Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Matej Perkov - Put pod noge
(Rejting 0 od 5)
Alpinizam
Autor: Zvonimir Roža   
Četvrtak, 22 Svibanj 2014 20:49

Intervju s Matejom Perkovom ususret njegove nove ekspedicije „Onda romantica“ (Romantični val) na zapadnu Monte Rosu i Mont Blanc.

Recite nam ukratko tko je Matej Perkov? Čime se bavi u poslovno i slobodno vrijeme?

Matej Perkov je jedan dječak zarobljen u tijelu planinara koji još uvijek vjeruje u vile i vilenjake iako mu sijede vlasi sve više izbjeljuju ludu glavu. Voli palačinke, ima dvije kornjačice, bavi se svime i svačime, ali najveće strasti su mu muzika i putovanja/planinarenja.

Slogan po kojem vas ljudi prepoznaju je "Hrvatsku volim putujući". Kako je nastao? 

Danas se mnogo priča o domoljublju, nacionalnoj svijesti, nacionalizmu, pomalo mitskim „ovima i onima“ , a nitko zapravo ne zna tko su ti „ovi i oni“. U cijelom tom kaosu uglavnom ružnih stvari cilj mi je promovirati domoljublje kao nešto lijepo i korisno. Spadam u jedan krug mladih planinara/rekreativaca (ima nas iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije, Slovenije) koji se trude mladima prezentirati domoljublje kroz putovanja. Putuj svojom zemljom da bi je upoznao, upoznaj svoje da bi svoje više volio, ali isto tako da bi i cijenio tuđe. I zato Hrvatsku volim putujući, a kroz svoja putopisna predavanja i tekstove trudim se Hrvatima približiti ono što već imaju ali nisu toga sasvim svjesni. 

 

Kada i kako ste započeli s pustolovno planinarskim aktivnostima? 

Prije točno dvadeset godina, u proljeće 1994. godine imao sam prvi planinarski izlet na Bilogoru u Podravini. Planinarske aktivnosti  u mom životu zbivale su se periodično, nekako najmanje kroz razdoblje srednje škole i prvih godina faxa kada sam otkrio čari koncerata, noćnog života i mladih pankerica obrijanih glava. Nakon toga trebalo je skinuti višak kilograma i opet sam se vratio planinarenju, nanovo otkrivajući sve ono lijepo što ta rekreacijska aktivnost pruža. 

Koji su vaši intimni razlozi zašto ste se odlučili za ovu vrstu aktivnosti? 

Vrlo jednostavno, za nogomet imam dvije lijeve noge, a za košarku i rukomet dvije lijeve ruke. Jako sam šeprtljav, a planinarenje mi se svidjelo zato što obuhvaća širok spektar aktivnosti. Planinarenje može biti jednosatna šetnja po Sljemenu, ali i zahtjevni uspon na neki visoki vrh koji testira tvoje krajnje psihičke i fizičke granice. Našao sam se u ovome jer mi pruža neke dodatne stvari u kojima uživam: putovanja, druženje, učenje… Planinarenje nije samo penjanje na planinu, već i upoznavanje kraja, ljudi i kulturno-povijesne baštine koji se nalaze podno te planine. Nakon planinarskih pohoda uvijek se vraćam doma bogatiji i to me veseli. Inače radim kao predavač na turističkoj katedri svog fakulteta i ove planinarske avanture zapravo su studijska putovanja koja mi pomažu u prenošenju aktualnog stanja u turizmu mojim studentima.

Po vašem mišljenju, koji su novi svjetski i nacionalni trendovi na pustolovno planinarskoj sceni? 

Trendovi su raznoliki jer koliko je ljudi toliko je ćudi, tj. koliko je želja da ljudi ostvare svoje težnje u planini, toliko je i trendova. Jedan dio mladih slijedi tradicionalni stil klasičnog nezahtjevnog planinarenja s naglaskom na druženje i opuštanje, drugi teže zahtjevnim višednevnim turama jer im je planina izazov, treći pak imaju visokogorske ambicije osvajanja poznatih vrhova zbog zadovoljavanja samoostvarenja, četvrti se zanimaju za slobodno penjanje i stalno vise po umjetnim stijenama diljem Zagreba, peti vole ferate (osigurani atraktivni adrenalinski klinčani putevi) i stalno jure u Alpe, šesti su se našli u trekkingu. Od sveg nabrojanog najfascinantniji mi je trekking jer je u kratko vrijeme uspio privući ogroman broj mladih ljudi, a za to je nekoliko razloga: trekking trka je izazov, mnogo je mladih (a mladi se vole družiti s mladima, ne sa starima), trekking je natjecanje (za razliku od klasičnog planinarenja), a rezultat je izazov za ego kojeg imamo svi. Mladi su željni dokazivanja, sebi i drugima. Ono što povezuje sve nabrojane skupine i trendove jest: druženje s vršnjacima, uživanje u prirodi, bavljenje sportom. Eto, svi planinski rekreativci ujedinjeni su u svojoj različitosti ovim poveznicama. Općenito raste trend outdoor sportova: biciklizam, trčanje, trekking, planinarenje, alpinizam…. Sve je to super i po meni, bolje je da se mladi ljudi bavi bilo kakvom aktivnošću, negoli da sjede doma i umiru od dosade.  

Kako bi opisali vaš pustolovni imidž? 

Vrlo kratko i jednostavno, citirat ću slogan jedne tvrtke koja se bavi proizvodnjom planinarske opreme: „If you don't go, you don't have a story“. Često u planinu odlazim sam, što je uvelike drugačije negoli kad ideš s prijateljima. U tom trenutku, kada ste ti i planina sami, osjećaš koliko si zapravo istovremeno nemoćan i svemoćan, koliko si malen i velik, koliko si jak, što možeš, a što ne. Testiraš svoje psihičke i fizičke granice, pomičeš ih, učiš nove stvari. Preplavljuje te gušt, ponekad strah i neizvjesnost. Ponekad bude i suza s pitanjem „Je li mi ovo treba?! Je li sam ovaj put pretjerao?“, ali sve je to dio avanture. U pustolovinama koje proživljavam upoznajem sebe, te smatram da se izgrađujem u jednu čvršću i zreliju osobu…

 

Vaš stil je da putujete sami. Kakve su reakcije okoline, smatraju li vas „pitomim“? 

Odlazim sam u planinu samo onda kada društvo iz raznih razloga ne može sa mnom, a to je zapravo često. U društvu je uvijek ljepše ali samoća također ima svojih čari. Mnogi misle da sam lud jer se usuđujem u planinu otići sam, ali ja uvijek tu postavljam protupitanje  - koliko moraš zapravo biti psihički jak za tako nešto? Izazovi su dio mene, dio moje priče i ne bojim ih se. Neki mi kažu da griješim jer je smisao planinarenja druženje, no za mene je smisao planinarenja uživanje. Treba naučiti biti sam sa sobom, treba naučiti uživati u samoći. Samoća je teška, mnogi je se boje. Ljudi mi se ne dive jer sam uspio proći sam neku planinu ili se popeti na vrh – shvatio sam da mi se zapravo dive jer imam snage biti danima sam sa sobom. Kako rekoh, sve to me izgrađuje i nakon svakog zahtjevnog samotnog putovanja vraćam se doma kao druga osoba. Neki začuđujuće gledaju moje malo mršavo tjelešce i bez ustručavanja kažu „Čuli smo priče o tebi i mislili da si nabildana mrcina od dva metra, a izgledaš k`o da nisi u stanju otići sam po kruh!“. Na to se uvijek nasmijem pa odemo na neko piće, što drugo…. 

Prilikom pustolovno planinarskih pothvata koje trenutke bi izdvojili kao najdojmljivije, a koje manje? 

Priroda je ta koja fascinira, jedino u netaknutoj prirodi i divljini čovjek se može približiti sam sebi. Najdojmljiviji trenuci su moja komunikacija s planinom po kojoj se penjem, jer je prihvaćam kao živo biće, kao prijatelja. Nerijetko pustim suzu zahvalnosti kada siđem s neke visoke planine u koju sam se uputio sam i znam da to mogu zahvaliti samo prijateljskom odnosu kojeg sam s tom planinom uspostavio. Inače najdojmljivije mi je iz podnožja gledati vrh i misliti „Zar se tamo moram popeti?!“, zatim se popnem na vrh i gledajući dolinu mislim „Ajme, zar sam od tamo došao?“, pa na kraju nakon silaska opet gledam vrh i zadivljeno mislim „Ajoj, pa ja sam još prije nekoliko sati bio tamo gore!“. 

Kako se pripremate za uspone? ima li planinarenje po vama natjecateljski karakter? 

Planinarstvo nipošto nema natjecateljski karakter i obuhvaća širok spektar aktivnosti - od lagane rekreacije do zahtjevnih visokogorskih uspona koji zahtijevaju visoku razinu psihofizičke pripreme. Kada sam se počeo baviti visokogorstvom bio sam primoran uvesti u životni raspored treninge, kako kondicijske tako i vježbe npr.za leđa i ramena zbog nošenja teškog ruksaka i sl. Nije bilo lako priviknuti se na to, ali cilj koji si postavim daje mi snage da ustrajem u onom što radim. Bilo je potrebno žrtvovati neke stvari, ali ljepši izraz je "postaviti prioritete". Na kraju kada se popneš na vrh i zabiješ cepin u snijeg s osmijehom na licu, sva odricanja se itekako isplate! U nedostatku sredstava snalazim se kako znam: novac za teretanu odlazi u budžet za putovanja i opremu, tako da vježbam uz pomoć stolica, stolova, metli i sličnih čudesa. Uz malo mašte sve je teretana, a trčanje po nasipu poseban je gušt. Nije uvijek lako, ali dovoljno je baciti pogled na Sljeme i osjetiti kroz huk vjetra kako te planina bodri.   

Koji pothvat bi izdvojili kao „pustolovinu života“?  

Pustolovina života je lanjska ekspedicija „Bella ciao – Monte Rosa 2013“ kada smo na jedno veliko putovanje otišli ja i moj ruksak. Prijatelji su zakazali zbog više sile i molili me da ne idem, no nisam htio odustati. Nakon godinu dana treniranja, priprema i štednje, odustajanje je bilo nedopustivo. Otišao sam u Italiju na Monte Rosu svjestan toga da se možda neću vratiti, čudan je to osjećaj. Strah te prožima i postavljaš si mnoga pitanja. No, kada sam shvatio da ću umrijeti jednog dana kao i svi, stavio sam sve na jednu kartu i otišao. Cilj je bio vratiti se živ i zdrav, a ako je moguće, ispenjati deset vrhova viših od 4 000m. Vratio sam se živ i zdrav, sa deset vrhova i punim ruksakom prljavog veša, dobrih fotki i lijepih uspomena. To je jedno putovanje koje me jako promijenilo, puno toga sam naučio i shvatio da još mnogo toga moram naučiti. Najljepše i najgore je što sam se zaljubio u tu planinu, ovog ljeta idem na njen zapadni dio kako bih ispenjao vrhove na kojima nisam bio.  

Output vaših pustolovnih aktivnosti su pustolovna predavanja. kada i kako ste započeli s istima? 

Jednog sunčanog dana, ispijajući Cedevitu s frendicom na terasi kafića u Koprivnici, pridružila nam se njena gospođa majka i pitala me zašto držim svoje dobre priče za sebe. Nagovorila me na to da počnem održavati predavanja i pisati putopisne tekstove, tako da sam postao aktivan na tom području i otkrio sam jednu novu dimenziju planinarenja. Svaki put kad održavam predavanje o nekom usponu, ponovno proživljavam sve lijepe trenutke te planinarske avanture i to me jako veseli. Na taj način dijelim svoje iskustvo i sreću s drugima, upoznajem prekrasne ljude i publika je također ta koja mi pruža veliku podršku u mojim pothvatima.

 

 

Možete li nam ukratko opisati koncept vaših predavanja? 

Vrlo jednostavno, uz projekciju fotografija pričam najzanimljivije stvari o kraju kojeg sam posjetio i najzanimljivije anegdote s putovanja, opisujući potankosti s uspona. Stavljam naglasak na humor i emocije, trudim se prenijeti publici svu onu sreću, oduševljenje, dvojbe i strahove koje sam doživio. Ljudi to osjećaju, tako da ne dolaze na moja predavanja samo gledati lijepe fotke – dolaze kako bi zajedno sa mnom kroz emocije koje im prenosim proživjeli putovanje na kojem nisu bili. Velik sam romantičar, volim knjige i filmove koje su pune emocija, tako da se trudim prenijeti to na ljude oko sebe. 

 

Koja je svrha istih? 

Svrha mojih predavanja je dvojaka – želim popularizirati planinarenje i visokogorstvo kao jednu zabavnu rekreacijsku aktivnost, a predavanjima o domaćim destinacijama želim potaći ljude da više putuju Hrvatskom i tako bolje upoznaju svoju domovinu. Ljudi nemaju novca, vremena ili hrabrosti za neka daleka egzotična putovanja, a pravu avanturu mogu doživjeti već na obližnjoj planini bez obzira na to koliko se pitoma i bezazlena činila. Naravno, ima još jedna stvar – volim predavati i svaka pohvala je velik poticaj da nastavim ovim putem. Putopisna predavanja raduju me jednako kao i sama putovanja. 

Kojem profilu ljudi su namijenjena? 

Ovisi o publici. Avanturisti, planinari, neplaninari, klinci… Jednom sam imao predavanje o planinama Crne Gore u društvu Crnogorske nacionalne manjine, u publici su bili pretežno stariji ljudi koji su na tim planinama odrasli i bili su oduševljeni jer sam ih podsjetio na djetinjstvo. Također, bilo im je fascinantno kako jedan mladi Hrvat tako lijepo govori o njihovoj zemlji. Nakon predavanja u redu su čekali da mi stisnu ruku i zahvale se, pričajući mi o djetinjstvu u katunima Durmitora, Komova ili Maganika. Svoja predavanja uvijek prilagođavam publici, a najteže je pred djecom jer se moraš „spustiti na njihov nivo“, koristiti jednostavne riječi i staviti naglasak na ono što je njima zanimljivo.

Koliko trenutno ljudi u Hrvatskoj razumije i prihvaća predavanja pustolovnog tipa? 

Predavanja ovog tipa vrlo su popularna, mnogo zanimljivih mladih ljudi putuje na razne načine iz raznih razloga, vraćaju se sa zanimljivim pričama i fotkama koja kroz predavanja dijele s publikom. Ovog vikenda u Šibeniku se održao Croatian travel fest u organizaciji Hrvatskog kluba putnika na kojem je mnogo mladih ljudi pričalo o svojim putešestvijama. U Zagrebu svaki tjedan ima nekoliko zanimljivih putopisnih predavanja koja su itekako posjećena, no mene zanimaju planinarska/alpinistička. Osim što su zanimljiva i na njima upoznajem dobre ljude, uvijek prikupim inspiraciju ili informacije o destinaciji u koju planiram otputovati ili o planini na koju se planiram popeti. 

Koje su dobrobiti predavanja za zajednicu? 

Intelektualna korisnost u vidu dijeljenja informacija i iskustva, te emocionalna u vidu dijeljenja inspiracije. Publika koja posjećuje putopisna predavanja s istih uvijek odlazi nasmiješena, dobre volje, sa željom u srcu da nekamo otputuju, bilo gdje. Za mene su takva predavanja dijeljenje sreće i nade, jer to je ono što ljudima danas treba u ova ružna vremena. 

Imate li konkurenciju u Hrvatskoj?  

Imam naravno, ali smatram da sam drugačiji od drugih, radim stvari na svoj način i zato sam publici zanimljiv. Moja publika su planinari/alpinisti, pretežito stariji ljudi. Mnogi planinari koji održavaju slična predavanja su moji prijatelji i nisu mi konkurencija, već dobri ljudi s kojima je lijepo dijeliti iskustvo. Idem na predavanja svojih kolega planinara, ali i putopisaca poput Hrvoja Jurića, Hrvoja Ivančića, Petra Rikića i ostalih. Svatko od nas ima drugačije motive i načine putovanja, nitko nije isti i zato se kao osobe međusobno jako razlikujemo, isto kao i naša putovanja i predavanja. Putovanja me fasciniraju i čitam sve putopise raznih hrvatskih autora. Ponekad znam kritizirati kolege putopisce jer mi se čini da su neki od njih izgubili kompas – više ne putuju zbog sebe, nego zbog svoje publike, neki se izdaju da su nešto što nisu. Trebamo biti iskreni prema sebi i putovati jer nas putovanje ispunjava i čini sretnim, a putopisna predavanja i tekstovi neka budu posljedica našeg način života. Ali svatko neka radi što hoće i kako hoće, bitno da smo svi sretni s onim što radimo. 

Jeste li održali koje predavanje van državne granice? 

Jesam, predavanje o ekspediciji na Monte Rosu u Nišu. Bilo je to jedno zanimljivo putovanje, uspone po planinama jugoistočne Srbije kombinirao sam s posjetom tom zanimljivom gradu i njihovom planinarskom klubu Železničar. To putovanje rezultiralo je prekrasnim uspomenama i prijateljstvima, jako su me lijepo dočekali i redovito se tipkamo preko Facebooka. Poznanstvo s tim ljudima pomaže mi u praćenju planinarstva i alpinizma na Balkanu, te skupljanju informacija o usponima na zanimljive balkanske planine. Ima Balkan svojih čari, a jeftin je za putovanja. Balkan kao jedno područje sa svojim kulturološkim osobinama polako nestaje i želim vidjeti čim više dok se naš divlji poluotok ne „pozapadnjači“. 

Po čemu se razlikujete od ostalih predavača na sceni? 

Reći ću ti ono što mi je prenijela moja publika – po emocijama koje prenosim. U biti ne opterećujem se time previše jer svi putopisci su različiti i svatko ima svoj način rada, bitno mi je da je moja publika zadovoljna. Uvijek me oduševe predavanje nekih putopisaca: Jurić zna nasmijati publiku, Rikić na mene prenosi hrabrost i entuzijazam, Stipe Božić prenosi nekakvu smirenost… Svatko ima svoje karakteristike. 

Na predavanjima često ističete da su vaše vječne inspiracije bolest i smrt. Zašto?  

Prije desetak godina imao sam tumor na srčanoj aorti, izvukao sam se iz toga ali naučio mnogo o životu. Treba cijeniti zdravlje. Bolest i smrt česta su inspiracija sportašima, npr, utrka „Trčimo za one koji ne mogu“, pa „Terry Fox utrka“, pa razni memorijalni usponi za poginule alpiniste… Hrvoje Jurić je svoja dva putovanja biciklom po Europi posvetio djeci s posebnim potrebama i ženama oboljelima od raka dojke. U planini smrt uvijek vreba, treba biti oprezan i zahvalan. Smrt i bolest su ružne stvari, ali i sastavni dio života. 

Gdje se održavaju vaša predavanja i koliko ste ih do sada održali? 

Planinarska društva, knjižnice, centri za mlade, centri za kulturu… Održao sam oko četrdeset predavanja: neka putopisna, neka motivacijska, neka vezana uz turizam ili menadžment u kulturi mladih stavljajući naglasak na aktivizam i organizaciju kao takvu. Najdraže predavanje mi je o ekspediciji „Bella ciao – Monte Rosa“ u Koprivnici. Ravnateljica knjižnice očekivala je 15-ak ljudi,  a došlo ih je devedeset. Nije bilo dosta stolica, sat i pol su neki stajali među policama, nikome nije zazvonio mobitel, nitko nije ni ustao da ode na wc… Koprivnica je moj rodni grad i zato mi je to predavanje toliko značilo. Jako puno emocija u zraku, jako puno podrške od raznih ljudi. U prvom redu bio je doktor koji me porodio, čovjek koji me prvi na ovom svijetu držao u rukama i prvi mi nakon predavanja stisnuo ruku. Jako dirljivo, nemoguće je opisati taj osjećaj!

Imate li posebnu želju gdje bi voljeli održati predavanje? 

Nisam o tome razmišljao, zapravo… Uvijek je lijepo održati predavanje tamo gdje si lijepo dočekan i gdje je publika koja te pažljivo sluša. Bez obzira održava li se predavanje pred 5 ili 555 ljudi, važno je da zajednički guštamo i kasnije popijemo piće, družimo se… Volim gostovati u manjim gradovima u kojime se putopisna predavanje rijetko održavaju i ljudi su sretni da im netko dođe. Posebno moram istaći Krk i Kutinu, nikad neću zaboraviti kako sam prijateljski ondje dočekan. 

Planovi za budućnost? 

U bliskoj budućnosti, prije ručka, planiram napraviti stotinjak sklekova i popodne otići na kavu s jednom lijepom rokericom, a zatim na trčanje. Za dva i pol mjeseca krećem na ekspediciju „Onda romantica“ (Romantični val) na zapadnu Monte Rosu i Mont Blanc. Plan je ispenjati neke vrhove na drugačiji način, stavljajući naglasak na romantiku koje u planinarstvu danas ima sve manje, promijenila se. Zaražena mi je duša pričama iz starih planinarskih knjiga o putovanju javnim prijevozom, spavanju u pastirskim kolibama, usponu na planine iz podnožja (ne žičarom), takve stvari uglavnom… Glavni cilj je vratiti se u jednom komadu, a vrhovi neće nikamo pobjeći ako ih ne ispenjem. Gdje god da idem i što god da u budućnosti radim, bitno je da sam sretan i zdrav. Biti uspješan za mene znači biti sretan u onome što radiš.

 

Tekst: Zvonimir Roža

Fotografije: Matej Perkov

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.