Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Priče iz Patagonije- 8.dio- The end
(Rejting 0 od 5)
Pustolovne Utrke
Autor: Elvir Sulić   
Subota, 11 Veljača 2012 17:07

Negdje oko 6 sati ujutro na vratima šatora pojavila se Gaby (team comunication manager) i priopćila nam vijest: Team captains meeting for five minutes. Značilo je to da moram ustati i izaći iz šatora. 
Joj kako mi se ne da, vani je tako hladno, ali nemam izbora. Nekako sam se iskobeljao dok su moji timski drugari nastavili spavati. Nitko se nije pomaknuo, ali vidjelo im se na licu da su čuli što se zbiva i da su sretni što ne moraju ustajati :) Ugledao sam svjetla vonderica u blizini štale. Mora da je sastančić tamo. I tako bješe. Stjepan je okupio sve kapetane oko sebe da im priopći što i kako dalje. Svi su bili natečeni, iscrpljeni i pospani. Ni Stjepan nije bio u boljem stanju od nas. Pročitao nam je redoslijed i vremena kada koji tim treba krenuti. Prvi naravno kreću Englezi, u 7.30h. Ameri idu u 9.30h, Francuzi u 12.30, a mi krećemo u 14.20h. Jeah, to znači da se mogu vratiti natrag u šator i spavati do podne :) Amerima je priopćio i to da su kažnjeni sa 10 sati penala zbog nepojavljivanja na kt10. Nije im bilo drago to čuti jer postojala je, iako mala, šansa da ih Francuzi na kraju preteknu. Da je Stjepan bio dosljedan pravilima utrke koje je najvjerojatnije sam i pisao Amere je trebao sa kt11 vratiti natrag na kt10. A to bi ih koštalo puno više od kaznenih 10 sati, vjerojatno jedan cijeli dan. No on je direktor utrke, njegova je zadnja. 
 

 
Ali zanemarimo sada to. Što se tiče nas i naših očekivanja nama zaista nikakav plasman nije padao na pamet. Znamo što znači svako ovakvo natjecanje i koliko različitih faktora utječe na konačni ishod. Naš jedini cilj bio je uspješan završetak natjecanja i to ćemo uskoro ostvariti. 
Četvrto mjesto koje ćemo na kraju osvojiti bilo je iznad svih naših očekivanja. Znali smo da se do kraja ništa neće promijeniti u ukupnom poretku, nitko nikoga ne može prestići jer su vremenski razmaci jako veliki. Drago nam je da je Stjepan i Japancima i američko-engleskom timu dao šansu da završe utrku. 
Da je vrijeme bilo malo milosrdnije i da nije bilo toliko kiše, snijega u brdima, nabujalih rijeka i potoka, zbog čega je utrka bila puno puno sporija i zbog čega je izbačena 114 kilometarska treking dionica, sumnjam da bi konačni ishod utrke bio ovakav. Zaista ne znam koliko bi timova došlo do kraja, jedan ili dva, tri najviše. Pitam se da li bi mi bili među njima?
 

 
Kako smo mi bili poslijednji koji su taj dan krenuli na zadnju, dugačku bike dionicu, imali smo dosta vremena da se naspavamo i da se mirno spremimo. Koliko nam je bilo drago što smo mogli duže spavati, toliko nam je bilo žao jer je to značilo da ćemo propustiti vjetar u leđa koji je puhao od ranog jutra. No svejedno smo s njim podijelili nekih 2 sata. Barem na početku pedaliranja :)
Pete (bike section manager) nas je pozvao da se pripremimo jer nam je vrijeme da uskoro krenemo. 3,2,1, krećemo. Kao na početku utrke. Samo što smo sada razbijeni do daske :) Računamo smo da bi dionicu koja nas očekuje mogli prijeći za nekih 12ak sati. Volio bih da je tako, ali mislim da će nam trebati malo više. No, kao što rekoh, nigdje nam se ne žuri, sve je već odlučeno :)
 
 
 
I tako mi krenusmo na dugačko putovanje prema Nacionalnom parku Pali Aike, cilju utrke. Pedaliramo po ravnim pampama. Teren je ovdje totalno drugačiji, ni po čemu nalik onom koji smo prolazili prethodnih dana. Sve je ravno, vegetacije skoro i da nema, samo žuta niska trava. Doduše, na ovom prvom dijelu ima još i pokoje stablo. Puno je veeelikih ograđenih rančeva na kojima bi tu i tamo ugledali konja ili kravu. Ovaj prvi dio puta poprilično je i blatan. No znamo da to neće trajati dugo i da ćemo uskoro biti na širokim i brzim makadamima. I tako bješe :)
Iako se na karti (1:200.000) navigacija činila poprilično jednostavnom, bilo je nekoliko škakljivih raskrižja na kojima smo mogli dobrano zaglibiti. No Dario koji je navigirao na ovoj dionici nije to dopustio :) I tako smo pedalirali kilometrima i kilometrima, sve je oko nas širom otvoreno i ravno dokle god seže pogled. Naprosto nevjerojatno. S vremena na vrijeme ugledali bi i pokoju životinju. Osim divljih konja i krava, našao bi se tu koji guanaco, ružičasti flamingos i rhea, smješna ptica nalik noju s kratkim nogama. Smješna iz razloga što kad osjeti opasnost trči kao lude, ali cik-cak, kako je predator ne bi uhvatio. Iako se mi nismo smatrali istima, rheae nisu ništa prepuštale slučaju :)
 
 
 
Vrijeme i kilometri prolaze polako. Sami smo u ovoj pustoši. Osim divljih životinja na našem putu ugledali smo i par kućica, ali nismo vidjeli ljude. 
A nije to bicikliranje bilo ni tako bezazleno. Uspjeli smo se tako jako zabiti jedni u druge da smo pomislili da je to kraj, nesretni završetak naše avanture. Skretali smo na jednom križanju oštro udesno. Dario i ja već smo prošli križanje, dok su Darija i Stiven dolazili. Nakratko sam pogledao iz sebe i zaključio da se mogu sigurno zaustaviti jer me neka piz..počela žuljati. Zaključak je bio pogrešan. Kako sam se zaustavio uz rub makadama  i sišao s bicikla, tako sam se okrenuo i Stiven je punom brzinom zveknuo u moj ruksak, a Darija u njega. Svo troje smo se rasuli po makadamu takvom žestinom da smo pomislili da je netko gadno polomljen. Srećom nije bilo tako. Umorni i razdražljivi skočili smo na noge i počeli pi..arati jedan na drugoga. Kad smo iz sebe istresli sve moguće psovke, svi zajedno smo se zagrlili i rekli: Ma kakvi smo mi idioti, pa sve je Ok, nitko se nije polomio i to je najbitnije. Idemo dalje. Još malo i evo nas na cilju. Osmjesi su ponovo bili na našim licima :)
 
 
 
Nastavili smo dalje, tu i tamo komentirajući nemili događaj. Pazio sam da ne ponovim glupost koju sam napravio i koja nas je mogla skupo koštati. Peglali smo makadame i kilometre, a dan je polako nestajao. Kako je nestajalo sunca tako je bivalo sve hladnije, obukli smo na sebe svu robu koju smo ponijeli sa sobom. Stali bi tu i tamo da malo izravnamo leđa i nešto ubacimo u kljun. Vrag odnija prišu :) Čemu žurba kad nas nitko ne ganja. A ni mi ne hvatamo nikoga, minute i sekunde se ne broje, sati i dani su u igri. Ništa se u poretku neće promijeniti. Iako smo toga bili svjesni željeli smo čim prije stići do cilja. Oj krevete čudna spravo :)
Nevjerojatan je bio osjećaj koji nas je ispunjavao dok smo skupljali te zadnje kilometre. Blažen je bio izraz lica sviju od nas, radost i zadovoljstvo isijavali su iz načih očiju. Sretni kao mala djeca, zapravo presretni, hitali smo prema cilju.
 

 
Svi oni hladni i mrzli, kišni i ledeni treninzi, litre i litre vode iznesene na Učku, sav onaj led polomljen veslajući na Jarunu, kilometri  probicikliranih makadama, jurnjava i traženje sponzora, nabava opreme i cjelogodišnja priprema uskoro će biti opravdani. Pred nama je završetak jedne od najvećih avantura na kojima smo sudjelovali. Sretni smo, ali još uvijek se ne želimo opustiti jer do cilja ima još 50ak kilometara, noć je skoro pala, a poučeni iskustvima prethodnih dana, Patagonija je uvijek spremna na nova iznenađenja. 
 
 
 
Mislili smo da do cilja nećemo ugledati ljude, ali prevarili smo se. Kako je pala noć, oni su samo nicali, kao gljive. Na jednom dijelu susreli smo se sa pograničnom policijom. U daljini smo ugledali automobil sa rotirajućim svjetlima. Pratio nas je. Mislili smo da će nas zafrkavati zbog nečega, a pitali smo se i gdje je sada Lili jer nitko od nas ne govori španjolski. Ali dva policajca koja su došla do nas sa velikim prašnjavim terencem bila su više nego ljubazna, čak su nešto malo natucali i engleskog. Zaustavili su se da malo porazgovaraju jer im je bilo dosadno. Znaju za utrku i znaju da smo mi poslijednji tim koje će ovuda proći danas. Dobro su upućeni u sve. Bilo im je drago što dolazimo iz Hrvatske jer poznaju puno Hrvata u Patagoniji. Čak smo se i slikali zajedno. Pitali su nas ako nam neće smetati da nas prate jednim dijelom. Ne vidimo razloga zašto bi nam to smetalo. I tako smo nekih 20ak kilometara imali policijsku pratnju :) Ugasili su rotaciju i polako vozili za nama, sve do križanja na kojem smo se razdvojili. Koji kilometar nakon što su oni otišli dojurio je novi prašnjavi terenac. No ovaj nije bio policijski, bili su to organizatori. 
 

 
Idemo, idemo, još malo i na cilju ste: povikivali su. Vozili su se ispred nas škljocajući fotoaparatima, a svako toliko stali bi na križanju kako nam ne bi otkrili kuda trebamo ići. To je baš bilo cool :)
Kako smo prešli nekih 160km od početka bicikliranja tako smo ostali bez tekućine, a proučavajući kartu prije polaska vidjeli smo da moramo preći preko neke rječice. I tako smo isplanirali da se kod nje zaustavimo, napunimo tekućinu i skuhamo si večeru. Kao što već rekoh: vrag odnija prišu. I tako bješe :)
Nekih dva sata pred ciljom zasjeli smo uz rječicu, izvadili kuhalo i lončić i počeli pripremati obrok koji će nam dati energije za nastavak putovanja. Bili smo poprilično prazni i jedva smo čekali nešto konkretno ubaciti u kljun. 
Ali naš potez zbunio je organizatore koji su odjurili pred nama i kako ih nikako nismo stizali, odlučili su se vrati. Spustili su se do nas pitajući ako je sve Ok, idemo li dalje i što se to dovraga dešava. Mi smo baš u tom trenutku pričali viceve i smijali se k'o luđaci. Rekli smo im da smo gladni i da smo stali nešto skuhati i pojesti. Čak smo im ponudili da nam se pridruže. Imamo još dehidrirane hrane. Balkan risotto, if you like.
Mislili su da smo prolupali i ponovo su otišli :)
 
 
 
Ha, ha, ništa im nije bilo jasno. Ali nama je bilo tako dobro, tako smo se dobro smijali. Znamo da se bliži kraj i u neku ruku nam je žao, jer taman kad smo se privikli na sve, dolazi kraj. Ali i sretni smo, umorni smo dobrano, jedva čekamo ponovo osjetiti mekane krevet i mekane madrace pod sobom, a tek hranu, bolje da na spominjem :)
Uz jedno pucanje lanca, radost i tuga pratili su nas poslijednjih kilometara do utrke, sve do cilja. Približavajući se silju u daljini smo ugledali neka svjetla, više njih. Pokušavali smo pogoditi ima li to veze sa nama jer vozimo prema njima. Izgledalo nam je kao neko malo mjestašce, zaseok sa crkvom i zvonikom. Ali što će im tolika svijetla, ponoć je odavno prošla? Stjepan je rekao da je cilj u krateru nekog vulkana. Zato nam ništa ne štima. 
kad je spomenuo vuklan i krater odmah sam pomislio kako ćemo do vraga ući biciklima unutra? Prolatimo pored neke barakice. Na njoj piše, national park Pali Aike. Jeeeeeeaaa...ulazimo u park, cilj je tu negdje. Ponovo smo ugledali neka svjetla, ovaj put sićušna, koja se miču. To je to, to su ljudi. 
 
 

Iskreno, ja sam zadnjih 30ak kilometara rikavao na biciklu. Nisam znao što me više boli, noge ili guzica, sve je pržilo nemilice. A ovdje više nije bilo makadama, već ravno tlo sa travnatim hupserima. Ups, jao, joj... Cilj je samo 100-tinjak metara ispred nas. Mrkli je mrak, dva sata su iza ponoći, ogromna vukoj...svjetla automobila, vonderica i bljeskalica, dvije zastave, nekolicina ljudi i četiri bicikla. Završetak ekspedicijske pustolovne utrke Wenger Patagonian Expedition Race 2011.

Ulazimo u cilj, grlimo se, našoj radosti nema kraja. Uspjeli smo, misija je izvršena, stigli smo do cilja. Čestitkama se pridružuju snimatelji i fotografi s kojima smo se družili kroz utrku i na kraju Stjepan the Pavicic. Njegova iskrena čestitka i osmjeh na licu, kao i čvrsti stisak ruke bila nam je nagrada za sve što smo prošli i doživjeli. I mi smo njemu čestitali na nevjerojatnoj utrci, na nezaboravnom iskustvu kojeg ćemo pamtiti zauvijek.
Ali to nije sve...
 
 

The End
Kroz ovih nekoliko izvješća koja su se eto rastegnula skoro na godinu dana pokušao sam vam opisati mali dio sveg onog što smo proživjeli na ovoj zaista nezaboravnoj i jedinstvenoj utrci. Nadam se da sam u tome uspio i nadam se da sam barem nekoga od vas zainteresirao za posjet Patagoniji, ili još bolje, za sudjelovanje na Patagonian Expedition Race:) 
U ovih desetak godina koliko bauljamo po raznim pustolovnim utrkama po Lijepoj našoj, kao i onim stranjskim, niti jedna utrka na mene nije ostavila takve impresije, jednostavno je nevjerojatno lijepa i divlja.
 
 

Stoga smo se odlučili za ponovno sudjelovanje i slijedeće godine. Utrka će se održati na Ognjenoj zemlji, a kako Stjepan kaže, trebala bi završiti na Cape Hornu. Pripreme su započele već odavno, treninzi su u tijeku, kao i prikupljanje potrebnih financijskih sredstava za realizaciju projekta. Ovaj drugi dio malo šteka, ali ne odustajemo, idemo do kraja. Kako kažu u Patagoniji: probaš li calafate, sigurno ćeš se vratiti. A mi ne samo da smo ih probali, brstili smo ih kao koze :)
Kroz sve ove izvještaje nisam spomenuo dvije ljupke dame koje su sačinjavale naš mali tim i koje su nam puno, puno pomogle u pripremama i realizaciji projekta, a to su Liliana i Tea (Dariova i Stivenova cura). Cure naše drage još jednom vam se zahvaljujemo, bez vas bi ovo putovanje bilo nezamislivo. 
Da, dok smo mi bili na utrci njih dvije su prošle veliku 5-odnevnu, 120 kilometarsku trekking turu po Nacionalnom parku Torres del Paine. 
A nezaboravno je iznenađenje koje su nam priredile pojavivši se u pustoši Nacionalnog parka Pali Aike na cilju utrke :)
Odlazak preko bare na velike ekspedicijske pustolovne utrke zahtjeva jako puno truda. Pripreme su zahtjevne i neizvedive su bez pomoći roditelja, prijatelja, pokrovitelja i sponzora. Ovom prilikom još jednom se svima zahvaljujemo.
Veliko vam hvala na pomoći i držite nam fige slijedeće godine.
Veliki pozdrav svima, 
pustolovni tim AD NATURA: Darija Bostjančić, Dario Rocco, Stiven Vunić i Elvir Sulić
 
 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Komentari (1)
1 Ponedjeljak, 13 Veljača 2012 13:44
Svaka čast ekipa!!

Od kada sam počeo pratiti vaše avanture kroz Patagoniju totalno sam se navukao i iščekivao svaki novi izvještaj, i sada kada je gotovo.. moram priznati da mi je malo žao, ali me veseli potencijalni nastavak po Ognjenoj zemlji :)
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.