Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Neutabanim stazama Hondurasa
(Rejting 5.00 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Ivona Denk   
Ponedjeljak, 12 Listopad 2009 01:00
Napuštamo ljepuškasto mjestašce Copan, turističku meku Hondurasa, u čijoj su se blizini smjestili jedni od najstarijih pronađenih ostaka Majanske civilizacije, i krećemo put najveće karipske luka u zemlji, La Ceiba-e. Unatoč prirodnoj vedrini i srdačnosti, ljudi u Hondurasu pomalo su drski i čini nam se da baš ne vole strance. Kuhinja naših domaćina bila je usred dvorišta - mali šporet, s prekrasnim pogledom na rijeku. Za doručak smo dobili tortilje, jaja i pire od graha. Pire od graha omiljena je hrana Hondurašana i vole je kombinirati sa svime, posebno sa sirom i tortiljom.
S prijateljicom smo se smjestile u Barrio La Isla, četvrti poznatoj po burnom noćnom životu, u što smo se ubrzo i same uvjerile. Danju neugledni kafići i restorani, noću se pretvaraju u glasna središta razvrata i pijanstva, ulijevajući u prolaznika osjećaj straha i nelagode. I dok na jednoj strani ulice trešti buka pod čijim okriljem lakomi mještani postaju ovisnici o drogi, seksu i kriminalu, na drugoj strani ulice, uz male dućančiće, okupljaju se punašne obitelji i u kasne noćne sate jedu ogromne količine mesa i brzo spremljene hrane. Turisti se ovdje dolaze na brzinu provesti, a zatim nastavljaju prema koraljnjim otocima, raju za surfere i ronioce. Mi smo se, međutim, odlučile zadržati u okolici.



U blizini La Ceibe nalazi se Nacionalni park Pico Bonito, prekriven djevičanskim prašuma i kišnim šumama. Pico Bonito, što u prijevodu znači "lijepi vrh", danas pokriva oko 500 km2 neistraženog područja, a u njemu se smjestio i najviši vrh Hondurasa visok 2436 m, po kojem je park dobio ime.

Zaustavljamo se netom nakon što smo zakoračili u park. Francisco, vlasnik male agencije koja organizira trekinge kroz Pico Bonito, ponosno nam pokazuje parcelu koju je nedavno kupio. "Teren sam dobio jeftino jer ovdje ljudi još uvijek nisu dovoljno svjesni da je turizam budućnost za ovo područje. Pogledajte, kaže, s mojeg zemljišta puca božanstven pogled na onaj 60-metarski slap. Za godinu-dvije cijene će porasti, a ja ću već imati izgrađen hotel i turistima nuditi rajski odmor. Na izrovanoj zemlji radili su dječaci iz susjedne drvene kuće - njegovi prijatelji, kaže. Pretpostavljam da ih ne plaća mnogo jer su se oko ostataka naše hrane umalo posvadili.



Nagovještaji postepenog nestajanja posljednjih oaza mira i ovdje su ipak već neko vrijeme prisutni. U Hondurasu se godišnje posiječe oko 3.000 km2 šume - ljudi krče terene kao bi došli do obradivih površina, izgradili lijepe kuće ili zaradili na prodaji skupocjenog drveta, a ako nastave tim tempom, za 20 godina prašume Hondurasa mogle bi posve nestati.
     
Francisco nas ostavlja, a mi put nastavljamo s Danijelom, mladićem koji studira biologiju i honorarno mu pomaže voditi rijetke turiste kroz nacionalni park. Slap koji smo prije pola sata gledali s Franciscovog zemljišta, sada je naše odredište. Čeka nas otprilike 2 sata strmog uspona kroz gustu prašumu. Krošnje drveća dosežu nekoliko desetaka metara i potpuno zaklanjaju sunce. Pokoja zraka što se uspije probiti kroz gusto zelenilo doima se poput strijele. Danijel, zaljubljen u prirodu, upoznaje nas s životom biljaka i životinja koje nastanjuju ovo područje.



"Čujete li zvuk što nalikuje turiranju gasa na motoru? Nećete vjerovati, ali on dolazi od male životinjice koju zovu čičara."

Čičara je kukac koji svojim osebujnim glasanjem doziva ženku na parenje. Samo mužjaci imaju organ za proizvodnju zvuka, za razliku od ženki, koje, da bi uvijek bile spremne na zov, imaju puno razvijeniji organ za sluh. Povremeno smo nailazili na manje vodopade i divili se predivnom krajoliku.

"U potoku žive slatkovodne školjke, domoroci ih skupljaju i od njih spremaju ukusna jela. No postoji i puž čija je slina jako otrovna, nije rijetko da netko od domaćih stane na njega i nastrada."

Nailazili smo na debele lijane i poput majmuna se penjali i ljuljali na njima. Vlaga je bila izuzetno visoka, pa nije ni čudo što su listovi biljaka deset puta veći nego u našim šumama. Međutim, u takvim prilikama treba sa sobom imati mnogo vode, a nama je vode ubrzo počelo nedostajati. U daljini se čulo glasno treštanje vodene mase i nagovještavalo da smo sve bliže cilju, a kad se pred nama otvorio pogled na ogromnu stijenu obasjanu suncem, već smo bili posve mokri od hodanja i vlage u zraku. Gledali smo veličanstven prizor dok je do nas dopirala raspršena maglica od žestokih udara vode o tlo. Nakon divljenja, obuzeo me osjećaj strahopoštovanja. Ovo su trenuci, poput trenutaka u pustinji, kad čovjek shvati koliko je mali na ovoj zemlji i koliko priroda može biti dobrostiva i istovremeno razorna. 



Noćas ćemo spavati u staroj drvenoj kući kraj groblja koja izgleda poput onih iz filmova strave. Strmim stepenicama spuštamo se do rijeke da se okupamo nakon napornog pješačenja. Prati nas najmlađi sin od desetero djece gospođe što nam je iznajmila kuću. Za kišne sezone razina vode naraste za nekoliko metara i ogromno kamenje prekriju bujice pa se stanovnici na drugu obalu prebacuju posebnim žičarama na ručni pogon. Takve se žičare nalaze na svakih nekoliko kilometara, a jedna je smještena baš u dvorištu naših domaćina. Sada je, međutim, rijeka niska i pitoma pa se u njoj pravi užitak okupati. Dok se brčkamo uz zvučnu podlogu što dopire iz prašume, dječak nam pokazuje ogromnu kamenu stijenu kako strši nad šljunčanim tlom, glatku poput svile, koja kao da ne stoji u prirodnom položaju.

"Prije nekoliko godina, kad je ovuda prošao uragan Mitch, razina vode podigla se nekoliko desetaka metara i dosezala je sve do naše kuće. Bujica je bila toliko snažna da je iščupala kamenu stijenu iz vodoravnog i postavila je u okomit položaj. Ne možete ni zamisliti kako je to bilo.", ispričao nam je dječak.



Noć se spustila oko 18 sati, a "Big mama", kako smo zbog punašnije građe nazivali gospođu što nam je iznajmila kuću, nije se odvajala od nas. Danijel je otišao kući i rekao joj da nas ne ispušta iz vida, pa nas ona uvjerava da je opasno šetati po okolici bez nadzora. Dok govori, stalno se smije i njezino krupno tijelo podrhtava. Sumnjamo da nam priča lovačke priče jer njezin smijeh djeluje pomalo ironično. Ipak, zbunjuju nas nagle promjene u njenom ponašanju. U trenu se ponovo uozbilji i zadubi u svoje misli. Unatoč prirodnoj vedrini i srdačnosti, ljudi u Hondurasu pomalo su drski i čini nam se da baš ne vole strance.

Kad smo ujutro ustale "Big mama" je ležala zavaljena u svojoj ljuljačci i čekala da joj vrijeme prođe. Ugledavši nas polako je ustala i u tri poteza pripremila doručak. Kuhinja joj je bila usred dvorišta - mali šporet, s prekrasnim pogledom na rijeku. Spremila je tortilje, jaja i pire od graha. Pire od graha omiljena je hrana Hondurašana i vole je kombinirati sa svime, posebno sa sirom i tortiljom. Dok jedem zavaljena u drveni naslonjač, promatram rijeku i susjedno brdo, sve djeluje tako mirno i spokojno. Pokušavam zamisliti kako ova priroda izgleda kad poludi.



Laguna kakaa
Dok se vozimo prema tzv. Laguni kakaa, Franciso je ponovno s nama. Tipičan je latino - biznismen koji svojim pomalo umišljenim načinom pokušava zadiviti goste. Divljački vozi i glasno priča: "Honduras je luda zemlja, ono što nađete ovdje, nećete naći nigdje drugdje. Istom cestom voze se najnoviji džipovi i stare američke olupine. Gledajte kako ludo voze", kao da on vozi pažljivije, "noću uopće ne pale svjetla. Ni u zraku nije bolje. Zrakoplovna pista prelazi preko prometnice, pa se jednom dogodilo da se avion pri polijetanju sudario s automobilom koji je krivo procijenio brzinu."

Laguna kakaa dobila je svoje ime po plantažama kakaa koje se nalaze svuda uokolo. Stanovnici ove sanjive lagune uglavnom žive od proizvodnje i prodaje kakaa, te od ribarenja i sakupljanja školjaka. Porijeklom su mestizosi, mješanci Europljana i Indijanaca, i njihova su lica prelijepa.



Stariji, koščati muškarac lopatom prevrće razgrnute sjemenke kakaa pomažući im da se brže osuše. Jučer smo u prašumi kušali svježe sjemenke s kojih se ližu ukusna sluzava vlakna, a danas nam je starac raspolovio jednu osušenu i dao nam da kušamo njezin sadržaj.

"Drvo kakaa obično ima između 10 i 15 plodova", kaže nam starac. "Kad plod sazre, ubere se s drveta, iz njega se izvade sjemenke i ostave 3-6 dana u sjeni, na listovima banane, da fermentiraju. Važno je da ima dovoljno vlage, ali ne smije ga smočiti kiša. Nakon toga se još 3-6 dana suši na suncu. Suhe se sjemenke zatim propeku u pećnici i samelju." Računam. Dakle, mora proći tjedan-dva do najvažnijeg trenutka, kad je kakao spreman postati čokolada - uz dodatak šećera i mlijeka.
 
Nestabilnim drvenim kanuom krenuli smo dalje kroz uzak, šumovit rukavac, no pred nama se ubrzo otvorila laguna i izašli smo na svjetlost. Svuda uokolo nalazilo se mangrovo drveće, što se poput hobotnica uhvatilo za tlo. Nekoliko domorodačkih obitelji bilo je zaposleno sakupljanjem školjaka. Iako se zbog narančasto blatne boje, što nastaje pod utjecajem tvari koju ispušta mangrovo drvo, voda čini prljavom, Danijel nas razuvjerava i kaže da se slobodno možemo kupati. Uostalom, domaćini su u potrazi za školjkama duboko uronjeni u vodu, što znači da nam s dna ne prijete pritajene nemani.



Ponovno ulazimo u rukavac i u tišini se prikradamo golemom drvetu na kojem sjede dva velika crna majmuna lijeno mašući nogama. Ovi usamljeni rukavci još uvijek su staništa velikih majmuna, no pitanje je koliko će to još trajati. Iako su se neki od njih postupno navikli na čovjeka, broj ovih divljih životinja opada i one se povlače u zabačenija područja kojih je svakim danom sve manje. 

Vrućina je bila nesnosna, a vlaga tolika da je nebo većinu dana bilo prekriveno izmaglicom. Kažu da na području tropske klime čovjek treba piti barem 7 litara vode na dan, a mi smo sa sobom imale tek dvije boce od po dvije litre. Od jučer na putu nije bilo dućana, a u malom dućanu u Laguni kakaa nudili su samo Coca-Colu. Kad smo se uvečer vratili u civilizaciju kašljala sam bez prestanka, a osjećala sam i da mi temperatura vratolomno raste.

Sljedeće smo se jutro namjeravale vratiti prema Gvatemali, no ja sam jedva došla do Franciscove agencije, gdje smo se trebali pozdraviti s novostećenim prijateljima. Kad me Francisco vidio kako teturam zabrinuo se, odmah me posjeo u auto i odveo u bolnicu. U svom osebujnom stilu šalio se na moj račun: "U ovom kvartu je bolnica, a ako te pošalju na dodatne pretrage, tu je i laboratorij. Čak je i groblje blizu ako zatreba."



Doista sam izgledala kao da ću umrijeti, a snage sam imala jedino još za ležanje. U bolnici mi mjere temperaturu (39,8 stupnjeva) i tlak (60/40). Sestra ne može vjerovati svojim očima i u čudu poziva dežurnu liječnicu. U ležećem položaju tlak se ipak malo popravlja, no doktorica postavlja dijagnozu - dehidracija. Moram dobiti dvije bočice infuzije i odležati nekoliko sati u bolnici. Daju mi injekciju penicilina, a ja u pripremi imam sterilnu iglu. Nije bilo potrebno jer i oni ih koriste.

Nakon nekoliko sati odležanih u bolnici, pomalo omamljena od koktela lijekova, vraćam se u život. Još istog dana lovimo autobus i krećemo dalje. Zahvalne na nezaboravnom putu kroz prašumu i što je ipak sve dobro prošlo odlazimo iz La Ceibe pune neobičnih uspomena. Razmišljam kako je ponekad tanka linija života i kako nas netko odogzo ipak čuva i pazi. 

Ivona Denk,
www.perzepolis.hr


 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.