Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Zvonko Čubrić:: San mi je olimpijada
(Rejting 0 od 5)
Triatlon
Autor: Tanja Kraljić   
Četvrtak, 03 Studeni 2005 00:53
Kako je od plivanja, preko skejtanja stigao do triatlona... O čemu razmišlja za dugih vožnji biciklom, što je sve na njegovoj a što na suprotnoj strani njegova puta do uspjeha... Iron man na Hawaima, kaže, još nema u planu. No siguran je da će ga jednog dana završiti. Prije toga, planira se prijaviti na kakvu pustolovnu trku ovdje u Hrvatskoj. I jedva čeka da ga upoznamo s čovjekom kojem se najviše divi - našim himalajcem Stipom Božićem. Dragi pustolovci, s nama je velikiiii, preuspješni i uskoro možda jednako toliko i slavni Zvooooonko Čubrić!!!!!!
Počeo se natjecati u triatlonu 2002. godine. Iste je godine postao juniorski prvak Hrvatske u sprint triatlonu (750m plivanja + 20km bicikl + 5km trčanje). Nedugo zatim postaje i prvak Hrvatske u olimpijskom triatlonu i kratkom duatlonu (10km + 40km + 5km). Prvom međunarodnom pobjedom zasjao je u Klagenfurtu na olimpijskom triatlonu. Pa 4. mjesto na sprint triatlonu u Trstu, 7. mjesto na jednoj od najačih utrka u Italiji u Gradu, gdje je već iduće godine pobjedio...

Dugačak je popis Zvonkovih pobjeda. Prošla godina za njega je bila puna uspjeha; najvažniji rezultat sezone su dva 17. mjesta, jedno na Svjetskom prvenstvu u Portugalskoj Madeiri, a drugo na najačem Svjetskom kupu u 2004. godini u Madridu, gdje je iza sebe ostavio i mnoga svjetski poznata imena. Iste je godine postao prvak Hrvatske u olimpijskom i sprint triatlonu, te u sprint duatlonu u seniorskoj konkurenciji. Bio je 8. na Svjetskom studentskom prvenstvu na Palma de Mallorci, pobjedio je na Otvorenom prvenstvu Austrije u Beču, osvojio 3. mjesto na najačoj i najvećoj talijanskoj utrci u Bardolinu.

Ove je godine obranio titulu prvaka Hrvatske u olimpijskom triatlonu na Mljetu, pobjedio na olimpijskom triatlonu u austrijskom Obergrafendorfu, osvojio 4. mjesto u Bardolinu.

Na ITU point trci (utrci za svjetske bodove) je osmi, što mu je uz 38. mjesto na utrci Svjetskog kupa u Madridu donjelo status najbolje rangiranog Hrvata na svjetskoj bodovnoj ljestvici.

I, k svemu tome, uspio je diplomirati na Ekonomskom fakultetu u svojoj 23. godini!

Image
Neki odu na kavu, ja odem na trening.
A sve je počelo s plivanjem...

Da, kao dijete od pet godina mama me upisala na plivanje. U početku je to bilo hoću – neću, shvaćao sam plivanje samo kao zabavu. Dok su roditelji u plivanju vidjeli sredstvo za ispuhivanja moje suvišne energije. No došla je prva medalja, pa sam se uozbiljio... I ubrzo mi je plivanje postalo kao izlazak, neki odu na kavu, ja odem na trening.

Potom su uslijedila i natjecanja
Prvi javni nastup imao sam s 10 godina na "Ježeku" u Ljubljani. Pobjedio sam i dobio veliku mortadelu. To je moj prvi plivački trofej.

Na koje si rezultate u plivanju posebno ponosan?
Od 12-te godine sam član Hrvatske reprezentacije. U svim dobnim skupinama bio sam prvak Hrvatske u nekoliko disciplina. Nakupio sam preko 30 naslova prvaka Hrvatske.

I što je presudilo da se počneš baviti triatlonom?
Već pred kraj Sportske gimnazije nije mi se više dalo samo plivati, pa su i rezultati bili slabiji. Otkrivam triatlon i odmah se zaljubljujem u taj sport. Prvo sam se samo zezao, no kad su i tu zaredali uspjesi, ozbiljno sam mu se predao.

Što te najviše privlači triatlonu?
To što su tri sporta u jednom. Nikad nije dosadno. Triatlonci su svih generacija, i svi se izvrsno slažemo. U plivanju je bilo obrnuto; odrasli maltretiraju nas, a mi maltretiramo mlađe.

Brzina tranzicije u triatlonu je također iznimno važna...
Petkom uvijek barem 2 sata treniramo samo tranziciju. Po 16 – 17 puta ponavljamo isti film. Vrhunski triatlonac u 8 sekundi skoči s bicikla, ostavi kacigu, skine šprinterice i uđe u tenisice. Ne znam točno svoj rekord. Kod nas Gogo drži rekord, tranziciju prođe za manje od 12 sekundi: zaleti se s bicikla, u vožnji skine šprinterice, skoči bos, trči, ostavi bicikl, skine kacigu obuje tenisice i nastavlja dalje. Triatlon je ustvari četverostruk; uključuje plivanje, trčanje, bicikl i tranziciju.

Image
Mislim da smo mi triatlonci nekako više svjesniji svijeta oko sebe.
Triatlon nije samo sport....

Mislim da smo mi triatlonci nekako više svjesniji svijeta oko sebe. Kad, primjerice, voziš toliko duge dionice biciklom, ne možeš a da ne počneš razmišljati o nekim stvarima o kojima ljudi inače uopće ne razmišljaju. Pričaš sam sa sobom... Postaješ mudriji... Jedno vrijeme sam učio prije treninga, i onda bih na treningu vozio i nastavio učiti, odnosno ponavljati gradivo.

Koriste li ti navike i uspjesi iz sporta i u svakodnevnom životu?

Naravno. Kad' učim, k’o da treniram. Tri tjedna prije ispita upregnem cijeloga sebe, tjedan prije smanjim tempo na samo sat vremena dnevno, a dan prije ispita odmaram. Imam još jedan trik; obično znam u koje doba dana ću imati ispit i onda baš u to doba dana i učim. U životu nisam pao ispit, pa valjda u tome nešto i ima. Uz sport sam se naučio i radnim navikama. Uvijek točno znam što radim i kako radim. Nikada ne učim cijeli dan, najviše 3-4 sata dnevno, nikada po noći. "Sedam navika uspješnih ljudi" sjajna je knjiga uz koju sam si naučio organizirati vrijeme.

Osim dobre organizacije, što je po tebi najvažnije za uspjeh u sportu?
Pa puno toga leži i u genetici.

A psiha?
Mislim da sam produhovljeniji otkako se bavim triatlonom. Razmišljam o nekim stvarima više nego drugi. No, smatram da svi imaju te kapacitete, samo ovisi kojim se sportom bave. Ako netko u jednom trenutku treba dati sve od sebe, primjerice dizač utega, sigurno da on o tome neće dugo psihički lamentirati kao ja koji sve od sebe trebam dati u jednom dugom periodu, primjerice u pet sati.

Tvoji najviše srcuprirasli triatlonski rezultati?

Kad sam bio 17. u Madridu na Svjetskom kupu. Nisam to očekivao, to mi je bio prvi Svjetski kup. Čak sam u jednom trenutku i vodio trku, to je bilo ludo. Ne mogu to opisati. Savršen osjećaj. I danas kad ga se sjetim sav se naježim.

Jel' ti ikad tijekom trke palo na pamet da ne bi više dalje?
Uvijek mogu. Par puta sam imao probavne probleme i pomislio sam na odustajanje. Al’ na kraju bih uvijek nastavio dalje.  

Image
Besparica sve nas triatlonce frustrira. Imam sreću što me mama i tata mogu podržati.
Za vrhunski sport i rezultate potreban je i izdašan buđet. A kod nas sponzori i nisu baš široke ruke. Kako se ti tu snalaziš?

Isključivo zahvaljujući mami i tati. Ta besparica sve nas triatlonce frustrira. Imam sreću što me mama i tata i na taj način mogu podržati. Da je to njima teško i da nemaju, odustao bih od natjecanja. U Hrvatskoj su, nažalost, ovakvi sportovi dostupni isključivo onima koji imaju novaca. To je baš šteta.

Koliko ti godišnje koštaš svoje roditelje?
Kad zbrojim sve pripreme i putovanja, cifra je oko 130 tisuća kuna. To je minimum minimuma.

A oprema?
Da, još i to... Vozim najkvalitetniji bicikl Colnago s najboljom opremom, on košta oko 40.000 kuna. Tenisice 1.000 kuna za trku i 1.000 kuna za trening, a mijenjam ih tri puta godišnje. Šprinterice za bicikl koštaju oko 1.000 kuna. I još biciklistička oprema, treba mi oko 5.000 kuna za jedno godišnje doba. Pa kacige, rezervni dijelovi, servisi.... Nakupi se toga.

Obzirom da tebi to tvoji roditelji mogu priuštiti misliš li da si u samom startu u boljoj poziciji od većine naših triatlonaca koji baš i nemaju?
Moji kolege su često prisiljeni ići samo trke na kojima mogu zaraditi novce. A to nije lako. Ja se tim ljudima divim i ne znam kako u svemu tome uspjevaju. Zaista sam sretan jer ne trebam još i o tome razmišljati.

Pobjednik triatlon Kupa u Hrvatskoj dobiva 1000 kuna. A svaka ga pojedinačna od ukupno sedam trka koje treba u to ime završiti košta pet puta više
Žalosno. No i organizatori su uglavnom entuzijasti pa nemaju veće mogućnosti. Ne krivim njih. Za nas sportaše to je demotivirajuće. Srećom, kažem, ja osobno nemam tih problema. No, žao mi je zbog kolega. Možda bih se i natjecao na Kupu Hrvatske da se radi o olimpijskoj distanci i da dolazi veći broj natjecatelja koji mi mogu konkurirati. Jedina konkurencija u Hrvatskoj mi je Dejan, ali i nas dvojica se rijetko nalazimo na istim trkama. Nije baš inspirativno provodit trku sam, imam osjećaj k'o da se opet bavim plivanjem; razmišljam, pjevam u sebi... To mi baš i nije zabavno.

Image
Možda je i bolje da me ljudi ne prepoznaju na ulici.
Van Hrvatske situacija je bitno drukčija

U Italiji, kad trčim s tisuću ljudi, to je sasvim druga stvar. Jer, volim kad trčim da trčim među ljudima, kad plivam da plivam među ljudima. To me ispunjava. Tek kad sam otišao na utrku u Italiju shvatio sam što znači triatlon kao stil života. Toliko ljudi... Nakon utrke obavezno večere i zabave... To mi u Hrvatskoj fali. Vani kad nekom kažeš da si završio Iron man ljudi te poštuju iznad svega. A kod nas me pitaju: "Jel’ to ono s kajakom?". Vani me puno novinara tražilo za intervju. Pa ne znam talijanski, pa pričam pol' engleski pol' njemački... Nakon toga preko cijele dvije stranice izađe intervju samnom u njihovim multisportskim novinama, slične su Adventure Sport Portalu. Bio sam i na Rai Sportu, i u još nekim talijanskim novinama. Ovdje u Hrvatskoj rijetko koji novinar uopće zna što je triatlon. Kod nas, na koju god sam adresu poslao molbu za sponzorstvo, od nikoga čak nisam dobio niti odgovor. To je samo izraz nepoštovanja. Nadam se da će mlađima od mene biti puno bolje.

U Hrvatskoj triatlon nema nikakvu podršku i potporu države, uspjesi triatlonaca kao da su manje vrijedni od uspjeha u nekim puno komercijalnijim sportovima

Strašno se znam živcirati zbog toga. Pogotovo kad vidim da novine preko cijele stranice pišu kako se tamo neki xx nogometaš potukao u nekakvom narodnjačkom Ludnica klubu, dok neki veslač ili jedriličar osvojili medalju na svjetskom natjecanju, to kao da nikoga ne zanima. No, nekad mi je i drago da je ovako kako je, jer nas podržavaju ljudi koji naše uspjehe stvarno znaju cijeniti. Nogometaši imaju sponzore, imaju novac, i ne brinu oko stvari koje mene muče. No, kad bolje razmislim, da me novinari stalno prate i da nemam svoj mir... U tom slučaju, možda mi je ipak draže da je ovako...

Što bi se po tebi trebalo dogoditi da kad Zvonko postane prvak svijeta, da ga predsjednik Mesić pozove na kavu?
Ma ja bih samo želio više zanimanja za ove mlađe klince koji tek dolaze. Želio bih da ih institucije podržavaju. Da ne moraju brinuti gdje da kupe ovo, gdje ono, već da se stoposto mogu posvetiti treningu. A ne da sami sebi trebaju biti i kuhari, i serviseri bicikala i sve ostalo. Jer, samo uz apsolutnu posvećenost treningu postižu se vrhunski rezultati.

Tko ti sve pomaže na putu do uspjeha?

Roditelji, cura Jelena, prijatelji, trener Ivan Ivezić, brat i njegova cura. Da nema njih, bilo bi mi puno teže. I zato ih ovim putem sve pozdravljam!

Image
Najveći mi je strah da se neću uspjeti kvalificirati na Olimpijadu.
Jesi li u životu kao i na trci, brz i promišljen?

(Smijeh). Mislim da sam općenito dosta proračunat. Kod mene sve treba biti rutinerski i prethodno postavljeno. Kad se to raspadne, znam se jako naživcirati. Toga sam svjestan pa si te barijere pokušavam malo razbiti. No, kroz triatlon sam se naučio lakše prilagođavati nekim iznenadnim i novonastalim uvjetima. Prije mi je to bilo puno teže.

Što bih rado promijenio kod sebe?
Htio bih biti malo smireniji. Dosta burno reagiram na svakakve gluposti. Zna mi se desiti da reagiram na neku totalnu glupost, a ne reagiram na nešto na što bih trebao. Nekad povisim glas bez veze. No, to je taj neki moj temperament i ne znam kako bih se toga riješio.

Možda kakvom meditacijom?
Malo sam prežustar za te joge i meditacije. Nisam to još počeo prakticirati.

Ali zna pomoći...
Da, znam. Radim nekakve vježbe disanja. No, još sam dosta skeptičan prema jogi. Možda jednog dana kad ću to moći prihvatiti možda ću to i napraviti. Jer, ako nešto radim a nisam potpuno u tome, to nema smisla.

Slažeš li se i ti da je barem polovica uspjeha zajamčena ako si spreman u glavi
Da, jer netko tko je labilan i podložan utjecajima neće izdržati sve te treninge i odricanja. To mogu samo psihički jake osobe. Svi vrhunski triatlonci su izuzetno psihički jaki i siguran sam da će oni, s takvom psihom, uspjeti u svim područjima života.

Tvoj san?
Olimpijada u Pekingu. Samo da dođem tamo. Za to se trebam kvalificirati među prvih 50. na svijetu. To i ne bi bio problem da nije tako skupo. Nakon olimpijade planiram se prestati baviti triatlonom natjecateljski. Tada ću se posvetiti ekonomiji. To me jako privlači, imamo obiteljski biznis koji bih htio nastaviti. Želio bih olimpijadom uspješno zaokružiti ovaj dio života i tada se preusmjeriti u biznis, gdje također želim dati svoj maksimum. Sportom bih se poslije bavio rekreativno.

Image
Stpe Božić je vrhunac onoga što bih ja htio biti.
Privlači li te Ironman na Hawaima, san mnogih triatlonaca?

Iskreno, baš i ne. U ovom trenutku to mi uopće nije izazov. Nekako se ne pronalazim u tim ultra dugim dionicama. Jednog dana, nakon olimpijade, kad postanem stariji, promišljeniji, mudriji... Onda ću vjerojatno o tome razmišljati i siguran sam da ću ga jednom završiti. Kad? Kad za to bude uvjeta i vremena. Za sada sam probao polu ironman i bio sam izuzetno sretan kad sam ga odradio, al' nije da bih ga opet probao. Dođoh... Vidjeh... Nekak' mi je to previše stresno. Mislim da u ovom trenutku nisam još dovoljno psihički sposoban za to. Mislim da kad ću počet s jogom, da ću doći na Ironman.

Čega te strah u životu?
Užasno me strah da neću uspjeti doći na olimpijadu. Ali sam u ovom trenutku toliko samouvjeren da jednostavno znam da ću uspjeti. Kad bi došlo do toga, to bi bilo prvi put da u nečemu što sam naumio, nisam i uspio. No, kad bi se to i desilo, prihvatio bih kao novo iskustvo, naučio bih se možda nositi s porazom?!

Misliš li da možeš ostvariti sve što poželiš?
Hm... Treba biti oprezan što poželiš.

Životni prioriteti?
Olimpijada, olimpijada, opet olimpijada, pa dobra hrana, cura, obitelj, i naravno prijatelji s kojima ću se na kraju sezone otići napiti. I to je to. To su moji važni pratitelji na putu do uspjeha. Nekad mi je žao što ne mogu putovati s curom koliko bih htio, ona sama odlazi na ljetovanje. Želim joj se ovim putem zahvaliti jer znam da joj je teško. Ponekad se znamo i pokefati. Jer, nekad kad joj se nakupi, teško joj je shvatiti zašto sam umoran i zašto mi se ne ide van. kao što je meni teško shvatiti kako ona uspjeva studirati FER.

Tko ti je uzor?
Čitao sam knjige od Stipe Božića, i uz Dražena Petrovića, taj čovjek mi je idol. Nikad neću biti kao oni. Kad govorim o smirenosti, htio bih biti kao Stipe Božić. Nisam ga upoznao, al’ kad ga vidim na telki i čitam knjige, mislim da je on vrhunac onoga što bih ja želio biti.

Evo, bit ćemo jako dobri pa ti obećajemo da ćemo te upoznati s Stipom Božićem. On se baš danas vraća s Himalaje i čim dođe u Zagreb, upoznajemo te s njim.
Uuuuuuuu... Joooooooj.....  
Jaooooo... Bit ću presretan!!!!!!!!!

Image
Dejan mi je u Hrvatskoj jedina konkurencija.
Čega se najteže odričeš u ime sporta?

Pa teško mi je bez omiljene hrane. Pokušavam se zdravo hraniti, ali se ne odričem poroka poput Cole, volim pravu pizzu, pravi biftek, začinjena jela, tartufe. Nekad si priuštim i taj luksuz. No, poslije toga mi zna biti loše na treningu. Rutinska prehrana sportaša prilično je jednostavna: žito, tjestenina, riža, soja, kruh, raž... Moja mama se o tome jako brine i posebno za mene kuha, jer ostatak obitelji jede samo konkretne stvari; ako ne trče po dvorištu nije dobro.

Opiši nam jedan svoj tipično proveden dan
Dižem se oko sedam – osam. Pojedem nešto, malo se istegnem, odem na trening, vratim se i nešto pojedem, malo odmaram, pa opet na trening. Treninzi traju između dva i šest sati dnevno. Na večer odem malo s prijateljima i curom van.

Što radiš kad ne treniraš?
Veliki sam filmofil, čitam knjige, surfam po internetu, učim njemački. Prije sam jako puno skejtao. Prestao sam s 16 godina, jer su mi se zglobovi počeli izvrtati. No, ostao sam vjeran skejterskom stilu: široke hlače, košulje, Vans tenisice, dapače, još uvijek nezavezane. U zadnje vrijeme puno surfam po Adventure Sport Portalu.

I, kako ti se čini Adventure Sport Portal?
Super!!!! Baš mi je to trebalo. Do nedavno sam sve podatke tražio na cyclingnews.com. Presretan sam jer sad sve što me zanima imam tu na našem Adventure Sport Portalu! Pokriva puuuno puuuno šire područje od cyclinga koji se bavi isključivo biciklizmom. Portal je stvarno odličan, preko njega saznajem puno o sportovima koje bih kad tad želio isprobati. Obožavam pustolovne utrke i već dugo imam volju i tu se natjecati... Jednog dana mislim da ću i to napraviti....

Možda u timu sa Stipom Božićem?
Jaoooooooo...

**

A za pokoju riječ o Zvonku zamolili smo i najvažnije dame u njegovu životu.
Pa evo što one kažu...


Image
Mama Ljubica: 'Oduvijek je bio uporan, tvrdoglav i pun energije.'
Jelena Popović, cura

Danas se usudim čuditi ljudima koji ne znaju što je to triatlon. Ali moram priznati da sam i ja, prije no što me Zvonko uveo u taj novi, triatlonski način života, vrlo malo o tome znala. Danas, ne samo da znam puno o tom prekrasnom sportu, već sam i naučila što je to bezgranična upornost, nesalomljiva volja i što je to što razlikuje velike sportaše od onih koji se samo bave sportom. No Zvonku me nisu privukli njegovi rezultati i uspjesi, već poštenje, fair-play, dobrota i timski duh bez obzira na to što se triatlon doima kao individualan sport. To ga razlikuje od mnogih bolesno ambicioznih sportaša. Između ostalog, takvim pristupom sportu i mene je ohrabrio da se time počnem baviti i sada shvaćam koliko mu je to važno i koliko sva njegova odricanja imaju smisla. Ono što volim kod njega je njegova upornost i stopostotna odanost onome čime se bavi. Zato mu i želim puno uspjeha u triatlonu uz što manje povreda kako bi prestanak aktivnog natjecateljskog života dočekao zadovoljan, sretan i zdrav.


Ljubica Čubrić, mama
Oduvijek je bio uporan, tvrdoglav i pun energije, koju smo usmjerili u sport – plivanje u početku, i njegovo školovanje. Sve svoje obaveze uvijek je obavljao na vrijeme i uspješno. Uz sve to se razvijala želja za što većim uspjehom u sportu, ali nije zanemario ni obrazovanje. Prelaskom u triatlon morao je iskoristiti svaku sekundu svog slobodnog vremena i svaki atom svoje energije da bi uspio na vrijeme diplomirati i postizati uspjehe u sportu. Sad kada je diplomirao, prekoračio prvu i najvažniju stepenicu u svom životu, ništa ga više ne može zaustaviti da i u sportu – triatlonu dade sve što može dati – i dušu i tijelo. Kakav god rezultat bio biti će njegov maksimum. Neka to bude medalja na olimpijadi.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.