Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kisik naš svagdanji
(Rejting 5.00 od 5)
Zdravlje
Autor: Pavao Vlahek, dr. med.   
Nedjelja, 18 Studeni 2007 13:35
Što i kako s kisikom na visinskim pripremama? Što je sve u tijelu odgovorno za kondiciju? Koje su razlike u fiziologiji srca trkača i netrkača? Iako srce i pluća nisu isključivo zaslužni za transport kisika već u kombinaciji sa drugim organskim sustavima čine finu harmoniju koju zovemo život, da bi nam stvari bile jasnije, trebamo napraviti nekakvu grubu podjelu zadataka među sustavima.
Srce je zapravo posebna vrsta mišića i radi kao mišićna crpka koja stiskanjem tjera krv u tijelo, a opuštanjem prima krv u sebe da bi je opet stiskom istisnulo u tijelo. Tako krv ide u tijelo i organe, a iz njih opet u srce cirkulirajući neprestano do smrti.

Krv putuje krvnim žilama, koje nazivamo arterijama i venama. Arterije su one krvne žile koje izlaze iz srca tj. njima krv bogata kisikom i hranjivim tvarima, putuje iz srca prema organima, a venama, koje su pune razgradnih proizvoda stanica kao što su ugljični dioksid, putuje natrag u srce. Izlazeći iz srca, arterije se granaju i postaju sve manje do veličine arterijskih kapilara u kojima krv predaje kisik i hranjive tvari stanicama od kojih su organi načinjeni. Stanice upotrijebe kisik i hranjive tvari pri čemu nastane ugljični-dioksid koji ulazi u krv venske kapilare koje se udružuju u sve veće vene i naposlijetku krv putem najvećih vena dolazi u srce.


Anatomija i fiziologija:: Krvotok u tijelu.

Tako srce krvlju opskrbljuje sve organe, ali s plućima «ima poseban odnos».

Na ovom mjestu treba zakomplicirati priču i podijeliti srce na lijevu i desnu stranu. Ako s mišićnom pregradom podijelimo srce na lijevu i desnu stranu dobit ćemo unutar srca 2 prostora između kojih krv ne cirkulira.

U desni dio srca dolazi krv venama iz tijela, a izlaze plućne arterije prema plućima. Krv koja iz tijela preko desnog dijela srca dolazi u pluća bogata je ugljičnim-dioksidom koji u plućima izlazi iz krvi i poslije biva izdahnut.

U isto vrijeme, prije udahnuti kisik, ulazi iz pluća i krvlju u krvnim žilama ide prema srcu, ali sada prema njegovom lijevom dijelu. Nakon što uđe u lijevi dio srca, srce ispumpa krv bogatu kisikom u arterije pa tako kisik dospijeva u organe.

Cirkulacija krvi između srca (desnog dijela) i pluća  se naziva malim krvnim optokom dok se onaj između srca (lijevog dijela) i ostatka tijela naziva velikim krvnim optokom.

I desni i lijevi dio srca su podijeljeni na dva dijela.

Svaki dio je podijeljen na pretkomoru (atrij) i komoru (ventrikl) pomoću sustava ventila tj. zalistaka. Kad ne bi bilo ovog sustava  i da nema 2 komore nego samo jedna onda bi pri stiskanju srca, krv išla u oba smjera. Dolaznim putem srce bi se napunilo,a prilikom istiskanja dio krvi bi otišao iz srca prema tijelu, a dio bi se vratio.

Kao primjer će poslužiti  desni dio srca. (Lijevi dio funkcionira na istom mehaničkom principu).

Krv dolazi venama iz tijela i ulazi u desnu pretkomoru («kuca na vrata komore». Otvaraju se ventili («vrata») i krv ulazi u desnu komoru. Kada se desna komora napuni, zatvaraju se ventil između komore i pretkomore i krv se ne može  više vratiti. Tada se otvara  ventil između  desne komore i glavne arterije, aorte i  stiskanjem srca krv odlazi u tijelo. Sve se ovo događa pri jednoj kontrakciji, jednom stiskanju srca. To se osjeti kao jedan otkucaj srca.

Što regulira pojačani rad srca prilikom trčanja?
Potreba za povećanom dopremom krvi, a s njome i kisika i hranjivih tvari mišićima.



Kako ćete vidjeti kasnije mnoge tvari i njihove količine se mijenjaju u tijelu s povećanjem fizičke aktivnosti. To zamijećuju različiti kontrolni senzori koji šalju signale u mozak gdje postoje centri za rad srca koji ga modificiraju prema potrebi. Ili ga ubrzavaju ili usporavaju.

Rad srca nadzire autonomni živčani sustav, koji radi neovisno o našoj volji. Svojom voljom možemo eventualno ubrzati ili usporiti rad srca. Kad se uzbudimo ili uplašimo na voljan način nam se rad srca ubrza, a kad se opustimo i relaksiramo možemo smiriti broj otkucaja srca.

Sustav koji  utječe na srce kao i ostale organske sustave nazova se simpatičkim. Taj sustav se popularno naziva i «fight or flight»  (bori se ili bježi). Prema teorijama taj sustav se razvio kao potreba za obranu od opasnosti. Prilikom suočenja sa opasnošću postoje 2 rješenja: suočiti se sa opasnošću ili pobjeći. I u prvo i u drugom slučaju simpatički dio autonomnog živčanog sustava ubrzava rad srca i jačinu kojem srce istišće krv, povećava se protok krvi u mišićima,a s druge strane smanjuje se protok krvi u organima nepotrebnim za trenutnu situaciju i rekaciju na nju npr.  probava. Ubrzava se i produbljuje disanje. Jednom riječju, aktiviraju se dijelovi tijela koji su potrebni za borbu.

S druge strane parasimpatički dio autonomnog živčanog sustava se naziva «rest and digest»(odmori i probavi). On se aktivira nakon što krenemo odmarati se, nakon što se najedemo, nakon što pređemo ciljnu ravninu i zalegnemo u hladovinu kakvog drveta, žvačući bananu ili sendvič. Iz mišića krv se preusmjerava u probavu da bi čim više hrnajivih tvari dospjelo iz probave u krv i dalje po tijelu.

Dobro je dok oba sustava djeluju na način da jedan dominira. Ipak u nekim slučajevima se sukobljavaju. Jedan primjer je nekoliko minuta nakon što ste napustili okrepnu stanicu sa bananom  u ruci. Pošto ste u utrci, simpatički sustav je vrlo aktivan,a sada je tu stigla i banana koju treba probaviti. A u probavi ima malo krvi jer su je preoteli mišići. Onda ta banana dugo žulja u želucu, duže nego inače, kad ne trčite. O svemu više u slijedećim poglavljima.

Kako srce radi tokom trčanja u odnosu na stanje mirovanja?
Da bi dovelo dovoljne količine krvi do mišića i drugih organa koji moraju pojačano raditi kada trčimo srce mora pojačati svoje funkcije.



U mirovanju srce svakim stiskanjem u krv pumpa oko 70mL krvi. To se naziva udarni volumen. Ako se u minuti prosječno srce stisne 70 puta (frekvencija, puls) tokom minute to znači da u minuti ispumpa 4,9L krvi u tijelo. To se naziva minutni volumen.

Minutni volumen= udarni volumen (mL) x frekvencija (udaraca u minuti)

Tokom trčanja cilj je povećati minutni volumen srca. To se postiže na dva načina:
  •  1. Povećanjem frekvencije. Receptori u tijelu zamijećuju povećanu potrebu za dostavom kisika i ostalih potrebnih tvari pa šalju impulse u mozak, a iz mozga se šalju u srce
  •  2. Povećanjem udarnog volumena. Ovaj način prilagodbe zahtijeva nešto duže vrijeme. Srčani mišić svakim treningom postaje jači, a srce veće i može primiti i istisnuti više krvi. U tablici možete vidjeti vrijednosti  svih vrijednosti za stanje mirovanja i aktivnosti aktivne i neaktivne osobe.
 




Tablica 1.7: Razlike u fiziologiji srca trkača i netrkača


Trčim i treniram redovito, a u mirovanju mi je puls oko 45 udaraca u minuti. Je li to normalno?
Sve između 60 i 100 udaraca u minuti se smatra normalnim pulsom u mirovanju. Ispod 60 govorimo o usporenom ritmu ili bradikardiji, a iznad 100 o ubrzanom ritmu ili tahikardiji. Puls u mirovanju se mjeri ujutro nakon buđenja. Kada trčimo puls premašuje brojku 100 i govorimo o tahikardiji. To je normalna fiziološka tahikardija ,s ciljem povećanja minutnog volumena, koja se teoretski može popeti do maksimalne frekvencije pulsa koja je određena kod svake osobe pojedinačno. Generalizacija za maksimalni puls bi bila 220-broj godina, ali to je čisto orijentacijski i nema nikakvu ozbiljnu vrijednost.

S druge strane puls u mirovanju često ide ispod 60. Ako nije riječ o bolesti tj. patološkom poremećaju ritma, trkači i sportaši u sportovima izdržljivosti imaju manji puls u mirovanju - razlog tome je veći udarni volumen pa srce treba u minuti manje puta udariti da bi ispunilo isti minutni volumen kao kod normalne netrenirane osobe.(vidi tablicu 1.7).To se postiže mehanizmom prije opisanog simpatikusa i parasimpatikusa. Kao rezultat treninga simpatikius koji ubrzava puls gubi svoj utjecaj, a parasimpatikus koji spušta  dobiva povećani utjecaj. Opasnost postoji ako puls u mirovanju pada na vrijednosti ispod 35. Tada može doći do poremećaja ritm tzv. aritmija.

Odnos srca i pluća
Plućnim arterijama krv putuje iz desnog dijela srca u pluća. Krvne žile se tu granaju  na sve manje i manje dok ne dosegnu najmanju veličinu ,a to su plućne kapilare. Pluća su dio dišnog sustava koji počinje ustima i nosom gdje zrak iz atmosfere ulazi i kroz ždrijelo i dušnik dolazi u pluća.

Dušnik koji izgleda kao cijev, grana se na 2 manje cijevi koje nazivamo bronhima. Lijevi ide u lijevo plućno krilo, a desni u desno. Unutar svakog  plućnog krila dišni putevi se granaju na sve veći broj manjih cjevčica (bronha) koje se granaju na još manje, a najmanje cjevčice završavaju sa kuglastom šupljinom koju nazivamo alveola.


Alveola je završetak puta koji prolazi udahnuti zrak. Promjera su samo 0.2 mm, a ima ih oko 300 000 000 u plućima čovjeka. Prije spomenute plućne kapilare oblažu zidove alveola.To izgleda kao kad košarkaška lopta zastane u mreži koša. S vanjske strane lopte je gusta mrežica koja obavija loptu.



Ako uzmemo da su kapilare košarkaška mrežica, a košarkaška lopta jedna alveola dobit ćemo približni predodžbu kako to izgleda. U kapilarama teče krv, a u alveoli se nalazi udahnuti zrak. Stijenka alveole (lopte) je mjesto gdje se odvija izmjena plinova. Iz zraka u alveolama  ulazi kisik u krv kapilara, a obrnutim putem izlazi ugljični dioksid (CO2). Kisik putuje krvlju prema  lijevom dijelu srca koje će ga poslati dalje u tijelo, a ugljični dioksid biva izdahnut kroz usta van.

Ako znamo da alveola ima otprilike 300 000 000  onda se može izračunati da je njihova površina oko 70 metara kvadratnih tj površina većeg dvosobnog stana. To je površina u plućima kroz koju mogu prolaziti kisik i CO2 pri jednom udahu. Prilikom stanja mirovanja, kao što je spavanje, kada je potreba za kisikom manja upotrebljava se manji broj alveola, a time i manja površina pluća, a prilikom finiša dvojice maratonaca na  atletskoj stazi olimpijskom stadiona, aktivira se  skoro svih 70 kvadrata pluća. Samo da bi se došlo čim prije do ciljne crte.

Zašto uopće udišemo?
U Zemljinoj atmosferi zrak se sastoji plinova i to od 78% posto dušika (N), 21% kisika (O2) i ostatak čini ugljični dioksid (CO2) i ostali plinovi.

Organizmi na Zemlji su se prilagodili životu u tim uvjetima pa su zato baš ti plinovi odgovorni za život. Kisik je neophodan za procese u tijelu koji omogućavaju život čovjeka, njegove svakodnevne aktivnosti, pa tako i za trčanje. Udisanjem zraka ulaze u pluća svi plinovi, ali  jedino kisik u većoj mjeri uspije ući u krv i dalje po tijelu.

Kako zrak i kisik uspiju ući u pluća?
Prije rođenja djeteta pluća su smežurana i svojom površinom zalijepljena za plućni koš. Svojom stijenkom pluća  prianjaju uz prsni koš kojeg čine rebra i mišići. Prilikom poroda dijete napne svoje mišiće za udisanje (dijafragma i vanjski međurebreni mišići) pri čemu se prsni koš proširi,  prianjajuća stijenka pluća ga prati i ona  se napune zrakom. Zbog donekle krutog prsnog koša ne mogu se do beskonačnosti napuhati, ali niti ispuhati. Zato udah može ići do jedne mjere kao i izdah.

Prije udaha, pluća su kao plastična boca koju stisnete pa zatvorite čepom. Zatvaranjem čepa boca poprimi stisnuti oblik. Tada je u njoj negativni tlak, tj. tlak manji od onog u okruženju (atmosferi). Otvaranjem čepa ulazi zrak iz mjesta gdje je veći tlak,a to je atmosfera tj. ono što nas okružuje u mjesto manjeg tlaka ,a to je untrašnjost boce. Zrak ulazi tako dugo dok se tlakovi ne izjednače. Tada boca poprima osnovni oblik.



Tako je i s plućima. Početkom udisanja pluća su lagano smanjena i u njima je tlak zraka niži od atmosferskog. Otvaranjem otvora na dušniku ulazi zrak dok se tlak u plućima ne izjednači sa vanjskim.

Pluća se u početku kao plastična boca šire, a na kraju ih još šire i  mišići za udisanje koji šire prsni koš i time prianjajuća pluća. Nakon toga zrak više ne ulazi ma koliko god se napinjali mišići za udisanje.

Tada slijedi izdah pri čemu mišići za izdisanje smanjuju prsni koš, a time i pluća i istiskuju zrak iz njih. Baš kao kad stišćemo plastičnu bocu. Otvor dušnika se zatvara i opet smo spremni za udah.

Kako možemo na toj razini povećati unos zraka i kisika u tijelo?

Na razini udaha, primitak kisika u tijelo, a posljedično i u mišiće može se pospješiti na nekoliko načina.

Mišići za disanje (vanjski i unutrašnji međurebreni mišići, dijafragma,..) su isto mišići na koje se troši određeni dio rada cijelog tijela. U normalnim uvjetima ti mišići koriste do 2% ukupne energije mišića potrebne za neku radnju. Prilikom trčanja i povećane frekvencije disanja i dišni mišići moraju pojačano raditi. Udio energije potrošene na njihov rad može činiti i više od 20% ukupnog rada svih mišića koji sudjeluju pri trčanju. Tih 20% za mišiće za disanje znači manje 20% za nožne mišiće. Zato i mišići za disanje moraju biti jaki i sposobni podnijeti napore. Moraju biti što više ekonomični, tj. na njihov rad se ne smije trošiti previše energije. Nema posebnih vježbi ili načina za njihovo uvježbavanje, nego se njihova sposobnost povećava normalnim treninzima. Jer kada radite  treninge i mišići nogu treniraju, s njima rade i mišići za disanje.

Kako za mišiće nogu postoje različite sprave u teretani tako ima i nekoliko uređaja koji služe za jačanje mišića za disanje. Jedan od njih je u obliku inhalatora, cijevi kroz koju udišete zrak uz otpor. Jednostavno govoreći zamislite da udišete zrak kroz  dihalicu za ronjenje ili pak kroz slamku za sok ili pak neku cjevčicu.

Da bi udisali normalno kroz cijevi manjeg promjera mišići za disanje trebaju biti jači. Moderne spravice koje rade na tom principu su nešto ljepšeg dizajna i nešto skuplje, ali postoje druga polja na kojima možete dobiti vrijeme na utrci, a da ne budu ovi postupci.
Ako već ne trčite udišući kroz nos onda bi vježbanje takvog udisanja moglo jačati dišne mišiće. Jer dišući  zrak kroz nos javlja se veći otpor što zbog dužeg puta, što zbog manje promjera puta udisanja zraka kroz nos nego kroz usta.

Udisanje kroz nos je bolji način udisanja jer zrak se pri prolasku kroz nos vlaži, grije i čisti od sitnih čestica prašine te čišći ulazi u pluća. Ipak, pri velikim naporima i pri velikim frekvencijama disanja te teorije padaju u vodu. Pogledajte samo finiš bilo koje elitne dugoprugaške utrke. Od otvorenih usta često se ni glava ne vidi, a na količini sline koja se producira i  psi bernardinci bi pozavidjeli.

Zrak i kisik su sada u plućima. Kako i kamo dalje?
Putujući kroz dušnik, kroz  bronhe koji  se granaju na sve sitnije cijevčice zrak dospije u slijepu ulicu, a to su alveole. Prije opisane, sitne kuglaste tvorevine, obložene sitnim krvnim žilama su završna mjesta u plućima do kojih zrak putuje.



Sad imamo situaciju da je s jedne strane stijenke alveole zrak, a s druge mreža sitnih krvnih žilica, plućnih kapilara kojima cirkulira krv. To se naziva alveolo-kapilarna barijera ili jednostavno granica.

Od mješavine plinova koji čine zrak jedino će kisik u većoj mjeri preći granicu tj. iz alveola ući u krv. (Od 21 % kisika iz krvi  niti polovina količine kisika neće prijeći iz alveola  u krv. Veći dio će biti izdahnuti. Zato je uostalom i moguće umjetno disanje usta  na usta jer unesrećenom upuhujem svoj izdahnuti zrak gdje još ima puno kisika.)

Zato jer ima dobru sposobnost prelaska barijere, kisik dospijeva «s onu stranu» barijere i sad se nalazi u krvi. Da putuje krvlju bez ikakvih pomagla vrlo malo bi ga dospijelo do cilja, tj. do stanica u tijelu (pa tako i do mišićnih). Zato kisik ima «prijevozno sredstvo» kojim putuje krvlju.

To su crvena krvna zrnca ili eritrociti. U njima se nalazi tvar koja se zove hemoglobin i na nju se veže kisik. Prednost ovog sustava je da se mogu prenijeti  veće količine kisika u odnosu na način da kisik sam putuje krvlju. Eritrociti su «autobus», a hemoglobin su  «sjedala» za kisik  kojim dolazi do ciljne stanice.

Eritrociti - «autobus za kisik»
Eritrociti su  stanice oblika okruglih pločica i tanji su u sredini nego na rubovima. Imaju prilagodljivo tijelo pa mogu promijeniti oblik da bi se stisnuli i prošli kroz sitne kapilare čiji je promjer manji od promjera eritrocita (8 mikro m) i na taj način dopremili kisik do svih stanica. Najviše se stvaraju u koštanoj srži i to pločastih kostiju (zdjelice, lubanja,prsna kost,...). U  litri krvi ih ima oko 5 000 000 000 000 ili 5 000 milijardi. Život im traje 120 dana.

«Krv nije voda»  baš zbog eritrocita. Eritrociti čine  oko 48% volumena krvi u muškaraca i oko 42% u žena. Ostatak krvi je tekućina s proteinima koju nazivamo plazma. Taj volumni udio eritrocita se naziva hematokrit i odstupanja od normale ukazuju na promjene koje su ponekad povoljne, a ponekad ne.

Na povećano stvaranje eritrocita utječe hormon eritropoetin, niska količina kisika u zraku kao i različite bolesti. Hemoglobin je protein koji se nalazi u eritrocitima. Za njega se  vežu molekule kisika. U litri krvi muškarca ima ga  oko 150 g, a žene oko 135g. Kada se na njega veže kisik tada se naziva oksihemoglobin. Željezo je jedan od ključnih faktora u stvaranju hemoglobina i bez normalne količine željeza nema hemoglobina pa ni  normalnog prijenosa kisika u krvi.

Uloga  u stvaranju hemoglobina je jedna od najvažnijih uloga željeza u tijelu čovjeka. Ako postoji manjak ili  nedostatak u eritrocitima, hemoglobinu ili željezu, govorimo o anemijama.

Kisik je sada dospio do ciljne, mišićne stanice. U sljedećem tekstu ćemo se malo pozabaviti sa svime što utječe na promjene, što pozitivne, što negativne, transporta kisika i utjecaju na učinkovitost trkača.

Ako eritrociti i hemoglobin prenose kisik, da li onda povećanjem njihova broja povećavamo prijenos kisika od pluća do stanica?
Da. Povećanjem broja eritrocita povećavamo prijenos kisika do ciljnih stanica. Jer što je više eritrocita to je više hemoglobina,a time je i prijenos kisika do ciljnih stanica veći.

Kojim načinima se utječe na povećanje broja eritrocita, a time i prijenosa kisika?

Svaki trening koji radite utječe na pojačanje sustava prijenosa kisika.
Tijekom treninga na višoj razini od uobičajene tijelo shvati da mu treba više kisika da bi odgovorilo na zahtjeve koje mu postavljamo. Zato se tijekom odmora prilagođava i pojačava sustave pa tako i sustav prijenosa kisika. Broj eritrocita se može povećati treningom, ali ne iza opasnih granica (hematokrit raste do 55%). Hormon eritropoetin koji se proizvodi u bubrezima djeluje na  stvaranje eritrocita, ali nikada da bi se hematokrit  značajno povećao. Ukoliko hematokrit postane prevelik, krv postaje gusta, «muljevita» i postoji opasnost da se krvne žile začepe  i tako uzrokuju infarkte tkiva (srca, mozga,..). To se u pravilu nikada ne događa kao rezultat treninga jer postoje sustavi kontrole u tijelu.

Krvni doping
Broj eritrocita iznad opasne granice najčešće se poveća krvnim dopingom. Jedna od prvih metoda krvnog dopinga je izvođena tako da se sportašu izvadila određena količina eritrocita i sačuvala. Uvidjevši da nema eritrocita, tijelo je počelo proizvoditi veće količine  dok se nije postigao normalni broj eritrocita. To je trajalo od 6-8 tjedana i tada su se ponovno u krv ubrizgavali oni prije izvađeni eritrociti.

Antidoping organizacije su ubrzo stale na kraj ovoj metodi, testirajući sportaše i za vrijeme treniranja pa se eventualni nagli porast u broju eritrocita mogao zamijetiti. Ipak manipulacije eritrocitima nisu bile zaustavljene.

Prirodni eritropetin ima i svoju umjetnu, sintetsku varijantu koju zovemo EPO koja se unosi izvana injekcijama.

U prvi mah proizveden kao lijek za bubrežene bolesnike sa narušenom proizvodnjom eritropoetina, EPO je brzo našao put u ruke onih koji su ga zloupotrijebili za postizanje boljih sportskih rezultata.

Osim  sinonima za nesportski način pobjede EPO je ubrzo postao i životna prijetnja svojim korisnicima. Nekoliko srčanih udara kao uzroka smrti među biciklistima usmjerilo je sumnju na upotrebu EPO-a. Dokazalo se da je EPO uzrok smrti i odmah je stavljen na listu zabranjenih sredstava. S vremenom su se razvili i testovi otkrivanja korisnika među sportašima tako da mu je upotreba pala, a li ne i nestala.

Drugi način podizanja broja eritrocita su i visinske pripreme. Na većim visinama postotak kisika u zraku je manji pa tijelo stvara veći broj eritrocita da bi i svaka pa molekula kisika dospijela do cilja. Spuštanjem na normalne visine s povećanim brojem eritrocita, kisika odjednom ima «dosta  pa čak i previše». Dominacija trkača na srednje i duge pruge, iz Kenije, Etiopije i Tanzanije  objašnjava se i činjenicom da se te 3 države nalaze na visoravni Rift Valley koja je nekim svojim dijelovima i viša od 2000 metara, i zapravo su  oni  od rođenja na visinskim pripremama.

Budući da visinske pripreme zahtijevaju putovanja na određena destinacije, razvile su se financijski isplativije, a jednako efikasne metode.

Treniranje u šatorima

Jedna od nih je i „Altitude Tent” ili “Hypoxicator“. Sustavom zračenja snižava se koncentracija kisika u hermetički zatvorenom šatoru pa  je količina kisika niska kao i na visinama. Sportaši često borave ili treniraju u takvim šatorima. Najčešće treniraju u normalnim uvjetima, a žive u uvjetima sniženog tlaka kisika.

Krvnožilni sustav je samo jedna od sastavnica koja utječe na performanse u tjelesnoj aktivnosti i sportu. Važne sastavnice čine i živčano-mišićni sustav, način prehrane, odmora, psihološke komponente, sustav razvoja sportaša, prijelaza iz  jednih dobnih kategorija u druge,  u život profesioanalaca,...

U sustavu gdje sportski direktori izvode striptiz na aerodromima, individualni sportovi i uspjesi su svjetsko čudo.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.