Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Dream is a dream, but not tonight
(Rejting 5.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Matej Gjurković   
Nedjelja, 07 Kolovoz 2016 08:54

Tekst pjesme iz naslova mi se u više navrata zadnjih par dana počeo vrtjeti po glavi jer je dobro opisivao situaciju. Glazba budi emocije u većini ljudi ali postoje ona te vrste na koju nitko nije ravnodušan i oko koje svatko ima svoje mišljenje, bilo loše ili dobro. 

Kako kod glazbe, tako i kod planina. Postoje planine koje su ljudima inspiracija, radi kojih su spremni riskirati puno toga, koje u njima bude emocije i prema kojima imaju jak stav.

Dobar primjer je Mt. Everest. Komercijalizacija je dovela do toga da postoje jaka oprečna mišljenja. Jednima se gadi i ne pada napamet ga ići penjati, drugima je to životni san radi kojeg su spremni staviti na kocku. Ali čak i oni prvi se oduševe na spomen alternativnih ruta uspona poput npr. zapadnog grebena kojeg su epskim naporima svladali alpinisti bivše države ili teških sjevernih ruta preko Horbeina ili Nortonovog kuloara koje su ispenjale alpinističke veličine poput Messnera. Nema alpinista i planinara koji nema mišljenje o Everestu.

Jedna od takvih je svakako i Matterhorn (4478 m) ili kako ga Talijani zovu Monte Cervino ili jednostavnije - Planina svih planina. Vjerojatno ne postoji nitko tko ga nije vidio i zadivio se ljepotom simbolom cijelih Alpa i Švicarske. Neki su ga nehotice i jeli u obliku Tobleronea. Sa švicarske strane izgleda pravilne piramide sa strmim stranama odijeljenim isto takvim grebenima izgleda kao da je nemoguće popeti se na njega. Kao takav je bio dugo predmet želja i nakon što su ispenjani svi ostali vrhovi u Alpama. Zbog strahopoštovanja nitko nije ni pokušao.

 

Priča oko uspona na Matterhorn je jedna od najpoznatijih i najdramatičnijih u cijeloj povijesti alpinizma i ovjekovječena u mnogim knjigama i filmovima. Tijekom osam godina od 1857. do 1865. nekoliko je glavnih protagonista poput Talijana J.A. i J.J. Carrela te Engleza Wyhmpera pokušalo osvojiti vrh svaki put dosegavši još malo višu točku. Najviše pokušaja je napravljeno s talijanske južne strane preko takozvanog Lavljeg grebena (Liongrat ili Cresta del Leone) čija je griva sačinjena od nazubljenih tornjeva. S te strane planina izgleda najpristupačnija, a i prvi su penjači bili Talijani. 

Wyhmper je kao umjetnik poslan sa zadatkom da nacrta planine oko Zermatta, pitoresknog mjesta podnog Matterhorna sa švicarske strane koji je za Švicarce ono što je Chamonix za Francuze. Ime Matterhorn zapravo znači Zermattov vrh, a ime Zermatt znači "prema alpskoj livadi" jer se selo nalazi na granici gdje šume više ne rastu već se dalje pružaju samo livade karakteristične za Alpe.
Ugledavši Matterhorn Wyhmperu je uspon na njega postao san. San od kojeg nije kanio odustati. Kako nije imao penjačkog iskustva unajmljivao je lokalce da ga vode gore. Među njima između ostalog i Carrela koji je kasnije postao i glavni suparnik.
 
U dramatičnoj završnici u srpnju 1865. Carrel je opet pokušao preko Liongrata, a Wyhmper točno preko puta preko Hornli grebena sa švicarske strane. Whymper je uspio u grupi od šestorice doći na vrh neposredno prije Carrela koji je tri dana kasnije i sam stupio na vrh. No Planina svih planina je uzela svoj danaka - četvorica su poginula poskliznuvši se na strmom silasku. Matterhorn je uzeo prve žrtve no nije stao samo na njima. Preko 500 ljudi je do sad poginulo na njemu čineći ga jednom od najsmrtonosnijih planina svijeta. 
Izdvojenost od ostalih visokih vrhova stvara specifičnu mikroklimu koja planinu čini vrlo negostoljubivom i daje neka alternativna objašnjenja imena ili čak i neka nova poput PasMatterhorn. Inačice se stvaraju obrnuto proporcionalno temperaturi i brzini vjetru i proporcionalno bogatstvu jezika alpinista izloženog uvjetima koji gore često vladaju.
 
 
 
Whymperov uspon na Matterhorn je označio kraj zlatne ere alpinizma u kojem su pokoreni svi najviši vrhovi Alpa. Alpinisti u tom trenutku, vođeni vječnom ljudskom potrebom za istraživanjem i napretkom, traže nove izazove. I pronalaze ga u neispenjanim stijenama koji vode do tih istih vrhova. 
Do 1930. godina su više manje su sve takve stijene pokorene osim tri velika problema Alpa - sjevernih stijena Grand Jorassea, Eigera i - Matterhorna. 1931. su napokon braća Schmidt uspjeli popeti i sjevernu stijenu. Nakon toga Alpe više nisu dovoljne te alpinisti traže nove izazove u Himalaji. 

S vremenom je atleticizam ušao u alpinizam te je stvar prestiža počeo biti tko brže može proći kojom rutom. Borba dva genijalca Ueli Stecka i Danija Arnolda je dovela do novog rekorda uspona sjevernom stijenom od 1:46, a još genijalniji ultra trail trkač i najkompletnija outdoor osoba današnjice Kilian Jornet je uspio za 2:52 iz Cervine popeti se do vrha Lavljim grebenom i nazad.

Čemu ovaj uvod?

Goranu i meni je Aco već po završetku tečaja bacio bubu u uho da bismo mogli ovo ljeto na Matterhorn. Sjećam se kako sam gledao uspone na Youtubu i kako me je jeza prolazila dok sam gledao te uske grebene s dubokim provalijama s obje strane. U tom trenutku sam si mislio da ako ikad i odem gore da to neće biti tako skoro. Ako me je toliko (istinski) strah samo dok gledam, što bi tek bilo da sam gore, na vjetrometini i umoran? 

S nešto dobivenog alpskog iskustva mi je ta ideja postajala sve bliža te smo se Aco, Goran i ja dogovorili da svakako ovo ljeto napadamo ako se ukaže dobro vrijeme. Uspon na takav vrh zahtijeva puno toga da se posloži što je ujedno razlog zašto proteklih sedam godina Aco nije dospio na vrh.
Treba pronaći prave partnere, jakih glava, solidnih penjačkih vještina, kako u suhoj stijeni tako i na snijegu s pravom dozom usmjerenosti prema zajedničkom cilju kojima vjeruješ i koji vjeruju tebi te s kojima možeš provesti zajedno nekoliko dana. 
Treba biti u dobroj formi jer planina ne prašta. Usponi preko obje normalne rute - Lavljeg grebena s talijanske te grebena Hornli sa švicarske zahtijevaju da se u jednom danu savlada i do 1000 m uspona i silasku, po mogućnosti prije 17 h kad se obično vrijeme pogorša te kad su česte grmljavinske oluje.
Treba se poklopiti dobro vrijeme barem jedan dan, a poželjno i dva jer u jednom gore-dolje s talijanske strane mogu samo pravi asevi.
 
Prilikom odabira rute postoji nekoliko faktora. Greben Hornli je najlakši i tamo većina vodiča vodi svoje klijente. Penjanje tehnički nije prezahtjevno no psihička stabilnost kao i na ostalim rutama je nužni preduvjet. 
Čuo sam više priča kako su nepripremljene klijente vodiči vratili doslovno punih gaća. Ne može svatko podnijeti tisuću-dvije metara sa svake strane 30 cm uskog grebena na kojem se nalazi. Vodičima je to solidni ishod jer to znači da mogu još nekog po 1000 Eura odvesti prema vrhu taj dan. 
Problem kod takve popularnosti su gužve koje se stvaraju na ključnim mjestima, objektivna opasnost od padanja kamenja i opreme izazvane neiskustvom te susret s posebnom sortom ljudi koja se zove lovci na trofeje. Matterhorn je takvima, uz Mt. Blanc, broj jedan u Europi i ne prezaju postići svoj cilj pod svaku cijenu. 
Nama, a pod nama mislim na sve koji se baš ne grcaju u parama, je najveći problem s Hornlijem financijske prirode. Da bi se popelo na njega treba krenuti iz doma Hornli u kojem je noćenje 150 CHF u skupnom ležaju, a 450 CHF u dvokrevetnoj sobi. Za nekakav normalan pokušaj bi trebalo uzeti barem tri noćenja. Dva za uspon i silazak te jedan rezervni uz problem s rezervacijom smještaja. Zermatt, od kojeg se kreće prema domu, je jedno od najskupljih mjesta u Švicarskoj.
Postoji način da se noćenje u domu zaobiđe ali je etički vrlo upitno. Naime visoko na grebenu postoji sklonište Solway. Zabranjeno je noćenje u njemu osim u slučaju nužde no neki to znaju zanemariti. 

Nama to nije bilo prihvatljivo pa smo odabrali uspon po Lavljem grebenu, težem usponu, no s mnogim prednostima. Jeftinije je jer se može noćiti u skloništu Carrel na 3835 m i s njega krenuti na završni uspon. Pošto je teže nema budala jer takvi ni ne mogu gore.

Vremenska prognoza nam se poklopila za početak ovog tjedna te smo brzo organizirali život oko Matterhorna. Pokušali smo naći četvrtog člana no sve kombinacije su se izjalovile te smo odlučili krenuti samo nas trojica. U četvero bi bilo lakše. U dva naveza se brže napreduje te jednako bitno brže silazi u slučaju abseila (spuštanje po užetu).

Do Breuil-Cervinie (na valdotanskom, lokalnom narječju doline Aoste, i francuskom samo Breuil) smo se zaputili sad već poznatom rutom preko Slovenije i Italije do malo prije Torina te skretanja za dolinu Aoste koja me i dalje impresionira svojim zamcima visoko na brdima, arhitekturom kuća i zgrada te lijepim pokrajnim dolinama koje vode do najviših vrhova Europe.

Dolaskom u Cerviniju se vrijeme naglo mijenja te počinje kiša. Uz svježe informacije dobivene od udruženja vodiča te uz Acinu dobru pripremu odlučujemo se za noćenje u domu kojih 500 m iznad do kojeg smo se dovezli njihovim prijevozom - terencem kojeg je vješto vozio simpatični Talijan kojem je san jednog dana popeti - Matterhorn. Nakon rastjerivanja svizaca po putu dolazimo do prilično praznog hotela u kojem uz već malo teži dah kratimo vrijeme do spavanja bilijarom.

  

Nakon doručka smo se zaputili do doma Abruzzi - čestog izbora za noćenje prije uspona na Carrel i dalje na vrh. Po osoblju hotela 3 h, a nama je trebalo 1:15. Ohrabreni tom činjenicom krećemo do Carrela putem koji je kombinacija scramblinga (lakše penjanje koje ponegdje zahtjeva ruke), ponešto pravog penjanja, hodanja preko snježišta te eksponiranih polica koje ne praštaju greške. Nakon tih polica slijedi prelazak preko, tada nam se činilo, uskog grebena s kojeg se po prvi put otvara pogled prema Švicarskoj i impresivnom ledenjaku s jedne strane, a s druge strmoj snježno-ledenoj padini prema Italiji. 
Na tom mjestu se uskoro navezujemo te napredujemo nešto malo zahtjevnijim rutom do fiksnih štrikova postavljenih po okomitim pločama. Tu po prvi put rade i bicepsi, a bome i pluća i srce. Na toj visini kisika ima toliko da je efekt kao da fali jedno plućno krilo. Najteži dio sam udahnuo i prepenjao u 15 sekundi i nakon toga dolazio do zraka pola minute.
 
 
 
Nakon pet i pol sati od hotela dolazimo do skloništa Carrel (3835 m) koji se nalazi pod jednom od špiceva lavlje grive. Terasa skloništa pruža poglede na sve strane.
Carrel održava udruženja vodiča Cervinije koji unutra imaju i jednu prostoriju u koju nikog drugog ne puštaju. Uz prostor za ručanje i kuhanje postoji i relativno velika spavaonica s krevetima na kat te potkrovljem u kojem su također ležajevi. Do skloništa je provedena struja, a opskrbljen je i plinom koji pogoni nekoliko plinskih ringova za kuhanje te topljenje snijega. 
Naime, vode gore nema te se mora ili donijeti (što je teško) ili otopiti snijeg što može postati problematično jer nema puno pristupačnih mjesta uokolo skloništa na kojima ga se može prikupiti. Kako smo do Carrela stigli oko 13:30 uspjeli smo srećom ugrabiti jedne od zadnjih kreveta te smo se bacili na posao topljenja snijega za tu večer te sutrašnji uspon. 
Nakon što je snijeg s očitih lokacija prikupljen bili smo prisiljeni skupljati ga sa strme litice iznad doma pridržavajući se jednom ruku za sajlu. Tako sam jednom prilikom osim sebi nakupio snijega i kolegi alpinistu koji me je zauzvrat utješio riječima "znaš da ćeš poginuti ako se posklizneš, jel'?". Srećom je to bilo zadnje prikupljanje jer za sljedeću rundu ne bih išao bez spuštanja po štriku. 
Neke to nije brinulo poput jako vještog mladog vodiča iz Cervinije nalik na Joffreya iz Game of Thronesa koji je u Crocsicama otišao dalje od ikakvih sajli, popeo se uz stijenu pored najstrmijeg dijela te natakao bočicu vodom koja je curila niz stijenu.
 
Kao što sam već napomenuo gore nema nevještih no zato ima posebno vještih vrhunskih alpinista koji se na prvu prepoznaju po svojim vještim kretnjama. Nitko ne mora reći da su face - vidi se. Tako sam se zapričao sa Slovencem koji je uz to što je gorski vodič po IFMGA koji su svi sami po sebi face ispenjao najteže smjerove u triglavskoj Steni, bio na desetak ekspedicija od Sj. Amerike do Himalaje u kojima je popeo nemoguće teške smjerove.
No, čovjek nekako treba zaraditi pa vodi Japance po najtežim vrhovima Europe.
 
Svi koje smo sreli osim jednog Ukrajinca su bili ekstremno ljubazni i spremni pomoći i razmijeniti informacije. Ovaj Ukrajinac nam se je zamjerio zbog svoje nemarnosti jer je poklopac velikog lonca drugu noć nespretno bacio čovjeku koji spavao na podu na glavu i nije mu se nakon toga ni ispričao.
Osim Ukrajinaca je društvo bilo raznoliko. Koliko sam pohvatao bilo nas je i iz Slovenije, Makedonije, Bugarske, Litve, Mađarske, Italije, Njemačke, Francuske, Nizozemske i Španjolske. 

Prvi dan su Aco i Goran odlučili otići što dalje u izvidnicu da sljedeće jutro po mraku lakše možemo naći put jer smo imali informacije da je taj dio rute najteži za orijentaciju, a ja sam ostao u skloništu s bolnom šakom jer sam na biciklu dan prije polaska iziritirao tetivu. Inače je jako pametno dan prije ovakvih napora skoknuti biciklom do Samobora na sladoled. Dolaskom na visinu je cijela šaka jednostavno nabubrila na tom dijelu. Koliko god si oprezan, uvijek se neka glupost može ispriječiti na putu, kamoli kad nisi.

Nakon što su se dečki vratili puni dojmova krenuli smo na spavanje. Prvi navezi su se budili već u 1:30 ujutro. Vodičima nije problem krenuti tako rano jer najlakši put znaju naći i po mraku. Za nas obične smrtnike koji smo tamo prvi put to nema smisla osim ako ih striktno ne pratimo što je također nemoguće jer vodiči klijente vode na tzv. short ropeu gdje ih manje osiguravaju, a više daju ponekad lažni osjećaj sigurnosti. Tako je nedavno poginuo vodič vrhunski alpinist koji je popeo 13 osamtisućnjaka jer se je jedan od njegovih klijenata poskliznuo na jednom od najlakših četiritisućnjaka u Alpama. Prije toga je popeo nemoguće teške stvari bez i najmanje ozljede. Pa ti vidi je li i tih do 1000 Eura dovoljno.

 

Sat vremena prije izlaska sunca smo i mi krenuli obasjavajući stijene oko nas svjetlima čeonih lampi. Jutro je obećavalo. Predivno čisto nebo uskoro je počelo polagano dobivati nijanse žute, narančaste i crvene s istoka i smjera masiva Monte Rose. Koncentraciju na penjanje je prekidao jedino težak dah zbog rijetkog zraka. 

Normalno osiguravanje jednostavno nije moguće jer je brzina ključ uspjeha u Alpama, ponekad do razine "be quick or be dead". Nas trojica smo većinu toga penjali simultano navezani na jedno uže. 
Prvi, u ovom slučaju Goran, preuzima nazivno najveći rizik jer teoretski može pasti dvostruku udaljenost do posljednjeg međuosiguranja. Drugi, Aco, kao najiskusniji je bio zadužen za dinamiku te osiguravanje prvog i zadnjeg. Ja sam kao zadnji bio u poziciji da nadzirem što se događa ispred mene, da osiguravam drugog, da ga pratim kako napreduje što znači da u principu moram biti sposoban brže penjati. Kao i kod prvog treći preuzima najveći rizik prilikom otpenjavanja ili silaska jer nije ničim osiguran od iza.
Naravno, prilikom povratka se cijela dinamika mijenja za prvog i zadnjeg jer izmjenjuju uloge.
Simultano penjanje znači da nema stajanja osim u svrhu izmjene opreme. Prvi postavlja međuosiguranja, a kad ih postavi jedno ili dva kreću ostali te polagano iskapčaju ista. Kad prvom ponestane opreme svi se okupe te izmijene opremu. Međuosiguranja su u našem slučaju u prvom dijelu bili kompleti (dva karabinera povezana čvrstom trakom - gurtnom) u spitovima (ubušenim ekspanzivnim klinovima), tricamima (oprema koja se uglavljuje u pukotinu) te frendovima (oprema koja se proširi unutar pukotine - poput latica). Osim toga se ponekad dalo gurtnom obuhvatiti kakvu glonđu, a na lakšim dijelovima je dovoljno i provući uže između stijena jer je takvo trenje dovoljno da zaustavi potencijalni pad.
 
  

Do izlaska na greben je sve proteklo odlično. Vrijeme prekrasno, mi brzi i upenjani. Čim smo stupili na greben priča se promijenila. Jak sjeverni vjetar je pokazao zube i počeli smo se lagano tresti. Dalje se napreduje više manje uz sam greben, kojih desetak metara više ili manje od njega. Na jednom mjestu je orijentacija bila nezgodna te smo izgubili kojih 45 minuta tražeći pravi izlaz na greben. Rezultat toga je bio i izgubljeni tricam koji se toliko zaglavio u pukotinu da ga se moglo jedino bušilicom izvaditi. Prvi komad opreme koji je ostao gore kao podsjetnik svima iza nas koji znaju za njega da tamo ne treba ići.

Izlaskom na greben te dolaskom na snježni uski put obuvamo dereze i vadimo cepine. Pažljivim korakom uskoro dolazimo na Pic Tyndall (4241 m) - manji vrh u sklopu Matterhorna koji se nalazi u proširenom popisu četiritisućnjaka. Ime je dobio po Tyndallu koji je do te točke došao s Carrelom u jednom od pokušaja osvajanja vrha. Dalje nisu mogli. Štoviše u tom trenutku su mislili da je i nemoguće. Uskoro smo se i uvjerili zašto. Nakon Pic Tyndalla se malo spušta, a malo penje po grebenu do glavne stijene Matterhorna. Prvi skok smo abseilali jer je bio jako riskantan za otpenjavanje. Gore spomenuti Slovenac je naravno to otpenjao, a dok smo mi išli dolje on se već s klijenticom Japankom u godinama vraćao - naravno oboje penjući bez problema. Ili se barem tako činilo. 

Slovenac nas je upozorio da postoji još nekoliko takvih skokova i ako ćemo na svakom abseilati da će nam ponestati vremena. U tom trenutku je već Aco bio za povratak jer je vjetar još pojačao noseći čestice ledene kiše. U roku od par minuta nam se smrznula sva oprema uključujući uže, karabinere koje smo morali lupati da izbacimo led (puna vratašca jedino - žičani su bili OK!), gurtne, a na jaknama se stvorio fini ledeni pokrov. Moje naočale su se doslovno zaledile te sam ih morao skinuti. 
Pravi osjećaj hladnoće je pao na ispod -15 Celzija. Na svakom stajanju smo nekontrolirano drhtali iako smo svi bili obučeni kako nikad u Zagrebu nismo tijekom najjačih zima. U mojem slučaju su to bile tajice ispod debelih softshell hlača, dvije duge majice od umjetnih materijala i merino vune i kvalitetne hardshell jakne uz nekoliko buffova, tople rukavice i teške zimske gojzerice. Aco je još navukao i debelu pernatu jaknu. Ja svoju nisam što iz razloga da ne stajem i dodatno se smrznem što od straha da je ne poderem na otpenjavanjima koja su uskoro uslijedila.
 
 
 
Naime, poslušali smo savjet Slovenca te nismo absajlali skokove već bih pozihrao Gorana i Acu te bih otpenjao za njima. Težina tih dijelova je bila neka trojka do četvorka. Dakle, nešto što bi u normalnim okolnostima svatko tko se bavi kakvim sportom nakon par puta trebao bez problema otpenjati.
No, na visini od preko 4200 m, rijetkom zraku, u teškoj opremi i s teškom torbom, s derezama na nogama i rukavicama na rukama dok se smrzava na jakom vjetru četvorka lako postane i sedmica. U jednom trenutku sam čak morao skinuti rukavicu da primim sitni oprimak koji se nikako drugačije nije mogao primiti. 
Otpenjavanje je psihički puno teže jer se ne vidi kamo se staje nogom. Kad se još uzme činjenica da je ispod oko 2000 metara do prvog ledenjaka alpska četvorka dobiva potpuni novi smisao. 

Tu su nas i zadnji vodiči koji su se popeli na vrh mimoišli. Jedan dio je posebno bio nezgodan. Uzak greben s neravnim kamenjem na vrhu čije stranice klize prema provalijama na obje strane. Prešli smo ga na koljenima polagano posramljeni pred vodičima. Posramljenost je uskoro zamijenjena zadovoljstvom kad smo vidjeli iste te vješte vodiče koji su tamo bili nebrojeno puta i koji penju svakakve teške stvari kako također padaju na koljena i lagano puze preko. Ima neke simbolike u klečanju pred takvim velikanom kakav je Matterhorn pokazujući svoju poniznost prirodi koja ima moć dopustiti nam ili ne pristup u svoja njedra.

 

Nakon prelaska grebena između Tyndala i glavne stijene uslijedilo je penjanje po krušljivoj padini s krpama snijega bez jasnog orijentira kamo se treba ići. Na izlasku iz te padine, opet na grebenu, je i Goran popustio i rekao da bi htio ići nazad. U tom trenutku, iako nisam dosegao tu terminalnu razinu, i iako smo toliko blizu vrha, nisam dvojio da se složim s njima dvojicom da je to najpametnija odluka. Bilo je oko 11 sati, do vrha nas je čekalo još barem sat i pol u tim uvjetima što znači još nešto više i nazad, a nakon toga još dodatnih 6-7 sati do Carrela. Postojala je mogućnost da nas uhvati mrak, a još gora solucija bi bila da iz oblaka koji nas je konstantno obuhvaćao krene jača kiša ili snijeg. I ovako su bili rubni uvjeti. 

Smrznuti smo opet morali proći isti put tražeći prikladna mjesta za abseil. Abseil je najsigurniji način silaska niz strme litice i definitivno najmanje stresan. 
No nije potpuno bez rizika. Prilikom jednog mi se zaledio matičar (karabiner s maticom za osiguravanje da se karabiner ne otvori) te nisam mogao maknuti prusik (osiguravajući čvor koji preuzme opterećenje u slučaju da popusti ruka) s užeta. Na kraju sam jedva uspio otpetljati čvorove na zamki da ga oslobodim. 
Pri tome sam se sjetio par sočnih hrvatskih uzrečica i rekao da kakve smo sreće da će još i uže zapeti. Naravno da sam nas zacoprao jer se je upravo to i dogodilo. Sva sreća pa su neki Talijani taman došli na isti absail pa smo se "samo" desetak minuta dodatno smrzavali nadomak spasu - u ovom slučaju prelazak na južnu stranu grebena u zavjetrinu. 
Da ne bi sve bilo tako lagano uže nam je zapelo i na sljedećem abseilu. Talijani su nam opet pomogli. Alpinistička solidarnost na dijelu, a pomalo i nužda jer smo im se trebali maknuti da oni mogu nastaviti.

 

Prelaskom na južnu stranu je došlo instant olakšanje. Vjetra više nije bilo, a glavnu poteškoću, uz promrzlost i umor, nam je pričinjavala mokra stijena od ledene kiše koja je i dalje nastavila paduckati. Ionako nezgodni dijelovi su postali još nezgodniji pa smo i nadalje svakom prilikom absajlali - sve do skloništa u kojeg smo došli u 19:30.

  

Dolaskom u sklonište shvaćamo i prihvaćamo gorku istinu - da su svi kreveti zauzeti i da ćemo morati spavati u kuhinjici. Tako je Aco proveo noć spavajući na podu u svojoj bivak vreći (nepropusna vreća za slučaj nužde), Goran ispod stola na podu koji nije opran zadnjih 70 godina, a ja na klupici od kojih metar s petnaest centimetara. Dok su oni donekle i spavali ja oka nisam sklopio. U očaju sam isprobao sve varijante pa i onu da glavu naslonim na zmazani stol s ostacima hrane dok mi je glava onog neugodnog Ukrajinca bila na 10 cm od moje. Nužda ne pita.
Srećom je opet bilo ljudi koji su se budili u 1:30 te smo brzo zauzeli njihova mjesta. Nezgodna činjenica je bila da smo dobili dva kreveta, a nas tri. Ja sam opet izvukao deblji kraj te sam ležao u rupi između madraca bez posebne mogućnosti za san sve do 6 ujutro kad sam našao slobodan krevet. 

Nakon kratkog sna došlo je vrijeme za povratak. Po i dalje mokroj stijeni nismo htjeli riskirati te smo i tu napravili niz absajlova sve dok se moglo. Povratak prijašnjim strašnim putem nije više bio toliko strašan nakon doživljenog proteklog dana te smo postajali sve brži kako smo se spuštali.

Možda i prebrzi na nekim dijelovima. Naime, na jednom snežištu sam vidio Gorana kako dvaput pada ispred mene i požurio da ga zezam radi toga. Dolaskom na njegovo mjesto sam izgubio ravnotežu na klimavima nogama te pao na snijeg. Očekivao sam da ću se instant zaustaviti pa sam malo iznenađeno gledao kako mi se brzina povećava dok klizim prema kamenim gromadama blizu ispod nas. Tu je u spas došlo znanje izbrušeno na tečaju - zaustavljanje cepinom. Nakon par dugih sekundi uspio sam stati dva metra od stijenja nagulivši samo lakat, a ne i sve ostalo.

Cepinu koji me je spasio je to bilo zadnji put u mojem posjedu. Dolaskom na parking shvatio sam da mi je ostao iznad doma Abruzzi podno zadnjeg snježišta gdje smo skinuli dereze. Pošto nije bilo više šanse ni želje da odem po njega mogu mu samo poželjeti sreću kod novog vlasnika i puno ispenjanih lijepih vrhova.

 

Silazak je bio užasno dugotrajan i naporan. Sunce je pojačalo, a teške gojzerice neprikladne za dugotrajno hodanje su nam izritirale stopala. Muku su tu i tamo olakšali pogledi na predivnu prirodu u obliku alpskih jezera tirkizne boje, visokih slapova, lijepih potoka te zelenih livada koje se šire posvuda oko Cervinije. I kozoroge koji su nas ujedno i nadmeno i smireno pogledavali kako otpenjavamo dijelove koje oni trče.

Dolaskom na parking nakon skoro 6 sati od polaska iz Carrela je uslijedio zaslužen objed u obliku svih mrvica i ostataka koje smo našli kod nas te ritualnim pranjem u obližnjem potoku. Dehidrirani smo pokupovali hrpu raznih tekućina te se takvi uputili na dugi put do Zagreba. Kao dežurnom pehistu naravno da je u mojoj smjeni za volanom došlo do prometne nesreće na autputu blizu Ljubljane pa smo izgubili dodatnih sat vremena u gužvi i obilaženju sporne dionice lokalnim cestama. U Zagreb smo došli u 1 ujutro završivši još jedno poglavlje puno novih spoznaja i iskustava.

Aco i Goran su još jednom pokazali da na njih mogu računati i u najtežim uvjetima. Goranov napredak je fascinantan za kratki period kojim se bavi alpinizmom. Acino iskustvo i znanje koje nam je prenijeo skratili su nam put do vrhunaca na koje nismo ni pomišljali da ćemo imati prilike toliko brzo stati. Rijetki su oni koji u tako kratkom vremenu od mentora mogu postati i drugari.

A Matterhorn i dalje stoji na istom mjestu, s vrhom u oblacima. Jednog dana će i naše glave biti u istima.

Dream is a dream
But not tonight
Tomorrow? 

Liongrat: 
 
Se Delan - Tonight: 

Sangano - Tomorrow:

https://www.youtube.com/watch?v=Cznn0Nnbnx8 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.