Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Mama ptica trkačica
(Rejting 0 od 5)
Legende
Autor: marija schwarz   
Nedjelja, 13 Svibanj 2007 01:06
Kako jedna mama s troje male djece uspjeva trenirati i postizati odlične rezultate uz sve "ostale" obveze?! Pitala sam to Mare već nekoliko puta, a nakon još jednog njezinog sjajnog uspjeha u Trstu, zamolila sam ju da napiše nešto o tome za AS Portal. Tekst je stigao munjevitom brzinom, jer savršeno organizirana Mare stigne sve. No, zbog nekih mojih (pišem ja, Tanja, op.a.) vanredno brojnih obveza prošlog tjedna, ne stigoh to istog trena objaviti. Potom me skromna, simpatična Mare molila da niti ne objavim, da ne ispadne da se hvalisa jer to nikako ne bi htjela, a i Trst je već obrađena tema itd itd. No, mislim da je ovaj članak više nego vrijedan i bila bi prava šteta ne objaviti ga... Hvala Mare! Pa evo...
Na upit urednice Adventure-sport.net portala da napišem nešto o svojem uspjehu na maratonu u Trstu (4. mjesto u ukupnoj ženskoj kategoriji s rezultatom 3:06:35), odlučila sam da uz opis utrke dodam malo i vlastite pozadine, jer pretpostavljam da je zanimljivo to kako jedna mama s troje male djece može trenirati i solidno se natjecati uz sve "ostale" obveze.



Pa evo. Da, imam troje mališana (4 god., 3 god., 8 mjeseci) i više me ljudi spominju kako mamu trkačicu nego kao pticu trkačicu. Mislim da tu titulu dijelim sa Slavicom Brčić koja je nakon trećeg poroda, poslije svega 11 mjeseci, išla ludih 2:50 u maratonu. (Dakle imam fore još 3 mjeseca - šala). Kod mene je razlika u tome što sam svih 9 mjeseci trudnoće trčala (na trudnički ali efikasan način), a pauza je bila 15-ak dana za porod. Nakon toga napredak u formi rastao je nenormalno, i nije bilo problema s bebom, dojenjem, mojim spavanjem i ostalom djecom. (Ipak, trčanje za vrijeme trudnoće ne bi preporučila svima).

Na tom napretku i rezultatima mogu zahvaliti apsolutnoj podršci i pomoći mog supruga, djedova i baki koji su katkad čuvali djecu za vrijeme mukotrpnog zimskog treninga te treneru koji me prati od samog početka i jednako se angažira oko moje forme. Kada gledam unazad u kakvim sam okolnostima katkad išla na trening, sva se naježim, jer bilo je dana kada smo jedva stizali sve obaviti. Nakon svakog treninga zapravo sam bila zahvalna što sam ga mogla odraditi, a da ne puknemo, posvađamo se ili zanemarimo potrebe svakog djeteta.



Visemjesečni rad dao je i rezultate. Uslijedio je niz vrlo uspješnih utrka, a kulminacija prvog dijela sezone očito mi je bio ovaj maraton u Trstu.

Na maraton mi se iskreno baš nije išlo - prije dva tjedna sam ga trčala u Padovi, pa prošli vikend cener na stazi. Bilo mi je dosta utrki. Mislila sam da ću sada za promjenu malo trenirati i skupljati snagu. Ali trener je imao drugi plan, još jedan rekord. Nije me se trebalo puno nagovarati (kao jedne davne godine kada sam nastupila na trci na 75 km samo zato što je startnina bila 1dolar).



Ma bojala sam se, priznajem, i ovoga puta, da ne puknem. Od bojažljivih i negativnih misli uoći svake utrke na kojoj se od mene očekuje nešto jače, zapravo me uvijek spašavaju djeca. A isto tako i od onih loših nakon slabo otrčane utrke te od misli i osjećaja da sam Bogom dana kada postignem uspjeh. Kraj njih se mora biti uvijek u pogonu, nema mjesta za puno razmišljanja, svu pažnju zahtijevaju klinci. Sva se snaga i koncentracija usmjere na najbitnije.



Dobro isplanirani trening tijekom tjedna uoći maratona doveo me je za vrijeme utrke zapravo do osjećaja da ću maraton ne samo istrčati, nego ga protutnjati.

Staza me malkice podsjeća na lakšu varijantu Plitvica. Start je bio u jednom mjestašcu 20-ak km zapadno od Trsta. Staza u prvom dijelu ima uspon od 4 km, pa slijedi 10 km blagog pada. Kad se uđe u Trst postaje ravna. Taj prvi dio je lakši prema većini trkača, zbog hladovine stijenja i te nizbrdice (meni to nije neka prednost, jer nizbrdice treba trčati oprezno). Taj dio staze je i lijep jer imaš pogled na beskrajno more i samo se čuje tapkanje tenisica. U Trstu polumaraton završava, i kristaliziraju se maratonci kojima buka i galama šalju posljednji pozdrav prije nego se suoče s dosadnim kilometrima tršćanskog brodogradilišta. Sad se treba uozbiljiti, hvatati svaki mogući hlad, držati se zajedno, čuvati tempo i pozitivne misli. Tek smo na pola. Meni je taj dio brzo prošao, jer sam imala sreću da je naš Klapež Jakov išao isti tempo pa smo se nekako držali na uzici. Po izlasku iz brodogradilišta reče mi jedan sudac da sam šesta. Nemam pojma kakve su nagrade ni koliko prvih ih dobiva, ali ta činjenica mi je dala krila. Htjela sam "upoznati" petu ženu, a možda i još koju. Penjući se na vijadukt moja se želja i više nego ostvarila.



Nakon dugih i dosadnih vijadukata, spustim se u grad i zastanem da se umijem na jednoj okrjepnoj, kad evo trenera, trči u drugom smjeru, viče, "hajde u hlad, drži ritam, imaš rekord i još je nastavio sve dok ga više nisam mogla čuti. Zapravo, nisam htjela gledati na štoperici ukupno vrijeme, da me ne uhvati panika ako mi fali par sekundi za rekord. Tako sam trčala do cilja isti tempo a tek zadnji kilometar potegla. I, na cilju, blaženi sat je pokazivao 3:06:44 bruto, rekord star dva tjedna pao je za skoro 4 minute. U cilju me dočekao moj suprug Robi, koji je stigao prije nekoliko minuta, još mokar i klimav od umora, pa smo se tako držali, nisi znao tko će prvi pasti od sreće. On je davno šamarao maraton oko 2:40, a ovaj oko 3 sata voli kao svoj najbrži 2:37. Iza Robija je u cilj uletio Mrki, koji ga uredno već prati i izvan granica kros lige. Jakov je stigao ubrzo nakon mene.



Sad se čeka trener Jozo Delas. On je uletio smiren i pomalo krepan od sunca, i sad ga svi već oblijećemo da mu izreferiramo što smo napravili. Janez na polumaratonu šesti (1:13), Lidija odustala u polumaratonu koji je trebala ići na svoj rekord, pa je s lošim prolazom na 10 km to odgodila, ja sretnih 3:06. Sigurno mu nije bilo lako sve to poloviti u jednome mahu. Treba doći sebi, utješiti Lidiju, proanalizirati moju i Janezovu utrku, i na kraju voziti do Sinja.



Sljedeći dan je na redu lagano rastrčavanje - zanimljivo je kako nakon dobre utrke niš' ne boli, ne osjećaš preveliki umor, euforija te lovi par dana. Djeca i dalje trebaju maksimalnu pozornost, a nas dvoje u oblacima, kakvi kućanski poslovi, radimo samo ono što moramo i pokušavamo biti cool.

___

Budući da je ovaj tekst pisan pod snažnim dojmovima sjajnog rezultata iz Trsta, Mare nam je obećala na pitanje iz uvoda potanko odgovoriti još jednim člankom. Uskoro. Hvala Mare i još jednom - velike čestitke!!
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.