Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Memoari o privremenom ludilu 2. dio-IDEMO!!
(Rejting 3.80 od 5)
Triatlon
Autor: Dario Kučić   
Ponedjeljak, 14 Studeni 2011 13:41

Putovanje je započelo prilično nervozno, barem u mom slučaju -  polazak je planiran poslijepodne, nakon odrađenog radnog dana. Uh, kakav kaos! A još treba spremiti gomilu opreme, hrane, odjeće...

Mrzim spremanje, uvijek mi je to najgori dio putovanja – takoreći, nužno zlo. Još me i moj GPS, jedina garancija našem kombiju da se neće zagubiti negdje po putu, dobrano izludio. Najnovije karte odlučno su se i u inat opirale „skidanju“. One imaju svoj tempo, a meni moj diktira dogovor s ekipom pa su ostavljene na stolu, na milost i nemilost brzini download-a, dok smo mi utovarivali svoja „nužna zla“. Potrpao sam sve svoje u kombi pa odjurio natrag kući po GPS. Inicijalni dogovor bio je da me „pokupe“ čim budu spremni za pokret. A čekali su me skoro sat vremena. Sva sreća što smo imali dovoljno vremena, tako da smo se ipak poštedili nemilog prizora odlazećeg trajekta. Via Ancona! Putovanje u polupraznom trajektu bilo je, kao i uvijek, vrlo ugodno - svi smo uspjeli zauzeti humane pozicije po kaučima u brodskom salonu i odspavati do jutra. Probudio sam se pred zoru, taman na vrijeme da s palube promatram kako se sunce pomalja iz izmaglice na horizontu. Jedno od onih magičnih „izranjanja“ vatrene kugle... Ugodan početak dana.

 

Kao i putovanje do Callele. Na nervozu pred natjecanje ukazivao je jedino naglo probuđeni apetit nas troje natjecatelja sa zadnjeg sjedala. Kuki, koji je vozio kombi cijelim putem do Španjolske i nazad, bio je pošteđen tih senzacija, pokazavši zavidnu kontrolu. Možda samo zato što su mu ruke, za razliku od naših, bile zauzete volanom.

Na naše odredište stigli smo u četvrtak navečer. Smjestili smo se u vrlo udobnom apartmanu u sklopu hotela „Neptuno“, u neposrednoj blizini same startne zone. Imamo dva dana do utrke, promislio sam, dovoljno vremena da se temeljito pripremimo.

Za „pegulu“, petak mi je započeo sa glavoboljom, koja me je, kako je dan odmicao, sve više zabrinjavala. Čak ni tablete protiv bolova nisu imale nikakvog učinka. Naravno da to nikome nisam spominjao. Trka je prekosutra, rekao sam samom sebi, što bude bit će. Tog jutra smo obavili prijave, malo otplivali i odvozili dvadesetak kilometara bicikle, čisto da se upoznamo sa uvjetima na stazi. Najviše nas je bilo strah vjetra, koji bi plivanje i vožnju biciklom zbog pozicije staze, mogao učiniti znatno težim nego smo se nadali. Tog smo se dana susreli s našim kolegama iz drugih hrvatskih klubova: Andrejom Višticom, Dejanom Patrčevićem, Josipom Živkovićem i Aleksandrom Grahom.  Dio vremena smo proveli i na zavidno dobro organiziranom sajmu sportske opreme koji je bio priređen uz samu startnu zonu.

 

Subota je započela s tzv. briefingom - kratkim uputama natjecateljima. S obzirom na broj prijavljenih natjecatelja, od preko 1000 iz čak 30-ak zemalja, ni ne čudi gužva koja je tamo zavladala, čak i unatoč tome što su se upute davale zasebno, na četiri jezika. Kao da nitko od natjecatelja nije dozvoljavao sebi da propusti ni najmanji detalj. Euforija je već u zraku, izgleda. Moja glavobolja nije popuštala, tako da sam se prilično loše osjećao tog popodnevna kad smo krenuli na Check-in, prijavu na trku. Za mene je to bio poseban doživljaj, pa niti ta dosada od glavobolje, a i sve veća trema koju sam osjećao, nisu ga mogle poremetiti. Preko 1000 bicikala na crvenim tepisonom prekrivenom igralištu. Sve jedan bolji od drugog! Većina njih su bili TT bicikli koji su nerijetko vrijedni i preko 5-6 tisuća eura. Odmah su počele špekulacije o tome da li ukupna vrijednost tog „Bike Parka“ prelazi 4 milijuna eura!?  

To poslijepodne i večer protekli su u posljednjim pripremama. Krijepili smo se obrocima koje je Kaća za sve nas zdušno pripremala i doslovno se nalijevali velikim količinama vode. Nastupio je period vladavine tišine, ometan tek zveckanjem posuđa koje se posprema. Kao po dogovoru, predali smo se svojim mislima - strahovima i nadanjima vezanim za sutrašnju utrku. Pretpostavljam da nam je svima posljednja misao prije no što smo utonuli u san te večeri bila: „Samo da sutra sve bude po planu...“.

 

Ja sam začudo dobro spavao te noći, probudivši se, naravno, prije zvonjave sata, budan „kao zec“. Oko 6 ujutro bilo je vrijeme posljednjeg obroka prije trke, te smo negdje oko 7, po potpunom mraku, krenuli ka startnoj zoni. Tamo su se obavile zadnje provjere, boce sa vodom i izotonicima montirane su na bicikle, navukli smo svoja neoprenska odjela i sa prvim zrakama sunca krenuli prema mjestu na plaži gdje je bila startna zona. Plivanja, jel' te. Vjerujem da smo svi djelovali krajnje zbunjeni u tim trenucima, pomalo preplašeni od toga što nas očekuje na trci koja je za sve nas bila svojevrsna „terra incognita“.  Sve će biti dobro, bodrio sam samog sebe, radujući se što nas je dočekalo prekrasno jutro bez daška vjetra.

Napokon je došao i taj trenutak. Start je krenuo „u valovima“- prvo sa natjecateljima iz PRO kategorije, PRO ženama, itd... Nas troje splitskih „mladića“ startali smo u istoj skupini, samo par minuta nakon naše kolegice Gorane. Zahvaljujući prilično širokoj startnoj zoni i takvom načinu starta, potpuno me mimoišla uobičajena tuča i naguravanje u prvih nekoliko stotina metara plivanja, tako da sam vrlo brzo uhvatio tempo, za koji sam procijenio da me neće previše iscrpiti prije bicikla.

 

Nakon možda nešto više od  kilometra sustigao sam Goranu i, na svoje zadovoljstvo, na polovini staze ustanovio da sam nešto brži nego što sam planirao. Plivački dio staze sam završio bez da sam se previše umorio, a najviše me veselila činjenica da je moja glavobolja, koja nije popuštala zadnjih dana, potpuno nestala. Ne znam mogu li na tome zahvaliti navali adrenalina, ili je dobra stara trema pred natjecanje bila njen uzrok. Kako bilo da bilo, sa puno više samopouzdanja sam krenuo dalje u utrku. Biciklistički dio se vozio u tri kruga, cestom uz more u pravcu Barcelone. 

 

Dva kruga su se vozila do 33 kilometra udaljenog El Masnoua, a treći, nešto kraći, do gradića Mataro. Prvi krug je bio skoro pa fantastičan! Nakon desetak kilometra sam sustigao Goranu koja me bila prestigla u zoni izmjene (što mogu kad mi treba puno vremena da se presvučem, pa neću valjda cijeli dan provesti u istoj odjeći?! ;-) ), a negdje malo prije prvog okreta smo nas dvoje sustigli i Kukija. On je nešto opreznije krenuo na biciklu, moguće i zbog nezgodne ozljede šake koju je zaradio nepunih mjesec i pol dana prije utrke. Prvi krug završio sam s prosjekom kojem se nikako nisam nadao - nešto preko 34km/h. Na okretu na 69.-tom kilometru zastao sam izmijeniti boce s vodom i Gorana i ja smo se odvojili. U tom trenutku nisam mogao ne primijetiti da je zapadnjak već prilično ojačao i vožnja u tom smjeru, s vjetrom u prsima, postajala je dodatno iscrpljujuća. Već tada sam zamijetio kako počinjem padati u nekakav čudan trans, potpuno okrenut svojim mislima, naslonjen na aero-bar, pogleda uprtog u asfalt tek nekoliko metara pred prednji kotač. Polako su se počeli pojavljivati bolovi u vratu, leđima; ništa osobito, ali ipak... Jedino na što sam se zaista koncentrirao je da se nehotice ne dovedem u situaciju koju su suci mogli okarakterizirati kao „vožnju u zavjetrini“. Bio ih je poriličan broj na motorkotačima i stalno su nešto opominjali, čak i u situacijama kad sam bio prilično daleko od biciklista ispred sebe. Kasnije sam sreo Goranu koja mi je rekla da je bila kažnjena upravo zbog vožnje u zavjetrini, možda samo nekoliko minuta nakon što smo se razišli. Sreća me prati, činilo mi se, samo da potraje...

Do kraja sam biciklističku stazu prošao bez većih problema, s izuzetkom činjenice da su mi negdje oko 150.-og kilometra počela trnuti stopala, prvo desno, pa lijevo. Problem sam riješio izvlačenjem nogu iz pedala, otpuštanjem traka na sprintericama, razgibavanjem stopala. Naravno, sve u vožnji. Biciklistički dio okončao sam prezadovoljan, što zbog činjenice da ću se napokon, nakon 5h i 47min, moći „skinuti“ s bicikla, što zbog ostvarenog vremena koje je bilo iznad mojih očekivanja.

 

Nakon ponovnog presvlačenja (da, da... J ) krenuo sam potpuno tvrdih mišića stražnjice i zadnje lože na trčanje. Još 42 km... Uh, nikad kraja ovome, promislio sam... Sunce je još bilo visoko, vjetar nekako suh – dan kao stvoren za kvalitetne opekotine. Pored toga što sam imao osjećaj da se vučem stazom kao zadnja kanta, nikako nisam mogao shvatiti kako to da mi je prosjek trčanja prema mom Garminu dosta brži od planiranih 6min/km... Čak sam neko vrijeme bio uvjerenja da nešto nije u redu sa satom. Vrućina je stezala toliko da sam taj gorući osjećaj bio prisiljen ugasiti jednim vatrogasnim šmrkom postavljenim uz stazu, potpuno se natopivši vodom. Kakvo olakšanje! Samo, nažalost, i dvosjekli mač. Nije dugo trebalo da se u to uvjerim. Nekako sam tijekom trčanja, koje mi je bilo više mentalno naporno, nego fizički zahtjevno, natjerao samog sebe da se tempiram na trčanje 5 po 5, pa 10 po 10 kilometara, nastojeći održati planirani tempo. U tome me najviše omeo taj vražji gigantski žulj na lijevom stopalu. Dakle, negdje tek malo nakon 10.-og kilometra i dotičnog šmrka, spopala me moja klasična boljka - mokre tenisice su učinile svoje, bez obzira na kompresijske čarape koje sam nosio. Problem sam pokušao riješiti lijepljenjem silikonskog flastera, no bezuspješno. Neugodna bol odrazila se na korak i krivo gaženje je ubrzo, još prije 20.-tog kilometra, dovelo do oštrog bola u koljenu. To me je jako prepalo, mislio sam: „Pa neće valjda sada, samo 2 sata prije završetka...“.

 

Stisnuo sam zube, izravnao korak, i krenuo dalje. Pomogla su i dva voltarena, inače mi uvijek pri ruci kod dužih utrka. Sada kad mislim o tim, pa mogu reći i presudnim trenucima, gotovo sam siguran da mi je na nekoj podsvjesnoj razini veliki oslonac bilo prethodno trkače iskustvo koje me nečemu poučilo i pripremilo, pa makar se tada, u tim trenucima, radilo o samo ta dva voltarena. Nakon nekog vremena žulj je konačno do kraja prsnuo, bolno mjesto je utrnulo i znao sam da me više ništa ne može zaustaviti. (Neće valjda?!). Trčanje je opet neopaženo kliznulo u svojevrsni neopisivi meditativni trans koji se prekidao samo na nužnim okrjepnim stanicama. 6-7 kilometara prije kraja shvatio sam da sam se prilično primakao Škari koji je na početku trčanja imao prednost od nezanemarivih 20-ak min. Sumrak je padao dok sam pretrčavao posljednjih pet kilometara, u jednom dahu, prelazeći veliki broj natjecatelja. „Očito mi je trčanje najjača diciplina“, tiho sam si i zadovoljno čestitao, još uvijek praćen neugodnim osjećajem pri pogledu na sve one „suborce“ koji su trčali bolnim korakom ili hodali, potpuno iscrpljeni sad već cjelodnevnom utrkom.

 

U cilj sam utrčao svom snagom (barem sam takav osjećaj tada imao, a poslije sam, pregledavajući video snimku, vidio da sam trčao kao „po jajima“ :-), visoko uzdignutih ruku, sa jednom jedinom mišlju: „GOTOVO JE, NAPOKON!“. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.