Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Priče iz Patagonije- 2.dio- Izgubljena karta
(Rejting 0 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Elvir Sulić   
Ponedjeljak, 16 Siječanj 2012 14:37

Divne li noći, odavno nisam tako lijepo spavao. Postelja je bila tako udobna da bi najradije ostao ležati još koji sat. A tek pokrivač, veličanstven, nebeski, skoro pa bijel od bezbrojnih zvijezda. 
 
Vrijeme je za ustajanje, sat pokazuje 5.30h. Svi smo budni, zjevamo u glas, polako se spremamo, oprema šuška  kao da smo u nekom planinarskom i pripremamo se za uspon na vrh. Znamo da nas očekuje više od uspona i silaza, više od osvajanja vrha, doduše i ne znamo što nas sve očekuje i to nas veseli, to nas pokreće i tjera naprijed.



Uz svjetla čeonih lampi grickamo sendviče, dijelimo kekse i čokoladu, pijuckamo izotonične napitke pripravljene sa patagonijskom vodom. Iako smo doznali da vodu, koje hvala Bogu ima na svakom koraku, možemo piti direktno iz potoka i rijeka, dodatno je pročišćujemo mini tableticama koje u roku od 5min ubijaju sve živo i mrtvo. 
 
Sjećam se utrke u Africi 2005. kada je Eris bio nestrpljiv da popije proteinski shake i bez da sačeka djelovanje tabletice sve sasuo niz grlo. Kako je progutao, tako je sve ispustio, ali ne kroz usta :) Ta agonija trajala je 24 sata, Svakih 15-ak minuta bilo je: Ups, I did it again :)
 

 
Pomalo se razdanjuje, bacam oko na kartu i gledam kuda ćemo. Ma jednostavno je, samo treba pratiti rijeku, nemoš falit. Da, nemoš falit, al nemoš ni proć :) Spuštamo se prema rijeci i ulazimo u šumu. Ah, gorke li spoznaje, opet šuma. Prije nego nas je progutala bacio sam oko daleko naprijed i vidio par otvorenih dijelova koje sam pokušao zapamtiti kako bi ih iskoristili za koliko-toliko brži napredak. Yes! To je bila dobitna kombinacija. Hvatanje otvorenih dijelova gdje god se to može, pa makar oni bili van pravca kretanja. Cik-cak kombinacija pokazala se odličnom :)



Sunce je polako diže, toplo je, čak i vruće. Još uvijek smo suhih nogu. Na našem putu bezbroj je potoka, rječica i ledenjačkih rijeka preko kojih treba naći siguran i suh prijelaz. Interesantno je što ih na karti ima ucrtanih samo par, a u stvarnosti nailazimo na njih bezbroj. Ah, još jedna spoznaja. No dobro, pa i nije tobaš neka prepreka. Ovako je ipak interesantnije :)
 
 

Polako napredujemo prema KT3. Sinoć smo se na trenutak kroz šumu probijali zajedno sa japanskim timom East Wind (btw.najsimpatičniji tim na utrci), a sada timovi izviru sa svih strana. Neki napreduju skroz uz rijeku dok neki  prate naš pravac. Pretječemo jedni druge, stalno, izmjenjujemo se u „vodstvu“.  Tko će biti brži, a tko sporiji ovisi koliko jako će „udariti“ u zid, čitaj šumu. 
Jedan dio puta se krećemo sa Američko-Kanadsko-Australskim timom „Dancing Pandas“. Nailazimo na zaj..rijeku koju treba preći i tu im odmičemo. Skužili smo da nam prepreke i zaj..tereni više leže :)
 
 

Nastavak treking dionice postaje sve lijepši i lijepši. Sve je više otvorenih dijelova, stijena, malih jezeraca, vrhova prekrivenih vječnim snijegom i ledom, ledenjaka koji se spuštaju u jezero, bezbrojnih komada leda koji po njemu plutaju i skupljaju se na njegovom kraju odakle se ono rijekom izlijeva u more. Veličanstveno. Zastajkujemo i slikamo se, ma slikamo sve redom. Divno je, predivno.
 

 
Ne jednoj uzvisini na karti pokazujem Stivenu gdje se nalazimo i kuda nastavljamo prema KT3. 
Sva sreća da smo tu zastali i da sam, i sam ne znam kako, zapamtio to mjesto. Kako smo nastavili dalje, foliju sa zemljovidima koju sam nosio obješenu preko ramena zabacio sam malo iza sebe, da mi ne smeta dok hodam i sranje... Hodali smo tako nekih 15-ak minuta i na mjestu gdje smo odlučili skinuti višak odjeće i nešto prigristi primjetih da mi nešto nedostaje. Fuck, izgubio sam kartu. Ne mogu vjerovati da mi se to desilo. Pogledavamo se i iako znamo da smo u banani nitko ništa ne govori. Ostavljam stv ari i vraćam se prema uzvisini gdje sam sa Stivenom zadnji put pogledavao na kartu. Stiven mi se pridružuje i zajedno češljamo teren. Prošlo je već pola sata, a kartu nismo našli. Kroz glavu mi prolazi svašta: kakav zaj.., kakav peh, zar ovako da završimo?! Nadam se samo da vjetar nije otpuhao kartu u jezero jer onda je sve gotovo. Možda bi i zaplivao za njom, ali temperatura vode je tako niska da ne bih izdržao puno. Ah, idiote, kako ti se to moglo desiti?!
Pored nas prolaze Japanci, Brazilci, Amerikanci, Čileanci i nije im jasno što nas dvojica tražimo. Evo je, evo je!!! začuo se Stivenov glas. Uspio je pronaći kartu. Visila je zakačena na jednom žbunu. Istog trenutka nam se vratio osmjeh na lice. Jes, nastavljamo dalje. Dolazimo do Darija i Darije koji su skoro zaspali čekajući nas. Od sada kartu nosim tako da je vidim, ispred sebe. Uf, 45 minuta agonije, never more.
Kako su folija i trakica za nošenje spojeni nekim blesavim plastičnim kukicama tako se jedna uvrnula, zakačila za grm i karta je tako ostala visiti i nitko nije primjetio kad se to desilo. Ma bilo pa prošlo, od sada ću bolje paziti. 

Malo smo stisli gas i nastavljamo prema KT3 – Temponos (126km od starta). Krećemo se uz jezero, znamo da je KT smještena na njegovom samom vrhu , na najsjevernijem dijelu. Sretni smo kao mala djeca jer ponovo imamo kartu. I iznova se divimo prizorima koji nas okružuju, upijamo tu nevjerojatnu ljepotu i divljinu; ma tko to može platiti :)?
 
 
 
Stižemo na kontrolnu točku. Pred nama je bajkoviti prizor, mala pješčana plažica, a u plićaku ispred nje nasukane sante leda. Prava pravcata izložba lednih skulptura raznih veličina i oblika, autor – priroda. Neopisivo :)
Malu usamljenu plažicu krasi i par kričavih šatora u kojim su smješteni kontrolori i fotografi.  Naš prolaz je upisan, dajemo par intervjua, slikaju nas. Koristimo trenutak da osvježimo noge, operemo ih i namažemo kremicom kako bi stopala sačuvali od žuljeva. Nakon 10-ak minuta pozdravljamo simpatičnu ekipicu sa plaže i krećemo dalje. 
 
 

Uspinjemo se u brdo, ponovo uvlačimo u šumu i nakon nekih sat vremena izazimo na njen rubni dio. Ispred nas se otvara čistina, a u smjeru istoka (put kojim je prošao organizator) započinje „Forest of Hell“ (tako je pisalo na karti). Priupitah se: Kakva je tek ta šuma?  Ali mi smo se uputili smo ravno, na sjever preko čistine. Ionako je to naš smjer. Nismo pratili liniju kojom je prošao organizator dok je trasirao stazu, linijom za koju je garantirao da je prolazna. Na maloj uzvisini ispred nas ugledah dvoje ljudi i pomislih da je to netko od natjecatelja. To mi je bilo dovoljno da odlučim da ipak krenemo ravno. Sustigli smo ih i ustanovili da su to 2 fotografa. 

Bili su oduševljeni što nas vide, čekali su  da se netko uputi tim smjerom kako bi ih fotografirali. Mi smo bili prvi :) Tony je Kanađanin i ovo mu je 4.put da je na utrci u ulozi fotografa.  Simpatičan čovjek, vedar, pun kondicije, vegetarijanac koji je bio oduševljen našom pancetom :).  Iako je prošle godine rekao da mu je to poslijednji put da dolazi u Patagoniju, ove godine je obećao da se vidimo i 2012. :) Tony nas je pratio sve do KT4. Razgovarali smo s njim o svemu i svačemu. A super je to što je bio i u Rijeci i u Zagrebu :)
Scott je malo šutljiviji, ali je zato izvanredan fotograf. U Patagoniju je došao tako što je pobjedio na natječaju za službenog fotografa utrke koji je raspisao National Geografic Adventure.  
Ovo malo kraćenje staze vratilo nas je ispred timova koji su nas prošli dok smo tražili kartu. Super, nadam se da ćemo kratiti još koji put :)
 
 

Polako dolazimo do KT 4 – Rio Azul (135km od starta). Kontrola je u malom šumarku uz more gdje se rijeka Rio Azul spaja sa Fjordom Ultima Esperanza.  Rijeka se tu u more uljeva punom žestinom. Imamo dvije opcije za prelazak: preplivati ili se po malo prebacivati jednim kajakom dvosjedom. Srećom tu smo sa nekoliko timova. Japanci su ti koji su došli prvi i nakon što su se sigurno prebacili na drugu obalu došli su po jednog  člana iz tima „Dancing Pandas“  kako ne bi morao plivati kroz brzake. Japanci su zakon :) I tako smo se svi, jedan po jedan, uz nekoliko prevrtanja i plivanja u brzacima, prebacili na desnu obalu i mokri nastavili dalje. Srećom sunce je u igri bilo još 2 sata tako da smo se uspijeli posušiti prije noći.
 

Uspinjmo se u brdo, pratimo otvoreni, stjenoviti greben, Japance vidimo daleko ispred nas, Amerikance smo prestigli, dolaze i Čileanci, a noć polako pada. Kako bi došli do KT5 koja je bila smještena na sedlu između 2 vrha trebalo po grebenu kojeg smo slijedili uspeti do vrha i zatim drugim grebenom spustito do sedla, tj.kontrolne točke. Penjali smo se, penjali i nikad doći na vrh. 
Svako toliko pogledavam kartu i zaključujem da nema smisla ići skroz gore. Udarimo mi dijagonalu u smjeru kontrole. Gasimo vonderice kako bi što bolje vidjeli obrise planina koje nas okružuju, osluškujemo strme rijeke koje su ucrtane u kartu i odabiremo novi pravac kretanja. Znamo gdje smo i znamo kuda ćemo. I nadamo se da na tom putu nećemo naići na kakvu novu prepreku, jer karte nisu baš detaljne. Naša odluka uskomešala je Japance koji su se počeli spuštati prema nama, Ameri i Čileanci također su se uputili u našem smjeru. Nakon 5 minuta smo ponovo u velikom  društvu :)
Kako smo izbili na jednu strmu liticu po kojoj se trebalo spustiti tako smo ponovo ostali sami. Japanci su odlučili da je sigurnije ići preko vrha, a Ameri su zastali da razmisle. Mi smo nastavili i za 15min došli ravno na kontrolu.
 
 

Tu se zadržavamo jako kratko i odmah nastavljamo dalje. A nastavak je bio katastrofalan. Čekao nas je spust po nekoj kombinaciji kanjona i žljeba gusto obraslog vegetacijom, prepunog kotrljajućeg kamenja i porušenih suhih debala. Napredovanje niz tu jezu nije bilo moguće bez kacige. I po danu se ovdje ne bi ništa vidjelo, a kamoli po noći. Srećom nekako izlazimo iz tog horrora i na rubu šume odlučujemo  odspavati i pričekati jutro. Našli smo lijepo mjestašce, nebo je još uvije vedro, ponovo spavamo na otvorenom. Kuhamo, jedemo, navijamo sat. Buđenje je u 5.30. Laku noć svima...
 
 
 
 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.