Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Čalogović i Bockovac ispenjali Eiger
(Rejting 5.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Željko Bockovac   
Subota, 10 Kolovoz 2013 22:16

Ako o planini Eiger upitate bilo kojeg alpinistu, u bilo kojem djelu svijeta, začudit će vas koliko mnogo podataka ćete dobiti. Pričat će vam o glasovitoj sjevernoj stijeni Eigera koja ima izuzetno mnogo penjačkih ruta, o broju žrtava u pokušajima da se dosegne vrh, o nadmetanju zemalja u utrci za alpinistički prestiž, i o još mnogo čemu.

Planina Eiger nalazi se u Berninskim alpama u Švicarskoj. Visoka je 3970 m i jedna je od najpoznatijih planina svijeta. Iako se Eigerova visina ne može mjeriti s himalajskim gorostasima, njen stožasti oblik i vršna piramida čine ga velikim izazovom. O glasovitoj sjevernoj stijeni snimljeni su mnogi dokumentarni i igrani filmovi. Sve ovo „povuklo“ nas je da provjerimo da li Eiger zaista opravdava svoj naziv koji glasi – ljudožder.

Mala ekipa u sastavu Tea Čalogović (24) članica HPD Mosor, Željko Bockovac (45) član SAK Ekstrem i Livia Puljak (35) članica PK Split krenula je 30. srpnja 2013. u Švicarsku, u poznato turističko mjesto Grindelwald. Put nas vodi preko Kranja, gdje smo prespavali kod prijatelja, obitelji Sučić, te nastavili 1200 km dugim putem, koji nas je vodio preko Slovenije, Austrije, Italije, Lihtenštajna, konačno do Švicarske.

Po dolasku u Grindelwald proslavljamo i Tein rođendan, tako da je početak uspona počeo u veselom raspoloženju. Smještamo se u kamp, a pogledi nam „bježe“ na Eiger koja se nadvio tik iznad nas. Pretoplo vrijeme „presuđuje“ nam rutu preko Mittellegi grebena, iako smo imali u planu Lauperov smjer, čija je polovica bila prekrivena snijegom. Savjeti našeg himalajskog asa Stipe Božića pokazali su se jako značajnim za konačan uspjeh uspona.

 

Mittellegi greben proteže se sjeveroistočnim rubom planine i ujedno je i najduža ruta uspona na ovaj vrh. Visinska razlika od našeg kampa na 1200 m do vrha, iznosi velikih 2770 m. Ova ruta uspona osim svoje dužine spada i u teže rute uspona na ovaj vrh, jer se veliki dio uspona mora odraditi penjući se alpinističkim užetima i pomagalima.

Prvim danom mjeseca kolovoza započinjemo uspon. Laganu travnatu dionicu od 4-5 sati hoda savladavamo u popodnevnim satima. Predvečer smo svi troje na predivnom proplanku na 1800 m visine, s pogledom na dolinu i Grindelwald. Sljedećeg jutra već u 4 sata ujutro Tea i ja krećemo na uspon, dok je Livia, koja nije ljubiteljica planina koje jedu ljude, spustila šatore u donji kamp i tamo nas čekala.

Put do Ostega, malog drvenog skloništa na 2230 m prošao je dobro, a dvije lagane dionice osigurane čeličnim sajlama dale su zanimljivost prvom djelu puta. O sljedećoj dionici, do Mittellegi doma na 3355 m prije puta smo imali samo informaciju o težini (čitaj ocjeni) uspona, te da se ona prolazi u intervalu od nekih desetak sati.

 

Napredovali smo polako i sigurno, baš kako je i opasni teren zahtijevao. Litice i smjer rute trebalo je znati „čitati“ jer put, osim na pojedinim mjestima, nije označen gotovim sidrištima. Dan je odmicao, a naše skromne zalihe od 2-3 litre vode polako su se smanjivale. Predvečer smo se absajlom spustili niz 60 metarsku, djelom i prevjesnu liticu i shvatili da više nema nazad. Baš nas je tada čekao najteži dio uspona koji nas je uveo u mrklu noć. Nekoliko sati penjali smo u mraku s čeonim lampama tražeći policu za spavanje. Negdje oko 2 sata iza ponoći jedva smo se stisnuli na maloj izbočini u stijeni te spavajući okačeni o klinove dočekali zoru.

 

Sitne kapljice kiše u samo svitanje dale su nam dozu zabrinutosti za daljnje penjanje, jer je tada stijena klizava i nemoguće je napredovati. Na svu sreću, kiša je stala i mi smo nastavili uspon. Gledam na satu datum 3. 8. – pa danas je meni rođendan! Kakvo mjesto i u kakvo vrijeme! Proslava se definitivno odgađa do daljnjega.

Poslijepodne oko 17 sati približili smo se Mittellegi domu, dok su nam se od sjeverozapada približavali crni oblaci noseći kišu i munje. Pred domom smo nešto na brzinu pojeli i to je bio prvi obrok od Ostega, dakle 31 sat bez hrane…dok je i vode bilo na kapaljku tijekom cijelog dana.

Jaki udari groma po grebenu na kojem smo se nalazili natjerali su nas da ostavimo svu opremu, koja je uglavnom bila željezna, te da spas potražimo u kući. U tih pedesetak metara pretrčavanja osjećali smo naboj elektriciteta po cijelom tijelu, kosa nam se dizala u zrak, a oko nas se stalno ćuo jednoličan ton napona, sličan zujanju.

Ulaskom u dom vani je počela jaka obilna krupa veličine trešnje. Ugodna toplina doma vratila nas je u život, ali ne i cijene usluga. Kako smo ostali bez vode bili smo primorani dati 100 kn za 4 litre obične vode. U malom kontejnerskom bivaku u blizini doma proveli smo mirnu noć, dok se nevrijeme polako stišavalo.

Jutro je osvanulo polu-oblačno, što se vidjelo po dijelu neba bez zvijezda. U 4 sata ujutro je iz doma mala kolona od 4 naveza, po dvoje, krenula na završni uspon. Laganije i brže naveze propuštamo prije nas i već na pola stijene ostajemo na začelju. Nebo se iz istog smjera kao i prethodni dan ponovo počelo crniti. Nova oluja je bivala sve bliža.

 

Pogledom na visinomjer zaključujem da smo na visini od 3800 m, te da do vrha imamo još visinskih 170 m, ali preko dugog snježnog grebena trebat će nam do vrha još bar 2 sata. Trebalo je donijeti brzu odluku, vratiti se, čekati ili nastaviti.

Odlučili smo nastaviti usprkos grmljavini i sitnoj krupi koja se nakon 10-tak minuta pretvorila u snijeg. Vjetar je ojačao i uvjeti su bili nemogući. Na svu sreću, oluja je potrajala svega oko pola sata, nakon čega su se na nebu ukazale dvije predivne duge, a potom i sunce. Oprezni smo, hodamo po rubu krijeste, a ispod nas je 1800 m duboka provalija. Nedugo zatim oko 14 sati stojimo sami na vrhu Eigera. Gledamo predivne vizure oko sebe, slikamo se, jedemo red čokolade i javljamo u kamp da stižemo kasno u noć.

 

Krećemo nizbrdo, ali strmi teren ne da nam hodati, već uz pomoć užeta polako, ali sigurno silazimo prema dolje. To nam oduzima dosta vremena, tako da smo se na pola puta do dolje opet našli u mraku. Inače zapadna strana Eigera omogućuje najlakši uspon na ovaj vrh, ali izuzetno lomljiva granitna struktura i velika strmina ne dopušta brz uspon i silazak.

 

Opet jedva pronalazimo malu, ravnu policu u stjenovitim kaskadama, te se ponovo zavlačimo u vreće, javljajući u bazu da odgađamo dolazak do sutra. Ujutro nakon 5-6 sati hoda stižemo u kamp-bazu. Tek sada osjećaji su neopisivi. Suze, smijeh i zagrljaji.

Uslijedilo je dugo očekivano tuširanje, te konačno pravi bogati obrok. Nakon sat vremena od silaska, evo nas u automobilu. Istek kratkog ljetnog godišnjeg odmora tjera nas na brz povratak. Uz zvuke glazbe veselo smo krenuli kući, od koje nas dijelilo „samo“ 17 sati ugodne vožnje.

Sve u svemu na planini smo proveli 4 uzbudljiva dana, 2 noći smo spavali na uskim i neravnim policama, često smo bili dehidrirani, gladni i umorni, ali moral nam nije padao. Kao navez smo savršeno funkcionirali podupirajući se u krizim situacijama kad je nekom od nas bilo teško i zbog toga se sigurno popeli i spustili. Ovo je za oboje bio poseban i jedinstven poklon za rođendan i nezaboravno iskustvo. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.