Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Priče iz Patagonije- 1.dio
(Rejting 5.00 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Elvir Sulić   
Srijeda, 11 Siječanj 2012 18:09

Želja o odlasku u Patagoniju javila se još u mladosti, dok smo dane provodili penjući se i maštajući o velikim stijenama, putovanjima i ekspedicijama. Davni san o penjaju legendarnih granitnih gorostasa poput Fitz Roya i Cerro Torrea uvijek je bio prisutan u mislima, no ipak je ostao samo san. 

Ali želja za odlaskom u Patagoniju se ostvarila. Doduše, na malo drugačiji, bolje rečeno, posve drugačiji način. 
I ovaj put, kako to obično biva, na putovanje smo krenuli okićeni transportnim torbama, koferima i ruksacima i pretovareni raznoraznom opremom i željezarijom. Noseći sve što je potrebno za jednu pravu ekspediciju ovaj put se nismo penjali. Biciklirali smo, kajakirali i trekali..danima :-)
 
 
 
Cilj našeg putovanja  u Čile bio je sudjelovanje na pustolovnoj utrci  „Wenger Patagonian Expedition Race“. Mnoštvo  je sličnih utrka širom svijeta, ali niti jedna ne nosi epitet „posljednje divlje utrke“. WPER nije velika utrka, barem kada je riječ o budgetu i broju timova. WPER nije niti najteža pustolovna utrka na svijetu. WPER je jedna velika pustolovina, ekspedicijsko putovanje koje se ne zaboravlja.
Direktor utrke Stjepan Pavicic osmislio je odličan koncept koji je održao od samog rođenja WPER-a (2004.), a to je da sudionicima utrke pruži ono najbolje, najzahtjevnije i najdivljije od prirode južne Patagonije, pri tome pazeći na njenu zaštitu. Iz tog razloga ograničio je i broj timova (15) koji imaju pravo nastupa na utrci. Bravo Stjepane :-)!
 
 
Ovogodišnja utrka, kako kažu sudionici njenih prethodnih izdanja, bila je najteža do sada. Možda zbog jako dugačkih treking dionica? Možda zbog odabira terena? Možda zbog nečeg drugog? Iskreno, ne bih znao. Mi smo jednostavno prihvatili izazove koje je Stjepan postavio pred nas, isključili se iz stvarnosti i u potpunosti se prepustili Patagoniji. A Patagonija je zaista predivna. Divlja je i neopisiva. Sve ono o čemu sam oduvijek maštao. 
Kao što znate, ove godine na utrci je po prvi puta nastupio i jedan hrvatski tim: Darija Bostjančić, Dario Rocco, Stiven Vunić i ja (Elvir Sulić), okupljeni u tim „Ad natura Karibu“. 
Naš se tim za ovu utrku pripremao gotovo godinu dana. Pripreme se nisu odnosile samo na kondicijske treninge, već su uključivale nabavu obavezne opreme, hrane za utrku, traženje sponzora, a sve to traje jako puno. Vjerujem da je naš plasman na utrci (4.mjesto) upravo rezultat naših priprema. Mnogo stvari smo pripremili unaprijed, što je ključno na ovako dugačkim utrkama.
 
 
 
Planirana dužina ovogodišnje utrke iznosila je 617km, a za njen završetak organizatori su predvidjeli 8-10 dana. Nažalost, zbog jako loših vremenskih prilika i radi sigurnosti natjecatelja utrka je skraćena za 114km (cca.3-4 dana trekinga). Velike količine kiše koje su pale tih dana podigle su vodostaje rijeka koje je trebalo prelaziti, mogućnosti za pothlađivanje bile su velike, snijeg je prekrio vrhove planina, brzina utrke je pala, probijeni su vremenski limiti. Zbog predjela na kojima se utrka odvija logistika je vrlo složena. Na treking dionici ne postoje putevi i napredovanje je dosta teško i sporo, a bilo kakvo spašavanje moguće je samo iz zraka. Odluka o skraćivanju utrke bila je opravdana.
Mogu reći da je meni ova utrka baš „legla“ :-). Dario i ja smo bili navigatori i prilično jednostavno smo pronalazili kontrolne točke. Na svakoj kontroli bili bi bolji za najmanje jednu poziciju, tako da taktiku kretanja i odmora nismo mjenjali do samoga kraja. Dan smo koristili za napredovanje, a noću kad bi nam brzina pala ispod 1km/h, dignuli bi šator i odmorili.
Najteži su bili trenuci prelazaka preko ledenjačkih rijeka, kada bi ionako već promzli trebali preplivati na drugu obalu. A takvih situacija bilo je popriličan broj. 
Konačne impresije o utrci, zapravo Patagoniji, nemoguće je opisati riječima. Zato ću jednostavno reći: Neopisivo J.
 
 

Nadamo se da će vrijeme slijedeće godine biti malo milosrdnije i dopustiti nam da uživamo u svim onim kilometrima i predivnim prirodnim krajolicima koje je za nas pripremio direktor utrke Stjepan Pavicic.

08.veljače, dan 1.

Nacionalni park Torres del Paine. Ovaj predivni park, inače popularno odredište  velikog broja trekera iz cijelog svijeta, domaćin je ovogodišnjeg starta utrke. Lijepo je znati da su vlasnici hotela „Las Torres“ koji nas je sinoć ljubazno dočekao i počastio patagonijskom janjetinom, zapravo hrvatskog podrijetla – obitelj Kusanović.  
I to nije sve, njihov predivni hotel nalazi se na jedinom privatnom posjedu unutar nacionalnog parka.  Davnih dana kupio ga je stari Kusanović, pet hektara na savršenoj poziciji,  dok se o nacionalnom parku još nije niti razmišljalo :)
No vratimo se mi utrci. Iako je start planiran u 7 ujutro, zbog kašnjenja transporta bicikala i opreme, krećemo u 9.20h. Pred nama je 60 kilometara bicikliranja prašnjavim makadamom. Dan je predivan, iznenađujuće je toplo, ne vjerujem da vozim u kratkim hlačicama :) Krajolik je fantastičan, naokolo mnogobrojni  granitni vrhovi i stijene, ledenjaci, rijeke i jezera Po okolnim brdašcima i livadama  ima nešto i gledatelja, a to su guanacosi koji bezbrižno pasu i pogledavaju na kolonu stranih i čudnih spodoba što jurcaju po makadamu.
 
 
 
Timovi su jurnuli kao da je cilj odmah tu, iza ugla. Razumijem Britance i Amerikance koji jurišaju na pobjedu, ali nikako ne razumijem ove ostale timove. Pa ljudi moji, tek smo krenuli, toliko toga nas čeka :). 10ak minuta nakon urenbesnog starta mi smo napokon svi na broju. U onom metežu bicikala, konja i automobila  nije baš lako ni prepoznati svog timskog drugara. No, evo svi smo na okupu i nastavljamo prema KT1 gdje bicikle i makadam zamjenjujemo kajacima i rijekom. 
 
 
 
Ne mogu se nadiviti prirodi koja nas okružuje. Sjetih se da je Stjepan (direktor utrke) na sastanku rekao da nas na prvoj biciklističkoj dionici očekuje jedini turistički dio utrke.  I stvarno je tako. Iako vozim sa povećim ruksakom na leđima,  nemam osjećaj da sam na utrci. Stalno se osvrćem oko sebe, gledam i upijam tu divnu ljepotu koja nas okružuje, fotoaparat stalno škljoca. Još uvijek ne vjerujem da sam u Patagoniji, da u stvarnosti doživljavam sve one fotografije koje sam gledao u raznim časopisima i magazinima.  
 
I još uvijek ne vjerujem da je vrijeme tako ugodno, zrak je topao, sunce grije, ma divota. 
Nije prošlo nekoliko trenutaka od te pomisli i bila je prava divota, ali ovaj put divota prašine. Niotkuda se pojavio zračni vrtlog koji je uskovitlao pjesak sa makadama i svom žestinom nas počeo njime gađati, zbacivši nas sa bicikala, koje smo btw.morali pridržavati da ih ludi vjetar ne odnese. Sva sreća da smo na leđima imali ruksake. Šćućurio sam se na tlo, okrenuo leđa vjetru iskoristivši ruksak kao zaklon. Ali ipak je pikalo, i to žestoko. Sve je trajalo nekih 15ak-20ak sekundi i odjednom je prestalo. Dan je opet bio isti, predivan, iz snova, kao da se ništa nije dogodilo. Kakav nevjerojatan prizor. Na putu prema KT1 još je nekoliko puta taj ludi vrtlog dizao i bacao šljunak po nama, ali srećom uspjeli smo se pripremiti na udare gledavši što se događa sa timovima ispred nas.  
Još je 30ak kilomatara ostalo do završetka biciklističke dionice, a vjetar je počeo puhati jako i konstantno, srećom bez ludih vrtlogai gađanja pjeskom :) 
 
Nekako se doguravši do KT1 rekoh u sebi: Uf, napokon!!! 
Veselim se kajaku i što ću malo odmoriti noge,  ovih lijepih 60km turističke vožnje na kraju se pretvorilo u bjesomučnu borbu sa vjetrom i ludim vrtlozima. 
Organizator nas obajveštava da je vjetar ipak prejak i da je slijedeća dionica odgođena do daljnjeg. 
Spuštamo se do rijeke i uvjeravamo se da je vjetar nemilosrdan. Okidoki, nema razloga za žurbu. 
Polako rastavljamo i spremamo bicikle u bike boxeve, jedemo i odmaramo. Uistinu, kako je vjetar puhao i kako je vrijeme odmicalo bio sam uvjeren da nećem krenuti prije sutrašnjeg dana. No, prošla su neka dva sata i odjednom su se svi uskomešali. Saznajemo da nastavljamo za 15ak minuta. Tko se kako spremi, kreće. Vrijeme se mjeri od ponovnog starta. 
 
 
 
I evo nas u kajacima, Jupiii, nastavljamo dalje. Veslamo nizvodno niz rijeku Rio Grey. Rijeka se izljeva iz ledenjačkog  jezera, hladna je i siva. Ma tko mari za hladnoću, bitno je da nas nosi nizvodno. However, treba jako i veslati kako bi do KT2 došli što ranije i imali što više dana za početak treće dionice, a to je trekking. 
Kajaci su odlični i imaju kormilo. Nisam imao prilike koristiti ga prije pa se evo na utrci učim i privikavam. Mogu samo reći da je super korisno i da uvelike olakšava veslanje :) Vjetar i dalje puše, ali nam ne pričinjava nikakve probleme. Gledam kartu i vidim da će ih ipak biti, negdje  pri kraju veslačke dionice. Veslamo i gledamo oko sebe, veseli smo kao mala djeca. Ono što smo gledali sa bicikla sada gledamo iz kajaka. Jednim malim dijelom rijeke idemo natrag prema startu. Nakon 10ak km spajamo se sa rijekom Rio Serano i njome nastavljamo do kraja veslačke dionica. Iako je i ova rijeka siva i hladna, nije toliko brza kao i Rio Grey.  A to znači da treba upreti još jače :) 
 
 
Veslamo i vijugamo prateći rijeku kada dolazimo do mjesta gdje moramo na trenutak izaći na obalu, izvući kajake i prenijeti ih ispod opasnih brzaka preko kojih nije bilo dozvoljeno veslati. Super dođu ti dijelovi gdje se kajak mora prenositi. Malo da čovjek protegne noge. A super je i to što ga možemo vući po tlu, jer pun je opreme i težak je k'o sam vrag. Darija nosi vesla, a mi muškići vučemo kajake.
Ponovo smo u vodi i nastavljamo dalje. Polako se približavamo početku trekinga, a polako se približavamo i onom dijelu gdje nam vjetar počinje zadavati probleme usporavajući nas i kočeći.
 
 
Kako rijeka skreće, tako sada veslamo ravno u vjetar i baš nam je veselo, uf!
Borba je trajala nekih pola sata i sada smo zakljonjeni brdima koja nas štite od vjetra koji nikako da prestane puhati.  U daljini vidimo par žutih točkica, kajaci. Još malo i dolazimo do KT2. Na KT1 još uvijek smo bili u kakvoj-takvoj civilizaciji, no ova kontrolna točka nema ništa s tim. Osjećam da napokon počinje avantura. Mogu je namirisati :) 

Polako izlazimo na obalu, presvlačimo se, hranimo, spremamo ruksake, radimo sve one uobičajene stvari koje se rade na kontrolnim točkama. I ne žurimo, koliko god pokušavali ne biti prespori. Nakon sat vremena krećemo dalje. Osam sati je navečer, imamo još 2 sata dana. Pokušavamo biti što brži kako bi ikoristili dnevnu svijetlost. Opet se prisjećam što je Stjepan rekao na sastanku: Na ovom dijelu naići ćete na staze od divljih krava. I to je sve od tragova na utrci. I tako bješe. Nakon nekih sat vremena evo nas u neobranom grožđu, evo nas u patagonijskoj šumi, evo nas (oprostite na izrazu) u piz..materini. Noć lagano kuca na vrata, moram otkriti logiku ove šume. 
Krećemo se brinom zeca sa slomljnom nogom. Htio bi ići brže, ali baš mu ne polazi za rukom pa bjesomučno šepa i poskakuje uokolo. Šuma je crna da ne može biti crnja. Opet se u mislima vraćam Stjepanu, upio sam sve njegove riječi na sastanku. Dolje uz rijeke šuma je jako gusta, ali više gore u brdu puno je prohodnija. Provlačimo se između grana, preko palih i mahovinom obraslih stabala. Odlučujem da bi bilo dobro pokušati dobiti na visini. Možda ćemo tako dobiti i na brzini? Možda je gore balo prohodnije. Aha, mo'š si ga mislit. Upadamo u takvu piz... da ne vidi kako ćemo izaći iz nje. 
Izgleda da na ovom dijelu Stjepanova izjava baš i ne drži vodu. Ali polako učim, upijam šumu, pokušavam je razotkriti kako bi barem mrvičak povećali brzinu kretanja. Znam da je tek prva noć, ali dajem sve od sebe. Jednim dijelom „šumarenja“  kretali smo se sa japanskim timom „East Wind“, ali ne zadugo. Kako su oni sve ovo doživjeli godinu dana prije, zaključili su da smo prespori i otišli su svojim putem. Sretali smo se tijekom noći još nekoliko puta. Velika je to šuma, ne mo'š se izić iz nje tako lako :) Negdje oko 3 sata ujutro zaključili smo da više nema smisla ovako bauljati i da je vrijeme za naše prvo spavanje na utrci. Hm, a gdje ćemo spavati? Gdje ćemo u ovoj nedođiji dignuti šator? Vraćamo se natrag prema zadnjem travnatom dijelu kojeg smo prošli i strmo se uspinjemo na mali travnati greben. Malo iza njega predivno je mjesto za odmor. Na kraju se ispostavilo da nam je to bilo najudobnije mjesto za spavanje na cijeloj utrci.  A gdje ćemo dignuti šator? Priupitao je Dario. Spavat ćemo na otvorenom, odgovorio sam. Poslagali smo se u vreće jedan pored drugog i pojeli par sandwicha prije spavanja. Iako sam htio što prije zaspati, nisam mogao skinuti pogled sa neba. Nebo je skoro pa bilo bijelo koliko je zvijezda sijalo te večeri. Malo je vremena prošlo i svi smo usnuli. Laku noć svima, sat bi trebao zvoniti oko 5.30h.
 
 

 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.