Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Priče iz Patagonije- 3.dio- Voda, šuma, zid
(Rejting 0 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Elvir Sulić   
Petak, 20 Siječanj 2012 22:17

Satovi zvone, vrijeme je za ustajanje. Slijedimo već ustaljeni redoslijed, spremamo stvari, dijelimo hranu, pijuckamo i polako krećemo dalje. 
Premda je i ova postelja bila udobna kao i ona prijašnja, premda sam opet spavao kao beba, stvarno ne bi imao ništa protiv još kojeg sata sna, ali iskreno, jedva sam dočekao jutro i nova uzbuđenja koje nam donosi dan koji je pred nama. Svjestan sam da će i ovaj biti dugačak i naporan, ali kako opisati tu nevjerojatnu energiju kojom me svaki ispunjava? Osjećam da je cijeli svijet ispred nas i jedva čeka da ga otkrijemo, zove nas :)
 

 
Trenutak kada smo nastavili dalje bio je ujedno i trenutak kada smo rekli zbogom suhim nogama, zbogom suncu i lijepom vremenu. Kiša će slijedeća 2 dana biti naš vjerni pratilac. Srećom nije hladno koliko smo očekivali, nema bojazni će nam se stvari u ruksaku smočiti, jedino nas je strah kako će nam noge reagirati na tu silnu vodu i hoćemo li imati problema sa žuljevima.
 

 
Odmaknuvši se od ruba šume koji je bio naša spavaća soba pogledavam prema sedlu sa kojeg smo se sinoć spustili i pitam se: Majko moja, jesmo li mi stvarno sišli tim „putem“? Što nas još sve čeka? Stjepane, svaka ti čast, stvarno imaš mota, ali imaš i muda :)
Sada napokon možemo vidjeti i rijeke koje smo čuli sinoć dok smo prilazili sedlu i čiji zvukovi su nas pratili dok smo se provlačili kroz „ono“, rijeke koje se strmoglavljuju sa visokih planina niz strme i okomite litice. Izgledaju kao da ih je netko napravio, jedna pored druge, skoro pa paralelne svom silinom silaze niz planinu, natječući se koja će se prije spustiti u dolinu i uliti u more. Predivno!
 
 

Napredujemo polako, šesta kontrolna točka nije daleko od nas. Do nje imamo još malo, 5-6 kolometara iliti nekih 2 sata :) Smještena je na fjordu Worsley (155km od starta), na mjestu gdje se jedna od mnogobrojnih rijeka ulijeva u more. A to znači samo jedno, plivanje :) A što sad, nismo već dugo bili u vodi. Prošlo je manje od dva sata i dolazimo na šestu kontrolu, lijepo je vidjeti živo biće, k tome još i ljudsko :) Na kontroli su cure koje su bile na provjerama opreme. Iako kišica polako rominja one su se uspele na grebenčić iznad fjorda kako bi ih timovi lakše uočili. Izmjenjujemo riječ, dvije i nastavljamo dalje put sedme kontrole. Ali prije nastavka malo buba-buba, iliti malo plivanja. Rijeka koju treba preći široka je 50ak metara. Iako struje uopće nema za svaki slučaj organizatori su postavili fiksno uže kako bi se što lakše prebacili na drugu obalu. A niš, skidamo se, neki u majice, neki samo u gaćice i krećemo. Hm, tko će prvi? Ha,ha, pa čemu služi kapetan ekipe? Ulazim..brrrrr, hladno je. Stišćem zube i povlačim se po užetu najbrže što mogu. Darija kreće za mnom, a potom Dario, koji je btw. samo u gaćicama, i na kraju Stiven. Svi smo tu, možemo nastaviti trek. 
 
 

Napredujemo duž obale po malim plažicama i stijenama, uglavnom od gležnjeva do struka u moru. Brrr...sad je zaista hladno. Svako toliko zastajkujem na suhom da malo ugrijem prste na nogama. Bilo kako bilo, imamo veću brzinu nego da se provlačimo kroz šumu. Ha,ha, ali Patagonija je ipak Patagonija. Kad misliš da si je prevario shvatiš da je ta pomisao ipak samo pomisao. Stijene i kamenje su prekrivene nekom skliskom sluzavom tekućinom, vjerojatno od ove čudne morske trave koja raste u plićaku i koja izgledom podsjeća na mesožderke iz filmova. Ta sluz toliko je skliska da svaki korak po njoj zahtjeva dodatnu koncentraciju i oprez. U glavi si opet ponavljam: Stjepane, svaka ti čast :) 
 
 

Iako su nas Japanci prestigli po izlasku sa plivanja, polako im se približavamo i slijedimo ih u stopu. Međutim, nikako da ih dostignemo, ponovo nam odmiču koliko god mi ubrzavali. Hm, kako ih dostići? Pogledavam na kartu i vidim moguće rješenje. Oni nastavljaju duž obale, a mi se kroz malu riječicu okrećemo prema šumi. Hm, jesi li siguran da je to dobra odluka, Japanci su otišli drugim putem?! Ne znam, po karti mi se čini kraće, a hoće li biti brže saznat ćemo :) Nakon 10-ak minuta „šumarenja“ nazire se velika čistina. Jeeeeeee..... Još samo treba prijeći preko malog jezerca koje se ispriječilo ispred nas i evo nas na „auto-putu“ :) Stiven je na čelu, kreće prvi. Zakoračio je u jezerce i u tren povikao: Vadite me, vadite me. Za djelić sekunde do pojasa je potonuo u mulj i jedva se iščupao. Uf, dobro je da nismo krenuli svi odjednom.
 

 
Vraćamo se natrag u potragu za mjestom gdje možemo preći riječicu. 5 minuta i evo nas na željenom mjestu. Krećemo se puno, puno brže. Veselimo se, rizik se isplatio. I kiša se veseli zajedno sa nama, od silne radosti plače sve jače i jače. Ma tko za to mari, ionako smo mokri u potpunosti. Bitno je da se kreće :)
Čistina je dugačka, ubacujemo u petu brzinu. Nema druge nego potegnuti. Očekujemo nova iznenađenja, tako da ovaj „dar“ treba iskoristiti. Nakon nekih sat vremena iznenađenje stiže. Treba donijeti odluku: spustiti se natrag prema moru ili se kroz šumu dizati visoko u brdo? Odlučujem se za lakšu varijantu. Nakon sat vremena zaključujem da sam pogrešio. Ponovo pratimo obalu, ali plićak je nestao. Želimo li naprijed moramo plivati, a koliko god gledali ispred sebe ne vidimo mjesto gdje bi mogli izaći na kopno. More je prehladno da bi toliko riskirali. Jbmmmtr, psujem u sebi. Hoće li nam ikad krenuti? Nema druge nego uprijeti u brdo u potrazi za nekom čistinom. Ha, ha, ha, koja strmina, koja šuma, kakva jeza. Majko mila, samo da se izvučemo iz ovog, da se popnemo do nečega. Na ovom dijelu uhvaćeni smo u neki splet bršljana i lijana isprepletenog u drveću. E Spilberže, da ti je vidjeti ovo :) Prođe još jedan sat u kojem izgubismo kompas, kacigu i bidon za vodu. Ali lupanje glavom u zid se, barem za sada, isplatilo. Izbijamo na strmu čistinu i sada valja po njoj priječiti a da se ne otkortljamo nizbrdo. Krećemo se zavidnom brzinom, cca.3km/h, vidimo greben iza kojeg treba lagano iz smjera zapada okrenuti put sjevera. Tamo negdje iza naša je slijedeća kontrola. Ha,ha, pa ljudi moji je li to moguće, evo nove situacije! Nailazimo na rijeku koja je na svom putu do mora izdubila uski i duboki kanjon. Desetak metara dijeli nas od druge strane, ali prelazak je naprosto nemoguć. 
 

 
Ma ne vjerujem, kakva je ovo igra, poigrava li se netko našim srtpljenjem, gdje je svemu ovome kraj, hoćemo li biti jaki i uspjeti?! 
Tristo metara uspona otišlo je u vjetar jer ponovo se vraćamo prema moru i tražimo mjesto za mogući prelazak. Kako se spuštamo tako nam se šuma veseli. Ponovo udaramo u taj neopisivi splet stabala, mahovine, bršljana i lijana i držeći istu visinu pokušavamo izići na drugu stranu. Ponovo borba sa traženjem „puta“, ponovo borba sa propadanjem, sklizanjem, padanjem, zapinjanjem, čupanjem. Ovaj put si ne postavljam nikakva pitanja, nema smisla. Pratim Stivena koji za nas otvara prolaz. A borba za izlazak traje cijelu vječnost. Nekako izlazimo na čistinu i hitamo prema grebenu. Stižemo do njega i imamo što vidjeti, šuma-zid je ponovo ispred nas. Pogledavamo se i bez riječi ponovo silazimo prema moru. Ma nema veze, vjerojatno ćemo se ponovo dizati gore. Ne zamara me ta pomisao, muči me to hoćemo li stići u limitu, završava li ovdje naša pustolovina? A opet veseli me spoznaja da ćemo za par kilometara ponovo vidjeti živa bića :)
 
 

Ugledali smo ih puno prije nego smo i mislili. Na plažici susrećemo Amerikance. Bježe nam, ali pratimo ih vjerno. Za 40ak minuta stižemo na kontrolu, Ameri su još tu, saznajemo da je time limit produžen i da još imamo šanse. Teta sa kontrole nam govori da je i limit na slijedećoj kontroli isto tako produžen. Pitam se, kakve su šanse za završetak ostalim timovima, kada smo mi kao 6.u poretku stigli tek sada. Stjepane, vraški si ga zapaprio :) Teta nam također govori da sa stjenovitog grebena na koji ćemo se penjati ne smijemo silaziti po noći jer je jako opasno i puno je strmih litica sa kojih se možemo strmopi... 
 
 

Hitamo naprijed. Imamo još dva sata dana. Greben izgleda tako blizu, ali nikako da dođemo do njega. Ameri nas slijede i prestižu. Ne znam zašto, slijedimo ih ne pogledavajući kartu. Oni se gube u šumetini i ja tek tada pogledavam na kartu. Ups, vratimo se natrag i dignimo, popnimo se malo po stijenama. Pun pogodak. Ponovo „hitamo“. A pogled mi ne silazi sa grebena i uskog žlijeba po kojem ćemo se na njega uspeti. Pokušavam sve memorirati prije nego padne mrak. 
 
 
 
Evo nas na usponu, vonderice su na glavi, svjetla gore. Daleko u šumi sa napredovanjem bore se Ameri, iza njih na stijenama još brojimo još dva tima. Ma pustimo sada njih, treba se nekako domoći grebena i što prije na spavanje. Tražim najbolji put, držim se ruba šume i tog čudnog kamenitog žlijeba. Paf!!! Nema više šume, ispred mene se pojavila velika kamenčina na koju se treba uspeti kako bi nastavili. Jes, napokon malo penjanja :) Mrkli je mrak i ne znam kako će ostatak ekipe proći tu prepreku. Darija zapinje već na ulazu. Pripremama uže, vezujem ga oko sebe jer nigdje ne mogu pronaći mjesto da ga fiksiram i ostatak spuštam drugarima kako bi se mogli pomoći njime. I evo nas, svi smo na kamenu. Nastavljamo dalje, dolazimo u uski kamin sa par malih stjenovitih skokova prepun sitnog kamenja. Vezujem uže na sebe i penjem se polako kako ne bi štogod odvalio ispod sebe. Nalazim dobro mjesto da se „usidrim“ i ponavljam prethodnu proceduru. I tako još jednu dužinu užeta do izlaska na greben. Srećom na njemu nalazim super mjesto kako bi fiksirao uže i povikujem drugarima da se ovaj put slobodno mogu povući na njega. Za trenutak smo ponovo na okupu. Ali nema odmora, treba pronaći dobro mjesto za spavanje. Ono malo zemlje i trave što smo pronašli prepuno je vode i jako je strmo. Ovaj put spavamo na stijenama, odabrali smo predivno mjesto, na samom grebenu :)
 
 

Šator ne možemo dignuti tako da i ovaj put spavamo na otvorenom. Nebo je oblačno, nadamo se da neće biti kiše. Malo je tvrđe nego prethodnih noći, ali tko mari. Za pola sata svi smo u svojim vrećama. Buđenje je ponovo u 5.30h. 
Laku noć svima :)
 
 
 
 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.