Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Marina Ćosić:: Prvi 'abseil' uspješno izveden
(Rejting 0 od 5)
Alpinizam
Autor: Marina Ćosić   
Četvrtak, 12 Listopad 2006 01:00
Marina Ćosić krenula je na alpinističku školu, i pri tome odlučila svaku svoju novu penjačku pustolovinu podijeliti s čitateljima A:-S:Portala. Našu hrabru reporterku prvo je zadesio Okić. Ispočetka je malo sumnjičavo gledala na abseil, bilo ju je frka brojnih parova očiju uperenih u nju, a kad je sišla, jedino pitanje bilo je: - Jel mogu još jednom?!
Nakon prvog uvodnog "predavanja" u srijedu na kojem se nije baš puno pričalo, a više čekalo u redu da se obave sve administrativne dužnosti, dogovor za prvi izlet na Okiću je pao.

Nakon prilično hladne i kišovite noći (čitaj: pljuštalo je), osvanuo je za mene neočekivano lijep nedjeljni dan. Svi smo se nekako izorganizirali, potrpali u aute ispred vojarne u Samoboru i krenuli prema domu ispod Okića. Taman kad i mi, došli su teta i striček koji su otvorili dom i ispekli, ili donijeli već pečene tooople štrudle s jabukama, poslužili kavicu i mmm... dan nije mogao bolje početi.

Odmah smo se bacili na učenje osnovnih čvorova čija sam imena sad već znala (ah, eto nešto malo planinarskog iskustva...), dobili svu potrebnu opremu, kacige, ili bolje šljemove, i pojaseve i krenuli na dugačak uspon put starog Okić-grada.

Početno uzurpiranje Okića
Nakon dugih nekoliko minuta penjanja, uskoro smo se razišli na sve strane i uzurpirali cijeli Okić, po dužini i širini, po svim stijenama i smjerovima, nas tridesetak, pa čak i više, i puni strpljenja čekali vođu izleta, Orsata, da nam da dopuštenje za veranje po stijenama.

Čekalo nas je svašta - penjanje po stijeni (neki kao lagani smjer, 4a – što god to značilo), "zihranje", ili, u narodu popularnije, osiguravanje, i abseil.

Prvo su nam, naravno, pokazali kako i šta, al nešto su mi se činili svi sramežljivi kad je trebao dobrovoljac koji će prvi iskušati svoje penjačke sposobnosti. Ali ajde, našao se neki hrabar, pa smo se onda i mi ostali malo okuražili i opustili.


Priprema

Oveća publika pri prvom abseilu
Pa sam došla i ja na red. "Samo" dva puta sam ostala visiti u zraku (svaka pohvala onom tko me dolje osiguravao. Vjerujem da nije bilo lako boriti se s mojih... pa podosta kila žive vage), i zapravo s više treme zbog onih koji me odozdo gledaju i možda mi se smiju, nego zbog bilo čega drugog što me u tom trenutku moglo zadesiti, uspjela sam se popeti do kud je trebalo. Dobar osjećaj, moram priznati. Nije ni čudo kako se ljudi na to lako navuku. Jednom probate, i završena priča. Odnosno, priča tu tek počinje... pogotovo ako uspješno savladate uspon i sve "prepreke" koje vam se nađu na putu. Da riješimo neke nedoumice, nije baš doslovno bilo nekih prepreka, ali kad vam noge i ruke počnu podrhtavati jer više nemate ni trunke snage, držite se za... ne vidite točno za šta... noge klecaju, ruke popuštaju, a baš iz inata prema ovima dolje koji gledaju nećete se pustiti i zadnjim atomom snage dignete nogu do visine ramena (ne baš doslovno, ali skoro!!) i popnete se pola metra više, pa još pola... i gore ste. I onda čujete aplauz. Ne doslovno, ali ga zamislite u glavi. I ponosni ste. Jest ovo lagan smjer, ali samo prvi u nizu mnogih koji tek slijede... u to sam sigurna.

I tako sišla ja, sva sretna i ponosna, nisam bila najbolja, ali bome ni najgora... pa je bio na meni red da ja malo "zihram". Ovo je dobar način da se odužite partneru za sve boljke koje vam je priredio, jer ipak sad ovisi velikim dijelom o vama koji čvrsto stojite nogama na tlu, pa vjerujem da se sve razmirice prije penjanja rješavaju. Za svaki slučaj.

Koncentrirajte se isključivo na partnera!
Nego, nije ni osiguravanje partnera lagano, niti bi se smjelo shvaćati olako. Koliko god je vama dosadno dolje, boli vas vrat od gledanja kako on/ona gore napreduje pa svako malo spuštate pogled i zujite okolo, pa vam dođe da zijevnete i pustili bi uže... ništa od toga. On malo pogriješi, i ako vi baš u tom trenutku očijukate sa nekim zgodnim sporskim penjačem koji se igrom slučaja našao u vašem videokrugu, ovaj gore se može lijepo provesti... Ne govorim sad o ovim malim okićkim visinama, iako ni one nisu za baciti, ali u većim stijenama valja biti na oprezu. Cijelo vrijeme.


Abseil

Malo pomalo, redali se su se tečajci jedan za drugim, penjanje pa osiguravanje... neki hrabriji (ili bolje rečeno izdržljiviji) pokušali su ispenjati još koji smjer i za divno čudo, na opće oduševljenje nas ne-toliko-izdržljivih, to su i uspjeli. Ja sam, brat bratu, bila gotova za taj dan. Pogotovo nakon abseila, i još jednog zihranja... nisam bila sigurna hoće li mi ruke dopustiti da u povratku držim volan.

E da... abseil. Taj mi se dio najviše svidio... Visite na užetu, sami sa sobom, držite se za uže, i imate samo... uže. I visite. Tj. silazite niz stijenu. Odličan osjećaj (moram priznati da mi je ipak trebalo par minuta da se psihički pripremim na činjenicu da iza mene nema ničeg mekanog na što bih mogla pasti – iako sam bila dvostruko osigurana).

Navučena na abseil
- Jel mogu još jednom? - ja sva ushićena... Ajde može, kažu oni. Ovaj put sa spravicom (ne znam joj točno ime - za koji mjesec ću, uvjerena sam, baratati svim tehničkih izrazima k'o vel'ka). I opet ja niz stijenu, s druge strane, ovaj put uz uže, tu je bila i ta "spravica". Spuštam se i mislim si: "O Bože, vidi me gdje sam i šta radim...". Ma zapravo, ne misliš o ničemu u tom trenutku, samo kako ćeš se odgurnuti nogama o stijenu, i to je sve. Poslije razmišljaš. I smiješ se.

- Jel mogu još jednom? - ja opet ushićena, k'o malo dijete... Ajde može, kažu oni, ovaj put bez spravice. I bez dodatnog osiguranja. Samo su me nekako zamotali u uže, ja radila sve po njihovom naputku... Samo, ovaj put se nisam smijala. Ni razmišljala. Ovaj put je uže tako rezalo između nogu, da sam pomišljala da skočim umjesto da se spustim s užetom. Kakav abseil, kakvo penjanje, kakvo... bilo šta! Bez obzira na spol, moja preporuka je, da ne bi došli u ovakvu situaciju, nosite spravicu. Kako god da joj je ime.


Marko i kako namotati uže 

Malo po malo, nakon poneke fotke, dobre ili lošije, nakon nekoliko pokušaja podmićivanja Orsata čokoladom i domaćim slasticama, slijedio je jedan posljednji, ali nipošto manje zanimljiv (!!) dio pod nazivom: Dva osnovna načina namotavanja užeta, u odličnoj premijernoj izvedbi s Markom Dukšom u glavnoj ulozi. O joj.

Uglavnom, nakon toga smo se brzim korakom, već prilično izmučeni, vratili u dom, malo predahnuli, razmijenili sad već "bogata" iskustva i laganim korakom uputili se natrag.

U svakom slučaju (da ne duljim), zanimljiv i odlično proveden dan u dobrom društvu, s puno dojmova. A možda smo čak ponešto i naučili..

Tko zna šta nas sve novo čeka na idućem vikendu, koliko još novih čvorova i koliko novih načina namotavanja užadi.

Više fotki pogledajte u Adventure Sport foto galeriji.
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.