Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Jungle Canopy:: Tragovima Tarzana
(Rejting 3.40 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: vjekoslav mastrovic   
Petak, 23 Listopad 2009 05:35

Svi smo mi barem jednom u životu poželjeli biti Tarzan ili Jane… i na dugačkim lijanama juriti neistraženom džunglom dok iz grla ispuštate nekontrolirani krik... Eto, konačno mi se i to ostvarilo! Mjesto radnje: Honduras, Isla de Roatán, pokrajina Tabyana, duboko u tropskoj prašumi. Vrijeme radnje: rano ujutro, tek malo nakon što se sunce izdiglo iznad horizonta.

 


Sve spava

Došao sam na mjesto dogovora sa prvim zrakama sunca. Sve je još spavalo. Čak ni lokani psi nisu reagirali na našu prisutnost. Bilo je vrlo tiho. Sumaglica se nadvijala nad kotline između nekoliko gustom šumom pokrivenih vrhova. Nisu to visoke planine... ali s obzirom da smo na otoku... djeluju prilično impozantno. Vodič je bez puno riječi, spretno i uigrano ugurao našu pospanu grupicu od šestoro ljudi u ručno prerađeni kamiončin nepoznate marke. Bio sam zahvalan na svojoj odluci da ću tog jutra obući majicu i hlačice do kojih mi nije previše stalo... iako bih se najbolje osjećao u radničkom kombinezonu.


Neprivlačno

Prašnjavo i prljavo su samo prve dvije riječi koje mi padaju na pamet, a s vremenom popis bih mogao proširivati u nedogled. Tješim se da je to sve dobar dio ugođaja za ono što tek slijedi. Tijekom vožnje gledam vani... moja je dječačka strast da se uvijek sebično uguram na sjedalo do prozora. Jad i bijeda, još dvije riječi na spisku -  skromne zakrpane drvene građevine, svih boja i oblika izmjenjivale su se pred našim očima. Viđao sam puno sličnih stvari svuda po svijetu., ali ono što mi ovdje smeta su ogromne količine smeća, svuda unaokolo. Kako netko može tako živjeti?


Prljavo

Na vožnji bi im pozavidio i Schumacher
Uske neasfaltirane ceste kojima smo se probijali uzbrdo i žustar način vožnje sve su više stavljali na kocku moju čast i mogućnost da svima pokažem sto sam sinoć imao za večeru... Srećom ili nesrećom, uskoro su uslijedili strmi spustovi koji su mi jasno predočili kako to izgleda voziti se bob stazom, te u strahu za vlastiti život. Trenutno sam zaboravio na neugodnu mučninu. Dubokog sam uvjerenja da bi mnogi od ovih lokalnih vozača mogli natjerati i samog Schumachera da promijeni svoju profesiju.


Opremanje

Nakon pola sata spomenutih astrofizičkih priprema, kamiončin se napokon zaustavio u oblaku prašine. Bili smo na vrhu Puerto Real Peak, sasvim jasno izdvojeni od svih ostalih brežuljaka. Sumaglica tjerana toplinom sunčevih zraka je sve više nestajala, otkrivajući pogled na cijeli otok i široko plavo more. Bilo je predivno... vrijedno mučnine.


Prvi spust

Ponovno su nas okupili, pokazujući da ovdje ipak postoji red i disciplina. Podijelili su nam penjačke pojaseve, kacige, koluture i rukavice. U ovakvim je trenucima bitno koliko si sretan u životu, jer te mogao zadesiti glanc novi Petzl komplet, ili neka nepoznata višestruko upotrebljavana oprema, zgužvani ofucani pojas i jeftina biciklistička kaciga kao ona što sam je ja primio u ruke.



Jurim nizbrdo!
Izašli smo na široku drvenu platformu koja se kao ispružen dlan pružala s vrha brda prema džungli. Tamo su nas opremili i kratko uputili u tajne kočenja. To je najbitniji dio Canopy-a. Strateški sam propustio jednog krupnijeg Amerikanca iz grupe da bude prvi koji će se sjuriti niz nategnutu dvostruku čeličnu sajlu. Sigurno je sigurno. S mjesta gdje sam ukopčavao svoj kolotur na sajlu, pogled mi nije dosezao kraj prvog spusta, već se gubio u tami uskog tunela koji su svojim proletima kroz debeli ogrtač džungle formirali ljudi.



Sve je bilo na mjestu. U zadnji trenutak sam uspio još jednom provjeriti sve karabinere i njihove matice... kada me snažna crna ruka gurnula s platforme. U sljedećoj sekundi jurio sam nizbrdo! Nekako u grču, s jednom rukom stežući svoj skupocjeni foto aparat, a u drugoj sam osjećao vrelinu trenja sajle bez obzira na debelu radničku rukavicu. Uz sve to, pokušavao sam pohvatati prizore divljine kojima sam bio okružen i dokučiti unaprijed kako će izgledati prvo zaustavljanje. Nije teško zaključiti da sam u svoj toj gužvi potpuno zaboravio na svoj Tarzanov krik...


Preko rijeke

Glasam se i kočim k'o Tarzan
Mala metalna platforma 30-ak metara visoko u krošnji stabla približavala mi se iznenađujućom brzinom. Zapravo, ja sam se približavao njoj, i kada sam to shvatio, stisnuo sam svom snagom sajlu koja mi je cijelo vrijeme klizila kroz ruku. Toplina na dlanu se pojačavala, ali i brzina drastično smanjivala. Bio sam zadovoljan, znači kočnice mi ipak funkcioniraju. Moram reći da sam to odradio sa stilom, jer sam se elegantno zaustavio na metar od stabla - valjda početnička sreća. I svaki sljedeći spust je bio drugačiji na svoj način. Od krošnje do krošnje. Neki su bili vrlo dugi, po nekoliko stotina metara (najduži čak oko 600 metara), neki su bili kratki, ali s većim nagibom, bio je i jedan koji je zahtijevao veliku brzinu jer je sajla imala velik ugib i trebalo je dostići uzbrdo krajnju platformu.


Zanimljiv doček

Ali najdraži mi je bio onaj kada smo izletjeli iz džungle preko široke žuto-zelene rijeke, preko koje su prelazili ljudi na pravom visećem mostu. Tom prilikom ni gromoglasni krik nije izostao. I upravo na kraju toga spusta nas je dočekao Čita (kakva bi to priča bila, a da nema simpatičnih primata), maleni majmunčić koji je znatiželjno zavlačio ručice u moje džepove, povlačio me za majicu i za kosu. Vrlo simpatično, pa sam ga teška srca ostavio za sobom, jer nisu se smjeli raditi zastoji među spustovima, na mjesta na platformama ne stane previše ljudi. Nakon točno 46 spustova bilo je jasno da smo blizu kraja jer se već vidjelo more... još zadnja dva... i aterirao sam po posljednji put, nakon skoro dva sata jurnjave, na lijepu pješčanu plažu samo nekoliko metara od mora.



Isla de Roatán je malen otok, 65 km udaljen od kopna, ipak često je odredište pustolova, surfera, ronioca, turista i putnika namjernika iz cijeloga svijeta. Stanovništvo broji svega oko 2000 ljudi, tijekom sezone možda duplo toliko, i uvjeti u kojima oni žive nisu baš jako privlačni, ali gostoljubivost i srdačnost osjeća se na svakom koraku i u svakom trenutku - ako ništa drugo, da svojim osmjehom izmame koji dodatni dolar napojnice. Uz avanturu u džungli, na mene su još ostavile dojam i vješto izrađene drvene rukotvorine koje se prodaju svako malo uz cestu. Nažalost, zbog svoje veličine, ukoliko niste ovdje samo radi izležavanje na plažama, ili naročit fanatik samo jedne discipline, već nakon nekoliko dana na otoku ponestaje sadržaja i svoje izazove morate potražiti na nekom drugom mjestu.




Lokalne rukotvorine


Isla Roatan
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.