Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Imamo IMO - opet
(Rejting 0 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Marko Herman   
Utorak, 04 Listopad 2016 13:48

Čim sam prije nekoliko mjeseci čuo da se pustolovna utrka na području Imotske krajine, IMO Adventure, ponovo počinje organizirati odlučio sam da idem. 

Odluka je bila trenutna budući sam od drugih koji su sudjelovali na njoj čuo samo dobre stvari. Međutim, kako se utrka približavala moj nastup je sve više bio pod upitnikom. Ovo je pustolovna utrka za dvočlane timove, a ja nisam mogao naći partnera za utrku. Moj stalni dio tima Ante Ercegović je dva tjedna prije  završio Ultra Trail du Mont Blanc i bilo je teško očekivati  da će se oporaviti na vrijeme. Još neke opcije koje su bile otvorene su propale i pomirio sam se s tim da ove godine neću nastupiti na IMO Adventure.

Tri dana prije utrke zove me Ante: 

Jesi našao partnera za Imotski?

Nisam

Prijavljuj nas. Al nema jurcanja. Pomalo ćemo.

I tako smo nas dvojica kao Adventure Sport Team osvanuli na startu u Glavini Donjoj uz rječicu Vrljiku. Prva dionica je bila 7 km kajaka. Na startu se poslagalo 7 timova, većina poznatih ekipa iz Sinja, Omiša, Metkovića i Splita. Bila je i jedna ekipa iz Rijeke, veterana ove utrke koji su se natjecali na svih 5 izdanja IMO Adventura prije 7 godišnje pauze. Mi smo ih nekako, ne znam zašto, prekrstili u Slovence.

 

Start je bio konfuzan s puno guranja i lupanja kajaka u uskoj Vrljici dok su svi tražili najbolju poziciju i uskoro smo se izdvojili naprijed s Karakonđulama iz Omiša i Slovencima, pardon, Riječanima. Vrljika je 100% zabava za veslanje. Krivudava je, treba tražiti najbrže prolaze kroz pličine, svako malo se nasjedne pa treba izletiti iz kajaka pa ga pogurati. Organizatori su tu cijelu dionicu očistili od granja i ostalih prepreka tako da je veslanje bilo pravi užitak. Uspjeli smo se probiti na  čelo i s malom prednosti izaći na drugu dionicu, bicikle. Pomalo, bez jurcanja – je, baš smo krenili pomalo. Ali i dalje ponavljamo mantru, nema forsiranja. Na biciklama nas je čekala dionica od 35 km, uglavnom makadama. Znali smo da nam je bicikla najslabija strana i očekivano, riječani nas prestižu i brzo nam se gube iz vida. Na velikim usponima čak  i guramo bicikle. Nema forsiranja. Pri vrhu velikog uspona pitamo volontera:

Koliko su Slovenci ispred?

7 minuta 

Aj dobro je, moglo je bit i gore s obzirom da smo gurali bicikle. Nakon luđačkog spusta za koji sam imao osjećaj da sam na rubu života i smrti pitamo opet volontere:

Koliko  su slovenci ispred?

20 minuta?

20!!??

 

Malo pokunjeni nastavljamo dalje. Kako 20? Jesu preletili ovaj dio staze? A ništa, šta je tu je. Nema šanse ih stići do kraja, ali idemo svojim tempom. Poučeni iskustvom od prije znamo da utrka nije gotova dok se ne prođe kroz cilj. Nakon bicikla čekala nas je disciplina koja nam najviše odgovara, 20ak kilometara trekinga. Ne jurimo ali i ne gubimo brzinu. Na okrepama se skoro i ne zadržavamo.Preko osušenog Prološkog blata dolazimo u kanjon Badnjevice. Trasa utrke je trebala prolaziti vodenim dijelom kanjona ali je zbog nepredviđenih tehničkih problema tog jutra trasa prebačena na planinarsku stazu koja vodi iznad vode. Kanjon je WOW!!! Zar to postoji tu, a da sve do sada to nisam došao vidjeti!? Jako zahtjevan teren na tom dijelu, ali vrlo dobro napredujemo.

Na izlazu iz kanjona opet pitanje volonteru: 

Koliko su Slovenci ispred?

2 minute

Šta!? 2?

 

Znamo da do kraja ima još oko 7 km i da će evo, ipak, biti jurcanja. Vrlo brzo smo ih ugledali. Tražimo najbrži izlaz za cestu prema Imotskom.  Griješimo. Upadamo u visoku travu, kupine, trnje, nenormalna strmina. Opet ih ugledamo kako nekim lijepim makadamom koji su uspjeli pronaći lijepo napreduju bez napora, a mi zaglibili do grla u raslinje. Gdje ćemo? Prema gore pa di završimo ili natrag pa pokušati pogoditi taj makadamski put? Brzo odlučujemo. Nema natrag, pičimo gore pa di god izađemo. Na kraju to i nije ispalo loše. Izlazimo na asfaltni put i opet hvatamo ritam. Nakon 15-ak minuta stižemo ih i polako prestižemo. Rekli smo, nema osvrtanja, samo idemo svojim ritmom. Pred sam kraj dolazimo do Crvenog jezera kojeg moramo optrčati i onda je odmah iza, pokraj Modrog jezera cilj. Tu vidimo da smo daleko ispred, nema Slovenaca. Crveno jezero je jedan od onih prirodnih fenomena kad pokraj kojeg se nađeš osjećaš strahopoštovanje prema prirodi. Osjetiš se tako sitan i beznačajan. Kakav bezdan.  Već malo opuštenije prilazimo cilju i pokraj Modrog jezera napokon, cilj. 5 sati 47 minuta.

Domaćini su se potrudili oko organizacije i to je jedna od onih utrka gdje se osjećaš kao dio jedne velike, povezane ekipe. Mislim da o gostoprimstvu domaćina i ne trebam trošiti riječi. A utrka? Ne znam da li su Imoćani svjesni kakve prirodne bisere imaju. Samo neka ih i dalje čuvaju da ne izgube sjaj i ovakvim događanjima kao što je IMO Adventure ih pokažu i svijetu jer imaju na što biti ponosni.

 

 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.