Europe, ali kada dolazite iz siromašnijeg Perua te stvari vam odmah upadaju u oči!




U potrazi za rozim delfinima u Amazoni
Prvo posjećujemo simpatično indijansko selo Macedonia u kojoj živi pleme Huitoto. Par muškaraca tog plemena zatićemo u njihovoj tradicionalnoj odjeći; do pasa su goli, a od struka na dolje nose neku slamnatu suknjicu. Susrećemo se sa jednom neobičnom čupavom životinjicom koja se na španjolskom jeziku naziva Perezoso (Ljenčina), razgledamo suvenire ručno izrađene od razno raznih bobica, ribljih ljuskica i kosti.



Kolege sa Dijaninog posla zaključuju da je ovdje sve pod kontrolom. Ono što u stvari provjeravaju je da li novac iz vladinog proračuna odlazi na pravo mjesto, za izgradnju i poboljšanje indijanskih sela. Među lokalnim stanovništvom nisu baš omiljeni jer imaju ulogu inspektora, ali kažu jedino tako se može smanjiti korupcija, a poboljšati željeni životni uvijeti na ovim izoliranim područjima.

Mi dalje nastavljamo plovidbu i gledamo u daljinu za slučaj da ugledamo kojeg rozog riječnog delfina. Često smo susretali delfine sa kargo brodova ploveći po Amazoni u Peru-u, ali nikada još nisam vidjela tog rozog koji je za ovaj dio Amazone tipičan. Ubrzo stižemo do sljedeće "stanice", do Nacionalnoga parka Amacayacu, gdje je također, kažu sve pod kontrolom i evo nas na našem krajnjem odredištu.


U indijanskom selu
Puerto Nariño sa samo oko 2000 stanovnika takodjer plemena Huitoto trenutno u Kolumbiji ima naslov "jedno od najčišćih sela" i zaista je prava lutrija ako pronađete ikakav papirić na ovim kamenim puteljcima. Selo djeluje kao da je iz neke bajke sa u savršenom redu nanizanim kućicama koje su oslikane raznim indijanskim ornamentima, tipa kvadrata, krugova i spirala. Svaki vrt pažljivo je uređen i nakićen tropskim biljem i cvijećem u živim bojama. Lijep je osjećaj biti negdje gdje ljudi brinu i žive u skladu sa prirodom. Također, ono sto je posebno za Puerto Nariño je njegova izolacija od vanjskoga svijeta, kako kažu - selo u sred ničega! Ono što nam upada u oči jedino su uniformirani vojnici. Ostavljaju nam dojam da baš ništa ne rade jer tu vlada potpuni mir. Još i počašćeni ručkom pozdravljamo se sa ekipom sa Dijaninog posla jer Ericka, Carlos i ja odlučujemo noćiti u ovome malenome raju.



Smještamo se u kabanje pola sata hoda od centra sela koji je na samome rubu džungle. Sa uzdignutog vidikovca iz resora promatramo nepreglednu džunglu oko nas. I dalje moram reći da ti prizori ostavljaju čovjeka bez daha i naravno sa velikim strahopoštovanjem. Kolike su samo to sume, stabla zgusnuto stisnuta jedna uz druge, a da ne spominjem sve moguće otrovne zmije, poznate i nama nikada viđene insekte koje obitavaju u njoj…

Često mi dolazi pomisao da samo ljudi koji se rode ovdje znaju i mogu opstati na ovakvim područjima. Džungla je neprohodna, a jedino joj se može prići i promatrati iz malenih barkica. Kako smo se udobno smjestili, nakon nekih pola sata "blejanja" ni sami ne znamo kuda bi više sa sobom. Šetnje po džungli nema, ostaje nam jedino da se ponovno vratimo u samo selo i vidimo šta se tamo događa. Mladi Indijanac koji radi u kabanjama, čije komplicirano ime na kraju nismo uspjeli zapamtiti, nudi se da ide sa nama kako se ne bi izgubili na povratku kada padne mrak.




Prvenstvo u vožnji kajaka po Amazoni!
Doduše, ako ovdje tražite zabavu i nema je previše. Selo više djeluje kao za meditacijsko ili penzionersko odmaranje. Svega radi par trgovinica ispred kojih lokalci piju pivo i kartaju, a preko puta iz dosade ih promatraju vojnici pušeći cigarete. Mi smo očito baš potrefili dan kada treba biti u Puerto Nariñu! Navečer na školskome igralištu koji ima i funkciju glavnoga seoskoga trga održava se manifestacija u povodu prvenstva u vožnji kajaka po Amazoni!

Trg je ispunjen strancima i sudionicima prvenstva i uz koncert lokalne Reaggeton grupe čak nas je dočekala i neočekivana zabava. Jedino je šteta što nismo vidjeli tradicionalne indijanske plesove. Zabavu na žalost prekida jak pljusak, te se igralište ubrzo prazni. Niti nama ne ostaje ništa drugo nego da se po pljusku vratimo u naše kabanje. Do kabanja nas prate i skakutave kreketave žabe, te pazimo da ne stanemo na koju jer nas vodič upozorava da postoji neka crvenkasta žaba koja sadrži otrov i da kakti omami "protivnika". Nama su naravno sve žabe u tome trenutku u džungli otrovne, a po mraku niti ne možemo dobro raspoznati je li koja slučajno crvena ili ne…



Iako je selo predivno i može se u njemu provesti više dana, mi željni druženja, ekipe i partijanja vraćamo se drugi dan popodne u Leticiju. Povratak brodom od Puerto Nariña do Leticije je evo naša posljenja Amazonska vožnja na ovome putovanju! Naravno, uz široko otvorene oči pozorno gledam i upijam ovu čudesnu rijeku, zelenilo oko sebe i sve još natkriveno gustim bijelim oblačićima, da ti prizori ostanu zauvijek u mome sjećanju…

Već kako smo se skompali sa cijelim Dijaninim uredom svi ekipno, (naravno i Dijana, ured je srećom zatvoren) odlazimo u Brazilsku Tabatingu na ispijanje piva. To nam je vjerojatno najkraća taxi vožnja između dvije države jer nismo niti primjetili kada smo ušli u Tabatingu. Jedino ekipa vrišti iz auta i pokazuje nam jedini znaka raspoznavanja, zastave Kolumbije i Brazila na jednome raskršću.

Tabatinga je nešto manji grad i iako u slavnome Brazilu nas je pomalo razočarala. Djeluje nekako mračna i prljava. Zapravo jedini razlog za posjetu su uglavnom kupovina jeftinih i popularnih brazilskih japanki ili, pak, za partijanere, jer tu se služe veće pive i slavni brazilski koktel "caipiriña" ili da naprosto možete reći da ste malo bili i u Brazilu!



Pronalazimo prikladni ulični bar, bolje reći kiosk, sa pogledom na rijeku Amazonu. Tu su nas uz vesele Brazilce snašli i oni "vražji" Peruanci. Tek sada primjećujemo kako smo se ustvari i bili dobro zabavljali sa uličnim prodavačima u Peruanskome Iquitosu i kako mi pomalo "nedostaju" ritmovi po mome mišljenju najgore muzike na svijetu - Peruanske techno cumbije. Za uspomenu na te dugo provedene dane u Amazoni i uz grohotan smijeh i šalu svih prisutnih, okretanja očiju Ericke i Carlosa kupujem CD sa čak 100 pjesama - hitova tog muzičkog "remek dijela".



Sljedeći dani nam prolaze većinom u ugodnom druženju, ručkovima, večerama, šetnji i omiljeno izležavanje u hamakama u našem hostelu. Provozali se još sa Dijanom do samog ruba Leticije, jedinom "dugačkom" cestom do sela koji se jednostavno zove - Kilometar 11, jer je na jedanaestome zadnjemu kilometru. Vidjeli iz bliza gigantsko 40 metara visoko drveće i indijanske maloke, mjesta gdje se održavaju tradicionalne ceremonije.

Kušamo amazonsku deliciju - crve mohojoj
Za oproštaj iz Amazone ponovno smo se svi skupili u lokalnome baru i uz tu prigodu imamo priliku probati pravu amazonsku deliciju - punjenje crve - mojojoy (čita se mohohoj). Strava. Još ranije na tržnici primjetila sam da prodaju te crve, duduše žive i zgrozila se na tom migoljenju i gužvi u loncu. Niti na kraj pameti mi nije bilo da se oni jedu. Trebalo mi je oko pola sata nagovaranja da probam tog punjenog crva i još uvijek ne mogu reći da mi je bio fini, iako na kraju i nije bio nešto strasno. Više me je ustvari užasavala pomisao da jedem crva nego sami okus crva. Pripremaju ga prženog na roštilju, punjenog sa 3 različita punjenja. Na drvenome pladnju vam serviraju po jednog crva od svakog punjenja. Punjeni crv sa piletinom, plodovima mora i mesom. Na taj se način, bolje rečeno zakamuflira pravi okus crva.



Kada se ima vremena za putovanje putnik se brzo navikne i prilagodi na laganini zivot u nekome manjemu gradiću. Da nemamo obaveze u Bogoti možda bi se još i dan danas ljuljuškali u hamakama u Leticiji ili ispijali pive u Tabatingi! Odbrojavamo i poslijednji dan u Amazoni, prošlo je više od mjesec dana i sve nam teže pada taj rastanak. Na kraju svo troje kupujemo avionske karte za prijestolnicu Bogotu. Trenutno jedini mogući i razumni izlaz iz Leticije za unutrašnjost Kolumbije je avion. Postoji navodno neki brod koji vozi po zloglasnoj rijeci Putomayo do samoga juga Kolumbije, granice sa Ekvadorom, ali za taj brod kada pitamo naše nove kolege svi okreću očima i govore "no, no, no".

Ta rijeka je centar guerille i skupina paramilitara, a i vožnja od 20 do 28 dana po rijeci Putomayo ne zvuči nam toliko primamljivo u ovome trenutku. (Usput, navodno je neki Njemac nedavno došao u Leticiju sa tim brodom iz Puerto Asisa i nije mu se ništa loše dogodilo na putu!!) Eto... mi za svaki slučaj ostajemo kod odluke - avion!


Do skorog javljanja, svim čitateljima Adventure Sporta puno, puno pozdrava i zahvaljujem na čitanju i podršci ;)


Estas fotos son de leticia y porto nariño-... colombia.. un lugar muy magico.. tienen que ir alla... jajajja ;)

Saludos de bogota y con la mejor cerveza "club colombia"!!


Aleksandra Siročić, listopad 2008., San Gil - Kolumbija

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.