Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Doživljaj "zbog kojeg nisi sasvim isti”
(Rejting 1.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Vedrana Simičević   
Petak, 27 Lipanj 2014 15:36

Trebalo je vidjeti i osjetiti Pearl Jam, jer nakon toga niste isti, kao niti nakon bilo kojeg pravog koncerta, izložbe ili kazališne predstave, pa i pročitane knjige”, započeo je svoj ekstatični članak kritičar s portala muzika.hr, hvaleći, kao i mnogi drugi tog ponedjeljka prvi samostalni koncert Pearl Jama u ovom dijelu Europe nakon 2006. godine.  

Ako vam se čini da je u najmanju ruku idiotski započeti priču o jednoj alpinističkoj turi citiranjem glazbenog članka, onda vjerojatno ne znate da je autorica ovog teksta, inače velika obožavateljica dotičnog benda, te nedjelje kad se ovo koncertno čudo održavalo, i dalje u svom ruksaku imala kartu upravo za taj glazbeni događaj godine. 

Ruksak, karta i ja bili smo u tom trenutku kojih 600-tinjak kilometara dalje od velike arene u Trstu, jer su splet okolnosti i malo neorganiziranosti htjeli da karta, eto, ostane kod mene. No te nedjeljne večeri nije me moglo biti više briga. U trenutku dok su Vedder i ekipa davali sve od sebe da zadovolje desetak tisuća gledatelja, moja prijateljica Ena Vrbek i njezin budući suprug Antoine Bletton davali su sve od sebe da se Mario Ferenčak, Goran Kelečić, Rene Lisac i ja osjećamo sretni, utopljeni i nahranjeni. Kojih sedam, osam sati ranije ova je četvorka, naime, drhturila već deveti sat pod astrofolijama u maloj snježnoj rupi koju je dodatno smanjilo dvadeset centimetara novog snijega napadalog preko noći. Rupa u kojoj smo se tijekom silaza s Mt. Maudita, nakon ispenjanog smjera Kuffner Ridge – drugog našeg smjera u protekla tri dana, oko 2 po noći stisnuli kako bi dočekali jutro i u boljim uvjetima potražili put kroz velike serake i pukotine, tog se jutra međutim, počela pretvarati u jednu od onih smrtonosnih zamki, jer se dobra prognoza neočekivano pretvorila u lošu, a vidljivost cijelo to prijepodne nije bila veća od dva metra pred nosom. Iz novog lutanja u koje smo se po ovim nemogućim uvjetima ipak ponovo zaputili tog jutra da dovučemo sva četiri dupeta do doline kako znamo i umijemo, na kraju nas je izbavio helikopter vješte francuske PGHM službe, koji je iskoristio polusatno razmicanje oblaka i riješio naše spacijalne nedoumice, a potencijalno i spasio naše živote u doslovce desetak minuta. Bilo je to, kasnije će nam reći, jedno od mnogobrojnih spašavanja tog dana u kojem je potpuno iznenadno pogoršavanje prognoze zarobilo na desetke osoba u MB masivu. 
 
 
 
Nekoliko sati kasnije, pijuckajući vino u Chamu i uživajući u odličnoj večeri koju je spremio Antoine, nije me dakle moglo biti više briga za koncertnu ekstazu u Trstu, ne samo zato jer je naša noć u snijegu završila dobro, već primarno zato jer sam upravo proživjela četiri dana u planini koja se fino daju smjestiti u top pet alpinističkih iskustava – upravo onih iskustava, kako bi to za moj ukus previše pretenciozno rekao kritičar s muzika.hr-a, nakon kojih više niste sasvim isti. Da zađemo u krajnju, no istinitu patetiku, glavni “krivci” za moj ekstatični dojam koji je trajao još danima sjedili su te nedjeljne večeri za stolom oko mene. 
 
 
 
U kombinaciju s Reneom, Keletom i Macom upala sam tek nekoliko dana prije nakon podužeg davljenja Renea s pitanjima da li itko ide penjati išta do Mont Blanc masiva. U četvrtak prijepodne, dvanaestak sati anegdota, šopinga, vađenja plastične vrećice s autoceste koja se zamotala ispod auta i jednog kratkog šatorskog spavanja u Courmayoru kasnije, lopatali smo snijeg 200-tinjak metara dalje od planinarskog doma Torino, postavljajući šatore na kojih 3400 metara visine, promatrajući usput mnogobrojne aspirante na jedan od smjerova i vrhova u ovom alpinističkom raju. Naš glavni cilj jasno se ocrtavao u daljini – elegantni 700-metarski greben koji vodi na vrh Mt. Maudita (4465m) i nosi ne pretjerano ambicioznu ocjenu. 
 
 
 
Svi koji su se imalo bavili alpinizmom, dobro znaju da su jedna od suštinskih stvari koje ga čini drugačijim od većine drugih aktivnosti na svijetu, upravo odluke koju navez ili penjač donose, a jedna od prvih koju smo tih dana zajednički donijeli bila je da se najprije aklimatiziramo na kraćem i nižem smjeru. Druga je bila da potom ne idemo na bivak Fourche i tako dan prije napravimo prvih 150 metara Kuffnera, već da tako aklimatizirani onda krećemo sa samog ledenjaka što svakako produžuje turu za par sati. Planovi su tu, međutim, baš kao i njihovi akteri, da se okolnosti njima poigraju, pa se Gervasutti kuloar na obližnji Tour Ronde, 300-metarsko AD uživanje lagano transformiralo iz vrlo ugodne u samo ugodnu turu s ne baš jednostavnim silazom i ponešto letećeg kamenja, koja je konzumirala koji sat i poprilično kalorija više no što smo mislili. Vrijeme nam nije dalo da nakon ove aklimatizacije imamo “restać” (kako bi to Primorci zamislili da Zagrebčani zajedničkim pojmom tepaju restanom krumpiru, restoranu i Rest Day-u), već smo nakon jedne vrhunske visinske večere sa sastojcima od kojih se znam prisjetiti samo maslinovog ulja, pomidora (zgb: paradajz) i paprike, solističkih gitarskih dionica, paraglajderskih i FER-ovskih anegdota, te tri do četiri sata sna, u 3 ujutro isplazili iz šatora i krenuli prema Kuffneru. U daljini su se ocrtavale “wonderice” Slovenaca koji su tada već krenuli iz bivka i dobro napredovali po nižem dijelu grebena. Da dođemo u podnožje grebena, te potom odradimo tzv. direktni ulaz po strmoj 150-metarskoj flanjci trebalo nam je tri sata, a na mjesto gdje počinje strmiji dio grebena smo stigli oko 6:30, s prvim sunčevim zrakama, što će se pokazati vrlo loše. Većina idućih sati prolazila je u opreznom četvoro-paralelnom kretanju po raskvašenom snijegu i ostacima leda i traženju što više komada stijene. Kuffner ridge inače je lijepa kombinacija ne preteškog grebenskog penjanja, no jako sunce i najljepšu kombinaciju u planini poslije nekog vremena pretvara u noćnu moru padajućeg kamenja, lavinica i općeg propadanja – kako nogu u duboki snijeg, tako i noževa dereza po raspadajućoj ledenoj podlozi. Više gore, pozornije osiguravanje postalo je stvar logike, a Rene, najupenjaniji i najjači od nas četvoro vodio bi najteže dionice u kojima je tulanje postojalo dobrodošli mentalni odmor od snježnih flanjki sumnjive kvalitete. Kako je dan odmicao atmosfera na sidrištima postajala je šutljivija, umor – zaostao još od Gervasuttija se sve brže uvlačio u mišiće i glavu, lica po deseti put zaštićena kremom i dalje su pekla, a gutljaj vode pretvarao se u najveću dragocjenost na svijetu koju valja čuvati bolje od desne noge Luke Modrića ili magične granice cijene benzina. 
 
 
 
- Ha, vidi gdje nam je šator, cinično je pokazao Mario na jednom od sidrišta visoko u smjeru na daleku crnu točku. Uslijed savršenog dana u daljini se nazirala zelena boja doline. Mogli smo biti i na Himalaji – dok ne izađemo iz smjera civilizacija se činila jednako daleko. Čak i s ovakvim uvlačećim crnim mislima, teško je bilo ne uživati u suludo lijepom pogledu na brutalnu Brenva stranu Mont Blanca ili ne guštati u povremeno uistinu zabavnom penjanju. Bilo je uz to i praktički nemoguće na duže od minute klonuti duhom uz konstantno nabrijanog Renea koji se gotovo na svakom sidrištu igrao Martina Scorsesea, ili pak Keleta koji je u maniri Silvestera Stallonea u Cliffhangeru junački odoljevao nemogućim uvjetima: baš kao što je u bezvremenskom “alpinističkom klasiku” izdržljivi Sly ispenjao stijenu s užetom oko nogu čiji su drugi kraj povlačili na dolje zli momci, tako je i Kele neumorno grabio unatoč nimalo ugodnim lakšim posljedicama visine u vidu mučnine i laganog povremenog mantanja. A šta reći za Maca koji bi na svako sidrište došao sa stoičkim izrazom lica, kao da upravo šeće po Sljemenu, umjesto što izbjegava lavine na 4000 metara i trpi loš humor ostatka grupe. 
Stara mudra izreka kaže da je silaz često zahtjevniji od uspona, no kad smo napokon izbili na vrh i potom se spustili par stotina metara na drugu stranu, na Col Maudit, s namjerom hvatanja uobičajene rute na Mont Blanc kako bi se njome došli do Valle Blanche, mentalno opuštanje bila je logična posljedica napornih sati. Ubrali smo jedini “slonovski put” koji smo naišli na Col Mauditu, a koji se lagano uspinjao u pravcu Tacula. I Rene i ja tud smo već prolazili kod ranijih uspona na Mont Blanc i ubrzo nam je postalo jasno da to jednostavno nije ista ruta. Poslije nekog vremena pao je mrak, a stope je polako, ali sigurno nagrizao sve jači vjetar. Naš dojam je bio da smo naprosto fulali prolaz kroz serake prema velikoj južnoj flanjci Tacula i otišli previsoko. Da smo tada znali da je posljednje dvije godine zbog učestalih lavina sa seraka prolaz “speljan” iznad, a ne ispod njih, ono što je uslijedilo, najvjerojatnije se nikad ne bi dogodilo. 
A uslijedilo je otprilike desetak sati jedne od najnapornijih noći i jutra u mom životu. Satima smo lutali gore-dole tražeći put kroz pojas pukotina, neprekidno se vraćajući na početnu točku, negdje ispod vrha Tacula. Umor se stapao s jakim naletima vjetra i rastućom hladnoćom, sve dok u 2 ujutro nismo odlučili pribjeći uobičajenoj mazohističko-alpinističkoj metodi i iskopati rupu u snijegu, kako bi dočekali razvedravanje da bolje vidimo gdje nam je ići. Nakon sad već 24 sata akcije, kopanje rupe cepinima nije aktivnost koju bi prvu poželjeli upražnjavati, pa ni rupa nije bila primjer raskošne veličine. Koncept leđa na leđa u centar kruga, a noge prema snijegu, funkcionirao je u mom slučaju otprilike deset minuta, a kako su sati prolazili imala sam dojam da obaram rekord u najmanjem volumenu u koje se ljudsko tijelo može saviti pristisnuto uz snježnu stijenku. Mojim supatnicima nije bilo ništa bolje, štoviše bili su uz to prisiljeni trpiti i moje povremeno grintanje o grčenju mišića i traženju centimentra ruksaka pod dupetom više. Astrofolija se pokazala te noći kao treći najbolji izum u povijesti čovječanstva, odmah poslije helikoptera i GPS-a, jer su četiri njezina primjerka, unatoč cjelonoćnom obilnom padanju snijega, držala našu toplinu na razumnoj, drhturećoj razini. 
Jedini lagani trenutak panike u cijeloj ovoj snježnoj avanturi dogodio se ujutro, kad smo shvatili da se umjesto obećanog sunčanog jutra ne vidi ni prst pred nosom, a snijeg je zameo i ono malo naših tragova od prošle noći. Francuski GSS (PGHM), s kojim smo bili na vezi, obećavao nam je da “razvedravanje samo što nije”, no kako se isto nije događalo ni poslije deset sati ujutro, izbauljali smo iz mokrog, ali relativno toplog patetičnog skloništa i krenuli u orjentacijsku borbu. Razmicanje oblaka zateklo nas je na snježnoj padini, pedesetak metara iznad mjesta gdje je nekad, no ne i ove godine išao put. 
 
 
 
Francuzi su, uz mini navigacijsku pomoć Keletovog GPS-a i Reneovog znanja francuskog, bili brzi i učinkoviti. Dizanje sa široke padine nije im bio problem i nakon deset minuta bili smo u Chamonixu, s nešto grižnje savjesti što smo morali zatražiti pomoć, no i s vrlo jasnom idejom da bi bez nje svaki pokušaj spusta nakon gotovo 36 sati nespavanja, na nepoznatom, lavinoznom terenu bio vrlo opasan. Logistika uspona nam je uslijed raznoraznih okolnosti, u koje svakako ubrajam i svoj vlastiti umor, malo zakazala, ali svaka odluka u kasnijoj kritičnoj situaciji bila je logična i ispravna. Veliko hvala ide i Stipi Božiću, Vinku Prizmiću i ostatku prijatelja iz hrvatskog GSS-a i šire koji su se brinuli i pokušavali nam pomoći podrškom i pozivima iz Hrvatske.  

U svakom slučaju, da me netko te nedjeljne večeri u toplom apartmanu u Chamu pitao ono znamenito alpinističko mantra-pitanje “koji k.... ti sve to treba”, istog trenutka mogla bi mu, bez previše uobičajenog filozofiranja odgovoriti da je proći kroz jedno tako intenzivno iskustvo bez previše panike, uz trojicu ljudi s kojima jednako rado ćakulaš uz čašu vina ili pod astrofolijom skvrčen čekaš jutro, doživljaj “zbog kojeg nisi sasvim isti”. Nekako jednostavno sumnjam da bi na mene isti učinak imao koncert Pearl Jama ili bilo koja dobra “knjiga, izložba ili kazališna predstava. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.