Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Taghia - najpoznatije berbersko selo na svijetu
(Rejting 0 od 5)
Ekspedicije&Putovanja
Autor: Vedrana Simićević za Novi list   
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2012 10:43

Deset kilometara od prve ceste, u malom se selu nekoliko mjeseci godišnje odvija neobičan suživot stranih penjača i siromašnih Berbera koji pojma nemaju da je njihova Taghija »najklikanije« marokansko selu na internetu.

Vidim – vi dobri ljudi. Samo za vas - 400 dirhama! Agilni prodavač na marakeškoj tržnici nije štedio svoje najbolje argumente na lošem engleskom, kako bi nas – naivne turiste uvjerio da je upravo srebrnkasti čajnik jeftinog izgleda vredniji od drugih pedeset srebrnkastih čajnika jeftinog izgleda na polici njegovog štanda. Dok se cijena čak i uslijed sramežljivog cjenkanja rapidno spuštala prema 200 dirhama, prodavač je izvlačio svoje najbolje adute. 

Vidi, to posebni pečat, naoko je uvrijeđenim tonom pokazivao nečitljivi otisak na srebrnkastoj leguri u posljednjem patetičnom pokušaju koji bi i najmrgodnijima izmamio osmijeh na lice. Cjenkanje oko šarenih jeftinih artikala svih vrsta jedna je od glavnih turističkih zabava na pretrpanoj tržnici Jemaa el-Fnaa, odmah poslije ispijanja velikih količina jeftinog svježeg iscijeđenog soka od naranča i promatranja zmijskih glava koje se uzdižu na taktove glazbe. Začini, boje, kičasti suveniri, šarolika gomila Marokanaca i turista svih nacionalnosti i odjevnih sklonosti već se desetljećima stapa u atmosferu najpoznatijeg marokanskog grada u kojoj je gotovo nemoguće razlučiti što je Maroko, a što njegovo turističko naličje. No vjerovali ili ne, baš tu, u srazu s najgorim manifestacijama turizma, najbolje je vidljiva jedna od prednosti alpinizma i penjanja, životnog stila koji mnogi vide kao krajnji dokaz mazohizmu sklone ličnosti. Potraga za stijenama, vrlo jednostavno, penjače uglavnom tjera na margine »civilizacije«. A upravo tamo, gdje je čovjek, daleko od centara moći i ugodnosti, prisiljen stoljećima voditi suživot s prirodom, kriju se neka grublja, no zato iskrenija naličja ljudi i zemlje. 

 

A da sedamdesetih godina prošlog stoljeća francuski penjači nisu, vođeni tom istom mazohističkom strašću, nabasali na neobičan amfiteatar ogromnih stijena, malo marokansko selo Taghia smješteno na rubu visokog Atlasa vjerojatno bi i dan danas bilo poznato tek manjem broju Marokanaca. Prve penjače su ubrzo slijedili i drugi i nije prošlo ni cijelo desetljeće, a velike, do devet stotina metara dugačke stijene oko Taghije već su vrvile dobro osiguranim penjačkim smjerovima. Takvo što u doba interneta teško može dugo ostati tajnom, i tako je, igrom slučaja, odnosno geoloških sila, mala marokanska »vukojebina« s jedva 400 stanovnika u novom mileniju postala poznata diljem svijeta.

Večera kod tate

No bez obzira na činjenicu da danas već na stotine penjača iz cijelog svijeta godišnje posjeti Taghiju, u ovom, od Marrakecha tristotinjak kilometara udaljenom kutku, berberski život kao da i dalje teče nekim svojim tisućljetnim tokom. Vižljasti i snažni muškarci i žene svoje dane provode u polju ili uz svoja stada ovaca i koza, skromne kuće od kamena i lokalne žbuke u neobičnim rozastim nijansama tla odaju dojam nekih davnih vremena, a pranje robe u ledenoj rijeci podsjeća da neka druga pravila svakodnevice vladaju selom. Čak i vrijeme kao da odvaja Taghiju od ostatka svijeta – stanovnicima ne pada na pamet da mijenjaju sat s dolaskom zime i povratkom ljeta. Taghia je – čini se na trenutke – dovoljna sama sebi. Pa ipak, pod najezdom penjača i najzabitija su planinska područja diljem svijeta već doživjela drastične transformacije i nema sumnje da isto očekuje i ovaj skriveni marokanski biser. A vjesnici promjena, barem u ovoj priči, zovu se Said, Youssuf i Muhamed, trojac koji je prvi u strancima koji ne mare za kilometre i higijenske navike, već samo za bušenje i penjanje stijena uvidio golemi turistički potencijal. 

 

Još 2002. godine bilo je tu samo nekoliko penjača, prisjeća se Muhamed, jedini od trojice vlasnika »gite-va« u Taghiji, dok smo se u kombiju truckali po beskonačnoj bijeloj cesti što vodi do početaka Atlasa. Iako ovaj snalažljivi 25-godišnjak posjeduje mobitel, do njega je najlakše doći putem e-maila. Na bazičnom francuskom i uz malo smisla za cjenkanje, u samo je nekoliko poruka moguće dogovoriti najpovoljniji turistički aranžman koji je penjač bez previše očekivanja ikad mogao sanjati. Prosječni Hrvat koji zamke turizma uči od malih nogu u mladom će Muhamedu lako prepoznati talent za širenje turističkih kapaciteta uz što manje troškova. No teško da će vas ijedan hrvatski turistički djelatnik za 240 eura koliko otprilike stoji »transport« i desetodnevni smještaj u Taghiji, tijekom poludnevne vožnje po Maroku odvesti na ručak, pozvati potom i na čaj i kolače u kuću svog rođaka, ugostiti obilnom večerom i spavanjem u kući svog oca u posljednjem mjestu do kojeg kombi može doći, prije no vaših dvadeset kila opreme po glavi smjesti na mule da bi prevalile posljednju etapu puta do Taghije. A upravo je tih deset posljednjih kilometara prekrasnog puta kroz kanjone, ono što Taghiju čuva ili dijeli – kako već tko na to gleda, od ostatka »civilizacije«.   

 

Četveronožni transport

Prije par godina napadalo je toliko snijega da ni mule nisu mogle proći ovuda. Hranu i druge stvari u selo je spuštao helikopter, priča nam Muhamed dok sa zebnjom gledamo kako njegovi pomoćnici na četveronožni »transport« pokušavaju utrpati gotovo dvjesto kila tereta koji u Taghiju nosi naša riječko-istarsko-zagrebačka mini »ekspedicija«. U otkrivanju turističkih potencijala, mule su definitivno izvukle deblji kraj, jer dok muletjeri u Andama, primjerice neće primiti više od 40 kila po životinji, baš kao što u Nepalu sherpe ne dopuštaju više od 60 kila po jaku, Muhamed i njegova ekipa prije će na ograničeni broja mula natrpati koliko god da ide, no naplatiti strancima još malo dirhama za ovaj neophodni transport. Do zuba nakrcanim životinjama treba nešto više od dva sata da prevale planinarski put koji kroz kanjone vodi do sela, u kojem oskudni izgled kuća postoje jasniji čim čovjek shvati da su mule na svojim leđima prenijele i sav građevinski materijal.

 

A bez obzira na skroman život u Taghiji, prvo što čovjek zamjeti u ovom neuobičajeno zelenom i »mokrom« kutku Afrike su jednostavni, ali savršeno izvedeni i organizirani sustavi navodnjavanja na kojima berberima može pozavidjeti bilo koji hrvatski poljoprivrednik. Polja pšenica, krumpira i drugih kultura poput zelenog tepiha sa svih strana okružuju selo, a obradive površine daju se naći i na obroncima blizu 3000 metara visine. Dok čekaju da stupovi od struje jednom dođu i do njih, seljani svoju struju proizvode priprostom, ali učinkovitom »vodenicom«. Na berberskoj bi snalažljivosti mogli štogod naučiti i poneki hrvatski »mostograditelji« – znameniti berberski mostići od drvlja i kamenja postavljeni bez ikakvog »vezivnog tkiva« u strma pobočja i stijene već stoljećima odlijevaju vremenskim uvjetima i, u novije vrijeme, pretrčavanju preplašenih stranaca. 

 

Raj za buhe

Neobičan je taj sezonski suživot berbera i penjača. Tridesetak stranaca iz Austrije, Njemačke, Francuske, Španjolske i Hrvatske tiska se na podu u mračnim, tek ožbukanim sobama na brzinu sklepanog Muhamedovog gite-a, od kojih su neke još prije kojih mjesec dana vjerojatno služile kao staje. 

Kad smo došli, još uvijek su gradili WC. Rekli su nam da će biti gotovo do večeri, samo da se žbuka malo osuši. I zaista je, smije se Zagrepčanka Sunčica čija je zagrebačko-varaždinska penjačka grupa došla tjedan dana prije nas. Trebat će vam sredstvo protiv buha, upozoravaju nas prijatelji, dok s velike Muhamedove terase čeznutljivo gledamo prema Saidovom gite-u, uz iznimku škole, najvećoj i najbolje ožbukanoj kući u selu. Saidov gite postoji već desetak godina i omiljen je među svjetskim penjačkim zvijezdama koje svake godine posjećuju ovdašnje stijene. Snalažljivi Said nabavio je i satelitski telefon – pa je selo dobilo i jedinu telefonsku vezu sa svijetom. Signala na mobitelu, naime, u Taghiji nema. No koliko god da vas buhe u Muhamedovom gite-u grizle i nelagodu vam stvarala vlaga koja izbija sa zidova »spavaone«, topla berberska dobrodošlica zagarantirano će vam ugrijati srce.

 

Muhamedova majka Aicha, u svako će vam doba napraviti svježi kruh, čaj ili kajganu, skloniti robu koja se suši pred kišom dok vas nema i dočekati vas osmijehom u svojoj maloj kuhinji, u kojoj preko noći na podu spavaju njezini hiperaktivni unučići. Muhamedov ujak Hasan za čas će rješiti svaki logistički problem. Kad tridesetak stranaca odjednom poželi večerati na terasi, Hasan i ostatak muških članova obitelji u pet će minuta bez pogovora cijelu »blagovaonicu« s kaučima i plastičnim stolovima, premjestiti pod zvjezdano nebo. Vrući zašećereni čaj od mente, neizostavni dio berberske svakodnevice, uljudni će vam domaćini na svoju ruku donijeti čak i do obližnje rječice, kad u njoj poželite »utoćati noge«. Za razliku od boravka u dobro ožbukanim planinarskim domovima i hostelima u Chamonixu ili Cortini d' Ampezzo, kod Aiche i Hasana, ukratko, osjećat ćete se kao kod kuće. Gledajući ih kako se snalaze u turističkom biznisu u koji ih je gurnuo Muhamed, čovjek se pita što li ovo dvoje sredovječnih berbera, kao i uostalom ostatak od 400-stotinjak stanovnika, misle o hordama stranaca koji zbog stijena gotovo pobožno hodočaste u njihovo selo. Znaju li da je Taghija »najklikanije« marokansko selu na internetu? 

 

A osim što iz prve ruke svjedoče nastanku jednog od najpoznatijih big wall penjališta na svijetu, tahijski će stanovnici nesumljivo posvjedočiti i promjenama u selu. 

Nekad je ovdje bilo 600 ljudi, a sad je bar 200 manje. Ali za tri mjeseca stiže nam struja, najavljuje optimistično Muhamed pojašnjavajući kako se sprema raditi još bolji i veći »gite«. Za jesensku sezonu mu se, tvrdi, najavilo već 130 stranaca. Još malo pa će penjača, smije se on proročanski, biti više nego stanovnika sela.

 

Tekst: Vedrana Simičević za Novi list 
Fotografije: Krešimir Užarević, Sunčica Hrašćenec, Igor Čorko, Vedrana Simičević

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.