Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Fotografski pogled iza Vijetnamskih ulica
(Rejting 5.00 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Marko Mrše   
Ponedjeljak, 05 Travanj 2010 18:05

Fotografija me odvela na dvomjesečni put po zemljama jugoistočne Azije. Putovanje sam počeo u Vijetnamu, koji s jedne strane limitira komunizam, a koji s druge strane konstantno ekonomski raste. To je zemlja u kojoj je isprepleten francuski šarm sa vijetnamskom pragmatičnošću, ulična hrana sa vrevom automobila, tradicionalna vijetnamska radišnost sa gradskim dokoličarenjem, dobronamjeran Budizam sa žustrim pregovaračkim talentom i nevjerojatna sposobnost prilagođavanja. Definitivno meka ulične fotografije.

U ovom članku dajem svoje komentare na nekoliko fotki napravljenih u Vijetnamu.  Hanoi je šestomilijunski grad sa uredno raspoređenim ulicama na kojima se još uvijek trguje sa svime od začina, svile, čarapa do riba koje (nekim logističkim čudom) redovito plivaju na suhom.  Subotnja špica a la Hanoi i cijeli lifestyle preuzet od Francuskih kolonijalista uklapa se u životnu rutinu lokalnih fashionista. Na fotki je cafe ispred St.Joseph katedrale, i tradicionalni zicung na stolicama koje kao da su posuđene iz vrtića.  

Južni vijetnamci gledaju one sjeverne kao radoholičare koji misle samo na biznis i spremni su raditi po cijele dane uz minimalnu zafrkanciju. Kasnije sam saznao da je to slučaj u poslovnom miljeu koji nije baš preočit na ulicama. Ekipa koja je očita na ulicama, vrlo se često, doselila iz ruralnog sjevera u potrazi za boljom i lakšom lovom. U gradu često rade poslove vezane uz prijevoz (taxi, kuriri slično). Prije svega dobe bolju lovu, a uz to cijeli dan sijede il nekog čekaju, što je, prema njihovom mišljenju, definitivno bolje od natezanja sa rižinim stabljikama po polju.  Budizam, sa svojim karma konceptom (radi dobro i bit će ti dobro, radi loše i piše ti se loše) duboko je integriran u svakodnevni život. Meni se čini da je to jedan od razloga zašto je velika većina ljudi konstanto nasmješena i dobro raspoložena. Ljudi ćaskaju jedni s drugima, dobacuju fore preko štandova, a smiješak je kao valuta na idealnom tržištu dionica. Daš 1 i odmah dobiš dva. Jedine gospođe koje nisu baš nasmješene su pojedine vlasnice uličnih restorana. S vremenom sam skužio da namrgođena gazdarica znači dobra papica. :) 

Ruralan je život težak i sve više mladih se okreće gradu, gdje činovnički posao daje osjećaj da se radi malo i lako. Momci na fotki skupljaju i tegle nazad u selo Cat Cat grane za konstrukciju i potpalu. Mjesto gdje su fotkani udaljeno je nekih 40 minuta hoda do sela. Zato su, pretpostavljam, Vijetnamci tako vitki.   

Cijeli sjever Vijetnama, Thailanda i Laosa je geografski sličan i dosta nepristupačan. Cesta je malo, a većina ih je prašnjava i strma, što znači da u kišnoj sezoni potpuno nestaju i sela su odsječena od ostatka zemlje. Upravo u takvoj okolini već stoljećima žive mnoga plemena koja imaju status manjina. U vijetnamu su mrlja na sve više purificiranoj etničkoj strukturi zemlje koja sve asimilira po uzoru na svog velikog istočnog susjeda. To znači da te manjine preživljavaju kako znaju i kako su to već činili stoljećima. H'mong narod je takav primjer sa područja sjevernog Vijetnama oko gradića Sapa. Tradicija (običaji i snjima djeća) je preživjela jer nije bilo druge alternative. H'mong imaju svoj jezik, a zahvaljujući turizmu i hladnom tretmanu od službenog Vijetnama, bolje pričaju engleski od vijetnamskog. Neke od tih simpatičnih gospođa što žvaču paan (malo indijskog utjecaja) čak i pričaju vrhunski francuski. Gospođa na fotki je eto pokupila i malo zapadnjačkog govora tijela, što je jedan od malih znakova njihova nevjerojatne inteligencije i mogućnosti prilagodbe. Dok inovacije u obliku mobitela i interneta brzo dolaze i zabačene sjeverne dijelove Vijetnama, neke od tradicija ne pokazuju znakove odumiranja. U mjestu u kojem sam spavao domaćini su baš pripremali patke. Osim što sam patke upoznao dok još nisu bile bivše, probao sam i njihov tradicionalni 'ved tykke'. Dok smo mi ostali rezali luk, povrće i sjeckli meso kraj vatre, jedan je domaćin 40ak minuta sijeckao sirovi vrat od patke (kosti, koža i meso). Kad je ta smjesa postala kompaktna, rasporedio ju je u male duboke tanjuriće preko kojih je prelio krv sakupljenu iz pataka i dodao nekoliko začina. Brutalan običaj i brutalan okus. Uz večeru, piju se pozamašne količine rižine rakije, benigno nazvane 'happy water'. To i nije čudno. Al onda kad se ujutro iztetura iz kreveta, za doručak, uz blitvu i piletinu, nastavlja se sa sretnom vodicom istim tempom. Trekking nakon toga je baš happy.

Trekking po poljima, brdima i selima, uz rekuperaciju od jutrošnje sretne vodice.Vijetnam je jedan od 5 najvećih svjetskih izvoznika riže. Na tržnici rižini prodvači nude 15ak vrsta riže precizno cijenovno posložene i žustro pregovaraju oko svakog donga. Najveća razlika u kategoriji je između brdske (nazvana 'lijepljiva riža' koja je bijelija i puno ju je teže uzgajati jer raste isključivo na strmim brežuljcima) i klasične. Na rižinim poljima radi se cijele godine. Na fotografijama tlo za uzgoj klasične riže pripremaju poljoprivrednici kraj Ninh Binha u središnjem Vijetnamu.  Okolina Ninh Binha je surealna kombinacija prizora. Vertikalno se dižu karbonatne skulptura od planina, među kojima su široke vodene površine rižinih polja i predimenzionirane cestama koje najavljuju ogromne kamione, a zapravo ih koriste samo lokalni biciklisti. Kenh Ga (Pileći Kanal) je jedno od mali mjesta oko Ninh Binha. Ulice malog sela daju osjećaj kao da se šeće po nekom od sela sa mediteranskih otoka. Kuće jednostavne a pragmatizam je izgurao estetiku do te mjere da svaki vrt izgleda kao umjetnička instalacija sa brdom alata i po kojim piletom što šeće gore dolje. Cijelo selo je prazno. Klinci tu i tamo protrče sa nekim improviziranim igračkama, i taman zvoni zvono neke crkvice (očito još uvijek aktivni misionari). I onda od nikud počinje se čuti buka, deranje, smijeh, žamor. Dolazi iz jednog, očito zajedničkog, vrta/restorana. Nisam ni glavu gurnuo kroz vrata da snimim kakva je atmosf... evo me sjedim za stolom i pijem treću sretnu vodicu uz ritualan 'Mot, hai, ba, zo!' (jen, dva, tri, eks) Nakon sedme runde dobivam i tanjur i priključujem se ekipi u gozbi. Jaja sa polurazvijenim pilićima unutra, neko zanimljivo bilje. Izvrsna klopa i baš hoću sa štapićima zgrab... evo još jedna rakija. 'Mot, hai, ba, zo!'  Nakon Ninh Binha spuštam se prema jugu do Huea. To je gradina sa tipičnim životom velikog grada, manje zanimljiv od Hanoi-a. Odatle do Hoi Ana. Kako to obično biva sa nahvaljenim lokacijama u Lonely Planetu - turistična zamka. Upravo zato mi je glavna atrakcija Randy's book exchange sa solidnim izborom knjiga o ekonomskom i duhovnom razvoju Mekong zone. Odatle krećem prema Pleiku, improviziram buseve i stopanje do Chu Pah i ušetavam u Kambodžu prašnjavom cestom.  Marko Mrše je fotograf čiji su radovi dostupni na njegovoj web stranici, te na facebooku. Blog sa cijelog putovanja po Vijetnamu, Kambodži, Laosu i Thailandu dostupan je na markomrse.blogspot.com.
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.