Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kad ovo pročitate, poželjet ćete skijati u Americi...
(Rejting 5.00 od 5)
Skijanje
Autor: Ivan Ilijevski   
Petak, 15 Svibanj 2009 08:39
Naš čitatelj Ivan Ilijevski odlučio je ove zime kao učitelj skijanja poći u Ameriku. I, odlično se proveo! Za sve učitelje skijanja koji žele razbiti monotoniju svakogodišnjeg ponavljanja lekcija na padinama Europe, ovaj članak donosi pregršt korisnih informacija, savjeta i ideja! I za sve avanturiste koji tek kreću u skijanje... Svakako pročitati :)
Nakon prošle austrijske zime, koja na kraju uopće nije loše ispala, odlučio sam pokušati opet u Ameriku. Ove zime imao sam novu putovnicu i ponude za posao iz Park Citya, Jackson Hola i Mammotha. Svako od ovih skijališta redovito se pojavljuju u ski videima, a to je i bio razlog što sam tražio posao baš u tim mjestima. Zapravo, najviše sam htio ići u Jackson ali oni su se kasno javili pa sam birao između Park Citya i Mammotha. Izbor je pao na Park City. Posao sam imao ali nisam imao pojma kam idem i kaj me tam čeka. Ono kaj se vidi u videu je jedan kadar, a ko zna di se to opće i snima, tak da se prava slika nemre ni dobit. Znam samo da u svim ski videima u segmentima snimanim u Americi snijeg uvijek pada ko blesav i to je jedino kaj me zanimalo.



Kad sam radio u Austriji smještaj je uglavnom bio organiziran od ski škole, ovdje sam se morao sam snać, dobro, iz škole su nam poslali neke kontakte ali baš nije bilo lako naći nešto razumne cijene što nije sat vožnje od ski škole. Sjetio sam se Frenkija (serviser skija Ivice Kostelića) i da su oni tu bili na Olimpijadi. On me spojio s nekim našima koji su čak radili i u ski školi, ali oni su svi živjeli u Salt Lakeu koji je 40min vožnje, a ja sam htio bit u Park Cityu jer tu je centar zbivanja u zimi. Nakraju sam uspio nać smještaj koji se činio zadovoljavajuć u mjestu Heber nedaleko Park Citya.

U avion s četiri para skija

I tako ukrcao se ja na Plesu u avion s četiri pari skija, pancama i torbom s robom. Dogovor je bio da će me ovi naši dočekat na aerodromu i kod njih ću prespavat a onda ćemo se dalje organizirat. Ski škola je trebala početi krajem novembra, a je sam stigao 10.11. tako da je bilo vremena.



Kako sam u Salt Lake stigao u ponoć za prve utiske sam morao čekati jutro. Prvi dojam je bio da tu sve i nije tako ogromno kako se priča, ali dobro Salt Lake baš i nije neka metropola. Kad sam se dokopao kuće gdje cu živjeti skužio sam da baš i nije idealno. Trebalo se voziti jedno 20min do Park Citya što i nije strašno ali ako sam mislio održavat bilo kakav društveni život značilo je da se trebam vozit četiri puta gore dole. Nakon nekoliko dana uspio sam kupiti auto i, mada su me svi uvjeravali kako se ceste dobro čiste i iako je od Hebera do Park Citya bio autoput, već nakon prve oluje bio sam sretan da sam kupio auto s 4x4.

A snijega ni na vidiku...
Dobro, sad sam bio kompletan, krov nad glavom riješen, prijevoz riješen i sva preostala papirologija bila je ispunjena i predana u ski školi. Jedini problem je bio što smo svi još hodali u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava i snjega nije bilo nigdje na vidiku. Datum otvorenja dva puta su pomicali tako da se skijalište otvorilo 2 tjedna kasnije od planiranog, a i kad se otvorilo jedva su uspjeli sklepat jednu stazu. Što je bilo još gore - u Europi je bilo snjega k'o u priči.



Kao i obično predrasude su predrasude i u ovom slučaju nije bilo ništa drugačije. Kuće im nisu tako ogromne, dobro downtown (centar) ima nekoliko visokih nebodera, ali to nije niš od čega se pada u nesvjest, a ni ljudi nisu niš deblji nego kod nas. Možda su se Europljani popunili pa se to više ne čini tako drastično, a ipak je ovo i planinski grad pa se ljudi više bave sportom. Jedino kaj se može reć je da većinom svi voze mrcine od auta, u gradu ne i toliko, ali što se više ide u provinciju to su auti veći i kaj se tu može vidit na cesti kod nas se u većini gradova nebi moglo ni mrdnut, a trebaju ljestve da bi se popelo u auto.

I tako su oni umjetnim snjegom osposobljavali stazu po stazu. Zrak u Utah je toliko suh da staze pokrivene umjetnim snjegom opće nisu ledene kao kod nas u Europi, zapravo taj stvoreni snjeg je bio kvalitete prirodnog snjega kod nas. Unatoč uloženom trudu i činjenici da je i priručni fun park bio veličine većih parkova u europskim skijalištima, sve je to još bilo žalosno i nije bilo vrijedno tolikih proputovanih kilometara.



Kad nema "powdera", Ameri ne skijaju!
I onda jednog dana nebo se otvorilo, počelo je padat i padat i padat i nije stalo do 4. mjeseca kad su zatvorili skijalište. Na kraju se ispostavilo da je to bila najbolja zima u zadnjih 20 godina. Tijekom sezone nismo imali više od dva sunčana dana za redom i u Park Cityu je palo 15-16m snjega. Tijekom sezone kamionima su odvozili snjeg iz grada jer više nije bilo mjesta da ga ralice izguraju. Jedno skijalište u blizini zabilježilo je rekordnih 20m snjega u cijeloj sezoni!

Planine i skijališta ovdje u Americi drugačija su od onih na što smo navikli u Alpama. Nadmorska visina je jednaka ili viša ali i podnožje je više pa se sve doima kao brežuljci a ne kao 3000-4000m visoke planine. Jedna žičara najčešće podiže skijaše na jedan vrh a onda se na sve strane spuštaju staze tako da je staza mnogo, a žičara tek nekolko i uglavnom su sedežnice, a gondole i sidra su rijetki.



“Peglanje” staza im nije primarno jer su tu svi opsjednuti s skijanjem dubokog snjega “powdera” i najbolje je kad vele da im se neda ić skijat jer nema snjega što znači da dva dana nije padalo, a to kaj je baza 4m snijega niko ni ne primjećuje. Ako je po noći padalo staze se uopće ne uređuju i makar se žice otvaraju u 9.00, u 8.30 već 50 ljudi čeka u redu kako bi mogli prvi urezati tragove u netaknutu bjelinu, a iza podneva teško se još može naći netaknutog powdera.

Svako skijalište ima fun park
Skijališta ovdje imaju žice koje su samo za skijanje powdera i gdje se strojevi niti ne približuju pa su, ako 2-3 dana nije padalo, hupseri ko kuce. E da, da ne zaboravim, svako, ali bas svako skijalište ima fun park. Neka su skijališta toliko mala da bez parka nebi mogla opstati jer nitko nebi dolazio skijati, a neka su i samo park.



Zbog svima poznate činjenice da u Americi svatko može tužiti svakog za bilo kakvu sitnicu, sva skijališta imaju granice i stroga pravila za nepoštivanje kojih se može izgubiti ski karta pa čak završiti i u zatvoru. Uglavnom, skijališta imaju patrolu koja osim pružanja prve pomoći ozljeđenima i osigurava teren unutar granica skijališta. To znači da posebno na powder day kreću ranom zorom i miniraju sve potencijalno lavinama ugrožene padine unutar resorta. Što skijanje izvan staza u granicama skijališta čini nešto sigurnijim nego u Europi gdje takve patrole nema, ali ponekad dijelovi resorta ostaju nedostupni i nekoliko dana jer u slučaju lavine skijalište snosi svu odgovornost.

Na određenim točkama postoje i vrata koja omogućavaju izlazak u backcountry područje što znači da morate imati touring vezove, krzna za skije i svu ostalu opremu za pronalaženje žrtava u slučaju lavine, te da se na svaki vrh s kojeg se želite spustiti morate popeti snagom vlastitih mišića.

Utah:: Najbolji snijeg na svijetu
Park City se nalazi u drzavi Utah i Salt Lake je glavni grad. Oko Salt Lakea je 11 skijališta i sva su u 30-40 minuta vožnje. Upravo ta činjenica čini Utah sve popularnijim odredištem za skijaše. Aerodrom, veliki izbor različitih skijališta i komoditet transfera od 30min puno je jednostavniji od recimo Colorada gdje se mora letjeti za Denver i onda još voziti 5-6 sati do Aspena ili Vaila, a i Utah se reklamira kao najbolji snijeg na svijetu.



Prošle sezone činilo se da se sav snijeg svijeta spustio na Utah. Šalu na stranu, snijeg u Europi sadržava oko 30% vlage, u skijalištima sjeverne Amerike 15-20%, a u skijalištima oko Salt Lakea ispod 10%, (Alta i Snowbird 6-7%) što snijeg čini upravo nevjerojatno laganim. Grudu se uopće nemože ni napraviti, a osjećaj je kao da se skija po perju.

Park City je najveći skijaški grad u okolici Salt Lakea, sva ostala skijališta imaju tek nekoliko hotela i apartmanskih naselja. Uglavnom, jedino Park City ima ozbiljan main street (glavnu ulicu) i jedno je od mjesta s najboljim noćnim životom od svih skijaških gradova u Americi. Redovito nastupaju izvođaci kao DJ Tiesto (koji je radio muziku na otvorenju olimpijskih igara), Damien Marley, U2, i jos mnogi drugi poznati umjetnici.

Cuga jeftina, tulumi uvijek dobri
Noćni život u Americi nešto se razlikuje od Europskog. Posebno je to izraženo u Utah jer je mormonska država pa imaju svakojake zabrane i ograničenja. Primjerice, umjesto uobičajenih 5-6% alkohola piva ima 3% i posebno se proizvodi u Utah. Barovi i klubovi prestaju točiti u 1 ujutro a sve se zatvara u 2. Za nas koji tu radimo to i nije tako loše jer se još stigne odspavati.



Inače, klubovi i nisu toliko popularni, sve su više barovi s živom muzikom i svugdje se može naručiti klopa i igrat biljar, a većina lokala ima i ogroman ekran na kojem se najčešće vrte tekme. Uz cijene pića u barovima nije ni čudno da su tulumi uvijek dobri. Samo činjenica da piće dođe 1-2dolara (što je 5-10 kuna) dovoljno govori. Svake sezone u siječnju održava se Sundance filmski festival pa kom je to đir može vidjeti i Hollywoodske zvjezde i zvjezdice.

Ono što je fascinantno je da se cijeli grad uspio izgraditi na i oko skijanja. Većina ljudi tu je zbog skijanja i doselili su se iz svih krajeva Amerike i svijeta samo radi skijanja. I dalje rade svoj posao, bili liječnici, odvjetnici ili učitelji u školama, ali pokušavaju uhvatiti svaki slobodan trenutak i zbrisat na brdo, a pogotovo ako je powder day. Klincima petkom škola traje kraće kako bi mogli na skijanje, a svako malo imaju slobodne dane. Postoje čak i škole koje održavaju nastavu cijelo ljeto da bi klinci mogli skijati čitavu zimu svaki dan. U blizini je i olimpijski park s skakaonicama u vodu gdje se skokovi mogu sigurnije uvježbavati. Uz takve uvjete, te fun park kakav je u Park Cityu i big mountain skijanje u Alti i Snowbirdu nije ni čudo da je većina nadolazećih klinaca u freestyle skijanju upravo iz Park Citya.

Na 5min vožnje u okolici Park Citya nalaze se još dva skijališta. Canyons i Deer Valley. Deer Valley je zadnje dvije godine bio izabran za najbolje skijalište u Sjevernoj Americi, iako zapravo to i nije jer se to temelji na glupostima kao super klopa u restoranima i tome da kad parkiraš auto troje skaču i pomažu nositi skije, a ne na kvaliteti skijanja. Bilo kako bilo, uz Canyonse koji su odlični na powder day jer većina turista ide u Park City, unosi zanimljivu promjenu u svakodnevicu.

Raj za bordere
Iako u zadnjih nekoliko godina nije imao najbolji park od skijališta u Americi, Park City s šest fun parkova ipak opravdava ime koje nosi. Parkovi su od početničkih do profi i svakodnevno se može vidjeti sponzorirane face koje ovdje treniraju, a često imaju snimanja i foto sessione s markama za koje skijaju. U parkovima su svakakve instalacije od kutija i rajlova na koje se može bez skoka do takvih koje si rijetko tko uopće može zamisliti da bi se mogle proć s skijama ili bordom. Sa skokovima je ista priča od malih početničkih 1-2m do monstruma na kojima se leti 30m u dalj i 15ak metara u vis. Park City ima i jedan od najvećih half pipeova na svijetu s zidovima 8m za koji ljudi kad prvi put vide vele da mora da se vidi i s mjeseca. Najlakše je predočiti si to ovako, kad stojiš na mjestu za drop in izgleda k'o da češ uletit u Karavanke ili Tunel Učku koji su okrenuti naopačke.

Raditi u ski školi je super zabavno jer uz standardne lekcije imaju i brdo programa za lokalce. Tako sam trenirao takmičare u standardnim skijaškim disciplinama, slalom veleslalom, a vikendima sam radio freestyle s lokalnim timom. Plaća se po satu pa se osim u nekoliko tjedana kad su godišnji, uvijek može uzet slobodan dan ako je bolestan powder day. Što je još bolje, ljudi tu često uzimaju i tako napredne lekcije da se moraš dobro oznojit da bi ih izmorio, a neki samo žele vodiča pa sam često bio plaćen za dan koji se nikako nije činio kao rad. Jos jedna pogodnost rada u Americi je da su napojnice kod njih dio kulture pa uvijek uleti još nešto i sa strane.

Park City pravi je melting pot, okuplja ljude iz svih kutaka zemaljske kugle. Brdo je Australaca, Novozelanđana, ekipe iz svih država južne Amerike, čak i Japana, a najmanje je Europljana od kojih je najviše Engleza. Ljude se brzo upoznaje i prijateljstva se lako sklapaju jer svi su tu iz istog razloga. Amerikanci su definitivno jedni od najljubaznijih ljudi, iako se to možda nekom čini naivno i površno, pomoci će i strancu i nakon 5 minuta ponašaju se kao da se znate 10 godina.

Tako mi je, nakon samo tjedan dana, jedan od ljudi koje sam trenirao ponudio da dođem živjeti kod njega u Park City, jer kako je on rekao nema smisla da živim u Heberu, to je predaleko. Na kraju se ispostavilo da je on pilot i bio je doma samo nekoliko dana u mjesecu tako da sam kuću, koja je zapravo bila ogromna vila, imao samo za sebe. Tijekom sezone bilo je nekoliko ski tripova, a po završetku sezone ja i nekoliko frendova išli smo na surf putovanje od 45 dana po Californiji no o tome nekom drugom prilikom.

Različiti ljudi imaju različita mišljenja o USA i Amerikancima, slika koju sam ja dobio nakon prošle sezone provedene u Park Cityu čini je prilično blizom obećanoj zemlji barem što se tiče nekoga tko voli zimu, planine i ogromne količine snjega.
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Komentari (1)
1 Utorak, 24 Studeni 2009 05:02
I ja bi i ja bi
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.