Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Uspon na Pik Lenin
(Rejting 5.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Matej Gjurković   
Utorak, 12 Rujan 2017 13:05

 

Svi ljudi imaju nešto što ih pokreće u životu. S vremenom sam utvrdio i potvrdio da su moji pokretači znatiželja i želja za znanjem i novim iskustvima. 

Kad je Srđan, kolega iz generacije visokogorskog tečaja, krajem prošle godine došao s idejom da se ide na Pik Lenin (7134 m) nisam puno razmišljao o tome kako želim provesti ovo ljeto. Ima li boljih izazova za moje "pokretače"?

Od kada sam bio klinac pa dosad sam uživao u čitanju knjiga o usponima na najviše planine svijeta i pitao se kako je gore u svijetu trajnog snijega i leda, na hladnoćama i rijetkom zraku, a sad mi se pružila prilika da to i sam donekle iskusim. Iako sam prije manje od dvije godine ušao u visokogorstvo i alpinizam, relativno intenzivnim bavljenjem tim aktivnostima sam došao na razinu znanja i sposobnosti da se uspon na sedamtisućnjak činio kao sljedeća logična stepenica.

Pik Lenin se nalazi na granici Kirgistana i Tadžikistana u gorskom lancu Trans-Alay koji povezuje Pamir s gorjem Tian Shan čineći ga jednim od najsjevernijih planina svijeta te visine i idealan je izbor za prvi sedamtisućnjak jer nema velikih tehničkih poteškoća i zbog toga što postoji izvrsna logistika zbog relativne pristupačnosti civilizaciji. Istovremeno je jedan od najjeftinijih vrhova jer u Kirgistanu nema dozvola za uspone, a samim time ni njihovog plaćanja. 

Jedina prava alternativa, još lakši i pristupačniji Muztagh Ata (7509 m) u Kini, je postao mnogo skuplji zbog privatnog koncesionara koji naplaćuje relativno skupe dozvole. 
Jedan od najlakših ne znači da je lagan. Iako je postotak kisika u zraku uvijek jednak zbog manjeg tlaka na velikim visinama efektivno kisika ima samo 40% od onog na što smo navikli. Normalna ruta uspona vodi sjevernom stranom Lenina preko ledenjačkih pukotina i traverzira ispod 2 km snijega sa seracima koji vise nad glavom i prijete da će pasti u svakom trenutku. Lavine su u slučaju padalina jednaka opasnost jer teren upravo idealan za njihovo pokretanje. 
 
 
Negdje sam naišao na podatak da je uspješnost uspona samo oko 8%. Zvuči nestvarno nisko ali kad smo vidjeli kakvi sve dolaze tamo, s kakvim znanjem i opremom ne bih se čudio da je to stvarno i istina. 
Dok sam tražio informacije nisam mogao naći puno izvještaja o nesrećama. Saznao sam kasnije da ih imaju svake godine nekoliko desetaka i da ima dosta poginulih kad je loše vrijeme. Pošto nemam načina da provjerim brojke mogu samo spomenuti one koje sam čuo od njih, a to je da zna biti po desetak žrtava.

Mnogi ne znaju no Pik Lenin je ujedno poprište najveće nesreće u povijesti planinarstva kad je na petak 13.7.1990. ogromni serak pao usred potresa i pokrio cijeli kamp 2 uzevši sa sobom 43 žrtve koje su umirale još satima (https://goo.gl/W8NWic). Nije to bila jedina nesreća. 

1974. godine je sovjetski ženski tim imao naum traverzirati Pik Lenin i time pokazati da žene mogu uspjeti u zahtjevnim usponima bez pomoći muškaraca (https://goo.gl/WpiZBt). Nažalost, naum nije uspio i sve članice su umrle od smrzavanja. 
Bilo još bizarnih nesreća poput sovjetskog pokusa sedamdesetima u kojem se pokušalo vidjeti mogu li se neaklimatizirani padobranci spustiti na vrh i sići prije nego ih dohvate posljedice visinske bolesti. Pokazalo se da većinom nisu mogli. Još bizarnije od toga je da su taj pokus ponovili 2003-4. godine kad je uz pomoć boca s kisikom i ipak generalno daleko boljem opremom pothvat uspio.

Odabir tehnički nezahtjevnog vrha je omogućio da nas bude više u timu, da se smanji zahtjevnost logistike, a samim time i cijena uspona, a opet da mogu iskusiti kako će mi se tijelo i um ponašati na toj visini, kako je živjeti u šatoru kroz duži period i sve ostale komponente koje visokogorski usponi nose sa sobom.

To je nešto što se u Alpama, koliko god lijepe bile, ne može doživjeti. 
Planine preko 7000 m se nalaze isključivo na jednom kontinentu - Aziji. Pošto sam tek počeo s dugim putovanjima u Nepalu prošle godine, i taj aspekt mi je bio jako privlačan. Znao sam nešto malo o Kirgistanu, o ljepoti prirode i glasu koji ga prati da je Švicarska srednje Azije ali knjiško znanje je često drugačije od onog koje se iskusi iz prve ruke. Stoga sam isplanirao nakon uspona ostati još tri tjedna i oporaviti se putujući uokolo.
 
 

Još početkom ove godine je cijela priča bila dosta u magli. Zainteresirani su dolazili i odlazili iz priče. Neke sam znao, neke nisam. Kako je odabir partnera jedan od najbitnijih faktora kod svakog uspona, pogotovo tako dugotrajnog, zapravo sam računao samo na one za koje sam bio siguran da smo dovoljno kompatibilni odnosno za one za koje znam da će biti spremni, što fizički što psihički, i da imaju dovoljno znanja. Isprva su to bili Aco i Neven koji je čak imao i želju spustiti se snowboardom s vrha što bi mu možda i uspjelo da nije odlučio istražiti kako izgleda bolnica u Jesenicama i krpanje noge nakon bliskog susreta s drvetom. 

Konačna odluka da se ide je zapravo došla kupovinom avionskih karata i novih visinskih gojzerica negdje početkom 2. mj, a nakon toga su mjeseci brzo prolazili. Posvetio sam se nekim drugim stvarima i problemima i zadnja stvar na pameti mi je bio Pik Lenin. Čak mi je i forma krajem 6. mj. došla na najniže grane u zadnjih 5 godina (Puntijarka iznad 40 min) iako sam znao iz iskustva da mi treba vrlo malo da je podignem na dovoljnu razinu za ovakav izazov. Tako je nekako i bilo kad sam prihvatio Acinu ponudu da odradim nekoliko visokogorskih uspona na početku srpnja u Alpama. 
Ta odluka se je na kraju pokazala ključnom jer sam te uspone iskoristio i za povećanje kondicije osim za aklimatizaciju koja je bila primarna. 

Lavovski posao u vezi logistike su u međuvremenu odradili Aco u pregovorima s agencijama koji je uspio na kraju postići više nego solidnu cijenu u odnosu na početnu i Ozren koji nam je uspio srediti članstvo u talijanskom alpinističkom klubu radi osiguranja za ekspediciju nakon što smo mjesec dana ranije shvatili da je austrijski alpinistički klub kojeg smo svi članovi drastično povećao cijenu svog osiguranja. Naime, skoro svi jači alpinistički klubovi osiguravaju svoje članove samo do 6000 m. Preko toga premije značajno rastu što također ukazuje na dodatni rizik takvih uspona.

Tu negdje se iskompletirala i ekipa, a uz mene su išli Maja, Ozren, Ivan, Marko, Srđan, Aco i jedini Slovenac među nama Roman jer kakav je to uspon bez barem jednog susjeda.

Zadnjih tjedan dana prije polaska mi je bilo posebno dinamično. Uz nabavku zadnjih komada opreme, spremanja i svega ostalog vezanog uz predstojeći put od mjesec i pol, morao sam još i sakupljati dokumentaciju za upis na postdiplomski, tragati za zaboravljenim diplomama i odrađivati slične nemile aktivnosti. 

Radi svega toga mi je polazak prema Kirgistanu došao kao olakšanje i tek sam tada dobio pravi osjećaj da svi ti planovi polako postaju stvarnost. 20.7. smo Turkish Airlinesom poletjeli za glavni grad Kirgistana Bishkek uz usputnu stanicu u Istanbulu gdje srećom nismo imali preveliku pauzu. Taman toliku da se sretnemo s posljednjom članicom našeg 8-članog tima Majom. 
Avionske karte smo uglavnom plaćali oko 400 Eur iako se ponekad iz Sarajeva daju naći i po jeftinijoj cijeni, čak i do 250 Eur, no za to treba ipak bukirati let nešto ranije nego što smo mi. Ograničenje prtljage na 30 kg je dobro došlo jer smo uglavnom svi imali dosta opreme. U mojem je slučaju to bilo 23+8 kg.
 
U zračnoj luci Manas International izvan Bishkeka nas je dočekao predstavnik agencije Central Asia Travel i kombijem prebacio do grada i više nego solidnog hotela. Kad smo preko Interneta istraživali i kontaktirali agencije dvije su se istaknule kao vodeće - Central Asia Travel i Ak-Sai. 
Kasnije će se pokazati da su upravo one i najorganiziranije i najzaposlenije ali i da nisu jedini izbor. 
Nakon neprospavane noći u avionu smo još i zakasnili na doručak što nas nije spriječilo da odemo u cjelodnevni obilazak grada. S Majom i Ozrenom sam se vrlo brzo skompao pa smo više manje cijeli dan klepetali o svemu i svačemu zatvarajući usta jedino da bismo ubacili štogod fine lokalne hrane i manje finih lokalnih pića. To što su manje fina nije nas toliko smetalo s obzirom na to da je temperatura bila u visokim tridesetima. 
Tako visoka temperatura ipak ne pada toliko teško kao u Zagrebu jer je vlaga u zraku relativno niska pa je sve nekako puno ugodnije. 
Bishkek me je ugodno iznenadio. Grad je nešto veći od Zagreba, pun je zelenila, parkova, velikih socijalističkih zgrada, a s druge strane kad se malo odmakne od centra izgleda kao malo bolja verzija Nepala, uz prašnjave "ceste", građevine sumnjive kvalitete i prometni kaos. 
Ono što mi je odmah upalo u oči je vozni park, odnosno brojnost skupih vozila poput raznih Lexusa koji su u totalnom neskladu s okolinom i standardom jer su cijene svega, a pogotovo hrane, više nego povoljne u odnosu na Hrvatsku. 
Bishkek je glavni grad Kirgistana, zemlje četiri puta veće od Hrvatske s tek nešto više stanovnika, 5.7 milijuna, od kojih su većina etnički Kirgizi, a u manjoj mjeri Uzbeci i Rusi. 
Zemlja je okružena Kinom s istoka, Kazahstanom sa sjevera, Tadžikistanom s juga i Uzbekistanom sa zapada. 
Ime zapravo dolazi od broja 40 koji označava broj plemena koje je njihov prvi vladar Manas ujedinio u borbi protiv Ujgura. Većina stanovnika su islamske vjere. Oni na jugu, gdje se nalazi i Lenin, su nešto veći vjernici od ovih sa sjevera. Tamo je općenito i manje Rusa pa smo znali biti jedini bijelci u gradu. 
Glavni jezici su kirgijski i ruski, a pismo ćirilica. Kako engleski govori jako mali broj ljudi sporazumijevanje je ponekad problematično i često završi na kombinaciji hrvatskog, ruskog i znakovnog jezika. Dodatna mi je otegotna okolnost bila ta što nisam učio ćirilicu u školi pa sam isprva slovkao čitajući znakove u maniri profesionalnog nogometaša. 
To se očito toliko dojmilo Maji i Ozrenu da su mi na kraju poklonili bojanku za učenje ćirilice i ruskog jezika.

Sljedeći dan smo proveli skoro cijeli na putu. Prvo nas je čekao let do Osha, drugog najvećeg grada, a onda nakon kratkog predaha i doručka u agencijskom smještaju i zadnje nabavke potrepština put do baznog logora Pik Lenina udaljenog 135 km. 

Iz nedojmljivog Osha koji nam je tada nalikovao na malo veće selo vozili smo se kroz lijepe krajolike u sve veće visine dok nismo prešli preko jednih od najviših prijevoja u cijelom Kirgistanu (3600 m). Pamirskom autocestom (M-41) su Sovjeti dopremali trupe i oružje u Afganistan ali se njome prometuje od davnih dana i puta svile jer ne postoji mnogo prirodnih prolazaka kroz visoke planine središnje Azije. 
U posljednje vrijeme je pamirska autocesta popularna među touring biciklistima i krijumčarima droge iz Tadžikistana. Pitam se je li netko iskombinirao te dvije aktivnosti?

Da bi se prešao zadnji komad puta u jednom trenutku se skrene s autoceste pa se zadnjih dva sata vozi preko pustopoljina tragovima off-road vozila, a u slučaju kakvih oborina ili jačeg otapanja ledenjaka uzrokovanim toplijim vremenom i preko malih rječica. 

Brežuljkastu stepu koja prelazi u planinske visove nastanjuju rijetki nomadi čije jurte, nomadske šatore od kože, platna, a danas i najlona, okružuje njihovo najveće blago - stoka, koje ima u izobilju. Najviše je konja, a ima i ovaca, koza i krava.

Bazni logori se nalaze na visini od oko 3600 m na zelenom platou okruženom planinskim rijekama i vrhovima koji sežu skoro do 5000 m s pogledom prema Lenjinovom i Oktobarskom vrhu. Razvikanije agencije sebi zauzmu najbolja mjesta, a ostali se poredaju između njih i nude nešto slabiju uslugu i komfor za manje novaca. 

Naša je sukladno reputaciji imala odličnu lokaciju, najbližu putu za kamp 1 (c1 u daljnjem tekstu) na tzv. Lukovoj poljani koja je ime dobila po divljem luku koji se da namirisati dok se hoda prema c1.

Bazni logor se je sastojao od nekoliko jurti u kojima su se smjestile blagovaonica, kuhinja, spremište, banja (ruska kupelj sa saunom), sanitarnog čvora (tri čučavca) i umivaonicima te 30-ak komfornih Red Foxovih šatora za po dvije osobe opremljenih utičnicama za struju, svjetiljkama i udobnim krevetima na solidnoj podlozi od laminata i betona. U tako raskošnim šatorima nam nisu trebale ni vreće za spavanje. 

Čovjek ih posebno počne cijeniti nakon što se vrati s viših kampova.

S agencijom smo dogovorili smještaj u šatorima uz tri obroka na dan u baznom logoru i c1, korištenje visinskih šatora koji su nas dočekali predinstalirani i najam opreme poput radioprijemnika, podloga, kuhala, plina za kuhanje i paketa visinske hrane. Zapravo smo uzeli više manje sve njihove usluge osim vodiča jer smo procijenili da nam nije potreban. Na kraju je cijena uz prijevoz do i od baznog logora do Osha, avion do Bishkeka i noćenja u Bishkeku (2) i Oshu (1) bila oko 1200 USD za tih 23 planirana dana. 

 
 
 
Bilo je onih koji su se odlučili za jeftinije varijante pa su kampirali u svojim šatorima i kuhali si svoju hranu. Po meni je to opcija jedino ako se ide solo ili u paru koji si jako dobro odgovara, pogotovo na višim kampovima gdje može doći do situacija da u nekom trenutku zatreba šator u više od jednog kampa.
Zanimljivo je kako postoje manji kampovi uz ove najveće od Central Asia Travela i Ak-Saija koji nude sličnu, nešto lošiju, uslugu po daleko nižim cijenama. Problem je doći do takvih informacija preko Interneta pa se većina stranaca orijentira na najrazvikanije, a u manjim kampovima se većinom viđa ljude iz okolnih zemalja i Rusije koji vjerojatno nisu ni prvi put tamo.

Iako smo većinom došli dobro aklimatizirani zbog uspona u Alpama prvih nekoliko dana smo radili uspone na obližnje vrhove po principu "penji visoko, spavaj nisko". 

Marko i Ivan su od početka imali drugačije planove od ostatka grupe pa su obično išli istraživati puteve prema višim kampovima u sklopu aklimatizacije. Mi ostali smo pokušali doći na što veću visinu uz što manji utrošak energije tako da smo prvi dan došli do 4075 m pod obližnji vrh po ledenoj kišici koja je više manje cijelo vrijeme padala. 
Pristup do vrha je prelijep jer vodi brežuljkastom stazom preko mosta na vrlo brzoj rijeci koja izvire iznad na ledenjaku i dalje po grebenu s kojeg puca pogled na okolicu, s jedne strane do daleke "autoceste" preko mnoštva planinskih jezera, stada stoke, a s druge do bijelih vrhova.

Drugi dan smo krenuli prema vrhu Petrovski koji je otprilike visine Mt. Blanca no s idejom da dođemo samo do pojasa snijega i leda da si smanjimo utrošak energije, izbjegnemo penjanje s derezama i cepinima i da ih uostalom ne moramo ni nositi. 

Puteljak do grebena koji vodi na vrh skriva i poneko iznenađenje poput grobnih mjesta ženske ekspedicije iz 70-ih. Išli smo nešto duljim putem nego što je direktni grebenski pa smo imali po prvi put priliku sresti i nomada koji nas je nagovarao da se slikamo na njegovom konju. 
Djedica sjedi po cijele dane dok mu stoka pase uokolo i sve što razbija monotoniju dobro dođe. Nakon dodatnih sat vremena smo došli do snijega na kojih 4300 m te proveli podulje vrijeme sjedeći gore. 
Povratak je bio ekspresan po strmom siparu koji vodi direktno do platoa na kojemu je logor.
 
 

Kratki izleti u visine su nam ostavljali puno vremena tijekom dana. 

Raspored se u principu vrti oko glavnih događaja dana - objeda! Agencija se dosta hvali kvalitetom hrane. I iako je to ispao slučaj na višem kampu 1, u baznom logoru smo često ostajali nezadovoljni količinom i raznovrsnošću obroka. 
Nedostatak u količini glavnog obroka smo zato nadoknađivali sve prisutnom Nutellom koju su iz nekog razloga davali u neograničenim količinama. Izračunao sam da sam pojeo nekih 7000 kcal samo u Nutelli. Na kraju sam ju trpao u doslovno sve, pa i u kavu. Pa ti ne daj malo više riže! 
Dobro je bilo to što je bilo dosta povrća i voća. Loše je bilo to što je bilo dosta povrća i voća. 
Kako to često biva s dalekim putovanjima, flora i fauna i lokalnoj vodi, povrću i voću, zna imati za posljedicu češće posjete WC-u. Ipak, jako je teško odbiti sve ono što nije kuhano jer bi tek onda ostali gladni. A obično je to bio i najfiniji dio obroka. Kruh je recimo uvijek bio tri dana star. 
Ne bih se čudio, s obzirom na njihovu ponekad vrlo čudnu logiku, da im je jednom ostalo viška pa sad svaki dan peku svježi, a donose onaj stari.

Ostatak vremena smo najviše kratili razgovorima o svemu i svačemu. S Ozrenom i Majom s kojima sam najviše komunicirao to barem nije bilo problem postići. 

Dobar potez mi je bio i taj što sam ponio Kindle s mnoštvom knjiga. Ispočetka sam čitao ozbiljnu stručnu literaturu, a kasnije kako je dolazilo do zamora mozga na većim visinama prebacio sam se na lakše štivo (preporuka za Sapiens: A Brief History of Humankind). 
Kad je i to postalo prezahtjevno dobro je došla glazba na mobitelu.

Komunikacije iz baznog logora prema svijetu su otežane. Kupljenu SIM karticu sam isprobao staviti u svoj stari iPhone tek u baznom logoru jer nisam stigao prije i onda sam shvatio da svi njihovi operateri nisu na Appleovom popisu dozvoljenih pa sam se povremeno kačio na Acin mobitel preko WiFi-ja. S obzirom na to da se jedva ponekad hvata Edge signal trebalo nam je po sat vremena za slanje par poruka. Ali vrijedi kad znaš koliko to znači onih par ljudi koji te čak i žele čuti! 

Tek na c1 se može kupiti pristup satelitskom Internetu po cijeni od 20 USD za 500 MB. Obično smo uzeli samo jedan račun i naizmjence se spajali na njega.
 
 

Od baznog logora do c1 na 4450 m ima kojih 13 km i preko 1000 m uspona što i ne bi bio toliki problem da nismo nosili 20-25 kg na leđima. Ostatak opreme smo poslali konjima ali smo dobro birali koliko će te opreme biti s obzirom na cijenu od 3 USD/kg. Gojzerice, dereze, cepin, podloga, vreća za spavanje, lijekovi, hrana, plinske boce, kuhala i posuđe - sve je to dosta teško samo po sebi, a ja sam dodatno imao nesreću što me je opet uhvatila Montezumina osveta. 

Aktivni ugljen kojeg sam uzeo nije pomogao pa me sve to dosta iscrpilo, a onda sam još i po putu imao dogodovštine sve dok nisam uzeo spasonosni Majin Seldiar koji je od tad ostao u mojem vlasništvu. 
Na kraju mi je to ispao jedan od tri najteža dana na cijeloj ekspediciji. Tih pet sati muke i očajnog umora bili su nalik na završetak ultra utrka. Maja i Aco su se pritom iskazali strpljivošću i kolegijalnošću.

Unatoč tegobama staza je prekrasna. Prvo prelazi preko zelenih livada nastanjenih sviscima, a nakon toga se penje na greben od kojeg puca prekrasan pogled na ogromne ledenjake koji vode do vrhova. 

Na dva mjesta se prelaze planinske rijeke od kojih je jedna posebno nezgodna jer je razina vode ujutro takva da se može, doduše jedva, preskočiti po kamenju koje viri iz nje, ali kasnije tijekom dana nabuja zbog otapanja ledenjaka i snijega i onda je često najbolji potez prihvatiti ponudu lokalaca da te prevezu preko rijeke na konjima. 
Kako su to zapravo njihovi taksisti onda se može očekivati i sličan pristup klijentima. Recimo samo da su ovi njihov Radio Taxi. Jedino što su konji u nešto malo boljem stanju nego prastare Mečke E klase, a nisam vidio ni da nose šah.

Zadnji kilometar do c1 je prelazak preko ledenjaka, relativno bezopasnog iako i na njemu ponekad treba biti pažljiv, pogotovo kad se počne otapati u popodnevnim satima jer tada nastaje mnogo malih potočića koje treba preskočiti.

 

Naš kamp 1 je imao daleko najbolji položaj od svih jer se nalazi na izdignutoj moreni na sredini ledenjaka i na početku staze za daljnji uspon. Sastoji se od dvije jurte koje služe kao kuhinja i blagovaonica i 20-ak šatora za smještaj klijenata i osoblja. Dobili smo šatore u prvom redu do mor.., ledenjaka pa smo imali predivan pogled na planinu iz ležećeg položaja. Savršeno za "hrenovka" fotke, samo što je ovo više izgledalo na "krvavica" fotke. 

Za razliku od baznog logora u kojem nam se ekipa nije previše svidjela ovdje smo se osjećali kao doma. 
Osim genijalnog kuhara Islama koji radi čudesa od ograničenog izbora namirnica, uz samozatajnog doktora tu su bili i dvoje studenata - Nikita i Nastja. 
Nikita radi kao upravitelj kampa i koordinira sve akcije na višim logorima i pritom obavlja odličan posao. Služi kao dobar primjer svima da godine ponekad stvarno nisu bitne, već prvenstveno sposobnost. Nekoliko puta na dan smo mu se morali javljati Motorolom i izvijestiti kakvo je trenutno stanje i kakvi su nam planovi. Osjećali smo se da se možemo u njega pouzdati u slučaju nužde i da će brzo organizirati pomoć.
Mlada Nastja s druge strane svojim efikasnim radom oko posluživanja ne unosi nemir kao njezini kolege iz baznog logora, a i iskren osmijeh i dobrodošlica puno znače kad se čovjek vrati s visina. Nakon nekog vremena mi je rekla da ju jako podsjećam na nekog glumca iz Twilight sage. Nisam baš siguran kakav sam točno to dojam ostavio jer je navodno lik među glavnim negativcima.

Visina od 4450 m je već poprilično solidna i treba se na nju dobro naviknuti. Stoga smo tu isplanirali ostati tri noći. Prvi dan smo iskoristili za kreativne radionice na temu "što se sve da improvizirati duct tapeom" pa smo si izradili štitnike za noseve nakon kojim smo izgledali kao neka čudna sekta koja se priprema za Helloween, a ja sam dodatno uspio od laganih trkačkih iskreirati četverozonske štapove. 

Tek smo drugi dan otišli na obližnji greben na aklimatizacijski uspon do 4975 m gdje nas je opet zaustavio snijeg i led. Od gore su pucali prekrasni pogledi na okolicu, cijelo sjeverno lice Lenina, ledenjak podno njega kao i na sve druge kampove i vrhove u okolici. Na pristupu se prelazi preko mini Jakuševca koji je vjerojatno nastao od ostataka bivših kampova.
 
 

Ekološku svijest lokalci moraju još malo razviti iako se neki i trude. WC je napravljen na ledenjačkoj pukotini tako da su izgradili drvene boksove s otvorom nad pukotinom. Prvi put kad sam došao oba WC-a su bila zauzeta pa sam zaključio da ću se popišati odmah pored da nije baš po putu. Zakoračio sam i tek sam kad mi je noga dotakla pod shvatio da su ovi biseri samo stavili tanki lim pored kućica i prekrili ga šljunkom. Umalo sam poginuo svršivši karijeru u jedno 6-7 m dubokoj pukotini punoj izmeta i urina. 

To bi baš bio kraj u stilu kakvog svi koji me malo bolje poznaju očekuju za mene!

U c1 smo upoznali više ljudi i saznali njihove priče. Većina ih je bila zanimljiva i pametna ali bilo je i budala. Posebno mi je u sjećanju ostao lik koji je izgledao kao da je preživio istočni front, sav u zavojima i sa crnim prstima koje su mu sigurno nakon toga odsjekli. Vidjeli smo ga taman kad je žicao cigarete jer je planirao sutra opet na uspon?!

Slična priča je i s mrtvacem kojeg su spustili netom prije nego smo stigli u c1. Pametnjaković je odlučio da je bolji od drugih i preskočio c2 da bi spavao odmah na c3. Vjerojatno je dobio moždani edem i preminuo. Zakopali su ga u snijeg na c3 dok se vrijeme nije proljepšalo toliko da ga mogu otkopati i spustiti do c1 i dalje transportirati do baznog logora.
Najviše stranaca je dolazilo iz Španjolske, Njemačke, UK-a i zemalja iz srednje i istočne Europe poput Čeha i Poljaka. Nekako sam na kraju najviše pričao s Kanađaninom koji radi u Kini te Čehom koji sljedeće godine planira uspon na Mt. Vinson na Antartici, a kojemu je na kraju kao i jednom norveškom profesoru ovo ispao drugi neuspješni pokušaj. Uopće ne sumnjam da će se obojica vratiti i po treći put.

Smjer uspona prema c2 prvo prelazi ledenjak u duljini od skoro 1.5-2 km manje-više po ravnom, a nakon toga kreće uspon po nagibima do 35 stupnjeva do visine od kojih 5000 m gdje se staza izravnava i traverzira po sredini sjevernog lica Lenina sve do kampa 2. 

Cijelo vrijeme treba biti jako oprezan radi ledenjačkih pukotina. Srećom toliko ljudi prolazi da je staza vrlo utabana ako nije napao novi snijeg pa nema problema oko orijentacije i traženja puta pa je ipak relativno sigurna. Gore smo krenuli u dvije naveze od po četvero. 
Nažalost, na aklimatizacijskom usponu pri dolasku u c2 smo dobili informaciju da je Srđan odustao zbog zdravstvenih problema. Dugo nismo mogli dobiti informaciju što se točno dogodilo, a na kraju je ispalo da je situacija imala jedan od najgorih ishoda - Srđan je dobio srčani udar. Srećom se je vratio u Zagreb prije nego što se je sve još dodatno zakompliciralo pa je barem dobio dobru njegu u našoj bolnici.
Nažalost, epilog kaže da će mu to biti zadnji takav uspon u životu jer je ostao bez trećine kapaciteta srca.

Druga velika objektivna opasnost je ona od lavina. Pogodili smo relativno dobro vrijeme pa je prije napadali snijeg već odradio svoje. Tjedan dana prije nego smo došli gore dogodila se i najveća lavina ove godine koja je pokupila grupu Nijemaca (https://goo.gl/7Lxr6p). Imali su ludu sreću te nitko nije poginuo po principu "više sreće nego pameti".

Treća opasnost je vezana na priču oko lavina. Traversa se zapravo zove Skovoroda, odnosno na engleskom "Try Frying Pan" iliti na hrvatskom - tavica. 
Ogromni zidovi snijega i leda sa svih strana odbijaju 80% sunčevog zračenja na nesretnike koji se nalaze na stazi poslije 8 ujutro i koji moraju trpjeti temperature i do preko 40 stupnjeva. 
Za prethodno spomenutu lavinu su nam rekli da se dogodila u ranim popodnevnim satima upravo radi tog efekta. Sve to govori da se mora iz c1 krenuti vrlo rano ujutro što ovi Nijemci očito nisu napravili. Nisu jedini takvi. Štoviše, svaki dan je hrpetina ljudi išla gore-dolje u podnevnim satima. 
Na kraju smo oba puta krenuli oko 4 radi doručka koji je bio poslije 3 ujutro što je također bilo granično jer smo zbog raznih razloga zakasnili kojih pola sata u kojima smo itekako osjetili efekt tavice.
 
 

Kamp 2 se danas nalazi malo dalje od onog nesretnog iz 1990., bliže stijenama pod vrhom "30 godina uzbečkog SSSR-a". Agencije rano zauzmu bolja mjesta na šljunku pored ledenjaka na višem dijelu kampa, koliko-toliko izravnaju teren i naprave platforme na koje postave svoje šatore, a ostatku ekipe ostane niži dio kampa smješten praktički na ledenjaku gdje treba biti na izrazitom oprezu. 

Saznao je to i jedan Nijemac koji je, maknuvši se par koraka od šatora da bi obavio nuždu, pao u pukotinu duboku 8 m i srećom "samo" polomio nogu.

Drugi od tri najgora dana je upravo bio dolazak u c2 po prvi put. Vrućina je upravo bila nesnosna i totalno nas je dotukla uz pomoć rijetkog zraka na 5400. Došavši polumrtav već u donji dio kampa trebalo mi je 10 minuta odmora nakon razvezivanja s užeta prije nego sam opet na sebe stavio ruksak koji je vjerojatno imao više oko 15 kg da se popnem zadnjih 30-ak visinskih metara i možda 50-100 metara udaljenosti. 

Za taj "pothvat" mi je trebalo oko 10 minuta prije nego sam došao do našeg, naravno među najdaljima, šatora. 
Imao sam upravo toliko snage da padnem na prljavu mješavinu stijena i raskvašenog leda. U tom položaju sam ostao daljnjih 10 minuta dok se Aco nije donekle smjestio u šator. Ogromnim naporom sam jedino još uspio napuhati podlogu i smjestiti se u šator užaren na valjda 50 stupnjeva. Inače uživam u saunama ali ovo je sad bio čisti mazohizam. Aco i ja smo se skinuli samo u gaće dok je Maja ipak zadržala nešto pristojnosti i tako smo preživljavali od 9:30 ujutro sve do 17-18 navečer. Iako smo otvorili oba ulaza u šator nije pomoglo jer nije bilo ni daška vjetra. 
Ležeći sam mogao osjetiti kako kanalićima podloge curi znoj i nestaje u rupi koja se stvarala zbog neravne podloge, odnosno nedostatka materijala za platformu. U toj rupi sam na kraju proveo tri noći. To je cijena dolaska u predinstalirani šator.

Dok smo mi tako ležali u jednom trenutku je došao Ozren i elokventno, u maniri pravog sveučilišnog profesora, počeo argumentirati svoje stajalište da ima ozbiljnije simptome visinske bolesti. Nisam imao ni toliko snage da mu viknem da mu nije ništa ako može toliko mljeti https://z-p3-static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/f4c/1/16/1f642.png:) 

U Nepalu sam puno jače osjetio u par navrata visinu pa sam imao već osjećaj što je ozbiljno, a što nije, a Ozren unatoč boravcima na ozbiljnim visinama nije imao takvih iskustava.
Ozren i Roman su još gore prošli nego mi sa šatorom jer je bio nagnut pod jedno 20 stupnjeva na mjestu gdje su im snijeg i led topljenjem namakali stvari.
 
 

Da bi dodatno opravdao dojam najgoreg kampa i općenito mjesta na kojem sam bio na cijeloj putovanju pobrinuli su se (ne)sanitarni uvjeti. WC je zapravo bio sipar po velikim nagibom do kojeg je vodila uska stazica duljine kojih 40 m od šatora. S obzirom na to da sve klizi dolje i da je staza sama nestabilna nije nimalo ugodno išta više obaviti od ispuštanja tekućine. 

Nagrada za one nestabilne je da skupa sa smrznutim tuđim izmetom mogu završiti kojih 50-100 metara niže u ledenjačkim pukotinama i da se više nikad ne čuje za njih. Da bi sve bilo još neugodnije na taj "WC" puca pogled kao na pladanj s donje razine kampa. 
Jednom prilikom sam čak uzeo lijek za zatvaranje samo da ne moram ništa obavljati. Bilo je i onih drugih koji nisu baš imali problema sa sramom ili zapravo bilo čim drugim jer su znali vršiti nuždu usred dana pored šatora dok ih svi okolo mogu vidjeti s par metara. 
Na toj visini je sunce upravo opasno zasljepljujuće i nužno je nositi naočale s četvrtim stupnjem zaštite. Ovi prizori su djelovali slično. Samo što bi maska za varenje bila još poželjnija.

Jedina prednost lokacije je bila ta što nismo morali topiti snijeg da bismo dobili vodu jer smo našli mali potočić ispod leda koji bi se stvorio kad bi zatoplilo. Takvu vodu smo naravno ipak dezinficirali tabletama za pročišćavanje ili je prokuhali iako je sam izvor bio iznad linije šatora. 

Apetit je većina lagano počela gubiti na toj visini. Najviše nam je odgovarala slana i tekuća hrana tako da su hit bile juhe s tjesteninom i dehidrirani pire krumpir kojeg ja baš i nisam okusio jer su mi dva pakovanja zbog visine eksplodirala u torbi tako da mi je pola stvari imalo tragove krumpira po sebi.

Drugi dan smo krenuli na aklimatizaciju prema c3. Staza se penje od 5400 do 5600 m pod nagibom od kojih 30-35 stupnjeva, a nakon toga po laganijim nagibom do nekih 5800 m. 

Kad smo došli na tu visinu osjetio sam pritisak u čeonom dijelu te nisam htio dalje forsirati. Većina je prihvatila prijedlog da ostanemo na tom mjestu neko vrijeme radi bolje aklimatizacije i da se nakon toga spustimo do c2. 
Jedino je Roman iskušao penjanje po jednom od najzahtjevnijih dijelova na cijeloj stazi. Naime zadnji dio do c3 svladavala 300 m visinske razlike pod relativno velikim nagibom. Na najstrmijem dijelu je to možda 40-45 stupnjeva i tamo su vodiči postavili fiksnu užad. Koliko god to inače bilo lagano, ovdje je poprilično naporno, što psihički što fizički. 
 
 
 
To smo saznali sljedeći dan kad smo po planu trebali spavati na c3. Na kraju smo se ipak odlučili da je najmudrije uzeti samo najnužniju opremu i popeti vrh Razdelnayu koji se nalazi na 6148 m malo dalje od c3 bez da spavamo u kampu. Naime, neki su imali problema sa spavanjem i na 5400 m. Spavanje na ovako visokom kampu je često kontraproduktivno za trajanja aklimatizacije. 
S druge strane sam imao sreću ovaj put jer sam spavao kao beba. Jedan dan sam proveo 16 sati što drijemajući što spavajući. 
Sljedeći dan sam se osjećao jako dobro te sam ostavio ekipu iza sebe jer je put poprilično jasan i svi smo se mogli vidjeti gdje god da jesmo na njemu. Iako sam tog dana bio među najbržima od svih koji su krenuli gore i dalje mi je trebalo dobrih 3 h muke od c2 do c3. Za orijentaciju, većina stranaca mi je reklo da im je trebalo oko 5 h. 
Brži su jedino lokalni vodiči koji su do tada već bili po par puta na vrhu i nosači koji svakodnevno nose i po 40 kg. Posebno je impresivan jedan tip, prava mrcina, koji je uz toliko tereta nosio i još svoje skije i koji je svaki dan u svako doba dana išao gore dolje u kratkim rukavima i hlačama. Takav pristup je ostavio traga na njegovom tijelu. Za one koji gledaju Game of Thrones, koža na nogama mu izgleda kao kad je Jorah dobio grayscale bolest.

Gore spomenuti konstantni uspon je upravo ubitačan jer se čini da nema kraja. Na kraju se sve svodi na to da brojiš zastavice koje su vodiči postavili za snalaženje u lošim uvjetima i da se nekako natjeraš da ideš gore. Napraviš par koraka i onda nasloniš glavu na cepin da se malo odmoriš i onda ponavljaš istu radnju u nedogled. Bilo mi je upravo smiješno kako sam 2x brži od svih na tom dijelu uspona, a sam se vučem kao smrt na dopustu. Mislim da je glavna razlika bila u tome što sam koristio tehniku penjanja u kojoj se noga stavlja direktno iznad druge u gotovo ravnoj liniji dok je tijelo okrenuto na jednu stranu gledano na padinu (varijacija pied a plat vs pied en canard). Manji je utrošak energije za dobivenu visinsku razliku.

Kad sam se napokon dovukao do c3 nije se skoro ništa vidjelo od oblaka koji ga je prekrio. Nisam čak vidio ni vrh pa sam se raspitao kod ekipe u kampu. Ubrzo su se oblaci razmaknuli pa sam došavši na vrh (6148 m) uživao u lijepom pogledu na vrh, c3 i vrhove u Tadžikistanu i vremenu prvo sam, a onda s Acom nakon što je i on došao. Lijep dan za prvi vrh od preko 6000 m.
Na silasku smo sreli Maju i Ozrena koji su se družili s jednim posebnim bićem. Naime, neki nomadski pas je valjda u BC-u krenuo za konjima do c1, a onda od tamo vidio ljude da idu na c2 i nekako preskočio sve te ledenjačke pukotine i nastavio do c3. S nama se je na kraju trčkarajući vraćao do c2 hiperaktivan poput mačke na mačjoj metvici.
 
 

Dan iza smo se svi osim Ivana i Marka spustili do c1 i odmah nakon doručka krenuli za bazni logor. Oni su odlučili penjati alpskim stilom u kojem se ide samo prema gore jer nisu osjećali da su u kondiciji za dugotrajno hodanje do baznog logora i da neće imati snage za ponovni uspon do c2. Iako na prvu zvuči vrlo razumno i privlačno jer se puno brže dođe u slučaju uspjeha do vrha zapravo taj pristup ima mane. Najveća je ta da se tijelo umara na visini i da se puno bolje može odmoriti nešto niže. Trebali su nositi i daleko više hrane i plina što značilo teži ruksak i dodatno umaranje. 

No, svatko ima pravo na svoje mišljenje i pristup te smo im iskreno poželjeli sreću da uspiju.

Silazak ni kod nas nije prošao bez problema. Učinci visine i nedostatak rutine u korištenju opreme kod nekih su nas usporili za pola sata te smo uspjeli fino izgorjeti na našoj već "omiljenoj" tavi. To je opet nekima pokvarilo raspoloženje i došlo je razmirica koje smo uspjeli riješiti. 

Takve stvari su neminovnost kad se ljude stavi u okruženje koje je neugodno po njih.

Niža nadmorska visina i normalna hrana su djelovali kao katalizator na više stvari, od raspoloženja pa sve do probave u mojem slučaju. Seldiar je opet došao u pomoć. U tom trenutku sam razmišljao da napravim majicu nalik na Supermenovu s velikim S jer je stvarno za mene Seldiar u tom trenutku bio superheroj. 

Kako su svi ostali otišli prije mene morao sam se vratiti sam do baznog logora što mi je sjelo upravo savršeno. Vrijeme je bilo odlično i mogao sam uživati u prekrasnoj okolici koju sam na usponu zbog problema uspio zanemariti. 
U tom sam trenutku dobio želju vratiti se tamo i samo trčkarati tim lijepim singlicama.

U baznom logoru smo se trebali po planu odmarati dva dana ali smo zbog lošeg vremena to produljili na još jedan dan. 

Prognoza je cijelo vrijeme bila nekako kilava ali je ukazivala na to da će u vrijeme kad bismo mi trebali ići na završni uspon biti OK vrijeme bez vjetra ujutro, a da će se tek popodne pogoršati. Dovoljno dobro za nas jer nismo imali izbora ako želimo stići na vrh. 
Snijeg koji je u međuvremenu padao nas je lagano brinuo zbog povećane opasnosti od lavina s jedne strane, a s druge strane jer nismo ništa mogli saznati o dvojicu na planini koji se nije javljao u dogovorenim terminima. 
Vrijeme između obroka smo kratili ližući rane, tj. opekline, upale sinusa i ostale boljetice. 
Večer je bila rezervirana za kupanje u banji/sauni. Kako nisam imao želju ni potrebu dijeliti isti prostor s drugim golim muškima dogovorio sa se s Majom da mi podijelimo zadnji termin po pola. Ledena voda u vrućoj prostoriji prije izlaska na hladnoću je pozitivno djelovala.

Ono što ponekad nije bilo pozitivno je bio duh kod dobrog dijela ekipe. Dugotrajni boravak na visini, u šatoru, ostavi tragova na psihi onih koji po prirodi društveniji, koji su nešto osjetljiviji na vanjske podražaje ili koji ne mogu sami sebe zabavljati kroz dulje vrijeme. Dakle, sve ono što je meni donekle mana u ostatku života se pokazalo kao velika prednost pred većinom drugih. 

Kad bi mi bilo dosadno uzeo bih Kindle, slušao glazbu i vrtio hrpu scenarija u glavi kao što i inače radim i vrijeme mi je brzo prolazilo. Onima kojima takav sklop u glavi fali zna biti poprilično teško i naporno.
Nisam sam se samo psihički osjećao OK već i fizički. Puls mi je rekordno nizak - 49 na 3600 m je bilo više nego dobro. Zasićenost krvi kisikom koju smo redovito mjerili Acinim oksimetrom je bila iznad 90% što je značilo da sam se poprilično dobro aklimatizirao. Onih 5 kg što je pokazala vaga manje nakon povratka sam nadoknađivao koliko sam mogao.
Drugi su imali problema. Aco sa sinusima, Ozren s nogom, Roman s kašljem, a Maja s izgorenim licem kojeg je liječila nekom čudesnom ruskom pjenom. Kasnije joj se pridružio Aco u konzumaciji iste nakon što mu se prosula voda temperature 70 Celzija kad je strgao pipu samovara u blagovaonici koji služi za dezinfekciju i grijanje vode.
 
 

Raspoloženje se je donekle popravilo kad smo napokon krenuli na završni uspon. Prva dionica do c1 mi je sad bila daleko ugodnije iskustvo, bez ikakvih problema i s laganim ruksakom jer smo pri povratku u BC uzeli samo najnužnije stvari, a ostalo smo pohranili u skladištu u c1.

U c1 je Ozren odlučio da neće nastaviti s usponom. Nije imao razloga biti previše razočaran. Tek je ove godine završio visokogorski tečaj, a već je popeo vrh od preko 6000 m.

Nas četvero je ujutro krenulo na uspon prema c2 i sve se činilo da ide po planu dok na oko 5000 m nije i Maja odlučila odustati. Moram priznati da mi je to bio jedini neočekivani događaj na cijelom usponu jer mi se činila u dobrom fizičkom i psihičkom stanju. Nadam se da na odluku nije utjecalo to što smo po planu mi trebali dijeliti šator na višim logorima https://z-p3-static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/f4c/1/16/1f642.png:)

Nakon prospavane noći smo krenuli prema c3 kad je i Roman radi jakog kašlja odlučio odustati nakon prve uzbrdice. U retrospektivi je to bila dobra odluka jer mu je nakon povratka dijagnosticiran bronhitis.

Tako smo Aco i ja ostali jedini. Koliko god bi mi bilo drago podijeliti uspon sa svima koji su krenuli realno je ovaj razvoj događaja išao u moju korist. Od Ace sam nešto brži ali ne toliko da mi njegov tempo ne bi odgovarao. Ostali su ipak bili u tom trenutku dosta sporiji što bi značilo da bi završni uspon trajao dosta dulje i da bismo vjerojatno završili u snježnoj oluji koju smo ovako uspjeli preduhitriti. 

Još sam na odmoru u BC-u nakon aklimatizacije odlučio da ću na uspon ići sam ako treba. Imao sam sličan osjećaj oko toga kao i prije utrke na 100 milja kad se nisam uspio dovoljno spremiti ali sam znao da to mogu. 
Taj neki unutarnji glas je ponekad vrlo snažan i siguran i barata s dovoljno dobrim argumentima da mu ostatak mojih glasova u glavi nema što proturječiti.

Kamp 3 je ugodnije mjesto za boravak od c2. Vrhunski MSR-ov šator je ovaj put bio kvalitetno postavljen. Dodatno smo u predvorju iskopali rupu duboku metar radi lakšeg skladištenja stvari, ulaska u šator te radi kuhanja. Prilikom skupljanja snijega za topljenje i kuhanje u c3 treba paziti jer ljudi obavljaju nuždu doslovno posvuda. Taj prvi dan se Aco iskazao pa je otišao u "lov" na snijeg i skuhao nam obrok.

Iako sam na donjim kampovima spavao kao beba ovdje to nije bio slučaj što zbog visine što zbog boljetica koje su me počele hvatati. Prvo povremeni kašalj, a onda i zub. 
Kad zub počne boljeti na toj visini nema spavanja. Na kraju sam našao Ibuprofen u prahu i nagurao oko tog zuba što mi je pomoglo da barem malo pridrijemam u nekakvom bunilu između sna i jave. 
Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledao na sat i bilo je 23:31. Nakon čitave vječnosti sam pogledao na sat i bilo je 23:33. To se ponavljalo sljedećih sat vremena koji se činio kao cijela epoha. Zapravo sam jedva dočekao 1 ujutro da mogu Acu nagovoriti da se krenemo spremati. On je htio krenuti u 3 ujutro da izbjegnemo najveću hladnoću no moj argument je bio da imamo dovoljno dobru opremu i da se trebamo požuriti da izbjegnemo najavljeno nevrijeme. 
Spremanje za uspon je trajalo poprilično dugo, a ometao ga je debeli sloj inja koji se stvorio preko noći i onda padao sa stijenki šatora po nama i natapao vreće. Temperatura je u šatoru bila -5 Celzija. Pri tome se je jeftina vreća nepaluša pokazala kao odličan izbor. Ionako je bitnija podloga na kojoj nisam štedio (Therm-a-Rest NeoAir XTherm MAX).

Završni uspon od c3 je poprilično zahtjevan. Štoviše, Rusi su cijelom smjeru dali ocjenu 5A koja je poprilično visoka s obzirom da nema ozbiljnijih tehničkih prepreka. Po njihovom sustavu u ocjenu ulazi sve ono što utječe na uspon, a u ovom slučaju su najveći udio zasigurno imale nadmorska visina i udaljenost. Naime, radi se o oko 6.5 km uz 1200 m uspona što je na toj visini podosta. Upoznao sam u c1 nekoliko ljudi koji su popeli prije nas i na temelju njihove forme i prijašnjih iskustava procijenio sam da će nam vjerojatno trebati oko 8 h.

Agencija Ak-Sai svake godine organizira dva vrlo zanimljiva sportska događaja. Jedan je trail utrka od BC-a do C1 i nazad, a drugi je prava poslastica - brzinski uspon na Pik Lenin iz C1 na vrh (https://www.lenin-race.com/main). 

Vidjeli smo ekipu kako se priprema za utrku. Na visini od 5800 m su bili u tajicama i tenisicama (Salomon Snowcross). Vjerujem da se njihov sponzor Red Fox pobrinuo da im nosači odnesu sve potrebno do c3 i c4 gdje se oblače u nešto prikladniju odjeću i obuću. Impresivno je vrijeme rekorda staze - samo 5 sati i 6 minuta.
Saznao sam da tipično barem jednom, a obično više puta prije utrke popnu vrh radi aklimatizacije i da provedu barem mjesec dana gore. Bez toga se radi o čistom samoubojstvu.

Uspon kreće zapravo silaskom s c3 na sedlo, a onda se kreće strmo uzbrdo sve do povremenog kampa 4 na oko 6400 m. Neki su krenuli u 1 h ujutro ali smo ih već na prvom usponu počeli pretjecati. 

Pravo iskušenje dolazi smanjenjem nagiba iznad c4 jer se onda nađe na relativno širokom grebenu na kojem puše vjetar. Osjećaj hladnoće je po našoj procjeni bio nekih -25/-30 Celzija. Čak smo uz vrlo dobre gojzerice La Sportiva G2 SM koje su zapravo napravljene da se u njima ide i na niže 8000-njake počeli osjećati bolove u prstima na nogama, a Aco je u jednom trenutku i potpuno izgubio osjet. 
Na rukama smo svaki imali jedne tanje rukavice i preko njih pernate mittenice (OR Phosphor), rukavice u kojima je samo palac odvojen od drugih prstiju. Iako su rukavice namijenjene za temperature do -29 Celzija smrznuli su nam se i prsti. 
Palac nisam u jednom trenutku više mogao micati pa sam svako malo morao puhnuti unutra da se malo zagrije unatoč tome što sam u rukama držao karbonski štap obložen plutom koji čini dobru izolaciju i cepin kojeg sam dodatno obložio izolacijom i duct tapeom.
Zeznuo sam se što nisam stavio warmere na ruke i stopala. Vodio sam se prethodnim danima kad mi je bilo više nego ugodno u daleko manje odjeće. 
Na uspon sam nosio merino tajice, powerstretch pro tajice i Simond Alpinist soft shell hlače povrh svega. Budget varijanta koja je bila poprilično dobar izbor za cijelu ekspediciju zbog mogućnosti prilagodbe vremenskim uvjetima koji su jako varirali. 
Gore sam imao merino majicu, jaknu od primalofta (Montane Prism), hardshell jaknu (Montane Alpine Endurance) i na sve to još srednje debelu pernatu jaknu (Montane Pole Star), a za svaki slučaj sam nosio još jednu posuđenu deblju pernatu nepalušu. 
Na uspon smo nosili male "jurišne" ruksake iz Decathlona od 275 g i 20 L umjesto velikih i teških ruksaka koje smo do tada koristili. Ušteda od 2 kg samo na ruksaku se itekako osjeti na toj visini.
Glavu sam zaštitio balaklavom i toplom kapom (OR Wind Warrior). Pojas i kacigu smo ostavili u c2 da ih ne moramo nositi na uspon. Pojas smo si na kraju improvizirali gurtnama za svaki slučaj zbog niže opisanog "Noža".
Nezgodno je i to što se stalno magle naočale. Probao sam osim glavnih Julbo Explorer 2.0 i skijaške i bila je ista stvar. Ako je nos nečime prekriven magle se. Ako se makne balaklava s nosa imaš osjećaj da će isti otpasti pa sam stalno micao i vraćao zaštitu preko nosa.

Tu me je negdje Aco pitao kako se osjećam nadajući se da ću mu reći da se želim vratiti nazad ali se to naravno nije dogodilo pa je morao nastaviti. 

Iako jako volim noć i mrak ovaj put sam jedva čekao da sunce izađe i da nas malo zagrije. Kad se to napokon počelo događati prvih sat vremena je i dalje bilo hladno jer je sunce izlazilo točno na drugoj strani vrha koji ga je zaklanjao. 
Staza je sama po sebi u normalnim okolnostima pomalo dosadnjikava. Najteži dio je takozvani "Nož" odnosno na engleskom "The Knife" koji se sastoji od kojih 60-ak metara po nagibom od kojih 50-55 stupnjeva gdje je greben nešto uži od ostatka. Iako postoji fiksni štrik nesreće su se znale događati. Ove godine je nastradio neki Iranac. 
Uputa u jednom izvještaju na kojeg sam naišao je glasila: ako trebaš pasti padni na lijevo u Kirgistan - bit će jeftinije jer ako padneš u Tadžikistan jedino helikopter može doći po tebe pa će tugujuća rodbina dobiti lijepi račun.
Takav nagib u Alpama nije ništa posebno, a ovdje je zbog visine poprilično naporan. Nakon toga slijedi put po grebenu gdje svako malo iskrsne nekakav lažni vrh koje naivce koji ne gledaju visinomjer nagnaju na pomisao da je kraj muka blizu. I je blizu, ali ne u mjerama koje su tamo aktualne.

Hoda se jako usporeno. Puno sporije nego na 1000 m niže iako nisam imao taj osjećaj dok nismo pogledali video zapise. Ipak, subjektivan osjećaj mi je da to nije *toliko* teže od onog što sam do tada iskusio. Samo sam bio sporiji i to je sve. Često sam čuo ljude da rade jedan korak i onda stanu da se odmore. Ja sam nabrojao i po 38 koraka prije nego sam se pogubio u brojanju https://z-p3-static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/f4c/1/16/1f642.png:) Možda je više stvar u tome što smo mi radije radili malene korake koji ne umaraju toliko.

Na vrh (7134 m) smo došli nakon ravno 8 h, oko 10:15 ujutro. Gore je bio samo jedan tip koji se ubrzo počeo vraćati pa smo imali vrh samo za nas. Pošto je taman naišao oblak vidici nisu bili posebni i zanimljiviji su nam bili artefakti poslagani na par mjesta oko vrha i naravno Lenjinova bista koja je zaštitni znak vrha. Pokazalo se da je i njemu glava na ovoj visini prazna pa smo je čak uspjeli bez problema podići za naslikavanje.

Većina ljudi misli da si u nekom euforičnom stanju kad dođeš na vrh. Realnost je da nisi. Sretan si više zbog toga što ne moraš više ići gore nego jer si popeo vrh. Barem je meni tako bilo. Osvajanje vrhova me nikad nije motiviralo za razliku od iskustava koje na putu prema njemu mogu dobiti. 

Kada usponi traju ovako dugo sve se nekako razvodni. Rekao bih da je količina sreće jednaka kao pri usponu na neki vrh u Alpama samo je raspoređena umjesto na dva ili tri dana na dvadeset i više dana.

Pik Lenin je jedan od pet najviših vrhova u bivšem SSSR-u. Alpinisti koji bi popeli svih pet su spadali pod elitu alpinizma i dobivali naziv "snježni leopard". Igrom slučaja sam kasnije na istoku zemlje upoznao pravog "snježnog leoparda". Ne samo da ih je sve popeo već je neke i po nekoliko puta. Ti vrhovi su Pik Korzhenevskaja (7105 m), Pik Komunizma (7495 m), Khan Tengri (kopno 6995, snijeg 7010 m) i daleko najteži i opasniji Pik Pobeda (7439 m). Jedna trećina svih koji su došli na vrh se nisu vratili živi, a ako je Lenin naporan s 6.5 km na završnom usponu onda kako je tek kod Pobede i njezinih 12 km iznad 7000 m?

Prva dva od spomenutih se nalaze u Tadžikistanu u Pamirskom gorju i skupa s Leninom kvalificiraju penjače za manje prestižni naslov "pamirski tigar".
Zaključak bi bio da sam nakon popetog Lenina - "pamirski mačić".

Na silasku smo bili poprilično brzi. Onog jedinog koji je bio prije nas na vrhu smo ubrzo prestigli kao da stoji. Iako se u daljini vidjelo da se nakupljaju obećani oblaci vrijeme je bilo poprilično dobro tako da smo sad čak i nešto malo slikali što nam nije padalo na pamet dok smo išli prema gore.

Sve je glatko išlo dok se nismo spustili na sedlo nakon kojeg nas je čekalo još 80 visinskih metara do c3 i željenog šatora. Uzeli smo si preko 20 min odmora ali je i nakon toga tih 80 m bilo upravo ubitačno. 
Činilo se da je prošla cijela vječnost dok se nisam polumrtav dovukao do šatora gdje mi je srećom Ukrajinac iz šatora do ponudio nešto svježeg čaja dok nisam počeo topiti snijeg. Vani je taman počinjalo snježno nevrijeme. Kako sam došao jedno pola sata prije Ace taman sam otopio prvu rundu dok on nije došao i preuzeo nakuhavanje. 
Kasnije je bio moj red da se izvučem iz šatora po još snijega. Samo me je izlazak iz vreće toliko umorio da sam se morao odmoriti 10-15 minuta prije nego sam uspio obuti gojzerice i izaći iz šatora. 
Taj osjećaj mi je poznat od prije jer je sličan onom nakon završetka utrke na 170 km. Dok utrka traje psiha ne da tijelu da si uzme odmora, a onda kad nestane pritisak i nužda da se kreće i kad krene odmor tijelo naglo propadne. Kasnije mi je u vreći malo bilo užasno hladno, a malo užasno vruće. To mi je bio zadnji od tri teška dana. Na silu sam utrpao u sebe nešto kalorija i tekućine i preživljavao do sljedećeg dana kad smo se ekspresno za 3 h spustili od c3 sve do c1.

Zadnji dio preko ledenjaka smo malo šire otišli i vidjeli ostatke tkanina i stare opreme. Kasnije smo saznali da su baš negdje na tom području ostaci desetak planinara iz one nesretne 1990. Ledenjak ih je kroz godine donio s visine od 5400 na 4400 m. Srećom nismo naletjeli na mrtva tijela jer nam stvarno nije još i to trebalo uz sve. 

Ugodno iznenađenje nam je priuštio Edo, naš svojevrsni mentor, GSS-ovac i himalajac stare garde koji nas je dva dana čekao u c1. Znali smo da je došao tamo ili da nam čestita ili da nas pošteno zafrkava u slučaju neuspjeha, a to zadovoljstvo mu nismo mu htjeli priuštiti :) Pokazao se je kao ljudina, nosio nam stvari, kupovao pića i organizirao jeftiniji prijenos stvari u BC (1.5 vs 3 USD, značajno na 56 kg).

U c1 su nam srdačno čestitali i članovi agencije (Nastja, Nikita), a navečer smo po njihovoj tradiciji dobili tortu za uspon koju smo podijelili sa svima na večeri. Torta je kao i ostatak hrane na c1 bila odlična. 

Ekipa je razumljivo imala puno pitanja pa smo proveli večer odgovarajući na njih pri čemu sam izgubio glas do te mjere da sam zvučao kao Bandić kad bi imao tumor grla. 
Pri tome sam se uspio zamjeriti nekoj vodičici jer sam ekipi rekao da treba biti brz zbog vremena koje se svaki dan mijenja na gore oko 13-14 h. Naljutila se i rekla da je naših ispod 12 h iznimka i da je normalno da se na usponu provede i po 25 h. Naravno da nisam to mogao prešutjeti jer smatram da je takva praksa izrazito riskantna i da osobe kojima treba toliko za uspon nemaju tamo što tražiti. Uostalom, njezin crni prst govori da nešto ipak krivo radi.
 
 

Općenito vodiča gore ima svakakvih. S nama su se na povratku vozili neki klijenti koje su uspjeli udesiti do te mjere da su odustali i prije c3. Iz dana i dana su ih tjerali sve više i više bez ikakvog odmora po starom sovjetskom principu "tko vrijedi, preživjet će". Iako je ta prirodna selekcija bila korisna za iznjedrivanje najboljih alpinista, jednostavno nije prikladna za ekipu koja tamo dolazi ponekad i bez ikakve aklimatizacije.

U c1 sam još uspio s nekim Rusom nalik na Putina po više karakteristika odigrati nekoliko partija šaha. Odličan je igrač i uspio me je na kraju dobiti 3:1. Kao izgovor sam si uzeo to što sam ja ipak došao s vrha, a on tek ide na njega. Nismo doduše briljirali u šahu ni prvi put kad smo bili na c1 :)Zanimljivo je koliko kognitivne funkcije odumru na visini. Čitanje nečeg pametnijeg više nije dolazilo u obzir.

 

U baznom logoru smo se sreli još jednom s Romanom i Edom koji je BC prozvao hotelom s 5 zvjezdica u odnosu na one u kakvima je on bio, odradili formalnosti oko vraćanja opreme, preuzimanja certifikata i već isti dan krenuli za Osh u kojem smo proveli sljedeća tri dana oporavljajući se uz ćaskanje, iće i piće. 
Planirani treking do Aksua s Edom, čuveno alpinističko odredište i impresivnu granitnu stijenu visoku kilometar i pol, na kraju nisam bio u stanju odraditi zbog jakog kašlja i promuklosti te sam s momcima otišao do Bishkeka i onda na daljnje putešestvije po Kirgistanu i Kazahstanu s curama (Tatjana, Iva) s kojima sam bio u stalnoj komunikaciji tijekom cijelog tog vremena. 
O ostatku putovanja možda napišem više u nekoj drugoj priči.

Od ekspedicije sam dobio točno ono što sam tražio - nova iskustva i znanja. Znanja o utjecajima ekstremne visine na tijelo, logistike potrebne za takve uspone ali i neke lekcije i uvide u dijelove kojima se unaprijed ne pridaje tolika važnost, a koji su često ključni - prvenstveno u psihološku dinamiku pojedinaca i skupina. 

Reakcije nekih nakon ekspedicije su bile poprilično razočaranje jer su bile sve ono što duh planinara ne bi trebao biti. Nije to prvi put da nailazim na takve ljude i postupke u svijetu planinarenja. Ego i emocije su zeznute stvari.
Osobno mi više odgovara sportski duh koji skoro bez iznimki vlada u (ultra) trail svijetu i gdje se ljudi bore sa svojim vlastitim ograničenjima i željama i gdje se prvenstveno dokazuje samom sebi, a ne drugima. 
S druge strane, stekao sam nove prijatelje koje prije ekspedicije nisam ni poznavao i s kojima sam proveo neke nezaboravne trenutke i naučio štogod novog.

Pouka priče je da treba dobro procijeniti sposobnost podnošenja napora i boravka u izoliranim uvjetima pod nepovoljnim vanjskim okolnostima u vidu ekstremnih promjena u temperaturi, stalnih manjih ili većih zdravstvenih problema, da treba napustiti ego i poslušati sve koji imaju nešto pametno za reći ali se i izjasniti kada ti nešto ne odgovara, da treba uložiti puno u svoja teoretska i praktična znanja, psihičku i fizičku spremu i preuzeti odgovornost za svoje postupke. 

Ako se u tome uspije, svijet se s visina otvara daleko pod nogama.

Mnogi me pitaju koji su mi daljnji planovi. Saznao sam da se mogu poprilično dobro prilagoditi na visine, da je moj psihološki profil skoro pa po mjeri rađen za upravo ovakve ekspedicije i da kondicijski mogu odraditi i još zahtjevnije pothvate. 

S druge strane omjer uloženog i dobivenog mi se čini manji nego kod mnogih drugih aktivnosti. Puno je tu praznog hoda, iščekivanja da vrijeme prođe. 
Za sve zahtjevnije uspone koji bi mi bili zanimljivi treba tako provesti i po dva mjeseca za koje nisam siguran da ću imati opet tako skoro na raspolaganju. 
Stoga mi se trenutno uz financije to čini kao glavna zapreka u daljnjem planiranju uspona. No, vrijeme će pokazati. 
Da mi je netko prije 5 godina rekao da ću istrčati 100 milja rekao bih mu da nije normalan. Da mi je netko prije 2 godine rekao da ću se popeti na vrh od preko 7000 m rekao bih već možda.

Sad je ostao samo otvoren um i odgovor je zapravo - otići ću tamo kamo me odvede znatiželja.

Dodatak - popis bitnije opreme 

Obuća
La Sportiva G2 SM gojzerice
Millet Friction pristupne cipele
 
Donji dio
Quechua ljetne hlače
Quechua merino tajice
Warmpeace Polartec Stretch Pro tajice
Simond Alpinist hlače
 
Gornji dio
Icebreaker merino majica
Quechua merino majica
Montane Prism Primaloft jakna
Montane Alpine Ascent hardshell jakna
Montane Pole Star pernata jakna
Alpine Design Nepal pernata jakna

Zaštita glave
Outdoor Research Wind Warrior kapa
McKinley balaklavaBuff x2
Petzl Elios kaciga
Julbo Explorer 2.0 Spectron kat. 4 naočale
Julbo kat. 3 skijaške naočale

Rukavice
Outdoor Research Phosphor mitt, pernate
Black Diamond Stratos
Ortovox mitt, kuhana vuna
Mizuno trkačke rukavice

Tehnička oprema
Petzl Lynx dereze
Singing Rock Wizard cepin
Black Diamond Ultra Distance štapovi

Spavanje
Alpine Design Nepal četverosezonska pernata vreća za spavanje
Therm-a-Rest NeoAir XTherm MAX podloga

 Ruksaci
Lowe Alpine Kongur 65:75 L
Simond Cliff 2 20L

 

Dodatak - vremenska tablica

 

20-07-17 ČETVRTAK 
21-07-17 PETAK BIS
1 22-07-17 SUBOTA 3,600 BC
2 23-07-17 NEDJELJA 4,075 BC
3 24-07-17 PONEDJELJAK 4,310 BC
4 25-07-17 UTORAK 4,400 C1
5 26-07-17 SRIJEDA 4,400 C1
6 27-07-17 ČETVRTAK 4,975 C1
7 28-07-17 PETAK 5,450 C2
8 29-07-17 SUBOTA 5,850 C2
9 30-07-17 NEDJELJA 6,148 C2
10 31-07-17 PONEDJELJAK 3,600 BC
11 01-08-17 UTORAK 3,600 BC
12 02-08-17 SRIJEDA 3,600 BC
13 03-08-17 ČETVRTAK 3,600 BC
14 04-08-17 PETAK 4,400 C1
15 05-08-17 SUBOTA 5,450 C2
16 06-08-17 NEDJELJA 6,100 C3
17 07-08-17 PONEDJELJAK 7,134 C3
18 08-08-17 UTORAK 4,400 C1
19 09-08-17 SRIJEDA 3,600 BC
20 10-08-17 ČETVRTAK 0 OSH
21 11-08-17 PETAK OSH
22 12-08-17 SUBOTA BIS
23 13-08-17 NEDJELJA BIS 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.