Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Uk Mini Fastnet 2013.
(Rejting 0 od 5)
Jedrenje
Autor: Slobodan Velikić   
Četvrtak, 06 Lipanj 2013 13:17

Znamo da oko 8 prvi počnu dolaziti u klub. Uobičajeni englesko-klasni raspored, prvo tete čistačice pa konobari. Pa najčešće Keith, dobri duh kluba koji je bio na 2 Mini Transata. 

Nakon toga dođu i tajnice, a kasnije se počnu skupljati i jedriličari. Posljednja dođe i Uprava Royal Western Yacht Club-a.

 

Oko 7 smo se već digli. Našu zadnju noć u Plymouthu smo proveli krišom spavajući u glavnoj prostoriji kluba, tajnim potezom kojeg ne bi odao niti najtajnijoj službi države Lesotho. Iako smo bili dužni napustiti klub i prostor u marini koji je njemu namijenjen, mi smo bahato, balkanskosrednjeeuropski samovoljno odlučili još jedan dan udisati povijest tog slavnog kluba, organizatora prve transatlatske solo regate – Ostar, koja je proslavila oceansko i solo jedrenje. Sir Francis Chichester, Eric Tabarly, Francois Joyon i mnogi drugi su nam se smiješili ili smijali dok smo se fotografirali s interijerom, odmah nakon buđenja.

 

Ako ovo Englez ikada vidi, ja Plymouth više vidjeti neću...

A samo 12 dana prije toga sam stigao u Plymouth na poziv Arona Medera, mađarskog jedriličara koji ove godine nastupa na regati Mini Transat. On je doplovio do Plymoutha zajedno sa brojnom flotom drugih Minija u regati La Trinite – Plymouth. Arona prije regate nisam poznavao, osim po čuvenju – čovjek je sa 19stopnom jedrilicom s kojom 97% jadranskih jedriličara ne bi niti do druge punte otišli, u 3 godine solo oplovio svijet. Nakon regate ga poznajem bolje, no ne samo njega. Poznajem i struje oko Galapagosa, mnoge istaknute ljepotice otočja Fiji, poznajem i ponekad ćudljivu narav egipatskih ribara i miris karipskih biljaka. Svaki čovjek je svoj svijet.

 

Odmah nakon mog dolaska napravili smo to do listu. U niti jednom sportu taj komadić papira toliko ne znači kao u jedrenju, pretvaranje minusova prethodno poredanih po prioritetima u pluseve predstavlja istinsko zadovoljstvo i garanciju da će se regata bolje, brže i sigurnije odjedriti, a to su sve pridjevi koje jedriličar iznimno štuje i voli. Provjera cijelog rigginga, palubne opreme, jarbola, konopa, elektronike je napravljena. Brod mi se čini u ok stanju, konopi su malo stari, autopilot i ne palimo jer po vlasnikovim riječima s njime nema problema. Moje iskustvo je da je potrebno biti svjestan svakog nedostatka na brodu, kojeg ako iz raznih razloga i nije moguće otkloniti, dobro ga je biti svjestan i tako se lakše psihički pripremiti za regatu.

Srećom, vani puše 30 - 35čv SW vjetra i vrijeme koje provodimo radeći na brodu nije to isto vrijeme koje smo mogli provesti jedreći i trenirajući jer ipak se mi ne poznajemo, a i bilo bi dobro „ponoviti“ brod. Kažem ponoviti jer sam na Tip Topu, serijskom Mini 6.50 kojeg je projektirao Manuard imao prilike 2011 godine jedriti sa Vedranom, drugom trećinicom Ri sailing teama, na regati Demi Cle i Mini Fastnet, a to je i razlog zašto je Aron između toliko drugih minista odabrao mene za co skippera. 

Vrijeme do regate smo provodili ili na brodu ili u Royal Western Yacht Clubu ili šećući gradom koji se nalazi na ušću rijeke Ply. Plymouth je za vrijeme drugog rata doslovno razvaljen. Mislim da niti jedan grad nije zasulo toliko njemačkog baruta kao glavnu englesku luku i spremište raznih razarača i podmornica. No, Englez je Plymouth brzo vratio u prvobitno stanje ili kako ono kažu – bolje i starije. Naravno, brzo često znači i nekvalitetno i mnogi poljski imigranti koji rade kao majstori od kućnih cijevi, a došli su bodriti svoje sunarodnjake su mi se nakon trećeg Cidera kleli da je kvaliteta samih zgrada jako loša i da im posao vodoinstalatera u tuđini nije nimalo lak. 

Klubu domaćinu sam dijagnosticirao sličnu dijagnozu kao i većini domaćih klubova - nekoć veliki i slavni, a danas samo sjena bogate prošlosti kad su sportom vladale druge vrijednosti. No, ne govorim to radi broja registriranih jedriličara koji vjerojatno premašuje polovicu jedriličara svih naših klubova, niti po aktivnostima kluba koje su iznimno brojne već po stavu prema jedrenju i boravljenju u rukovodećima tijelima kluba radi taštine i lakšeg prisjećanja na dane kad je svijet pa i dotični funkcioner bio mlad, umjesto radi promicanja sporta na opću dobrobit. Pa se tako za kotizaciju od 520€ nije mogao dobiti niti besplatni doručak prije regate, a Poljaku koji je na cilj regate nakon 6 dana jedrenja došao 1h nakon unaprijed planiranog isteka roka besplatnog veza u marini je klub uredno naplatio privez pa makar i na dva sata da se istušira nakon regate i pokupi svoje stvari.

Bez obzira na brojne regule, tih dana kad su ministi u klubu klub je više sličio kao neki konak na seoskom drumu, a i ja sam rado hladni tvrdi krevet na našem miniju rado zamijenio toplim tepihom u Royal Western Yacht Hostelu.

No, vratimo se regati.

Znali smo da nas čeka teški Fastnet. Prognozu i razvoj vremenske situacije počeli smo detaljno proučavati već 3 dana prije da vidimo postoje li anomalije ili neplanirane promjene koje mogu nagovijestiti da su najave velike fronte niskog tlaka barem malo preuveličane. Fronta je dolazila sa sjeverozapada i išla je na istok, a u samom centru fronte jačina vjetra je bila i do 60čv uz dosta niske temperature (snijeg u engleskom „gorju“) i zbog toga je organizator napravio iznimku i klasičnu rutu Plymouth, Bishop's Rock, Fastnet Rock, Conningbeg Bouy, Land's End, Plymouth je odlučio postaviti obrnuto od kazaljke na satu kako bi se izbjeglo jedrenje u sam centar fronte. Samo skraćenje regate nije dolazilo u obzir, time bi se prekršila tradicija, koja je uz poslovično ironični humor, hinjenu profinjenost i vječna naklapanja o kiši i vremenu jedna od temelja engleskog društva. 

Start regate smo jedva dočekali. Nakon samog starta vozio se jedan krug oko bova i nakon toga se kretalo prema jugozapadnoj punti engleske, Land's Endu.

 

Startali smo dobro, negdje drugi ili treći desetak metara iza linije starta. Liniju sam starta unaprijed postavio 3 dužine iza prave linije jer OCS je 2h penala, što je u regatama minija ovakve dužine otprilike 10tak mjesta. Još prije starta smo napravili đir po zaljevu i vidjeli da bolje puše na lijevoj strani i odlučili se držati lijeve strane što smo naplatili trećim mjestom po samom izlasku iz zaljeva, nakon sat i pol jedrenja. Po izlasku iz zaljeva nas čeka 20 čv vjetra sa zapada i jahanje počinje. Kažem jahanje jer orca na malo većem valu (a malog nema na tako otvorenim morima) na Miniju izgleda doslovno kao jahanje. Jedina razlika je što ti konj nema tako specifičan miris, a umjesto za uzde, držiš se za ogradu.

Ispred nas od serijaca se nalazi samo 821, belgijanac koji ima novu Naciru i poznatog francuskog co skipera i koji slove za favorite regate. Naša Felicity se sjajno drži, a jedrenje u vjetar je Tip Topu svakako jača strana jer uz istu brzinu moguće je ukrasti koji stupanj puta što mi znamo i maksimalno koristimo.

Naravno, at 5 o'clock it is tea time i sve na brodu prestaje.

No, nakon par sati jedrenja ne osjećam se dobro. Razmišljam da iako nikad u životu nisam imao problema sa morskom bolešću zapravo je suludo na ovakvu regatu doći direktno iz ureda. Ruke su mi mekane i izranjavane od konopa, morska bolest me hvata, postaje mi slabo i unutrašnjost broda ma koliko suha bila i nudila mjesto za kratki počinak nije mi nimalo privlačna. Vjetar jača na 25čv, a s njime i valovi. Pokušavam se koncentrirati samo na timun, a Aronu ne govorim ništa jer znam koliko truda i novaca smo oboje uložili da bi bili ovdje gdje jesmo. Paralelno s time već prvu noć čujem kako jedna posada odustaje radi iščašenog koljena, a drugi radi pucanja timuna. Netko se žali na morsku bolest, a ja postajem sve umorniji i gladniji, a opet nisam u mogućnosti niti zaviriti u kabinu. Nakon 12h uzastopnog timuna i borbe sa samim sobom, odlučujem se posavjetovati s Aronom, a on mi mrtav hladan preporučuje tabletu vitamina C. Da je placebo u kombinaciji sa upornom glavom najmoćniji lijek sam znao oduvijek, no nikada nisam iskusio tako brzo i efikasno ozdravljenje. Nakon uspješnog zaliječenja tonem u prvi san te sad tek zaista mogu reći da je regata počela!

 

Odmah prvu noć ostajemo bez prvog gindaca, onog od genoe. Na mjestu gdje je gindac pukao vidim da puknuće nije izazvano nekim trenjem ili tehničkim problemom već je jednostavno dao sve od sebe. Prije dizanja genoe na gindac od code 0 provjeravam oba ostala gindaca (code 0 i top spi) i prvi puta uzimam svoj talisman u ruke i zamolim Pachamamu da nam pusti barem nešto na što ćemo dizati prednja jedra. Ima još 500nm do kraja regate, tek smo počeli.

Pred jutro smo na Land's Endu, jugozapadnom kraju engleske i po krmi nam prolazi poljski prototip na kojem su Radek i Vojtek. Radek je inače sjajan tip, dobri duh klase, voditelj proizvodnje u velikoj poljskoj tvornici koji je sam napravio svog prototipa od šperploče jer mu je falilo love. Onda je odjedrio Mini Transat, a sad skuplja sponzore za novog prototipa za novi projekt preko Atlantika. Nisam zadovoljan što nam se toliko približio budući da ga na početku regate nisam ni vidio, ali opet si mislim kako on ima prototipa i kako ne poznajem klasu i kvalitetu jedriličara pa nisam siguran je li to dobro ili loše. Vidimo još jedna jedra kako idu okolo lanterne na Land's Endu, ali čini nam se da možemo proći s unutarnje strane nekih hridi i tako skratiti put za negdje milju i pol. Radek ide okolo, a ja razmišljam kako je milja i pol jedno 15tak minuta. Kako se konj veže kako gazda kaže, a brod vozi blizu hridi koliko gazda dozvoli, uljudno nagovorim Arona da kratimo put jer kurenat je povoljan i nema straha od prolaska toliko blizu lanterne. Teško Mađara na gulaš nagovoriti, kratimo put i sljedeći put kad smo vidjeli Radeka je dan nakon našeg ulaska u cilj...

Vjetar malo okreće na zapad i privremeno pada i dižemo top spi no nakon 15 minuta jedrenja puca i drugi gindac. 65m2 jedara se lako diže iz mora, ali ostaje nam samo gindac od code 0 sljedećih 470nm regate. Poznajem mnoge jedriličare koji bi ovdje odustali jer nije potrebno biti iz stare matematičarske obitelji da se izračuna vjerojatnost da i treći gindac pukne, a onda odgovora nema. Mi nemamo opreme za vraćanje gindaca kroz jarbol, a duplih gindaca nema. Ali avaj, još jedna molba Pachamami da nam čuva barem ovaj najtanji gindac od code 0 i nastavljamo dalje u regatnom tonu.

Nakon prošlog kišnog dana i noći s vjetrom koji je varirao od 15 – 25čv kojeg smo mi pozorno pratili površinom jedara (kratili i dizali kratove), jutro nas je dočekalo sunčano. Jedini problem je bio sa suncem što nije radilo. Mislim, svjetlo je bilo upaljeno, ali grijanje ništa. Nije nam jasna funkcija ovog nebeskog tijela dok Aron priprema prvi u rangu jednakih specijaliteta. Freeze dried food, ovaj puta pašta s govedinom koja se od riže s piletinom i curryem razlikuje jedino po količini maslinovog ulja kojeg sam sipao u „obrok“.

 

Nema veze, toplo je, a prsti i duša zebu pa iznimno paše i nastavljamo dalje kako vjetar se vraća na sjeverozapad i počinje jačati.

Nakon 36h jedrenja počinjemo osjećati prve svjesne znake umora. Ja sam kronično neispavan i izmožden od prvih 15tak sati nespavanja, a i postatak većinu vremena provodim na timunu jer ipak imam više snage od partnera koji postaje krhak. Kroz glavu mi prolaze svi jutarnji sljemenski gelenderi koje sam, s Dorotićem ili sam, prolazio trčeći ili na bicikli i drago mi je da sam barem donekle tijelo pripremio na ove napore kad već nisam odradio neku pustolovku. Taman pred dolazak na drugu oznaku, Conningbeg Bouy, ispod Irske obale ispred nas par milja vidim 3 minija. Vjetar okreće i pada i vrijeme je za code 0, ali Aron je u kabini. Palim pilota i idem pripremiti sve za dizanje, ali ni do kabine nisam stigao kad kužim da pilot ne radi. Mislim, radi, ali ne radi. U jutarnjem bunilu pokušavam hakirati Raymarine, ali avaj, nit' naprijed nit' nazad. Dakle, gindaci koji cure kroz stopere i koji nisu najsjajniji, autopilot koji ne radi i činjenica da svakih 12 sati iz barke izvučemo 2 sića mora su sitni detalji koje sam uočio nakon 200 milja regate koji me ne vesele, ali me, naprotiv niti ne zamaraju. Miniji su oko nas, ako smo i zadnji, nismo toliko daleko od prezadnjih i ima još skoro 2/3 regate.

Okrećemo Conningbeg i treće jutro jedrimo prema Fastnetu. Do tamo je 120nm i po ovih uobičajenih 25čv bi trebali tamo biti negdje rano ujutro sljedećeg dana.

Pozorno pratimo notice što smo zapisali pred start, smjer i jačina vjetra po gribovima su nam duboko urezani u memoriju, ali malo slabije pribilježeni u klasičnom formatu kemijske na papiru.

 

Na pola puta vjetar počinje pojačavati, a par oblaka od nevere ispred nas ne izgledaju gostoljubivo i dižemo olujni flok što se pokazuje kao dobra odluka, udari do 38čv, tri krata i olujni folk, a na timunu kao 505 na 10 čvorova kad je menadžer od floka na trapezu, vozim sa dva prsta i bez puno briga.

Pada noć, vjetar ne jenjava, a Fastnet je sve bliže.

Oko 4 ujutro prolazimo i polovicu regate, mitsku lanternu Fastnet. Ja vidim neko crveno svjetlo na jarbolu par milja ispred nas. Fotografiranje se odvija u potpunom bunilu, a pamtim tadašnje zadovoljstvo sjajnom fotografijom koju je slikao Aron gdje sam bio siguran da će i osnovnoškolci iz Đakova znati da se trenutno nalazim 70m od poznatog svjetionika.

 

Radimo pojalabandu i vrijeme je nakon 3 dana jedrenja za pravu krmu. Ali avaj, ruke su izmučene, šake od sapuna, tijelo nakon adrenalinske orce od zadnjih 12 sati posustaje i ne uspijevam dići veliki spi. Gindac mi curi kroz ruke i spi završava u moru. Posljednjim naporima snage vadim ga van, dižem mali spi (code 5) i idem spavati, ne mogu više. Svjestan da jedrimo sporije nego bi trebali, ali sigurno s više jedara nego što možemo idem usnuti kiseli san koji je bio zapravo sjajna odluka. Nakon mene, odmara i Aron i onda s prvim zrakama sunca dižemo srednji spi i kreće najbolji sportski dan u zadnjih par godina. 25 čv vjetra, glavno bez ili s jednim kratom i srednji spi, glisiramo po dugačkim valovima od fronte čiji centar je prošao na istok.

 

Najveća brzina 16.8, prosjek od 70tak milja u pet sati. Taj dan smo napravili oko 180milja u 24h što je zahtijevalo podosta koncentracije, nekoliko štraorcadi s katapultom i jedan chinese gybe. U tim sam momentima zaista cijenio Andražev rezultat od 300nm u 24h i to solo(rvi koji je prošao 300nm u 24h u klasi!). Prijatelju, u tebe su cojones mas grande! 

Sljedeće jutro u noći okrećemo i Bishop's Rock, posljednju oznaku 100nm prije Plymoutha. Nakon okreta u svitanje uočavamo iza nas neki Mini sa crvenim špinakerom. Pokazujem Aronu iza nas, oboje gledamo kroz dalekozor i razmišljamo tko ima crveni spinaker u floti. Mozak izuzetno sporo radi i nakon par minuta okrećemo se još jednom baciti pogled, ali barke nema. Je li moguće da smo doživjeli zajedničku halucinaciju? Mislim, ti dječji glasovi koje sam noćas čuo dok je Aron spavao, ti silni brodovi koje je Aron vidio dok sam ja odmarao, sve učestalije međusobno komuniciranje na domaćim jezicima iako međusobno razumijemo samo engleski svakako spadaju pod dobre halucinacije, ali da zajednički haluciniramo?! Odjednom počinjem sumnjati u sve oko sebe. Razmišljam je li jarbol koji sam vidio na Fastnetu zaista postojao? Je li Irska obala tako smrdila po kravljem izmetu ili smo mi uzalud uvrštali u rječnik izjavu - mirišiš poput Irske koju smo namijenili svim nevaljalcima kojima su komadić sapuna i friška voda mrski?!

Da priča bude veselija, dobivamo poziv od obalne straže Fallmoutha, pitaju da im javimo poziciju jer da nam se signal s trackera gubi pred 24h, negdje u Irskom moru. Meni odmah padaju na pamet moji bližnji koji (kasnije sam saznao prilično žovijalno) prate regatu i njihova briga kad vide da nam tracker stoji. Sjećam se i helikoptera koji je jučer prolazio iznad nas, iako nisam siguran je li on zaista postojao.

Padam u nervni slom. 

Uvjeren da smo zadnji, prilično razočaran svojom odlukom da se uopće upustim u ovakvu neizvjesnu jednadžbu s toliko nepoznanica, umoran, idem odmoriti. Dok vani vjetar refulava jačinom kostrenske bonace spavam nekoliko sati.

Budim se pred sumrak i tada mi Pachamama priušti nešto što ću pamtiti cijeli život. 

Tada shvaćam da smo si prije regate dali nekoliko ciljeva: završiti, jer to je najbitnije u ovakvim regatama, uživati jer to je jedini razlog zašto sam i prevalio 2500km i potrošio 2 tjedna godišnjeg i biti fokusiran na jedrenje jer to je najteže nakon 4 i pol dana regatavanja po ovakvim uvjetima kad ste zadnji brod vidjeli pred dva dana, iako u to niste sigurni, i da još nisam ostvario sve ciljeve.

 

Pun energije krećem u zadnju noć da po laganom vjetru što brže završimo regatu. Noć je predivna, vedra i hladna i puno je prometa na moru. Vozimo oko velikih brodova, prolazimo oko brojnih koća i pažljivo pratimo njihov smjer kretanja i duljinu njihovih mreža. Svako svjetlo mi se pričinjava da bi moglo biti od konkurencije i to mi daje dodatnog motiva za trim i pažljivi praćenje brzine po VMGu prema Plymouthu.

Sljedeći dan, u 13:47 po lokalnom vremenu, 5 dana, 1 sat i 47 minuta nakon starta ulazimo u cilj koji je odmah ispred Royal Western Yacht Cluba, uvjereni da smo zadnji. Odmah pitamo dvije vremešne volonterke koje su nas došle odtegliti u marinu koji smo. Cure kažu da ne znaju jer ne prate regatu, ali da ima barki koji su već otišli put Francuske. Ulaskom u marinu vidimo još 2 minija, jednog serijca i jednog prototipa na vezu. Serijac je jedan od favorita, a ni proto nije za baciti no Aron tvrdi da su ostale vjerojatno pospremili na dno marine.

Ulazimo u klub vijugavim hodom i na šanku saznajemo da smo u cilj ušli kao 2 serijac, a treći sveukupno!!! Čekaj malo, 2?! Zar mi?! Dok otpijam prve gutljaje hladnog alea pokušavam shvatiti što se desilo s ostalima. Ništa, govori Keith, sporije su dojedrili do Fastneta, vi ste došli sa zadnjim srsima vjetra danas, ostali su oko 50 – 70nm iza vas, na Land's Endu. Na Land's Endu? Pa mi smo tamo bili jučer u ovo vrijeme?? Zar je moguće da smo toliko dobro odjedrili? Ne znam dečki, tracker vam se gubi nakon Fastneta... 

Kasnije saznajem da su mnogi poodustajali radi raznih tehničkih problema. Parala su se jedra, delaminirale prove, neki ispred nas su preventivno pobjegli pred 50čv vjetra u zajat pod irsku obalu. Mi smo bili savršeno spori (ili brzi) da po najslabijem mogućem (do 38čv) dojedrimo do Fastneta i onda sa frontom odemo na jugoistok. Ostalima je fronta pobjegla pa su imali puno manje vjetra.

Proglašenje je održano u smiješnoj brojci od 2 posade koje su završile. Francuzi koji su bili prvi u protu i jedan brod ispred nas su spavali.

Mi smo proslavili svoje. Ostalo nije više bitno... 

 

Dado

Ri sailing team 

Pozdrav od posade Felicity 585

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.