Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
14. BWSC - zar već
(Rejting 0 od 5)
Sportsko penjanje
Autor: Marko Dukši   
Nedjelja, 05 Svibanj 2013 15:53

Još jedan Praznik rada je za nama, a s njime i još jedan Big Wall Speed Climbing fajt. Četrnaesti po redu! Čovječe, pa zar ih je već toliko bilo? 

Prvi koji sam posjetio bio je meni davnog ljeta 2003., štobireklo prije točno 10 godina. Još kao početnik u penjanju, ošamućen dotad neviđenom gužvom na stijenama, rekoh sam sebi - to je nešto što mi neće faliti u životu. Otad uglavnom izbjegavam takva masovna događanja, no evo nakon 10 godina nešto me vuklo da budem dio ove lude atmosfere, makar na jedan dan. 

I taj dan bio je subota - dan BWSC tekme. Dogovorio sam s Lukom da podijelimo teren duž smjerova. Trebalo je uhvatiti koji trenutak borbe tih stijenskih skakavaca, u nedostatku boljeg izraza, protiv samih sebe i dakako, štoperice. Uzbudljivih trenutaka nije falilo dok su smjer Karamara sweet temptations pomele natjecateljke iz Bosne (Naida i Mirella), Rusije (Irina i Polina) i Hrvatske (Sunka i Inga). Nitko nije razočarao, a ponajmanje naše domaće favoritkinje i pobjednice, dosadašnje nositeljice rekorda Sunčica Hrašćanec i Inga Patarčić.

Nakon ženske tekme, vrlo brzo uslijedila je i muška jer vremenska prognoza nije bila obećavajuća. Prvi su nastupili Rusi (Denis i Evgenii), popevši smjer za 43 minute i 35 sekundi. Podsjetimo se, rekord smjera su prošle godine postavili braća Levatić, ludim rezultatom od 20 minuta i 49 sekundi (uzmimo u obzir dužinu smjera od 160 metara i ocjenu najteže dužine čak 6c+). Nakon Rusa, smjerom su prokrstarili Pevec i Morić, no u gornjem dijelu već je i stijenu i njih oprala kiša. Na silazu sam još "uhvatio" braću Levatić i to u drugoj dužini. Kiša je već pošteno padala, no momci su odlučili bar se dobro zabaviti i popeti smjer do kraja. 



Moje BWSC iskustvo tu završava spašavanjem foto-opreme od kiše koja se već pretvarala u pljusak, dakle bijegom niz fiksnu užad i pošteno zasluženom okrjepom kod Ljuske. Sljedeći dan najavljen je kao kišoiskupljujući, te su Pevec i Morić dobili priliku (i iskoristili je) popraviti rezultat. Koračak i Mudronja nastupili su samo u nedjelju, a pobjednici su na kraju ipak bili pokisli Levatići! 

Službene rezultate BWSC tekme možete pogledati na stranicama Parka 

Meni je taj jedan dan nepenjanja bio sasvim dovoljan, tako da sam se u nedjelju umjesto da fotkam reprizu tekme radije pridružio šarenoj poznatoj i nepoznatoj ekipi stijenskih ljenjivaca (domaći izraz za vrstu klajmber vulgaris). Dvije su zagrebačke i jedna splitska alpinistička škola operirale taj vikend po Paklenici, pa sam se ponudio kao pojačanje. Poveo sam tečajku Adrijanu u dugi neosigurani smjer, varijantama Ranozorećeg i Josipa Debeljaka. Mada je kasni start posljedičan vrhunskog prošlonoćnog tuluma rezultirao visokim suncem u smjeru, nesputanost u izboru štandova (nemoj misliti na spitove...) rezultirala je, ako već ne penjanjem, onda bar osiguravanjem u hladu. I to na baš svim štandovima, čak i na vršnom grebenu.

 
U ponedjeljak Lada i ja krenuli smo penjati smjer L'anno delle Lumache u zapadnoj stijeni Anića kuka. Smjer počinje visoko na siparu, pa smo za pristup odabrali smjer Nidia u Velikom Ćuku. I dok je Nidia bila prekrasna, isto se ne može reći i za naš nesuđeni pužoviti smjer. Kad smo shvatili kakvim obraštenim dijelom stijene smjer vjerojatno prolazi, odustali smo od traženja ulaza, spustili se dolje i za utješnu nagradu popeli još prekrasniju Hugga wuggu.
 
 

Utorak je bio zadnji dan penjanja i trebalo ga je dobro iskoristiti. Krvavi žuljevi na prstima (a jesam ih htio "podsjetiti" stijene, tako mi i treba) nisu vapili za prevelikim ocjenama. U dogovoru s Vanjom, Šojka i ja odlučili smo biti publika njegovom jutarnjem B.A.S.E. skoku s Anića kuka. Ono, "probudim se, umijem se, operem zube, skočim s Anića kuka, popijem kavu kod Dinka...". Ostat ćete uskraćeni za detalje ove predstave jer bilo bi besmisleno to prepričavati. Treba to vidjeti. Kaže Šojka "Vanja, pa ja sam tu dolje uzbuđeniji dok te gledam od tebe dok skačeš!". I tako to nekako i jest.



Svaka čast Vanji, a i nepoznatim penjačima u Velebitašu preko kojih je skočio. Znam iz vlastitog iskustva da im sigurno nije bilo svejedno. :) Ako kojim ludim slučajem ovo čitaju, možda bi se mogli nadovezati i opisati što im je prošlo glavom kad su uz zvuk tutnjave šuškavog odijela iznad sebe odjednom spazili čovjeka kako, hm, pada?

Nakon Vanjinog skoka, preostalo je još srediti i planirani smjer. Juha u zapadnoj stijeni Anića kuka: ploče, previsi, radijatori, pa škrape, opet ploče, sunce, pa more, drugim riječima - Paklenica.

Foto album sa svim fotkama možete pogledati na http://www.mdclimb.com/trips/a sad dosta pisanja, treba se upenjati! 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.