Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Nije doping od jučer
(Rejting 0 od 5)
Nakon sporta
Autor: Bojana Nikolić, dr. med.   
Petak, 20 Siječanj 2006 01:18
Korištenje lijekova u sportu nije novost. Još od antičkih vremena sportaši su koristili sredstva za postizanje bolje tjelesne spreme. Druga polovica 19. stoljeća zabilježila je početak moderne medicine, a time i značajan porast korištenja lijekova za podizanje tjelesne spreme u sportu.
Krenimo redom. Korištenje lijekova, stranih tvari ili drugih arteficijalnih postupaka da bi se postigla bolja tjelesna sprema poznato je kao doping. O porijeklu riječi doping postoje dvije teorije. Prema jednoj riječ  "dope" potječe iz Južne Afrike i odnosila se na primitivno alkoholno piće koje se koristilo kao stimulans u ceremonijalnim plesovima. Prema drugoj teoriji, pretpostavlja se da riječ doping dolazi od nizozemske riječi "dop", naziva alkoholnog pića od kore grožđa koje su koristili Zulu ratnici da pojačaju svoju snagu u borbi. Naziv se uvriježio u periodu prelaska u 20. stoljeće. Prvi se put pojavio u engleskom riječniku 1879. godine, a izvorno se odnosio na ilegalno drogiranje trkaćih konja.

Rimljani dopingirali i svoje konje
Povećanje tjelesne spreme korištenjem stranih tvari ili drugih arteficijalnih postupaka staro je koliko i sam natjecateljski sport. Poznato je da su već antički Grci koristili posebnu prehranu i napitke za stimulaciju da bi postali snažniji; hrvači su jeli ogromne količine mesa da izgrade mišiće. U utrkama kočija u starom Rimu, kočijaši su hranili svoje konje posebnim pripravcima ne bi li brže trčali, a sami su uzimali biljne napitke za snagu.

Razumljivo je ovakvo ponašanje onih koji su se natjecali ili borili, budući da je u antičkom periodu sport bio uklopljen u stil života koliko i kulturološke i religijske značajke tog vremena. Visoke nagrade za natjecatelje u vremenu antičke Grčke dovele su do profesionalizacije i komercijalizacije, te konačno i do korupcije. Varanje je postalo uobičajeno, i natjecatelji tog vremena bili su pripravni progutati bilo što ne bi li poboljšali svoj nastup. S druge strane, Rimljani su nastojali sportske događaje prikazati kao zabavu za pučanstvo, i privući što veći broj gledatelja. Zato su gladijatori uzimali razne opijatske pripravke da bi njihove što krvločnije i okrutnije borbe zadovoljile publiku.
 
Prva smrt uslijed dopinga u sportu

Period Krščanstva označio je kraj za ovakve sportske igre koje su bile previše "krvave" za novi društveni poredak. Nadalje, smatralo se da tjelesni razvoj smeta intelektualnom razvoju. Sport se ponovno razvio tek u 19. stoljeću. A ubrzo se bilježi i korištenje raznih preparata sa ciljem da se poboljša nastup sportaša. Biciklisti i drugi sportaši u sportovima izdržljivosti u 19. stoljeću često su koristili strihinin, kofein, kokain i alkohol. British Medical Journal 1865. opisuje slučaj isključenja plivača sa jednog natjecanja zbog uzimanja nekog neimenovanog stimulansa. Prva zabiljažena smrt uslijed dopinga u sportu zbila se 1886. godine kada je biciklist umro zbog predoziranja trimetilom.

U 20. stoljeću sport postaje sve popularniji, a doping sve učestaliji. Thomas Hicks pobijedio je na Olimpijskom maratonu 1904. u Saint Louisu uz pomoć jaja, injekcija strihnina i doza konjaka koji su mu davani tijekom utrke. Naširoko su se koristili heroin, kokain i kofein sve dok se heroin i kokain nisu počeli izdavati jedino uz recept. Tijekom 30-tih godina prošlog stoljeća amfetamin je zamijenio strihnin. 50-tih je Sovjetski olimpijski tim koristio muške hormone da bi povećali snagu i jačinu. Tijekom zimske olimpijade 1952. nekoliko se brzoklizača razboljelo i zatražilo liječničku pomoć nakon uzimanja amfetamina. Danski biciklist Kurt Jensen tijekom Olimpijade u Rimu 1960. kolabirao je i umro uslijed predoziranja amfetaminima prema nalazu obdukcije. Tijekom kasnih 60-tih i 70-tih anabolički steroidi su postali rasprostranjeni oblik dopinga, osobito među dizačima utega.

Međunarodnim sportskim savezima već je 20-tih godina postalo jasno da je potrebno uvesti restrikcije kada je u pitanju korištenja farmaceutskih pripravaka u sportu. Tako je 1928. Međunarodni amaterski atletski savez (International Amateur Athletic Federation, IAAF) postao prvi Međunarodni sportski savez koji je zabranio korištenje stimulativnih sredstava. Mnogi Međunarodni sportski savezi su ga slijedili, međutim zabrane su bile neučinkovite budući da se nisu provodili nikakvi testovi. U međuvremenu je problem postao sve veći korištenjem sintetičkih hormona (stvorenih 30-tih) te općenito porastom korištenja dopinga od 50-tih.
 
Smrt tijekom Olimpijskih igara
Korak dalje je bio kada je Vijeće Europe 1960. izdalo rezoluciju protiv korištenja dopinga u sportu, a smrt danskog biciklista Jensena tijekom Olimpijskih igara povećalo je pritisak na sportske vlasti da uvedu testiranje na nedozvoljene stimulanse. UCI (biciklizam) i FIFA (nogomet) su 1966. bile prvi Međunarodni savezi koji su uveli doping testove na Svjetska prvenstva. Nakon smrti biciklista Tommy Simpsona na Tour de France 1967. koju je snimila televizija, Međunarodni olimpijski odbor (International Olympic Committee, IOC) se aktivno uključio u međunarodnu anti-dopinšku inicijativu. Osnovao je svoju liječničku komisiju i sastavio prvu listu zabranjenih supstanci. Doping testovi su prvi puta provedeni na Olimpijskim zimskim igrama u Grenoblu i Olimpijskim igrama u Meksiku 1968., ali testiranje u punom opsegu je započelo tek na Olimpijadi u Munchenu 1972.

Na žalost činjenica da su se počeli provoditi testovi nije garantirala i njihovu efikasnost. Pozitivni nalazi bili su limitirani neodgovarajućom tehnologijom, a uz to sportaši su brzo naučili kako prevariti sustav. Početak korištenja plinske kromatografije i masene spektrometrije 1983. označila je napredak u testiranju. IOC je odredila niz operativnih procedura i standarda za laboratorije kako bi osigurala da se testiranje provede jednako i učinkovito. Ali niti to nije bilo dovoljno. Skandal tijekom Tour de France 1998. ukazao je da postoji potreba za neovisnom međunarodnom agencijom koja bi postavila standarde antidopinškoe kontrole i koordinirao rad sportskih organizacija i javnosti.

Tako je u Lausanne 10. studenog 1999. na prijedlog Svjetske konferencije o dopingu u sportu osnovana Svjetska anti-dopinška agencija (World Anti-Doping Agency, WADA). WADA čine jednaki broj predstavnika Olimpijskog pokreta i državnih službi. Kliknuvši na prethodni link, stići ćete na web stranice WADA gdje možete naći i trenutno važeću listu nedozvoljenih sredstava koja se neprestano revidira, a njihov prijevod na hrvatski je na stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora.

Međutim, unatoč svim donesenim propisima pronalaze se načini da se isti "zaobilaze"; sportaši uzimaju razna sredstva ne bi li postigli što bolji rezultat.

Zašto?
Možemo nagađati. Možda zbog same želje za pobjedom, biti najbolji, zbog priznanja koja time dolaze, medijske pažnje, financijske sigurnosti, pritiska trenera i okoline, uvjerenja da i drugi natjecatelji uzimaju stimulative. Zbog sustava koji priznaje samo najbolje. A konkurencija je velika.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.