Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Peru- 3.dio- Maparaju
(Rejting 5.00 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Livia Puljak   
Četvrtak, 09 Lipanj 2011 22:40

Queridos amigos y familia, od utorka smo bili bez interneta i nije nam puno nedostajao. Poslije ručka u utorak uputili smo se taksijem u dolinu Quebrada Quilcahyuanca, iz koje se ide u Quebradu Cayesh, gdje je na 4200 m bazni logor za naš cilj Maparaju. 

Za 50 solosa (100 kn) taksi nas vozi 1,5 h uzbrdo po makadamskoj cesti iz Huaraza u selo Pitec (3800 m). Uzbudljiva vožnja po prašnjavoj cesti. Svaki tren se vozaču ispod kola miču psi, svinje ili zaigrana djeca. U Pitecu nastupaju za nas teški trenuci, ne zato jer bi trenutak bio tezak sam po sebi nego zato jer Bockovac ima ruksak od 25 kg, a ja od 17 kg.

 

I nosimo ih sami. Za razliku od svih ostalih planinara koje smo tu sreli sljedeća 4 dana, i koji su iznajmili magarce da im nose opremu, a oni s foto-aparatom šetuckaju kraj magaraca i seljaka koji vodi magarce. Mi smo bili sami svoji magarci.

Quebrada Quilcahyuanca je prekrasna široka dolina, usječena u visoke planine, tapecirana mekom zelenom travom. Kroz dolinu teče uska rijeka, a s obe strane rijeke duz cijele doline su strateški pozicionirane krave, magarci i konji.

 
 

Kako smo kasno krenuli, prvu smo noć kampirali u dolini. Bockovac je šator ogradio konopom jer još uvijek ima neugodne uspomene sa svoga prvog boravka u Peruu kad su mu krave u jednoj takvoj dolini izjele šator u nakani da se domognu njegove hrane.

 

Ujutro se budimo, krave svuda oko nas, ali nijedna nam se ne približava. Nastavili smo hodati prema baznom logoru, i usput malo pogriješili put jer smo putokaz za skretanje nasli na podu pa nismo znali u kojem smjeru pokazuje. A sve po polju utabano zbog gomile životinja pa nije bas jasno kuda treba krenuti. Na koncu ipak izbijamo u ciljnoj dolini, Quebradi Cayesh, ali s krive strane nabujale rijeke.
 
 

Traživši način da je prijedjemo nabasamo na dva pastira koja nas uvjeravaju da nema šanse da rijeku pređemo i da je opasno. Mi se ne damo smesti, nalazimo dio rijeke koji je širi i plići, i prelazimo je bosonogi. Još par sati hoda i stižemo u naš bazni logor, u kojem su već dva satora i u njima cetiri Ukrajinca: Viktor, Igor 1, Igor 2 i Zenja.
 
 

Razmjenjujemo planove i saznamo da i oni ujutro namjeravaju na Maparaju. I da znaju kuda ide pristupna staza. Viktor Grischenko je njihov guru, koji kaze da je vec triput bio na Maparaju i da nema potrebe da krećemo prije 4-5.
Ujutro smo Bockovac i ja u 4 h obuceni i spremni. U ukrajinskim šatorima se svjetlo pali tek u 4:30. Spremni su za polazak tek u 5. Krećemo kroz gustu sikaru. Pitam se kako Viktor zna kuda ide jer ja nigdje ne vidim nikakve oznake puta. Nakon sat vremena izbijamo na očitu stazu i klanjamo se Viktoru. Staza kojom se pristupa na Maparaju nekoć je bila dio Inka staze, široka staza kojom su Inke s magarcima hodali preko ove doline u Amazonu. Sada su ostaci te široke staze vidljivi samo mjestimično. Polako se penjemo prema prijevoju koji je na 4996 m. U donjoj trećini staza ide kroz onu gustu šikaru. U srednjoj trećini je staza blago rečeno jeziva - prolazi kroz strmu liticu na kojoj su cesti odroni, svako malo staze uopće nema i na njenom mjestu se nalazi provalija i treba priječiti stijene iznad provalije. Pa se onda pojavi sipar iznad litice. Onda par metara Inka staze i opet ona bezstazna podrucja. U gornjoj trećini staza je zatrpana gomilom odronjenih kamenja koja se tu zadržavaju jer je teren manje strm.
 
 
 
Nakon 5 h dolazimo na prijevoj, oblačimo dereze, pojaseve, navezujemo se i krećemo na snijeg. Vec je 10 h, vruče je nesnosno, ipak smo u tropskom pojasu. Snijeg je mekan, pojavljuju se rupe ispod snijega koje ukazuju na ledenjačke pukotine. Iznad nas se nadvio mrki vrh San Juan s kojega po tragovima očito često padaju ledeni i kameni odroni.
Brzo se gibamo preko ledenjaka i dolazimo na mjesto gdje je padina koja vodi prema vrhu pod nagibom od 45 stupnjeva. Na 5050 m zaključujem(o) da je snijeg premekan i vračamo se nazad. Ukrajinci nastavljaju dalje. Njihov je najmlađi clan u dobi od 58 godina, a najstarijem je 65.
 
 
 
Valjda im više nije bitno hoće li preživjeti ili ne. Bockovac i ja se vračamo preko ledenjaka po gnjecavom snijegu, fotografiramo prekrasne vrhove oko nas i spuštamo se po onoj bezveznoj stazi. Po dolasku u bazni logor grlim šator, to je bio vrlo sretan trenutak.
 
 

Ukrajinci se vraćaju nesto kasnije. Pitam ih kako su. -Živi smo, kaže Viktor, - a to je najbolji rezultat. Mi smo zadovoljni našim izletom i aklimatizacijom jer nas ni jedno ni drugo na visini od 5000 m nije uhvatila visinska bolest, dobro smo se osjećali, bili u dobroj kondiciji. Puls nam se smanjio za 25% u odnosu na dva dana ranije.
Bockovac je zakljucio da je ovo bila puno bolja aklimatizacije od one koju je imao prije tri godine u ovim prostorima, kad su se u jednom danu digli iz Huaraza na 4400 m.
Prespavali smo još tu noc u baznom logoru i jučer se vratili natrag. Opet susrećemo planinare s magarcima. Susrećemo i jednog pastira s dvije kravice i psom. Zaustavlja nas i ljubazno s nama razgovara. Pita otkud smo, kako se zovemo, je li nam se sviđaju planine i imamo li štagod slatko. Za jesti, pitam, čisto da budem sigurna da razumijem što čovjek hoce. Da, da, odgovara on. Nagovaram Bockovca da čovjeku da čokolade. Bockovac skida ruksak i pretura po našoj hrani. Vadi konzervu tune. Može i tuna, kaže pastir i sretan odlazi, želi nam sreću. Kasnije zezam Bockovca kako čovjeku nije htio dati čokoladu nego mu dao konzervu tune. Bockovac se brani da nije shvatio da on želi nešto slatko, nego da želi nešto za jesti. Kako bilo, Bockovac je
čokoladu obranio. Sad znate što od njega ne trebate tražiti. 
Na povratku u Huaraz neugodno iznenađenje, naš prethodni domaćin Tito Olaza nema više soba, sav pansion mu je popunjen. Ljubazna domaćica zove za nas ostale hotele i nalazi nam sobu odmah preko puta, u pansionu Casa de Zarela. Jučer nam je teško pala promjena, pogotovo zato jer je u našoj sobi parket netom bio ulašten voskom pa smo uživali u miomirisima toga odvratnoga sredstva (Bockovac kaže da se to zove '4 asa').
Danas je već bolje jer smo se jutros prejedali u obilnom Zarelinom dorucku, koji je puno bolji nego Titov.
Put do putničkih srdaca vodi kroz želudac. Za ručak smo (za razliku od onih glodavaca koje nam svi spočitavaju) prešli na više sisavce i jeli meso od alpake - biftek i hamburger.
Poslije smo setali po Huarazu i uzivali u zivotu u laganim trenucima bez ruksaka na leđima. Život je lijep. 

 

Pozdrav svima,

Bockovac y Puljak 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.