Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
21 noć u šatoru
(Rejting 3.67 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Ivan Ilijevski   
Nedjelja, 22 Studeni 2009 02:53

 

U autu se ne smije ostaviti niti papirić od bombona, jer velika je opasnost da medvjed potpuno razvali auto kako bi se zasladio... Toliko toga bilo je za vidjeti i doživjeti u samo nekoliko dana...

Još kao klincu najdraža stvar na TV-u, uz crtice naravno, bili su mi dokumentarci o prirodi. Snimani u dalekim i egzotičnim krajevima mnogi su prikazivali Nacionalne parkove Amerike, kojih je mnogo i svi su fascinantni. Kasnije, dok sam bio u srednjoj, počeo sam se baviti slobodnim penjanjem jer sam bio očaran planinama. Kao i svakom penjaču kad sam prvi put ugledao slike El Capitana i Yosemite nacionalnog parka srce mi je zaigralo i nadao sam se da će mi se jednom pružiti prilika da stanem ispod te veličanstvene stjene.

Prije prvog odlaska u Ameriku plan mi je bio da nakon zime koju sam proveo radeći kao učitelj skijanja u Park Cityu posjetim Yosemitie i prođem Californiju autom. Međutim, kak se ono veli, planovi su tu da se mijenjaju i ja sam tijekom zime stekao neke nove prijatelje pa smo odlučili autom proći californijsku obalu od San Francisca do San Diega, posjetiti prijatelje koji su radili u Park Cityu i surfati, sto je značilo da Yosemitie otpada.

Ove godine u planu su bili Havaji, ali opet je došlo do promjene. Let za Maui, jedan od otoka poznat kao windsurferski raj, bio je iz San Francisca. Prijatelji s kojima sam živio u Park Cityu imali su u planu na putovanju do San Francisca obići neke nacionalne parkove Utah-e i Californije, a na popisu je bio i Yosemitie pa sam im se odlučio pridruziti.

Iz Park Citya krenulo nas je šestero u dva automobila, ali kako nas je dvoje putovalo dalje za Havaje, a nosili smo i svu opremu potrebnu za kampiranje, auti samo  što nisu pucali po šavovima.

Prvi na popisu bili su Dolina Goblina, Archies i Canyonlands. Dolina Goblina je park prirode, a Arches i Canyonlands su nacionalni parkovi.

Čim smo se raspremili i postavili šatore krenuli smo u istraživanje. Već nakon prvih par koraka počeo sam naslućivati zašto se park zove Dolina Goblina. Fakat osjećao sam se kao da sam u jednom od filmova Gospodari prstenova. Sedimente koji liče na vojnike koji su ostali skamenjeni usred boja, labirint puteljaka i bezbroj pećina može se istraživati satima.

Dan smo završili na uzvisini s koje se pružao veličanstven pogled na taj spektakl koji kao da je planuo pod vatrenim nebom zalazećeg sunca. Uz malo mašte kao da se mogao čuti prigušeni topot stopala, zvecaj lanaca i zvonjava oštrica koje su se sudarale gonjene bijesom suparnika. I mi kao da smo se vratili iz boja posjedali smo uz logorsku vatru pripremili klopu i još neko vrijeme uživali u plamićcima koji su lizali tminu koja nas je okruživala i pružali svoje tanke prste prema zvijezdama osutom nebu.

Sljedećeg dana na rasporedu su bili Canyonlands i Arches. Jednako kao i prethodnog dana imena parkova dobro opisuju što se ondje može vidjeti. Canyonlands smo razgledali s visoravni s koje je veličanstven pogled na dolinu izbrazdanu kanjonima. Priroda nam još jednom daje do znanja da je izniman umjetnik koja svojim kreacijama nadahnjuje i ostavlja bez daha, pored koje čovjek djeluje samo kao kopirka koja može preslikati ono sto je već stvoreno.

Kulisa mnogih western kauboj filmova, Arches nacionalni park kao da prkosi gravitaciji. Bezbrojni lukovi, usprkos ogromnog raspona suprotnoj svakoj logici i dalje stoje, čine se kao ruševine srednjovjekovnog grada od kojeg je ostao jos samo kostur.

Kobasice na štapu i krumpir u foliji bili su na meniju druge večeri. Nakon zafrkancije uz vatru svi su poskakali u vreće za spavanje, pozatvarali patente na šatorima i brzo utonuli u san jer slijedećeg dana čekala nas je dulja vožnja do nacionalnog parka Bryce Canyon.

Iako je već bio svibanj kamp je bio na 2500m visokom platou Bryce Canyona, a buđenje je bilo u 5 ujutro kako bi stigli vidjeti izlazak sunca. Bilo je tolko šljiva da smo svi navukli po nekoliko jakni i hlača. Krmeljavih očiju oteturali smo do vidikovca i čupkajući čekali jutarnu svjetlost. Kanjon amfiteatralnog oblika posut je kamenim tvorevinama koje izgledaju poput ogromne katedrale s tisućama svijeća. U trenutku kada je sunce provirilo iza obzora sve te svijeće kao da su se jednim pucnjem prstiju upalile, a amfiteatar je planuo u svim nijansama žute i narančaste.

Veličanstveno. Nakon doručka spustili smo se u kanjon koji je iza svakog ugla skrivao iznenađenje.

 

Zion, nacionalni park na jugu Utah-e, poznat je i kao odredište za mnoge penjace. Kamp u kojem smo spavali bio je na samom ulazu u dolinu. Zion je zapravo kanjon koji na svakog ostavlja dubok utisak baš poput rijeke koja ga je urezala i teče njegovim dnom i danas. Moram priznati da me se Zion svojim okomitim bakreno crvenim liticama dojmio čak mozda i više nego Yosemitie kasnije.

Svako jutro dok smo prolazili kroz kanjon, do točke s koje smo kretali na uspon, oči bi mi se orosile od pogleda na zidine koje su se nadvijale nad usko korito i pomisli na ljude poput Lynn Hill i Chrisa Sharme (penjači) koji snagom vlastitih mišića svladavaju potpuno glatke stijene.

Nedaleko našeg kampa bilo je i nekoliko bouldera pa smo se svake večeri uhvatili u koštac s gromadama koje su ispljunule divovske stijene.

U Zion-u smo proveli 4 dana. Svakog dana odlazili smo na cijelodnevne trekking ture. Pogledi su nevjerojatni kao i imena točki koje su nam bili ciljevi. Nacionalni park nalazi se usred pustinje juga Utah-e i 90% parka su okomiti zidovi golog kamena tako da tijekom dana temperatura vrtoglvo raste pa je bitno na pohode krenuti dovoljno rano kako bi se iz kanjona izašlo prije podneva. Jedinom cestom kroz kanjon vozi shuttle bus tako da se auto nemora koristiti, a stanice su na počecima raznih tura.

Prvog dana uspeli smo se do vidikovca Angels Landing koji je poput propovjedaonice u katedrali isturen prema sredini kanjona i oko cijeg podnožja zavija rijeka. Do vidikovca vodi put uklesan u stijenu, a na pojedinim mjestima kao pomoć postavljeni su sajle i lanci kako bi se osigurao uspon. Stojeći na rubu imao sam utisak da sam u nekom drugom vremenu i da će svakog trenutka odnekud iskočiti dinosaur.

 

Slijedećeg dana popeli smo se na oba ruba kanjona s kojih je vidik bio kao iz helikoptera jer smo niz okomite stijene gledali kao preko ruba balkona.

Zadnji dan imali smo Huckelberry Finnovski avanturu. Uputili smo se kroz korito riječice do mjesta koje se zove subway i zaista izgleda kao odsječak podzemne željeznice. Još zanimljiviji je bio prilaz jer smo, kako je riječica zavijala morali preskakati čas na jednu čas na drugu obalu. Ponekad je bilo obrušeno deblo preko kojeg je trebalo prijecć poput gimnastičarke na gredi ili je poput divokoze trebalo preskakati s kamena na kamen. Bilo je i onih kojih se te akrobacije nisu dojmile pa su nakon prvih nekoliko neuspjelih pokušaja jednostavno riječicu pregazili. Sve u svemu dobra zafrkancija, na kraju smo svi svejedno morali smočiti noge jer smo htijeli zaći što dublje u tunel.

Zadnjeg dana oprostili smo se s jednim autom i nastavili za Grand Canyon. Na putu smo prošli nekoliko prijevoja na kojima je još bilo snijega.

Nakon postavljanja kampa odšetali smo do ruba Grand Canyona kako bi izvidili sto nas očekuje.

Slijedeća dva dana bila su brutalna. Prvi dan spustili smo se do pola kanjona, ali po najstrmijoj stazi koja vodi u kanjon. Staza je za preporuciti svakom tko želi trening za gluteus maximus ili ti mišiće stražnjice jer ima toliko urezanih stepenica, a neki djelovi su toliko strmi da smo se uzgrebali i četveronoške. Drugog dana čekao nas je marš. Cilj je bio spustiti se do rijeke Colorado koja teče dnom Grand Canyona i vratiti natrag u jednom danu. Inače to uopće nije preporucčjivo jer temperature su visoke pa postoji opasnost od dehidracije, a morate i svladati visinsku razliku od 3000m nadmorske visine. Na ulazu u kanjon brojne tabele upozoravaju na opasnosti u kanjonu, a posebno je zanimljiva bila jedna, iznosila je slučaj maratonke koja je u kanjonu uslijed iscrpljenosti preminula.

Međutim mi se nismo dali smesti. Spust je bio kak se ono veli mačji kašalj iako nakon 4h hodanja nizbrdo ni to više nije zabavno. Okupali smo se u rijeci Colorado nešto pojeli i nastavili prema ruti kojom smo se trebali popeti natrag na vrh kanjona. Zanimljivo je da je kanjon podijeljen u nekoliko nivoa pa kad smo se uspinjali stalno vam se čini da put uopće nije dug, ali kad ste nakon 3-4h pješačenja tek na pola puta skužite da to baš i nije sam tak. Da ne duljim kad smo se uspeli bili smo mrtvi umorni gladni ko vukovi, a ja sam si mislio da u sljedećih mjesec dana ne želim vidjeti niti jednu stepenicu.

Joshua Tree nacionalni park raj je za boulder penjanje, ali kako  smo stigli po mraku pa nismo znali sto očekivati. U parku, koji je dobio ime po drvetu čudna oblika kakvo ne postoji u Europi, ima miljon problema svih težina. Gromade stijena posvuda su razbacane poput špekula kojima su se u neka davna vremena igrali divovi pa uz postojece boulder probleme ima mjesta za beskonačan razvoj novih. 

Nakon tolikog hodanja i pustinjskih vrućina svi smo se već bili zazelili oceana i izležavanja na plaži. Slijedeći cilj nam je bio San Diego. Tamo smo imali prijatelje iz Park Citya koji su ljeto provodili radeći u tom gradu na jugu Californije. Večera u sushi restoranu u kojem je radila frendica i reggae koncert bili su idealan uvod.

Sljedeći dan na rasporedu je bilo surfanje. Čim sam se probudio bio sam na iglama i odmah smo skočili do plaže, do koje nam je trebalo 2min., izvidit situaciju. More kao ulje ni daska vjetra samo valovi koji su se lijeno uzdizali da bi se već slijedećeg trena bijesno obrušili i nestali u pjeni poput one za pranje suđa. Nije bilo rijecč, samo smo se svi pogledali, a lica nam je ozario osmjeh poput djeteta u dućanu s igračkama. Prijatelj je radio u surf shopu pa nam je on sredio opremu. Osjećaj kako je kretati se pogonjen samo silom valova teško je opisati riječima. Možda je moguće shvatiti kako je to zaista nešto posebno kad vidiš delfina koji cijeli život provodi u vodi zajaši val. Nakon 4h odlučili smo da bi nam možda moglo biti dosta prije nego dobijemo plivače kožice pa smo otišli na klasični američki doručak, palačinke!

Na putu za Yosemitie imali smo još nekoliko stanica na obali, ali moram priznati da sam toliko bio uzbuđen što ću napokon vidjeti El Cap da mi je to nekako u magli.

Kao probudjen iz sna, nakon što smo prošli ulaz u park i prvi tunel, najljepši vodopad koji sam do tada vidio bio je direktno pred nama. U autu je bila tišina i svi smo se ostatak puta do kampa vozili otvorenih usta nemogavši se nadiviti prizorima, koji su se činili svevremenskim.

U kampu smo se osjećali kao da spavamo pod nogama divova koji su, umorni, nakon stoljetnog lutanja zapeli pred planinskim zidom. Vrhovi crvenih borova u dolini Yosemite, kao u priči o čarobnom grašku, gubili su se negdje u nebeskom plavetnilu i kao da su povezivali nas s nekim drugim svijetom.

 

U središtu doline  je pravi mali grad koji nudi sve što je čovjeku potrebno jer najbliža civilizacija nalazi se na nekolio sati vožnje izvan parka. Dok je u nasšm nacionalnim parkovima često tesko pronaći i magarca Yosemite selo ima supermarket, kafić, suvenirnice pa čak i kino stoga nije čudno što ljudi tamo provode po nekoliko mjeseci, a mi smo naše mjesto rezervirali dva mjeseca unaprijed i jedva dobili mjesto. Svako kamp mjesto ima ogromnu metalnu kutiju u koju morate pohraniti sve osim odjeće jer kažu da ako u autu ostavite makar samo i papiric bombona postoji opasnost da vam medvjed potpuno razvali auto i makar smo se zafrkavali da bi nam se medo mogao pridružiti za večerom svi su uz smjeh pogledavali preko ramena.

El Capitan, Half Dome i Midnight Ligthtning, nazivi koji će više značiti penjačima, bili su cilj koji se činio toliko daleko kad sam u penjačkom časopisu Rock and Ice čitao članke o Yosemite-u, domu mnogih legendi sportskog penjanja i alpinizma, a sad sam se nalazio ovdje u njihovom podnožju. Međutim na ono čime nas je park dočekao slijedećeg dana ne može pripremiti niti najbolji putopisac niti najbolji svjetski fotograf.  

Kao i u Zion-u dolina je kao zidinama opasana juznim i sjevernim rubom, a dolinom vijuga nešto življa rijecica. Čim smo se malo uzdigli iz doline počeli su nas, jedan za drugim, s nogu obarati nevjerojatni vidici.

I s južnog i s sjevernog ruba siktali su vodopadi koji su se obasjani zlatnom bojom zalazećeg sunca doimali kao kipuće ulje proliveno sa zidina srednjevijekovne utvrde  tijekom bitke. Pored svakog vodopada stajali smo hipnotizirani nemogavši se nadiviti ogromnoj količini vode koja se nesmiljeno obrušavala i po nekoliko stotina metara.

Tog prvog dana obišli smo Vernal, Nevada i Bridalveil vodopade i Glacier point vidikovac na južnom rubu. Na putu do cilja pregazili smo nekoliko riječica, a Half Dome nas je kao ispod oka pratio cijelim putem.

Sljedećeg dana cilj nam je bio sjeverni rub i Yosemitie vodopad koji je 4. svjetski vodopad po veličini. Iako su nas rangeri upozorili da bi na sjevernoj strani moglo biti još dosta snjega mi se nismo dali smesti i ipak se uputili na tu kružnu turu.

Krenuli smo iz podnožja Half Dome-a tako da smo prvu polovicu puta uživali u pogledu na tu nevjerojatnu prirodnu tvorevinu. Čim smo se uzdigli na sjeverni rub iako su temperature bile proljetne pejzaž je bio zimski što nam je u prvom trenutku bilo fora, ali što smo se više penjali snjega je bilo više i bilo je sve teže pratiti put. Name Amerikanci, koji su u svemu ekstremni, toliko su opsjednuti zaštitom prirode da planinarske puteve nije dopušteno označavati markacijama bojom kao u Europi, pa kad je put prekriven snjegom morate se osloniti na kartu i kompas. Uz malo vrludanja ipak smo se uspjeli probiti do ruba skojeg se još jednom nudio pogled na dolinu i okomito zapadno lice Half Dome-a, međutim to je bila tek polovica puta jer još je trebalo stići do vodopada Yosemitie. Malo smo se okrijepili energetskim pločicama i napicima te posušili čarape i cipele pa put pod noge jer nas je čekalo još 3 sata marša.

Kad sam se nagnuo preko ruba ograde na vrhu vodopada Yosemitie shvatio sam kako je Hitchok dobio inspiraciju za film Vrtoglavica, a još je nevjerojatnije bilo da su preko vodopada dečki razapeli lajnu (slack lining) i hodali s jedne na drugu stranu kao da prelaze Ilicu.

U kamp smo se vratili pod svjetlom čeonih lampi umorni, ali ja sam bio nestrpljiv jer sljedećeg dana smo išli do El Capitan-a i kampa Camp 4 koji se nalazi među gromadama i ujedno je jedan od najboljih boulder mjesta na svijetu i centar je svemira za svakog ozbiljnog penjača. Na jednoj od tih gromada u središtu kampa je i Midnight Lightning legendarni problem na kojem su najveći svjetski penjači testirali svoje vještine poput vitezova na maču kralja Arthura. 

Poput kapetana koji nadzire sve što se događa na njegovom brodu El Cap se nadvija nad dolinom. Već me pomalo počeo hvatati grč u vratu, ali široko otvorenih usta nisam mogao skinuti pogled s skoro 1000m visoke vertikalne stijene. Pravu veličinu El Capitan-a možete pojmiti tek kad na njegovom licu ugledate penjace koji se doimaju poput termita na ogromnom mravinjaku.

Ispunjen dojmovima ove avanture posljednji put na ovom putovanju zatvorio sam patent na svom šatoru. Tonući u san u mislima sam već bio u išćekivanju Havaja, a na trenutak mi se učinilo kao da sam osjetio miris mora i šum valova koji su me tamo čekali.

Amerikancima mnogi predbacuju da su geografski nepismeni međutim nakon toliko nevjerojatnih pejzaža koje sam vidio na ovom proputovanju moram priznati da im je teško zamjeriti jer ovo što sam ja vidio tek je djelić beskonačnih prostranstava Sjeverne Amerike.

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.