Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Mt. Cameroon:: Izdignut iz oceana
(Rejting 0 od 5)
Alpinizam
Autor: Damir Gobec   
Subota, 18 Veljača 2006 21:15
Kamerun je jedna od najbogatijih država Afrike, i jedna od rijetkih afričkih država koja se može sama prehraniti. Smještena u centralnom dijelu Afrike, na obali Atlantskog oceana, zauzima prostor od 475.440 kvadratnih kilometara, a nastanjuje ju 13.233 milijuna stanovnika (28 osoba na kvadratni kilometar). Godišnji prirast je 2,7%. Glavni grad Yaounde nastanjuje 1.121.000, dok glavni industrijski centar Douala, u kojem se nalazi i međunarodni aerodrom, nastanjuje preko 1.300.000 stanovnika. Službeni jezici su engleski i francuski, a govori se još barem 24 glavna afrička jezika. Većina stanovništva su kršćani (preko 50%), a postoji skoro 200 etničkih grupa.
Poznavajući ove osnovne detalje, mala grupa avanturista, orijentacista i gorskih vodiča u organizaciji Saveza gorskih vodiča planirala je izvršiti uspon na najviši vrh zapadne Afrike, te gledati jednu od najtežih maratonskih trka u svijetu, pod nazivom "Trka nade". Visinom od 4.070m (po nekim mjerenjima i 4095m), Mt Cameroon se uzdiže sa same obale oceana i godinama je bio navigacijska točka za pomorce. Niži od Kilimanjara, ali vjerojatno jednako atraktivan za uspon, predstavljao je veliki izazov za našu ekspediciju.

Iz Zagreba put Belgije i Bruxellesa krenulo je deset osoba. Zahvaljujući pomoći Belgijske vojske, u Bruxellesu nam je organiziran smještaj, te avionski prijevoz do Cameroona. Dan nakon napornog puta protekao je u odmaranju i razgledavanju Antwerpena i Bruxellesa, te pripremanju stvari za let prema Africi, odnosno Duali.

Preko 30 stupnjeva u veljači!
Sedam sati trajao je let preko cijele Europe i Sahare do našeg odredišta. Po izlasku iz aviona uslijedio je pravi šok, dočekalo nas je preko 30 stupnjeva celzijusa (veljača!!!) na vrućoj aerodromskoj pisti. Carinske formalnosti obavili smo na vrlo elegantan način, te smo prebacili {mosgallery}naše ruksake u autobus koji nas je odveo do Buee, mjesta u podnožju Mt. Cameroona. Pomalo umorni večeramo, i tek oko 23 sata dobivamo ključeve od soba u našem smještaju. Ivana i ja prvu noć vodimo borbu sa miševima koji izlaze iz stropa, a i kadu u sobi smo morali dobro deznficirati prije bilo kakve higijenske aktivnosti u kupaoni.

Sljedeći dan provodimo u aklimatizaciji za uspon i opskrbljivanju bananama, ananasima i ostalim voćem ovog podneblja. Stanovništvo se polako navikava na našu prisutnost i uzvicima "White man" nas pozdravljaju, te nude svoju robu na prodaju. Obaveznim cjenkanjem cijena robe se spušta i za preko 80%. Kupujemo i veće količine flaširane vode, jer na samom usponu postoji jedan izvor, i to na samom početku. Flaširanu vodu treba prije kupovine dobro pregledati, jer lokalci znaju u nju puniti vodu iz obližnjih potoka, što za nas nije probavljivo. Kikiriki na tržnici, iako izgleda primamljivo, ne želite jesti. Razlog je vrlo jednostavan: kikiriki se iz ljuske čisti na vrlo neobičan način. Žene ga stave u usta i onda izvade "korisni" dio, a ostatak pljunu. Uglavnom, ako pazite gdje i kako jedete, nema problema, eksperimentima ovdje nije mjesto jer vas mogu očekivati silni probavni problemi.

Glasovi u džungli
Dan uspona počinjemo laganim doručkom i vozilima se prebacujemo do zatvoreničke farme, gdje policija kontrolira sve koji kreću na brdo. Početna visina je 1.090m. Nakon slikanja sa organima reda krećemo kroz plantaže banana, te slonovsku travu i bambus prema prvoj kući. Laganim korakom prolazimo kroz najljepši dio cijelog uspona. Puna dva sata hoda se kroz pravu džunglu, a zvukovi koje čovjek čuje stvaraju posebni ugođaj.

{mosgallery}Dolaskom na prvu kuću na 1.870 m  treba se dobro odmoriti, jer pred nama je jedan od najtežih dijelova cjelokupnog uspona. Izlaskom iz granice lišća na 2.000 m ukazuje se pred nama tzv. zid, 860 m visinskog uspona bez serpentina (direktno). Pred sam kraj zida vidi se poznato osamljeno drvo do kojeg ima dva sata hoda. Vegetacija je sve slabija i ostaci lave i vulkanskog pepela polako zamjenjuju travu. Nakon osam sati hoda stižemo do druge kuće koja je na 2.780 m, gdje ćemo i prenoćiti. Limena kuća sa par dasaka i nešto slame poslužila je za spavanje (naša planinarska skloništa su Hilton prema ovome). Tko je spavao, spavao je (čitaj hrkao). Ja nisam bio taj i jedva sam čekao znak za polazak.

Na završni uspon krećemo u pet sati ujutro, još po mraku, kako bi izbjegli jako sunce. Crna lava i kamenje seže unedogled, a penjanje do treće kuće (limenka u kojoj osim slame i par dasaka nema ništa kako bi se stekao dojam da se radi o nekom planinarskom domu) na 3.740m traje skoro četiri sata. Ovdje radimo zadnji odmor i ostavljamo dio stvari, da ne vučemo natrpane ruksake na vrh. Uspon do vrha traje još nešto manje od jednog sata po predjelu koji nalikuje na mjesečevu površinu. Vegetacije više nema, samo je crna lava oko nas.

{mosgallery}Evo nas na vrhu!
Što se više bližimo vrhu, vjetar je sve jači, te na samom vrhu upravo nosi sve što se ostavi bez kontrole. Vrh - 4.070 m (4.095 m). Osjećaj umora zamjenjuju sreća i fotografiranje na vrhu. Svi smo stigli na vrh, čak ni glavobolje, niti veliki bolovi u leđima nekih članova nisu pokolebali volju za osvajanje vrha. Na vrhu se vijori hrvatska trobojnica, a vidik puca na okolna brda i Nigeriju. Nažalost, zbog oblaka, u nizini se ne vidi Atlantski ocean.

Nas nekolicina  još se popela na susjedni krater koji je zadnji put bio aktivan 1975. godine. Njegov susjed, mali Mt. Cameroon, proradio je prošle godine u ožujku, te je lava putovala punih 60 km, da bi se zaustavila samo 100 m od obale oceana.

Svi iskusni planinari znaju da usponom na vrh dan nije završen, te da slijedi i silazak koji u nekim slučajevima može biti i teži od uspona. Vraćamo se kroz "mjesečev krajolik" i uzimamo stvari na trećoj kući za silazak. Zbog velike strmine dobro su nam došli teleskopski štapovi, jer spuštanje po vulkanskom kamenju bilo je više nego teško. Uz nekoliko padova, crni od pepela prolazimo i najtežu dionicu, "zid", te ulazimo u granicu lišća. Lijepo je opet imati zemlju pod nogama, i sad se već lakše hoda.

{mosgallery}Bliski susret s majmunima
Uz put smo iznenadili i manji čopor majmuna koji se razbježao s našim dolaskom. Džungla je u sumrak bila sve glasnija i pravi je užitak bio opet čuti sve te glasove (moglo bi se tako reći, a moglo bi se reći i: "tko zna šta će izletiti iz džungle i pojesti nas u trenu"). Dolaskom na prvu kuću grupa se razdvaja. Dio odmornijih kreće dalje do smještaja, te osigurava prijevoz za zadnju dionicu po cesti, dok su ostali uzeli malo duži odmor. Zadnji dio do zatvoreničke farme hodao se po mraku, te su samo mjesečina i naše baterije obasjavali  tanki put kroz lijane i bujnu vegetaciju.

Nakon skoro 15 sati hoda konačno stižemo u hotel i utrčavamo ravno za šank. Čak je i Ivana iskapila bocu pive u trenu. Eh, to je bila najbolja piva u životu, a i žena mog života, kako se kasnije uspostavilo. Pomalo umorni, zamazani i žedni, ali zadovoljni zbog uspona i činjenice da nije bilo ozbiljnijih povreda osim nekoliko žuljeva, krećemo na zasluženi odmor.

Dan nakon uspona koristimo za regeneraciju i odlazak na kupanje u Atlantskom oceanu. Voda je topla, tako da provodimo sate u namakanju umornih mišića. Pogled u oblacima zavijen Mt. Cameroon ispunjava nas zadovoljstvom. Ostatak dana proveli smo u razgledavanju grada Limbea u kojem se nalazi prekrasni botanički vrt, a koji na našu žalost zbog zimskog perioda nije u punom cvatu, ali cvijeće koje nalazimo po okolnim vrtovima stvarno je impresivno.

Uz nas su u smještaju i utramaratonci iz Njemačke, Belgije, Francuske i Rusije. Njih tek čeka uspon na vrh, i to cijeli u jednom danu. Natjecatelji trče u tri konkurencije: pojedinačno muški, pojedinačno žene i štafete.

{mosgallery}Spektakularna trka
Sama trka kreće sa Molyko stadiona u centru mjesta Buea, koje se nalazi na 750 metara nadmorske visine. Trka zatim kreće 7 kilometara po asfaltu do takozvane zarobljeničke farme. Na toj točki (1.090 metara nadmorske visine) trkači napuštaju tvrdu podlogu i kreću se uskom stazom kroz polja banana i džunglu. Dolaskom do 1.895 metara nadmorske visine i prvog skloništa, štafetni natjecatelji predaju izmjenu drugom trkaču, a ostali nastavljaju kroz džunglu.

Na 2.000 metara iznad mora prestaje šumski predio i dolazi se u otvoreni dio. To je ujedno i najstrmija točka, "zid", kojeg smo spomenuli u našem usponu. Punih 860 metara kroz ostatke lave ravno uzbrdo. Rijetki su oni koji mogu ovo istrčati, ali ih ima. Nakon zida, na 2.860 metara visine nalazi se mala koliba u kojoj je prespavao noć treći trkač štafete. Staza ovaj put ide kroz potpuno otvorene predjele, a od bilja prevladava razna trava i suho cvijeće. Sljedećih pet kilometara staza se diže relativno ravnomjerno do 3.740 metara. Predio oko natjecatelja postaje potpuno pust, a jedini trag civilizacije je sklonište na toj visini. Od ove točke do vrha je još malo, i samo 355 metara uspona.

{mosgallery}Na samom vrhu i na svim skloništima nalazi se kontrola trkača. Svakom natjecatelju se na rukav majice prikači komad tkanine kao dokaz prolaska svih točaka. Slijedi povratak istom stazom koji je po mnogima još teži, jer ostaci lave koji su kao kuglageri na stazi u svakom trenutku mogu čovjeka izbaciti iz ravnoteže. Treći trkač štafete prolazi sam cijeli povratak, sve do prvog skloništa na 1.895 metara, gdje ga čekaju prva dva trkača te nastavljaju put prema cilju.

Maraton istrčali u sandalama za vodu!
Na dan trke prvi natjecatelji stigli su u cilj nakon pet i pol sati, a da stvar bude još zanimljivija, prvi je došao pojedinačni trkač koji je dužinu maratona (42.195m) sa 3.345 metara uspona prošao brže od štafeta. Prvi bijeli trkači stigli su više od pola sata kasnije.

{mosgallery}Od nekoliko stotina domaćih natjecatelja i natjecatelja iz susjednih afričkih zemalja rijetki su imali na nogama tenisice za trčanje. Dobar dio trčao je u plastičnim sandalama za vodu!!! Vjerujem da bi više od polovica ovih trkača u Europi na atletski trkama imala što za pokazati.
Pobjednik ove trke je nacionalni heroj u Kamerunu, a na samom ulazu u stadion dočekalo ga je više od 100.000 ljudi, koji su došli iz cijelog Kameruna samo radi ove trke.

Našu malu ekspediciju završavamo povratkom u grad Dualu, te spremanjem za let prema Europi. Zadnje sate u Africi iskoristili smo za kupovanje suvenira. Let za Europu protječe mirno, a pogled na pustinju traje puna tri sata. Prekrasan zalazak sunca ispratio nas je iz Afrike, uz želju da ponovimo ovu avanturu još koji put.
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.