Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Marko Prezelj - alpskim stilom do zlatnih cepina
(Rejting 5.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Marko Vuković   
Ponedjeljak, 12 Ožujak 2012 19:19

Marko Prezelj, alpinist i fotograf, dolazi iz Kamnika, gdje se statistički gledano rodio neproporcionalno velik broj vrhunskih alpinista. No, svakome tko je bio u tom gradu jasan je uzrok ove statističke anomalije - to su Kamniško-Savinjske alpe, planinski lanac koji je odgojio generacije alpinista. Vrhovi i stijene koji okružuju Kamnik privukli su mnoge u svijet planina.

Dugogodišnjim prisustvom na penjačkoj sceni Marko se profilirao kao svestrani alpinist. Popis njegovih smjerova i penjačkih partnera je impresivan te ga smješta na sam vrh svjetskog alpinizma. Ipak, kad govori o nekom usponu, uvijek u prvi plan stavlja osobne dojmove i međuljudske odnose.

U 2012. godini Prezelj obilježava tridesetu godišnjicu alpinističke aktivnosti, i ujedno prvu godinu otkako više nije zaposlen u Sportskoj jedinici Slovenske vojske, gdje je izgubio status zbog navršenih 45 godina života. Kategoriziran je kao vrhunski sportaš pri Slovenskom olimpijskom odboru. Iza njega su teški usponi na osamtisućnjake u Himalaji, smjerovi u stijenama Aljaske, Južne Amerike i Europe. U sportskom penjanju savladao je smjerove ocjene 8a, što se godinama smatralo granicom izvrsnosti. Sve su to informacije koje govore o njegovoj predanosti alpinizmu, no na pitanje o najvažnijim trenucima u svojoj karijeri u pravilu daje uvijek isti odgovor: "oženio sam se, diplomirao kemijsku tehnologiju na Sveučilištu u Ljubljani i postao otac… i sve to se desilo u 30 dana.

Osim što i dalje penje i fotografira, sponzorski surađuje s renomiranim proizvođačima alpinističke opreme. Sve češće ga se može vidjeti u mentorskoj ulozi kako iskustvo prenosi novim generacijama slovenskih penjača, a bavi se i profesionalnim vođenjem kao član Saveza gorskih vodiča Slovenije. S Markom Prezeljem razgovarali smo povodom njegovog skorog predavanja, koje će se održati 15. ožujka u Slovenskom domu u Zagrebu.

Dva zlatna cepina

Marko Prezelj dvostruki je dobitnik prestižne alpinističke nagrade Zlatni cepin (prvi je osvojio u navezu s Andrejem Štremfeljem 1992. godine za prvenstveni smjer južnim grebenom Kangchenjunge, a drugi 2006. za uspon na Chomolhari s Borisom Lorenčičem). Zbog neslaganja s natjecateljskim karakterom nagrade za aktivnost u kojoj nema mjesta rivalstvu, zahvalio se na drugom Zlatnom cepinu. Bila je to jaka kritika ove nagrade koja je izgubila prvobitni zamah i suočavala se s krizom vrednovanja alpinističkih pothvata. Posljedično, 2007. godine nagrada nije dodijeljena, a 2008. se vratila na scenu djelomično reformirana. Pored kritike poticanja natjecateljskog duha i medijskog senzacionalizma mnogi su Zlatnom cepinu prigovarali zbog sumnjivih kriterija. To se posebice odnosilo na vrednovanje tzv. ekspedicijskih uspona u kojima se timovi penjača tjednima uspinju na planinu ostavljajući za sobom tone opreme i otpadaka, te koristeći visinske logore, fiksiranu užad i nosače. Iako su tim stilom penjanja osvojeni skoro svi vrhovi u Himalaji, danas se on smatra zastarjelim. Suvremeni alpinisti su ljestvicu "poštenog odnosa do planine" postavili više i uspinju se tzv. alpskim stilom gdje penjači u jednom zamahu kreću na uspon noseći sa sobom svu potrebnu opremu. Već i letimičan pogled na nominacije za Zlatni cepin 2012. ukazuje da je odbor nagrade pažljivo razmotrio kritike pristigle iz penjačke zajednice. 

 

Počeci i filozofija

Posvetio si život alpinizmu. Možeš li reći što te privuklo i zadržalo u penjanju sve ove godine?

Sjećam se da sam u planine prvi puta išao s ocem. Išli smo na Kamniški vrh i bio sam radoznao. Zanimalo me kamo ćemo doći i kako će to izgledati. Iako se radilo o laganom izletu, bio sam sretan zbog novog iskustva. Nastavili smo redovito ići u planine i na jednom od tih izleta naišla je magla. Morali smo odustati od uspona jer moj otac nije mogao pronaći stazu, ali čuo sam glasove planinara ispred nas. Tada sam shvatio da postoje ljudi koji imaju više iskustva u kretanju planinama od mog oca te se postepeno više posvetio traženju svog puta. Cijelo to vrijeme vodila me radoznalost, što ću doživjeti, što ću vidjeti, kako će se neka situacija riješiti i još uvijek me veseli taj osjećaj. Kroz alpinizam sam spoznao sebe, fizički i psihički, izgradio osobnost. Bez njega ne bih postao osoba koja sam danas. 

Postoje li neki prijelomni trenuci koji su značajno izmijenili tvoja razmišljanja o alpinizmu?

Teško je detektirati prijelomne trenutke. Mnogo ih je, ali nisu svi izraženi. Pored prvih izleta u planine s roditeljima, jedna od prijelomnica desila se 1982. godine kada sam se učlanio u alpinistički odsjek u Kamniku i započeo školovanje za alpinista. Zatim je tu prvi odlazak u Dolomite kada se moj svijet proširio. Penjanje u Dolomitima bilo je drugačije nego u Sloveniji. Upoznao sam strme, ali razvedene stijene kakve nikad ranije nisam vidio. 1987. otišao sam na prvu ekspediciju u Himalaju. Cilj nam je bio Lhotse Shar i tamo sam spoznao da mogu dobro funkcionirati u visokim brdima i teškim uvjetima. Bila je to staromodna ekspedicija na kojoj smo fiksirali užeta i ustrajali u usponu usprkos lošem vremenu. Iduća ekspedicija bio je Cho Oyu kada smo osvojili vrh malo modernijim pristupom koristeći fiksna užeta samo za prvi dio uspona. 1989. smo pak išli na Shisha Pangmu i tamo sam odlučio da je to posljednja timska ekspedicija u kojoj ću sudjelovati kao dio stroja. Bio sam najmlađi član tima, žutokljunac. Sudjelovali su Viki Grošelj, Stane Belak, Andrej Štremfelj, Pavle Kozjek, Iztok Tomazin, Filip Bence i Tone Škarja. Dakle 7 legendi i ja. Na Sisha Pangmi sam shvatio da u penjanju ne postoje idoli i da okruženje u kojem mi drugi govore što da radim nije za mene. Zatim je 1991. uslijedio uspon na Kangchenjungu gdje smo primjenili alpski stil uspona na vrh viši od 8000 metara. Tu se nekako potvrdilo ono što sam duže vrijeme slutio, da je alpski stil uspona jedini pravi pristup za mene.

Nešto sam naučio i u El Capitanu 1993. U to vrijeme je tehničko penjanje bilo veoma moderno, ali meni je jednostavno bilo dosadno i previše me podsjećalo na fizički rad. 

Izdvojio bih i Nizozemsku ekspediciju na Sisha Pangmu 1998. godine kada sam se riješio kompleksa građanina malog grada iz male zemlje. Nije se radilo o nekom izraženom problemu, više o mentalnoj blokadi, ali ta ekspedicija mi je ukazala da mogu dobro komunicirati i funkcionirati u međunarodnom okruženju. Zatim je tu penjanje na Denali sa Stephenom Kochom koji je u to vrijeme bio velika zvijezda američkog alpinizma. Iako je bio dobar penjač još više je uživao u slavi. Godinu ranije spustio se na snowboardu niz Messnerov kuloar i svi su mu se divili. Gledajući sve to iz prikrajka izgradio sam odmak od takvog pristupa alpinizmu.

Jedno putovanje kojeg se rado sjećam bilo je penjanje na North Twin u Kanadi 2004. godine gdje mi je partner bio Steve House. Iako sam do tad imao iza sebe popriličan broj vrhova u Himalaji i drugim gorjima svijeta, oduševilo me što smo doživjeli pravu pravcatu avanturu u divljem okruženju. 2006. godina bila je pak veoma aktivna. Bio sam na tri ekspedicije a jedna od njih bila je na Chomolhari s Borisom Lorenčičem. Za taj uspon smo primili zlatni cepin koji sam na kraju odbio - nisam želio to što su mi dali. To je bilo moje »oruđe« (orodje, slovenski za oruđe, koristi se i kao riječ za cepin. prim. mv) kojim smo želio upozoriti na pretjeranu kompetitivnost među alpinistima

Tu je i put u Indiju, 2009. godine kad sam penjao s Rokom Blagusom i Lukom Lindičem na Baghiratije. To iskustvo bilo je za mene zanimljivo jer sam bio daleko stariji od svojih partnera, a opet jako dobro smo se slagali. 

 

"Popularnost" i mediji

Puno vremena provodiš na putovanjima. Jesu li te putovanja i dugotrajna izloženost drugim kulturama odredili kao osobu?

Od djetinjstva smo puno putovali. Kad sam bio dijete išli smo biciklima na Plitvice, u Dubrovnik, Rim. Kasnije sam autostopom otputovao u Maroko. Bio sam naučen na nomadski stil života, a i danas jako puno putujem. Kroz penjanje sam upoznao mnoge ljude i krajeve i to me uvijek zanimalo. Svako okruženje u sebi nosi neku drugu energiju i iskustvo. Neki alpinisti, kao npr. Franček Knez, višednevne pristupe prema Himalajskim vrhovima koji vode kroz sela i doline smatraju suvišnima. Po meni, taj dio putovanja je veoma važan dio cjelokupnog iskustva. Putovanje i susreti s ljudima koji žive u tim krajevima utječu i na penjanje, na teške gibove u stijeni.

Jedna od osobina koje dolaze do izražaja prilikom dugotrajnijeg boravka u planinama je skromnost, izvući što više uz što manje resursa. S druge strane, profesionalno bavljenje alpinizmom često povlači rad s medijima, promociju, suradnju sa sponzorima. Koliko su te dvije aktivnosti kompatibilne i kako pronalaziš balans?

Na početku je moja skromnost bila društveno uvjetovana. Živjeli smo u oskudici. Opremu za penjanje bilo je teško nabaviti i skromnost je u tom smislu bila logična. Svoj prvi penjački pojas sašio sam od gurtni starog auto-pojasa. Danas, kada je mogućnost odabira opreme i tehnike skoro pa prevelika, skromnost je uvjet za to da se postignu jaka i intenzivna penjačka iskustva. Minimalizam je prirodna posljedica spoznaja prikupljenih kroz bavljenje alpinizmom. Teško je održavati ravnotežu između medija, sponzora i samopromocije. Čim ispričaš neku priču, izlažeš se javnosti. Mediji vole senzacije, a sponzori pažnju koje senzacije privlače. Usprkos tome, ne bavim se time što će i kako o mojim aktivnostima izvijestiti mediji. Ne želim si takvim stvarima pokvariti opuštenost i spontanost kod penjanja.

 

Nedavno si predstavljanje Steve Housea, prije njegovog predavanja u Ljubljani, završio riječima: "Steve House: prijatelj". Koliko su jaka penjačka prijateljstva? Možeš li za sve svoje penjačke partnere reći istu stvar ili su neke ekspedicije jednostavno bile posebne i iskovale jače veze?

Steve House i ja jesmo prijatelji, ali moram reći da se ta prijateljstva mijenjaju kroz vrijeme baš kao i svi drugi odnosi. Prijatelj postaneš s ljudima koji ti odgovaraju i s kojima se nadopunjuješ. Kod penjanja je navezivanje na uže slično braku na jedan dan. Zajedno napredujete kroz stijenu, rješavate situacije, gledaš malo što ti partner radi, paziš što radiš ti. Puno je tu povjerenja i zajedništva. Pitaš se što slijedi, kako će izgledati idući uspon? Alpinizam je igra i u njemu je uvijek puno zafrkancije.

Kad si mlađi penjačka prijateljstva su puna pozitivnog nadmetanja. Popneš se jedan dio stijene i teško ti je. Gledaš kako to tvoj penjački partner prolazi i ako mu nije teško pitaš se u čemu je problem. To te tjera dalje. Ako mu je teško, ipak ti je drago. Nije to pitanje ljubomore nego uspoređivanja s drugima kako bi bio što bolji. Idealna situacija je kad se dva penjačka partnera nadopunjuju tj. kad je svaki bolji u drugoj disciplini.

Inače, u planinama nema blefiranja. Kad se radi o ozbiljnim situacijama nema mjesta zavaravanju. U teškim smjerovima zacvile i najčvršći i tada najlakše spoznaš i sebe i drugoga.

Istom prilikom spomenuo si kako ti je drago da si samo "anonimni Slovenac koji stoji pored House-a". Jesi li? Oko alpinizma se izgradio svijet spektakla koji je praktički nemoguće ignorirati.

To je bila anegdota iz Chamonixa kad su ljudi prepoznali Stevea, a za mene su rekli da sam "neki Slovenac". Tada sam već imao izgrađen odnos o slavi i medijima tako da mi je odgovaralo što se ne moram dostojno prezentirati. Steve kad penje ujedno i nastupa. On je zvijezda. Često ga podbadam oko toga jer sam primijetio da se malo drugačije ponaša kad ga se prozove. Baš na predavanju u Cankarjevom domu rekao je kako na početku karijere nije mogao dobiti opremu od sponzora jer "tada još nije bio Steve House" što je pomalo smiješno. Nije moguće ignorirati spektakl, ali je moguće naći balans ako to želiš. Mediji i sponzori su uvijek prisutni i kao profesionalni alpinist nužno im prodaješ neku priču. Opet, kad idem na penjanje ne odlazim s mišlju što će drugi pisati ili reći o tome. Ne objavljujem sve svoje uspone i aktivnosti. Ponekad samo obavijestim sponzore o tome što sam radio i prepustim njima odluku hoće li objaviti ili ne. Moguće je zadržati odmak od medija. Jednom prilikom me novinar zamolio da skinem majicu kako bi me slikali bez nje. Pristao sam pod uvjetom da na slici bude i novinar ali bez hlača.

Na primjeru Tomaža Humara smo svi naučili puno o intenzivnom komuniciranju s medijima. Bio je vrlo aktivan po tom pitanju i plijenio je pažnju. Na žalost, čovjek nije uvijek i u svim prilikama na istoj razini, a to je u njegovom slučaju završilo tragično.

Mnogi vrhunski alpinisti stradali su u planinama. Kad se tako nešto desi, pitaš li se što i kako dalje?

Naravno da se pitam. Popis ljudi koji su izgubili živote u planinama je dugačak. U zadnje vrijeme sve više vjerujem u sudbinu. Pitanje koje si postavljam nije što i kako dalje nego je li penjanje vrijedno toga i ostane li na kraju priče još kakav "plus". Trenutno uvijek izlazim s istim zaključkom, da više dobijam nego što gubim, i da bih teško živio bez alpinizma. Da nije tako, morao bih prestati. Vjerujem da je alpinizam više dao i prijateljima koji su ostali u planinama nego što im je uzeo.

 

Sponzori i etika alpinizma

Surađuješ s renomiranim proizvođačima opreme kao što su Black Diamond, Scarpa, Patagonia. Koliko ti je važna njihova podrška i osjećaš li nekad teret ili pritisak njihovih očekivanja?

Ne osjećam nikakav teret. Ta suradnja je organska i oni od mene ne zahtjevaju da radim nešto što ne želim. Dobijam opremu na testiranje, koristim ju u realnim situacijama, izvještavam ih o aktivnostima. Sponzori ponekad objave nešto od tih informacija i upotrijebe ih za svoje potrebe. Upravo radimo na prilogu za Patagoniju gdje ćemo objaviti fotografije i komentare s ekspedicije na Makalu. Njima se taj materijal učinio zanimljivim i sad svojim sredstvima razvijaju prilog. Ne tjeraju nas da to radimo za njih.

Razvojem društvenih mreža neke tvrtke su shvatile da vrijedi razvijati iskren odnos prema kupcima i one to očekuju i od nas koji surađujemo s njima. To je po meni poštenije i uviđavnije prema svim akterima. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi npr. Black Diamond tražio od mene da skačem naokolo poput majmuna s njihovim cepinima u rukama. Zapravo, to im se vjerojatno uopće ne bi svidjelo. Kad smo vratili Zlatni cepin, Grivel je bio moj sponzor i ujedno glavni sponzor nagrade. Nije im bilo drago vidjeti takav razvoj događaja, ali su uvažavali moje mišljenje i postupke.

Sve više u fokus dolazi penjačka etika. Koliko ti je važan stil uspona kod osobnih projekata?

Za mene je stil uspona sve. Bit alpinizma.  Poslužit ću se grubom usporedbom. Ako muškarac pristupi ženi koju želi uistinu upoznati i razviti odnos s njom, pažljivo će birati sredstva i pristup. Bit će to obostrano iskustvo i sjećanje. Ako je pak sve što želi da ona bude crtica na remenu može ju sačekati iza ugla i silovati. Nikako nije svejedno na koji način ćeš pristupiti nekoj planini: ne birajući sredstva za postizanje uspjeha ili koristeći čim manje opreme i čišći stil. U današnjim uvjetima razvijene tehnologije i dostupnih informacija uspon na Everest uz korištenje fiksne užadi i visinskih nosača je varanje. Nisam bio gore, ali ipak se usudim reći tako nešto. Uvjeren sam da je za mene alpski stil uspona jedini ispravni put. Ni sam nisam bezgrešan u tom smislu. Sudjelovao sam u klasičnim ekspedicijama u prošlosti i postepeno izgradio stav o tome.

U zadnje vrijeme se pojavljuješ u ulozi svojevrsnog mentora nove generacije slovenskih alpinista (Baghirati, Triglav, Makalu) a u više navrata si izjavio kako je to dvosmjeran proces. Reci nam više o tome i ljudima koje si tako upoznao.

Kad smo 2009. godine Rok, Luka i ja bili pod Baghiratijima bilo je to za mene zanimljivo iskustvo. S nekim ljudima se jednostavno nanjušiš i nađeš na istoj frekvenciji. Kroz godine penjanja prikupio sam mnogo iskustva i uživam u tome da dio toga prenesem mlađim generacijama. Počelo je spontano a sad sam se u sklopu Planinske zveze Slovenije  angažirao na projektu omladinske alpinističke reprezentacije.

Mladi penjači danas imaju značajno drugačiji razvojni put nego što smo ga imali mi. Dobar primjer je bouldering, penjanje niskih stijena koje se svodi na nekoliko iznimno teških pokreta. Ponekad je u tom jednom pokretu jako puno alpinizma. Penjući s njima okušao sam se u boulderingu i svidjelo mi se. Opet, oni koje zove alpinizam ipak na kraju završe u velikim stijenama. Krene od pokreta do pokreta, pa od klina do klina, pa od sidrišta do sidrišta i naposljetku od bivka do bivka. Suština istraživanja je uvijek tu.

 

Do prošle godine si bio zaposlenik Slovenske vojske koja zapošljava sportaše iz raznih disciplina. Možeš li nam reći više o tom sustavu? Koliko je alpinizam priznat i važan u Sloveniji s obzirom da su i alpinisti ušli na popis podržanih sportova/aktivnosti?

To je bilo zanimljivo i za mene korisno iskustvo. Vojni rok sam služio u Pančevu i nakon toga 9 godina studirao kemijsku tehnologiju. Cijelo vrijeme studija otac mi je govorio neka manje penjem, a više studiram te da će za penjanje biti vremena nakon diplome. Kad sam napokon diplomirao te se u istom mjesecu oženio i dobio prvo dijete poželio sam se više posvetiti penjanju. Onda su počela pitanja kad ću naći pravi posao. Zapravo, otac mi je tako pomogao da shvatim što želim u životu. Slijedio sam svoje porive i nastavio se baviti alpinizmom bez previše razmišljanja o velikim pitanjima. Ostao sam opušten i zahvaljujući tome kao kategorizirani sportaš dobio poziv za priključenje sportskoj jedinici. Prva plaća bila je 17000 tolara (70eur) tako da sam se financijski snalazio radeći visinske radove, ali činjenica da imam konkretnu poziciju značila mi je dosta. Dosta toga što sam ostvario u alpinizmu mogu zahvaliti sustavu podrške u kojem sam sudjelovao.  Kad sam navršio 45 godina nije mi produžen ugovor iako sam i dalje ispunjavao sportske kriterije. To me pogodilo jer sam osjetio kao da su me otpisali, a istovremeno sam bio fizički i psihički na visokoj sportskoj razini. Danas, s odmakom, mogu reći da je to vjerojatno ipak bila dobra odluka. Proveo sam ukupno 16 godina u vojsci iako zapravo karakterom nikad nisam spadao u vojni milje. U zadnje vrijeme to je počelo postajati sve veće opterećenje za mene. Što se tiče statusa alpinizma u Sloveniji to je marginalna djelatnost koja ima tradiciju i priznata je u javnosti. Rekao bih da je status alpinizma upravo onakav kakav zaslužuje. Slovenski alpinisti svojevrsni su ambasadori svoje zemlje u svijetu, ali ne postoji neka euforija ni državna politika oko toga.

"Kod kuće je najljepše"

Opiši nam svoj idealni dan u planinama iznad Kamnika 

Te planine su za mene "domaća brda". Tu sam često i uvijek se iznova vraćam. Za mene je to svojevrsni laboratorij i još uvijek s oduševljenjem odem pogledati što se krije iza ugla. Da mi je netko pred dvadeset godina rekao da su planine kod svake posjete drugačije pomislio bih kako je to previše poetski. Danas mogu potvrditi da ih doživljavam upravo tako. Nekad sam u planinama iznad Kamnika gledao stijene, razmišljao o penjačkim ocjenama i smjerovima. Danas se manje opterećujem, istražujem nove mikrolokacije te uživam i u lakšim usponima. To iskustvo mi je korisno kao gorskom vodiču jer mogu klijentima ponuditi iskustva za koja mislim da bi im se mogla svidjeti i prilagoditi se njihovim željama. Uvijek nastojim što bolje upoznati osobu koju vodim i pokazati joj neki posebni kutak u planini. To mi je trenutno izazov a oduševljenje na koje nailazim velika nagrada. 

Dođeš li ponekad u Hrvatsku i jesi li u kontaktu s nekim od hrvatskih alpinista?

Često sam dolazio u Hrvatsku, posebno u Paklenicu. Tamo sam počeo dizati svoju penjačku razinu što se tiče slobodnog penjanja. Uvijek mi se sviđala tamošnja atmosfera, more i kvalitetne stijene za penjanje. Također, mentalitet ljudi je opušten i pristupačan. Lokalci su se uvijek iznova čudili našim planovima da penjemo po stijenama i to njihovo čuđenje je bilo iskreno.  "Pa kud ćeš gore …" govorili su.  Znali smo kampirati u Anića luci, livadi podno Anića kuka, i dok si penjao mogao si iz stijene vidjeti svoj šator u podnožju i ljude kako šeću po divljem kampu u kojem je vladala posebno društvena atmosfera. Putovali smo vlakom do Rijeke, a zatim autobusom po magistrali. Nosio bih jedan ruksak i u njemu je bilo sve što mi treba za 14 dana. Danas putujem drugačije, napunim auto stvarima i za trodnevni izlet u Julijske Alpe. Posjećivao sam Starigrad i s obitelji kada bih ujutro penjao u kanjonu Paklenice, a popodne smo se kupali u moru. Nisam bio u tim krajevima već nekoliko godina, ali za mene je Paklenica veoma važna penjačka lokacija, u svjetskim razmjerima podjednako važna kao npr. Chamonix.

Početkom osamdesetih smo penjali i na Kleku kod Ogulina. Inozemstvo nam je bilo nedostupno i plaćali su se depoziti za prijelaz granice. Penjanje na Kleku je u tom smislu imalo čar ekspedicijskog iskustva. Radilo se o promjeni ambijenta, trebalo je organizirati logistiku, saznati informacije i naposljetku krenuti na put koji u to vrijeme, kad smo se oslanjali većinom na javni prijevoz, nije bio kratak.

Hvala ti za razgovor, vidimo se 15.3. u Zagrebu

Da, samo sad sam toliko toga ispričao da ne znam što ću govoriti na predavanju ...

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.