Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Priče iz Patagonije- 7.dio- Natekli smo kao buhtle
(Rejting 0 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Elvir Sulić   
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 18:55

Svako jutro budili smo se oko 5.30h nakon čega bi uslijedilo već ustaljeni redoslijed: spremanje stvari, klopa i pokret negdje oko 6h. Ovog puta oči smo otvorili iza 6 sati, noć je bila katastrofalna. 

Ne znam je li tko uopće spavao. Tko će prvi ustati? Tako je hladno i sve je užasno mokro. Kroz glavu mi prolaze misli o toplom sobičku, kauču i dekici.  Znam da je sve to jako daleko i da o tome mogu samo maštati. Dario je ustao prvi, izašao iz vreće i šatora i počeo se oblačiti. Oblačenju je prethodilo žmikanje, tj. cijeđenje odjeće. Srećom u svoj onoj gomili nabacane robe uspio je pronaći svoje stvari. Stiven je bio slijedeći, zatim Darija i na kraju ja. To oblačenje bilo je nešto najgore što sam doživio poslijednjih par godina. Izuzmemo li smrzavanje u Portugalu i na Grossglockneru :)

 

Trebalo nam je više od sat vremena da se spremimo i krenemo dalje, već je bilo 8 sati. Doručak smo preskočili, obzirom da smo sinoć podijelili poslijednji komadičak hrane, slasni i premaleni Snickers. Vraćali smo se natrag na sedlo i uspjeli sa njega popriječiti na susjedno za koje smo se nadali da je prohodnije. I tako je bilo. Jbmmtr, zašto sinoć nisam krenuo ovuda? Karta kazuje da je tuda malo duže, ali barem se kako-tako krećemo.
Izračunao sam da do kontrolne točke ima još cca.6 kilometara. Ako sve bude ok tamo smo oko 11 sati. Ha,ha, moš si ga mislit :) Upali smo u tako gustu šumetinu iz koje bi se jedva izvukli pa opet i opet i opet. Na kraju nam je za tih 6km trebalo nešto više od 6 sati. 
 
 
 
Na putu prema kontroli razgovaramo o tome što će Stjepan odlučiti i kakav će biti nastavak utrke. Hoće li kiša još padati? Koliko je snijega napadalo u brdima koje trebamo prijeći na putu do bicikla? Koliko nas još nabujalih rijeka i plivanja očekuje? Pitamo se što je sa ostalim timovima iza nas, gdje su, koliko ih još ima? Što je sa našim prijateljima Japancima? Milijun pitanja nam se mota po glavi, ali ni za jedno nemamo odgovor. Nadali smo da ćemo sve saznati po dolasku na KT11 – Fiordo Obstruccion (315km od starta). 
 
 

Do tada treba izdržati još malo. Provlačenje i borba sa gustim raslinjem tražila je dosta energije, a mi smo bili već poprilično prazni. Šuškali smo po svim džepovima i pretincima od ruksaka ne bi li pronašli kakvu zametnutu čokoladici ili štogod drugo. Uzalud vam trud svirači, nigdje ničega. Srećom na putu smo našli dosta calafata (male sitne bobice, ima ih više vrsta i boja, nešto poput borovnica) koje smo brali i jeli. U Punta Arenasu smo ih probali prvi put i bile su odlične. Tamnoplave, ukusne i slatke. Ove koje smo nalazili ovdje bile su malo veće, bordo boje i nisu bile tako dobre. Zapravo bile su poprilično bljutave, ali nije bilo druge nego trpati ih u sebe. Te iste smo probali već drugi dan utrke. Ubrao nam ih je Tony, kanadski fotograf, vegetarijanac kojem se svidjela naša panceta i koji nas je pratio na jednom dijelu trekinga :)
 
 
 
 

Super je to što u cijeloj ovoj pustoši nema otrovnog bilja, nema zmija, nema divljih zvjeri, ma nema ničega. Nije ni čudo, opstati na ovakvom mjestu stvarno je nemoguće. Ali zato ima vode koliko hoćeš :)
 
 
 
Ponovo vam opisivati kolika je borba za prolazak patagonijskim šumama bila bi pretjerana, no ne mogu a da ne spomenem da je na dijelu koji slijedi naša brzina bila oko 500m na sat. Srećom taj „speed“ nije dugo trajao, nekih 2 sata. Skoro smo nadomak kontrole, ali nikako da stignemo do nje. Pred nama se otvorilo jezero. Najkraći put je ravno preko njega, a to znači plivanje. Toliko smo rastureni da nam ponovno močenje do vrata ne pada na pamet.  Iako znamo da smo blizu to ne dolazi u obzir. Odlučujemo se na drugu varijantu, zaobići jezero. 
 
 
Gazimo uz njegov rub i dolazimo do mjesta gdje možemo pregaziti na drugu stranu. Još jedan mali uspon i silaz i evo nas na obali fjorda, na kontroli i gozba može početi :)
Al' šipak. Od nje nas dijeli nešto manje od 2km, a prelazak tih kilometrića traje čitavu vječnost. Upadamo u neko raslinje koje nam seže malo više od pojasa, ali tako je gusto da naprosto ne možemo vjerovati koliko nas koči. Ne znam kako, ali uspjeli smo naći neki mali prosjek u njemu i par, skoro već trulih, prepiljenih debala. Huh, čovjek je izgleda bio ovdje. Vukli smo se kroz njega s ciljem da se dokopamo mora, a onda ćemo uz obalu do kontrole.
Iznad mora smo, ali obala je strma odsječena litica. Ne, ne, ne. Vraćamo se natrag uz prosjek i tražimo drugi put silaska.
 
 
Sve je tako gusto i kamo god da krenemo isto nam je. Ne željevši se vraćati skroz natrag, napravili smo mali luk s ciljem da se nekako spustimo do mora. Spust je bio poprilično zaj...Pravi pravcati tobogan od raslinja i žbunja koji direktno vodi u more. Silazim, zapravo kližem se na guzici, polako, pazeći da ne uhvatim brzinu jer ne znam na što ću sletjeti. Silazim i uspjevam se dokopati malih skliskih stjenčica. Ako bude sreće tako će biti sve do kraja, bez plivanja. Darija je također sišla, Dario isto, a Stiven je jednostavno sletio po toboganu i pljusnuo u more. Jbmmtr! Ali dobro je, nije se povrijedio,  samo se nasmijao i krenuli smo dalje :)
Nakon malo više od pola sata ugledali smo usidreni brod, helikopter i nekakvu drvenu platformu na obali i na njoj veliki plavo-žuti šator. Jeeeeaaaa, tu smo, još samo malo. 
Kontrolna točka br.11 – Fiordo Obsrtuccion (315km od starta).
 
 

Izlazimo na minijaturnu plažicu, penjemo se na staru drvenu platformu. Osjećam se kao da smo na ceremoniji proglašenju pobjednika. Zapravo i osjećam se poput pobjednika jer znam da nas čeka nagrada i znam da ćemo je s guštom pojesti :)
No prije malo buba-buba. Kako stigosmo, tako se oko nas sjatila gomila ljudi s kamerama, mikrofonima i fotoaparatima, postavljajući milijun pitanja. Joj, nisam ovako zamišljao ovaj trenutak. Dajte nam pola sata da malo dođemo k sebi, da se presvučemo i najedemo i onda dođite. Ali nitko nas nije slušao.
Uglavnom ista pitanja kao svaki put, ali s velikim naglaskom: možete li i želite li nastaviti dalje? Nije nam bilo jasno zašto nam netko 100x ponavlja isto pitanje. No o tome malo kasnije.
Nakon nekih pola sata situacija se smirila i mi smo opet bili sretni, jedemo na miru. Prošlo je još pola sata i mi smo još uvijek jeli. I nismo prestajali. Pripremajući hranu za ovu kontrolnu točku mislili smo da smo pretjerali sa količinom. Sada smo se pitali hoće li nam uopće biti dosta. Jer treba nešto i ponijeti sa sobom. Pred nama je 114km trekinga, a slijedeća klopa je na KT13, tj. na početku zadnje, biciklističke, dionice. Računajući dosadašnju brzinu to je značilo uzeti hrane za narednih 3dana. Ispraznili smo sve što je bilo u transportnoj torbi. Nije ostalo ništa, ni jedna mrvica. Sve smo ugurali u ruksake. Taman smo bili spremni da krenemo dalje kad se scenarij počeo mijenjati. 
 
 
 
Saznali smo da će treking dionica biti skraćena. Najvjerojatnije će biti izbačen dio do KT12, nekih 70km. Do tamo bi nas trebali prebaciti brodom. Ali ništa još nije konačno. Mali gumenjak se približava obali, ulazimo u njega i idemo na brod. Na brodu su Englezi, Ameri i Francuzi. Pozdravljamo ih. Neki su razvaljeni i ćore, a neki ćakulaju kao babe. Francuzi uglavnom niš ne kuže :)
Ne znamo što se čeka i koja je konačna odluka o nastavku utrke. Ali ne želimo gubiti vrijeme. Penjemo se na palubu, želimo osušiti mokru odjeću, šator, vreće za spavanje, ma sve. 
Nakon nekoliko trenutka sve je bilo jasno. Cjelokupna treking dionica je izbačena. Brodom ćemo do Puerto Natalesa, a zatim će nas kopnom prebaciti do KT13 odakle započinje zadnja dionica, bike 188km. Situacija je slijedeća. Englezi su ovdje stigli još jučer, negdje oko 2 popodne. Ameri su u želji da budu što brži odlučili spustiti se niz jednu od rijeka na napuhanim podloškama za spavanje, otišli u b.mater, promašili KT10 i nekako stigli ovdje. Također stigoše jučer. Francuzi su došli 3 sata prije nas. U igri su još samo Japanci i još jedan meričko-engleski tim. No oni su stigli do KT9 i njih će nekako prebaciti do početka bike dionice. Ostali timovi su odustali zbog pothlađivanja, probijanja vremenskih limita, povreda, itd.
Na brodu je udobno i toplo. Nakon što smo saznali da nećemo na treking ponovo je počela gozba. Ruksaci su bili puni hrane koju smo tamanili redom :) A u potpalublju su bile sobe i mekani kreveti sa čistom posteljinom. Legli smo kao pokošeni i zaspali istog trena. Treba iskoristiti ovaj poklon :) Bilo nam je tako dobro, a bilo je i tako toplo da smo svi natekli kao buhtle. Više nismo mogli obuti ni tenisice, a to je bilo pravo mučenje.
Negdje pred kraj dana plovidba brodom se završila. U prvoj turi gumenjakom iskrcali smo se na kopno. I čekali smo tako na obali i čekali, zafrkavajući se sa ludim fotografima. Kako je nestalo sunca zahladilo je. Ne znajući što se čeka i kad ćemo krenuti dalje mi smo lijepo podigli šator i uvalili se u njega :) I dobro da smo to napravili jer bili smo u njemu oko sat vremena kad je karavana ponovo krenula.

Dalje nastavljamo terencima. Vozimo se makadamskim putevima prema Puesto Las Nieves, tj. KT13. Negdje oko 2 sata iza ponoći stižemo na neku pustopoljinu. Jedna drvena straćara, štala i par šatora. Tu ostajemo do jutra kada ćemo saznati što i kako dalje. 
Laku noć svima :) 
 
 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.