Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Ekvador- 5.dio- Na divljoj rijeci
(Rejting 3.50 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Udruga Baobab   
Četvrtak, 13 Siječanj 2011 17:41

Nakon Yasunija, Olga se vratila na doktorat u Njemačku, a Kruno i ja smo nastavili turneju po Ekvadoru. Znanstveni dio ekspedicije je prošao te smo odlučili „istražiti“ južni Oriente – ekvadorsku Amazonu. Otišli smo do rijeke Anzu. 

Ova rijeka slobodno vijuga krajolikom gdje god zaželi, vidi se to dobro s kamene uzvisine. Krči si novi put, često nekoliko njih, ostavljajući za sobom tokove nekoliko rijeka. Često su to svi jednako vrijedni pravci; rijeka na nekim mjestima jednostavno nema jedinu maticu već se ona grana poput užeta koje se otpetlja. Potom se te manje niti ponovo udružuju i rijeka teče jednim tokom. I onda se opet raspetlja jer se vlada samo svojom, prirodnom dinamikom.

 
 

Zahvaljujući tome nastaju otočići – neki stariji, davno obrasli šumom, a drugi kao tek svježe naslage golog sedimenta. Tu su i sprudovi poput bijelih šalova oko rijeke. Spustih se oprezno niz stometarsku liticu i zakoračih na meki pijesak jednog takvog spruda. Ostavljao sam duboke, mokre tragove koje su jezici rijeke lizali i polako brisali. Ovdje rijeka sporo teče i taloži lagani pijesak, no podalje je slika nešto drugačija. S druge strane je strma obala, nastala erozijom u vrijeme visokih voda. Na drugim mjestima se umjesto pijeska taloži šljunak. Savršeno je zaobljen, neki su komadi veći od nogometne lopte.  Tu voda zbog pada ubrzava i struji vode se odupire samo teški kamen.
 
 

Uz toliku količinu vode, vegetacija ovdje jednostavno buja. Gura se već na gole obale i pitanje je vremena kada će zagospodariti pijeskom ili šljunkom. Naravno, prije nego rijeka uspije isprati mlade biljčice dok izrastu. Progurah se kroz prvi sloj grmlja i zažalih što nemam dobro naoštrenu mačetu pri ruci. Obalna je vegetcija izrazito gusta, ono što se s pravom naziva džungla. U ovom su spletu svoj dom našle i mnoge životinje. Tanka viseća lijana se pažljivijim promatranjem ustvari pretvara u zmiju (engleski vine snake). Dva oka i proširena njuška na vrhu jasno pokazuju da se radi o životinji, a ne biljci. Pažljivim promatranjem  izranjaju vrlo zakamuflirani paličnjaci i ostali kukci. Mravi rezači listova se pak ne truse sakriti se previše, noseći svoje lisnato blago u mravinjak. Niti se ne trude sakriti se mravi ratnici u svojem pljačkaškom pohodu.
 
 

Ipak, ne primjećujem mnogo velikih životinja. Osim toga, tu i tamo zapazim oboreno stablo. Bliži pregled otkriva da nije u pitanju kakav olujni vjetar već oštri tragovi sjekire ili mačete. Ovaj je dio šume naime lovište te vrt Indijanaca naroda Quichua. „Oborili smo ovu palmu s namjerom da tu uzgajamo crve“ govori Alex. Ovaj mladi Quichua vadi jednu masnu ličinku kukca koja se bezuspješno izvija u nejgovoj ruci. Ta prst dugačka žućkasta vreća s nogama i glavom je vrijedan izvor masti i proteina. „Već dva dana nakon rušenja drveta kornjaši polažu u njemu jaja“ objašnjava Alex na savršenom španjolskom jeziku. Sljedećih šest mjeseci se jaja razvijaju u ličinku i tek su tada zrele za „berbu“. Ta se ista palma chonta koristi i za građevine te izradu alata. Njeno je drvo je izvanredno tvrdo i dugotrajno. Mnoge druge biljke služe Indijancima za svakodnevni život. Veliki listovi helikonije se uz malo spretnosti pretvaraju u pladanj ili tanjur. Ako se još bolje svinu, nastaje čaša. Bodljikavi plodovi jedne druge biljke su izvor crvene boje kojom premazuju lica ili kosu. Možda je najzanimljivija medicinska primjena. Sasvim neugledna kora je lijek za malariju, ostale biljke za probavne probleme, bolove u bubrezima, čak i za olakšavanje simptoma zmijskog ugriza. „Liječnik je daleko, a i nemamo novaca za njega...“ govori Alex „...pa se moramo služiti prirodnim lijekovima“. To nije šala odgovorih, znajući da evropske i američke farmaceutske kompanije pozorno istražuju kemijske spojeve tih biljaka radi proizvodnje lijekova.
 
 
 
Kroz vrtove banana, kakaa, juke i ostalih kultiviranih biljaka, Alex me dovodi u njegovo selo. Nisu to više isključivo jednostavne građevine od palme i nekoliko kolaca. „Civilizacija“ je ovdje došla prije nekoliko desetljeća i donijela čvrste zidove, no Quichua još uvijek žive od prirode. Jedna od glavnih poveznica je čaj od lokalne biljke. „On nas puni energijom i pijemo ga cijeli dan“ govori Delfino, šaman sela. Žene se ustaju u četriri sata ujutro da upale vatru i priprave čaj. I ja kušam taj napitak, prilično je jak i okusom podsjeća na crni čaj. Nakon pića dolazi na red moj ručak: one žute ličinke kornjaša iz palme, blago pečene, nešto gljiva i paprati. Uzimam ličinku, malo se smežurala, ali još uvijek izgleda veliko. Primam za glavu i grizem ostatak – u ustima mi se proširio okus čvarka. Pa ovo je odlično!
 
 
Kroz Delfinovo i Alexovo selo protječe mala riječica. Spora je i tamno crvena, što znači da izvire negdje u šumi. Nije jedina, na desetine njih vijuga skriveno pod  lišćem. Uputih se do jedne od njih blizu velike litice. Trebao sam se dobro hvatati za grane i stabla dok sam se spuštao niz veliku  strminu. Konačno, nađoh se u sjeni, izbušenoj rijetkim zrakama sunca. Riječica je nekoć morala svojom silinom dubiti ovaj mini kanjon, no sada je tiho žuborila preko kamenčića. Čizme su šljopkale dok sam hodao usred vode. Tu i tamo bi se nasred puta stvorila kakva velika stijena ili palo drvo i trebalo je mnogo opreza da se prijeđe ili zaobiđe, a ne posklizne na njegovu mokru površinu. Tanak zeleni sloj mahovina ili lišajeva klizak je poput leda. Uskoro su kameni zidovi prerasli moju glavu tako da je sjena sada bila potpuna. To međutim ne smeta bujnim papratima i mahovinama da bujno rastu u kanjonu. U jednom trenutku se iz tame podiglo nekoliko šišmiša letipasa i odletjelo u neki mirniji zaklon.
 
 

Kameni zidovi su se počeli približavati i mjestimice je ostajao tek uzak prolaz. Uvukao sam trbuh i bočno prolazim. To je međutim bio samo početak. Prolazak kanjona se odjednom iz šetnje pretvorio u avanturu. Hlače i košulja su već bili mokri i prljavi, a sunce se i dalje nije ukazivalo. Prolaz, ne samo što je postao uzak nego je nestalo i tla pod nogama. Nađoh se u uskoj pukotini koju je trebalo proći sa svim udovima, na skliskoj stijeni koja mi prijeti gadnim padom. Zatim se preda mnom stvorila potpuna tama. Jedini izlaz bilo je veranje uz pukotinu nagore. Upreh se leđima na jednu stranu i nogama u drugu te se kao gusjenica izvijajući i skupljajući počeo penjati. Voda je kapala iz visine, ruke drhtile, no sretno izlazim na gornji kat. Pet minuta kasnije je opet ista priča, samo što je u moje  lice špricao slapić. Nakon mnogo hodanja i puzanja i veranja se kanjon konačno otvorio i dopustio mi da nakon kušnje izađem na svjetlo dana.
 
 
 
Cijelo se vrijeme motam oko rijeke Anzu, no nikako da osjetim njene vode. Došao je sada red i tome. Stara kamionska zračnica bit će moja plutača sljedećih tridesetak kilometara. Voda je taman dovoljno topla da mogu komotno biti u njoj. Polako, ali sigurno se moja osmatračka litica sve više smanjuje dok me struja ravnomjerno nosi nizvodno. Imam dojam da upravo sprudovi, otočići i obalno drveće neprestano teku, a ja sam na mjestu. Tu i tamo bi se diglo jato papiga ili drugh ptica i kriješteći odletjelo prema šumi. Također bih ponegdje naišao na klince u kupanju ili odrasle u ribičiji.
 
 

Šum brzaka me je probudio iz sanjarenja i prisilio da se čvrsto primim za gumu. Jedva sam nazirao velike komade stijena, ali sam zato dobro vidio podivljalu vodu i osjetio bacanje kao na pomahnitalom biku. Zapljuskivali bi me cijeli lonci vode pa sam bio potpuno mokar. Ipak, sve je prošlo u redu. Nakon sat vremena plovidbe mirnijm dijelovima i brzacima, odlučih se izvaliti iz gume i pustih da me voda nosi kao kakvu kladu. Osjetih zadovoljstvo - postao sam kap ove veličanstvene rijeke!    

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.