Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kebnekaise expedition
(Rejting 5.00 od 5)
Miks svega po malo
Autor: Hrvoje Tomljanović   
Petak, 14 Veljača 2014 19:16

Po zavrsetku alpinisticke skole u PDS Velebitu u Zagrebu, 2012 g. svi smo ostali u kontaktu te nastavili se druziti kako u drustvu, tako i na planini. Kao rezultat toga rodila se i ova avantura po Svedskoj, u kojoj su sudjelovali Andrija Blazić, Luka Blazić, Hrvoje Tomljanović, Vanja Šiljak i Mijo Babić. 

Inaće, smo svi aktivni sportaši i osim alpinizma gajimo ljubav prema ostalim outdoor sportovima poput skijanja, snowboarda, brdskog  biciklizma i padobranstva.

Naime, glavni zacetnik cijele ove price je Luka Blazić, koji je prije šest mjeseci otišao u Kopenhagen na diplomski studij iz geologije. Isplanirao je naš dolazak uz temeljito slaganje raznih mogućih scenarija naše avanture.

 

Tada je započelo svakodnevno dopisivanje na internetu i prikupljanje svih mogućih informacija o Švedskoj i njezinim planinama, te šta nas čeka na putu. Otkrili smo toliko zanimljivih stvari da smo bili oduševljeni gdje idemo.

 

Laponija! Regija koja se proteže preko sjeverne Norveške, Švedske, Finske i Kola peninsule kod Rusije.  Aurora Borealis, Sobovi, Djed Mraz, Polarni krug, zaleđena jezera, saonice sa psima, saune i jos mnoge stvari koje cine ovu regiju interesantnom.

Kad smo dogovorili datum daljnji tok priprema se mogao nastaviti. Luka je za Božić odlučio doći kući vidjeti  obitelj, curu i prijatelje, pa krenut s nama na put. Nakon svih pregledanih materijala s interneta složili smo popis opreme i stvari koje nosimo. Zimsku opremu za penjanje i planinarenje, lavinsku opremu, skije, snowboard i naravno sve ostale esecijalne stvari poput šatora, hrane, zimske odjeće, kamera i puno baterija zbog iznimno niskih temperatura.

 

Odlucili smo na put krenuti sa novim Vanjinim autom, Kangoo 4x4. Pa to će biti ludnica kad krenemo trpat stvari u auto jer ce ih biti puno, a bitno nam je da sve dobro posložimo. Čeka 3700 km u jednom pravcu i bit će nam potreban komor.                                                                                                                  

Krenuli smo kao strijele. Put kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku je prošsao kao vjetar, bili smo već blizu Rostocka i lovili smo njegov zadnji noćni trajekt  za Dansku. Naravno nismo ga ulovili, pa smo morali vozit jos dodatih 120km do sljedećeg mjesta gdje smo se ukrcali na drugi trajekt.  Stigli smo u Kopenhagen! Luka nas je odveo u kuću gdje zivi i osigurao nam tuširanje, doručcke, večere i punjenje svih potrebnih baterija. Nažalost Luka nije mogao nastaviti s nama put. Zbog neodgodivih obaveza na fakultetu, zbog kojeg je i došao, mora ostati u Kopehagenu, ali kasnije će se to isplatiti. Proveli smo noć pričajući i izležavajući se po cijeloj kući. Čeka nas jos 1900km voznje do Laponije i mjesta zvanog Nikkaluokta. 

Nakon doručka se spremamo, pozdravljamo s Lukom i krećemo!

   

Prelazimo preko mosta i ulazimo u Švedsku.

Atmosfera u autu je na visini, a vozači se izmjenjuju po svom rasporedu. Nakon nekog vremena Mijo se počeo sve više mršstit i uznemireno disat. Mijo kaj je bilo!? Ma, zub me boli mislim da je umnjak, ali budem stisnuo sve ok. To nije moglo dugo trajati bol je bila sve dosadnija pa smo odlučili potražzit zubara. Tu već avantura pocinje. Nalazimo jednu hitnu blizu autoputa gdje dobivamo 6 tableta protiv bolova i upute da idemo do drugog mjesta jer oni nemaju zubara. Dolazimo u sljedeću bolnicu i nakon kratkog čekanja uljudna žena nam kaze da svratimo u 08 sati ujutro jer u ovo doba ga nema. Bilo je 02-03 sata iza ponoći.

Još nigdje nema snijega.

 

Tada smo krenuli u nase prvo traženje mjesta za prenoćit jer u Švedskoj je dozvoljeno kampirati u većini zemlje, čak i na privatnim posjedima. Našli smo super mjesto odmah preko puta groblja. Nema žive duše! Tu smo se jako zeznuli s obzirom da su većim dijelom noći radnici groblja radili takvu buku radeći tko zna što. Ujutro kad smo se probudili sve je bilo puno snijega, pa su naša lica s osmijehom krenula zubaru da riješimo taj zub. Kad smo stigli - iznenađenje, na Mijin upit dal’ sad može vidjet zubara dobiva odgovor, smjeha vrijedan: “Pa mi nemamo zubara, vi morate ici u Stockholm”. Ma nema  veze sve je to dio avanture. Nakon što smo to obavili, nastavili smo dalje. 

Sad kako smo odmicali snijega i vjetra je bilo sve više, a temperature su padale. Uvjeti na cesti su postajali sve lošiji, pa je bilo teško se skoncetrirat na cestu. Stat ćemo u nekom manjem mjestu pa prespavat i ovaj put ne idemo na groblje, ovaj put smo se smjestili iza gradske knjižnice. Ujutro nas dočeka tužan prizor izbušene gume, a vani -20.
Ništa, vadi stvari iz auta da zamijenimo gume i idemo naći majstora da zakrpa originalnu. Kako smo uopce uspjeli izbušiti gumu!?

Zbog Švedskog Čcudnog radnog vremena i krpanja gume morali smo još jednu noć prespavati vani. Ovaj put napredujemo u tom pogledu, pa nakon groblja i knjižnice sada naseljavamo malu drvenu kućicu na gradskom trgu koja je služila u svrhu raznih događanja za vrijeme Božićnih blagdana. Ovdje smo odlučili promijenit našu odjeću jer se približavamo polarnom krugu i većim hladnoćama. Sad nas ceka 380 km vožznje pored šuma i jezera, nigdje kuća niti ikakvih objekata skroz do Kirune.

 

U Kiruni smo se javili agenciji za turističke ture po Laponiji i Gorskoj službi spašavanja da ćemo biti 4-5 dana na planini i izvjestili ih o nasim planiranim aktivnostima. Od spasioca smo dobili savjet da budemo oprezni jer su uvjeti dosta promjenjivi u to doba godine, ali i podršku zbog toga što smo odabrali baš ovaj dio godine kad je najhladnije. Nakon Kirune vozimo prema Nikkaluokti gdje ostavljamo auto i krećemo prema kolibi Kebnekaise, od kuda krecu dvije rute prema vrhu.

Vanja i ja smo svoje stvari spakirali na snowboard, zategnuli zamkama i gurtnama, te ih vukli kao sanjke. Mijo je to isto napravio sa skijama, a Andrija je odlučio uzeti ruksak na leđa. Samo dok smo pripremali stvari koje nosimo na planinu prsti su nam se smrzli bar dva puta. No, sva sreca da je Nikkaluokta turistički centar koji ima toalete sa grijačima, pa smo tu zagrijali noge prije nego krenemo hodat 20nkm prema kolibi. Bilo je oko 22 sata i temperatura je stiskala ispod -30.

 

Put do kolibe po polarnoj noći, uz zvijezde i mjesec koji je sijao tako jako da nam čeone svjetiljke skoro nisu trebale. Prolazili smo pokraj dva zaleđena jezera i nekoliko rijeka, koje su nam ujedno bile izvor vode. Sreli smo par sobova koji su marljivo skupljali zalihe bobica za zimu. Jako mirne životinje. Brkovi i brada su nam se ledili sve više od hladnoće vani, jer mi smo unutar naše odjece kuhali od hodanja i transportiranja naše opreme. Nekoliko puta smo mislili da vidimo vrh Kebnekaise, ali to su bile samo naše halucinacije od manjka svijetla i raznih sjena koje su se vrtile oko nas u ambijentu kakav do sad nismo vidjeli. U jednom trenutku kad smo bili oko 4km udaljeni od kolibe ispred nas smo ugledali čcaroban ples Aurore borealis na nebu. Točno na sedlu planine izvijala je svoje zelene čari. To nam je dalo nevjerojatnu želju i volju da stisnemo tih zadnjih 4km, a možda ju jos večeras vidimo. Stigli smo u kolibu oko 05 sati iza ponoći.

 

Sklonište koje nas je dočekalo je unutra bilo grijano i ima struju. Nije ništa čudno posto u krugu oko našeg skloništa ima jos objekata napravljenih isključivo za ljetni period, s recepcijom, restoranom i sobama za spavanje. To je sve u nadleznosti STZ-a (Svedske Turisticke Zajednice).

 

Evo nas napokon na planini. Nalazimo se 150km prema sjeveru od polarnog kruga i od bilo kakvog svjetlećeg onečišćenja, što nam osigurava prekrasan i jedinstven pogled na nebo i prostranstva oko nas. To je ujedno i jedan od razloga zašto se ponekad tako intezivno vidi polarna svjetlost. Ovdje sunce izlazi oko 10:15 i zalazi oko 13:30 tako da nemate baš puno svjetla, a baterije na ovim temperaturama traju nevjerojatno kratko. Temperatura je varirala od -15 do -35. S obzirom da nam je ovaj put do kolibe pojeo dosta energije, odlučili smo noć pred nama odmorit i nahranit se. Mjesto je djelovalo vanzemaljski, osjećaj kao da ste na nekoj mjernoj stanici, ali kad pogledam pa mi i jesmo bili na kraju sjevera. Idealan ambijent za ćekanje polarne svjetlosti. Pored toga, to je jedno ogromno igralište za skije i snowboard. Struktura snijega je toliko savršena, a mjesta za uživanje u freeride-u (slobodni stil) na bezbroj mjesta i to u kakvom ambijentu.

 

Mi smo bili jedini  u to vrijeme na planini, ali ne zadugo. Upoznali smo vatrogasca koji, inaće u slobodno vrijeme, dolazi ovdje u lov, pa nam se pridružio na večeri. Bio je ugodno iznenađen našim dosadašnjim i budućim planom odlaska na vrh.  Kaže da nitko ne dolazi u ovo doba godine. On je spavao u kolibi od gorske službe. Sljedeći dan zvao je službu da se raspita o stanju na vrhu, glečerima i  mogučnostima lavine jer smo ga zamolili da sazna te informacije. Rekli su ako bas moramo da idemo, ali da možda ne bi bilo loše stat s planom. Hm..mi smo ipak se spremili da idemo. Doći ćemo do ulaska u kanjon između dva vrha pa ćemo odlučit. Sve se odvija po noći kad od dana i nemaš baš nešto. Osmijeh na lice i cepine u ruke te pravac sjever.

 

Snijeg je na nekim mjestima bio jako dubok što je uzrokovalo dosta propadanja i znojenja, ali na sreću suhi snijeg umjesto mokrog. Sve je bilo super dok nismo čuli pucanje leda i propadanje snijega, neugodan zvuk za tu situaciju. Do sljedećeg skloništa pod vrhom nas je čekalo jos barem 8 sati hoda po nepreglednom terenu punom skrivenih zamki. Odlučili smo prekinuti plan A i prebaciti se na plan B. Popeli smo se niži vrh ispod Kaipal i iskoristili  preostalo vrijeme za skije i snowboard, a navečer lov na Auroru borealis. Savršeno!

Uživali smo na planini u svakom trenutku koji bi mogao opisivat danima. Najviše zbog divljine koju pruža Laponija sa svojim životinjskim svijetom te vidljivih boja na nebu sa svih strana. Svaki dan upijali smo tu unikatnu ljepotu i energiju. Sad slijedi pakiranje i dobro znani put do auta, a onda dalje prema jugu.

 

Kad smo stigli do auta uvidjeli smo da ulje od auta ostavlja popriličan trag, pa prije nego krenemo kući posjetit ćemo servisera da budemo sigurni u naš povratak. Kao da je tu nešto kreulo po zlu.

Nakon provjere i  čišćenja filtera ulja, prvi račun nas je zaljuljao, ali su rekli da je sve ok i možemo dalje. Nismo se udaljili niti 100m auto je bio pun dima i smrada. Vratili smo se nazad u servis gdje smo pokušavali odgonetnut šta se dogodilo. Nakon 2-3 sata dosli smo do zaključka da nam je onesposobljena turbina i moramo naručit novu. Šok! Jos k tome cijene u Švedskoj za autodijelove su preskupe i moramo naćci drugo rješenje. U polarnim uvjetima nije čudno sto nam se turbina smrznula, jer da bi je uopće ugrijao moraš proći bar 100km. Auti za Švedsko tržiste su napravljeni s dodatnim grijačima za motore, imaju utićnicu pored registracije, što znaćci da oni svoje aute griju putem struje kad auto nije u pokretu. To imate na svakoj benzinskoj pumpi i ispred svake kuće, dodatni kabel za grijanje auta.

Zvali smo servisera u Zagreb da nam narući novu turbinu iz Španjolske, koja nam je bila puo pristupaćnija cijenom. Dogovorili smo sve, ostavili auto u servisu i sad smo imali 2 dana ispred sebe za odmor i uživanje u Kiruni. Za to vrijeme našli smo ski resort blizu s jos jednim prostranstvom za skijanje i  snowboard, što smo iskoristili. Da bude jos bolje vidjeli smo Auroru borealis jos tri puta i malo zaboravili na problem s autom.

No, onda se popravak auta pretvorio u enigmu i jos tri dana smo morali ostat u Kiruni, a s novcem smo bili sve slabiji. Hostel, hrana, turbina, servis i jos moramo nekako do Zagreba doći. Bilo je nervoznih trenutaka ali to smo odmah razbijali jer nam u takvoj situaciji i na takvom prekrasnom mjestu uopće ne treba nervoza. Koji se god problem pojavio mi smo ga riješili i zadržali atmosferu. Ne smijemo odustajat prelako jer život nije lagan. Uz pozitivne vibre i spretnost naših majstora napokon se uspio riješit problem i mi možemo krenuti kući. Cijelo vrijeme smo obavještavali naše obitelji i prijatelje putem naše stranice na Facebook-u (Kebnekaise expedition 2014) tako da su oni bili jako dobro upoznati sa našom situacijom. Na povratku smo stali još jednom kod Luke u Kopenhagenu da mu prenesemo doživljaje i pokažemo slike, jer nam je bilo stvarno žao što nije mogao s nama, ali je cijelo vrijeme bio s nama u mislima. Onda je krenula ekstaza zbog rješene situacije i našeg povratka u Zagreb. U autu je vladala euforična atmosfera sa svakim kilometrom bliže Hrvatske. Pjesma i veselje, te po koja piva za nagradu oznaćili su nas ulazak preko granice. U svakom slučaju ovo je bilo prekrasno iskustvo isprepleteno raznim iskustvima i definitivno bi ga htjeli ponoviti, jer smo uživali u svakom prizoru koji nam je bio omogućen. Jedno veliko zadovoljstvo pruza taj osjećaj odlaska na avanturu, ali i povratka tako da možemo podijeliti to sa svojim obiteljima, ženama i prijateljima.

Htjeli bi se ovim putem zahvaliti ljudima koji su nam pomogli sa posudbom video-tehničke opreme, a to je gospodićna Keti iz Garmina, Igor Sorić iz Visuals.hr dobavljac GoPro kamera, ekipi u Iglu sportu na popustu, Komteh d.o.o na radio stanicama i autoservisu Smajo na brizi i održavanju naseg Kangoo-a!

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.