Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
DH Psunj 2011
(Rejting 5.00 od 5)
Brdski biciklizam
Autor: Dubravka Družeta, Foto: Lorena Gellini, Damir Sefić, Matija Turkalj   
Utorak, 07 Lipanj 2011 21:43

14-15.05.20111 održala se prva utrka za Hrvatski kup, Slovenski pokal te UCI C2 bodove, DH PSUNJ. I ove godine, poput prethodne dvije, start je bio na brdu Omanovac iznad Pakraca. 

Staza je bila nova, simpatičnog imena AC/DC, dužine nekih 1800m s nadmorskom visinom od 400m.

Hm, od kuda početi?
Vikend prije Grede i Prvenstva Dalmacije, gdje je Merlin osvojio titulu Prvaka Dalmacije, odlučili smo se za mali izletić.

Barba Robi, Sebo z Greškom, David i ja. Merlin je prodao svoju zvijer pa nije imao na čemu voziti, bar smo mi tako mislili :D. Poslije je rekao da bi vozio sa STP–om bez problema. Ah, ti mladi. Plan je bio prvi dan Orahovica, drugi dan Pakrac, a treći Ivanščica. 

 
 
U Orahovici smo dogovorili sa BK LOODima da nam pokažu malo stazicu na Papuku na kojoj će se održati jedna manifestacija u osmom mjesecu. Krenuli smo iz Pazina rano ujutro i na Papuk stigli uz malo gubljenja. Odmah smo krenuli na start. Staza je pravi bonbončić. Uživancija od početka do kraja, lijepo tečna, i što je najvažnije zabavna. Nemam pojma koliko je duga, ali spust je trajao nekih 10ak minuta čini mi se. Po stazi ima nekoliko elemenata, ali svi se odrade bez problema. Taj dan smo se stvarno navozili. Moram se posebno zahvaliti Mraku Oblačnom i njegovom prijatelju koji su nas čekali da se navozimo. Hvala hvala hvala. Hvala i domaćinima, Miroslavu i ekipi, staza vam je super, bravo. Navečer smo imali riješen smještaj u jednoj preeeeekrasnoj kućici. U zadnji čas smo odlučili da ćemo ipak spavati u Orahovici pa ujutro za Pakrac. Kućica je stvarno bez teksta. Mislim da kada smo ušli svi smo ostali s ustima otvorenim do poda. Pravi luksuz sa sitne pare. Gazda predobar i ljubazan, ni njemu nismo zapamtili ime, samo da mu od kćeri dečko vozi bajk kao i mi. Navečer pašta, pivo, tuš, krevet. 
 
 
Sutradan smo u 10 ujutro trebali biti u Pakracu, tada je bio dogovoren kombi.  Malo smo kasnije krenuli nego što smo planirali pa je Robi dao oduška i malo po gasu do Pakraca. Na Omanovac smo došli na vrijeme, nigdje žive duše, još je neka ekipa iz Zagreba trebala doći. Zovemo Santu, mislim da smo ga i probudili, i kaže kombi vas čeka u cilju. Taman tada su stigli i momci iz Zg-a, Grunf, Bero i Saša. I išli smo se spuštati. Plan je bio voziti staru stazu da se ugrijemo i onda na novu. Napravili smo tri spusta po staroj i krenuli na novu. Išli smo puževim korakom jer nismo imali pojma što nas čeka. Vidjeli smo video ali tamo je bilo sve ravno. I krenusmo. Prvi dio je ok, par kamenih vrtova i nesto malo strmina, tu nije bilo problema, većih. 
Na sredini staze Bero govori “još niste ništa vidjeli, sada dolazi ono strmo”. I došlo je. Spustili smo se preživljavajući, bentova nije tada još bilo pa te nije imalo što ni zaustaviti, i tako, zanimljivo. Ruka nije bila zadovoljna s toliko kočenja. Krivo sam se nagnula i u zavojima pa sam samo produžila ravno. I na kraju neki mostić i ravno. Bezveze. Pali smo na guzicu ali ne od oduševljenja. 
Zaključila sam odmah, da neću podnijet odvozit ovu stazu zbog prevelikog opterećenja na ruku, pa sam odmah taj dan otpisala utrku. Robi se još uvijek dvoumio. David je rekao da nema šanse da vozi utrke već odavna, a onaj mulac Z Greškom nema problema, iako se ni njemu nije baš nešto svidjelo. I tako ostatak dana smo jurili po staroj stazi i guštali. Naučila sam par trikova, iako još sramežljivo ali napredujem. Navečer pokušaj spavanja u domu uz nečije piljenje drva noću i nestrpljivo iščekivanje Ivanščice ujutro. Na Ivanščicu smo malo kasnili, propustili smo prvi spust. Negdje u trećem mjesecu bili smo na on footu. I ostali paf. Nisu normalni ča su napravili. Ki će to peljat. To je strmo. Staza je duga 2400m s visinskom razlikom 520m. I tada otišli u strahu doma, koji nas je još držao dok smo se sada penjali kombijem na vrh. S nama su bili i neki ludi slovenci koji su se sjurili nizbrdo kao da je ravno, a mi smo ipak krenuli lakše i grijali kočnice.
Staza ima apsoštrumpfno sve, strmine, kosine, korijenje, nešto sitno kamenja, kontra nagibe, skokove, dropove, gapove, spore dijelove, brze dijelove, bentove, kickove…a onaj zadnji dio, najbržio dio staze, otkačeni singletrack, ono je divota, onog nema nigdje na svijetu, wow, vrištali smo od sreće dok smo se vozili po stazi. Ako još niste, nemam pojma ča čekate da posjetite Ivanščicu.
Na kraju dana smo zaključili da smo napravili ogromnu grešku, umjesto tri dana turneje trebali smo doći ovdje tri dana. Wow, i dan danas ne možemo vjerovat da tako nešto postoji kod nas u Hrvatskoj, ma kakvi bikeparkovi, pff.. Naš duboki naklon ekipi s Ivanščice. Btw, tamo će 26-27.06. biti trening utrka pa ako ste u blizini navratite ili dođite vozit. Bit će super. Više info http://www.wix.com/mtbtrack/dhivanec

No, ovo je kao post o Pakracu i utrci za kup :-)

Dakle, tada sam bila odlučila da neću voziti utrku, nego ću radije sačuvati svoje zdravlje i ostati čitava. Robi se dvoumio, za sada je bio da će voziti, David je bio isključivo za staru stazu. U petak smo nakon posla krenuli sa dva auta, u jednom Robi, Sebo, David i ja, a u drugom Šile, Širol i Merlin, i kašeta bire. Nismo ni krenuli kad se sjetismo ma ajmo zvat Šileta ako ima mjesta za još jednu kašetu, dok smo se vratili odlučili smo uzet još jednu, tako da je tri kašeta bire bilo spremno uz Merklina na stražnjem sjedištu Šiletovog auta. Na naplatnim kućicama kupujemo Enca i prva postaja Velika Gorica, mjenjanje praznih za tri pune, dvije Kasačkog, jedna svijetla. A di je Velebitsko? pita Sebo. Naravno odmah smo morali degustirati dal je ok, i bilo je. I vozimo se mi tako autoputom, vozimo, kadli ono počelo nas je pretjecati jeno vozilo i neki luđak nešto viče na megafon. Naime Berislav Topolnik bio je ozlijeđen pa si je našao novu zanimaciju dok ponovo ne sjedne na bajk. Megafon. I tako smo se još nekoliko puta pretekli, Šile i Merklin su napravili barikade na izlazu s autoputa pa su momci morali stati pozdraviti nas. 
 
 

 

Kada stigosmo na Omanovac, računali smo da ćemo naći neko mjesto u kampu, ali sve je bilo zauzeto. A tada ga ugledasmo. Najbolje, najljepše mjesto u kampu bilo je slobodno. Smjestili smo se nadomak kampa, na rubu šume, u debelom hladu. Kada smo došli najprije smo odmorili i popili biru. Merklin, David, Šile i Širol su išli prijaviti se u dom i odnijeti stvari gore dok smo mi podizali šatore. Nakon što smo se smjestili naložili smo vatricu, posjedali u krug i buljili u vatru.

 

Ujutro buđenje bez nervoze jer moram ići vozit, nevjerojatna opuštenost. Pokupila sam licence i krenuh prijavit momke. Robi je u zadnji čas zaključio kako ipak neće vozit utrku nego će radije sa Davidom guštat po staroj stazi. Tako da su nam se natjecali Merklin, Sebo, Šile i Širol. Dečki su se spremili i krenuli vozit, a ja put pod noge i na stazu malo škicnuti kako ekipa vozi. I tako dođem to prvog skoka gdje su se izvodili trikovi ugledah dva poznata lica, Lorenu i Damira. Ostatak dana provela sam s njima, oni fotkajući ja gledajući. Obitavali smo samo na gornjem dijelu staze. Prašine nije nedostajalo, padova također. Tko nije pao bar jednom magarac. 

 

Zanimljivo je biti s druge strane i promatrati to s vanjske strane trake. Lorena i Damir su odlični, svašta sam naučila o tome kako se treba obući za fotkanje ako želim da fotke uspiju, hvala, hihi.Treninzi su prošli ok, nitko od naših se nije razbio, padali jesu ali bez posljedica, osim Šileta ofkors. Kako Šile još uvijek nema nekih novosti o svom ukradenom blagu, posudio je bajk, nekog Kraftstofa. I ide on vozit. I na prvom skoku jedan momak je pao ispred njega no Šile je to skužio tek kada je bio u zraku i kuda će nego preko njega, i ode bajk, sve se raštimalo. Pokušali su to popravit ali bez pozitivnog ishoda. I tu dolazi dobra vila tj dobar vilac Jure Rosić i posuđuje Marku bajk. I ode Šile opet na stazu.

 

Dan je bio lijep i sunčan. Staza je jako umarala pa je nekima par spustova bilo dovoljno da ispune kvotu. Ali da ste vidjeli onu malu zvijer Merklina. Ča taj dela po stazi tega nema nigdje. Momak je došao na stazu na novom bajku. Taman prigodna staza za krštenje. Ubadao je neke linije koje ostali nisu vidjeli, ili su vidjeli ali nisu skupili neke stvari i odradili to. Sve u svemu kaže da mu bajk ne odgovara da je stara mašćina bila puno bolja. Kako se večer približavala svi smo se pomalo okupili oko vatrice u kampu. Lorena i Damir su nas nažalost morali napustiti i krenuti za novim obavezama. A mi smo nastavili standardno, vatrica, meseko, pivica, i MIŠOOO KOOOVAČ!! Ki ni ču tu stvar ćete ben čut na nekom slijedećem okupljanju.

 

Sutradan se već lagana nervoza osjetila kod pojedinih natijecatelja. Robi si je ozlijedio ruku pa mi se pridružio u bodrenju naših na prvom dijelu staze, opet smo bili lijeni za ići do kraja. David je otišao na freeride stazu, gurati. Od jutra nam je vrijeme bilo neko oblačno. Neka lagana kišica se povremeno spuštala, ali ne dovoljno da bi se staza smočila. Tek toliko ju je navlažilo da se ona silna prašina slegnula. U kvalifikacijama smo se smjestili na skokovima na početku. Onaj mali Širol ni normalan. Ki ni vide neće vjerovat kako taj mali skače. A sve to od nutele. Kvalifikacije su prošle ok. Vratili smo se gore u kamp ako netko slučajno nešto udesi na bajku pa da im mehaničar Jedrimir popravi odmah. Neki su bili više neki manje zadovoljni rezultatima kvalifikacija, a neke je bolila neka stvar pa su si popili još jednu biru. Merklin je bio 8 u svojoj kategoriji, 10ak sekundi je zaostao za prvim slovencem Zlatnar Lukom. Ali, bio je prvi hrvat! Ovi ostali su bili prosječni, ni vrit ni mimo.

 

Do finala je bilo dosta pa smo se svi ulijenili. Vrijeme je bilo prohladno, magla, fuj. Ali grijali smo se i dalje uz vatricu. Najprije smo otpratili Širola na skoku. Opet, tko ne vidi ne vjeruje, trube je preskočio cijeli skok i doskok. Ako ništa ostavio je ljude koji su bili tamo bez teksta, doslovno. Ali kako kažu, tko visoko leti nisko pada, nažalost. Negdje na ulazu u šumu, nakon što je sve poskakao imao je nezgodu i pao. Kako je s glavom zaorao po podu nije se baš osjetio najsposobnijim za odvoziti do kraja, pa je odustao. A mi krenusmo dalje niz stazu do prvog ozbiljnijeg detalja na stazi, brda kamenja, gdje je Merklin izvodio pizdarije, i di smo svi samo njega čekali. Svi su išli po istoj liniji, neki brže i tečnije, neki sporije. I eto dolazi Merklin. Mišo Kovač na Beretovom megafonu, smješak na Merklinovom licu i hop, sve je preskočio i kao vjetar proša kraj nas, mekano, gotovo nečujno. Opet je ostavio publiku otvorenih usta i komentara kako je mali lud. Kasnije smo čekali Vauha jer su i on i Merklin jedini vozili tu liniju, ali moram primjetit da je Merklin puno bolje i brže prošao od Vauha :-) Taman dok smo pogledali svih došla je i naša zvijezda gore pa ga upitasmo kako je prošlo, kaže loše, kako loše, a pao sam, i počne se smijat. Kaže dobro sam odvozio, ali nisam pedalirao. Nema veze. Opet je završio na osmom mjestu, nešto malo si je poboljšao vrijeme, ali bio je najbrži hrvat među juniorima, i peti u sveukupnom poretku hrvata! Huhuhu! Šile i Sebo su bili prosječni opet, kao i u kvalifikacijama. Čak je i ona luda Zarja bila brža od njih. Kapa dole Zarji, svaka čast na ogromnom napretku u samo pola godine. Bravo bravo bravo. A bravo i ostalima koji su preživjeli stazu i izdržali sve to. Od nekih 160 prijavljenih vozača, finale je završilo oko 120. Staza je bila stvarno brutala. Osiguranje je bilo na najvišem nivou, gss-a kao u priči. Organizacija općenito odlična kao i uvijek do sada. Jedino se staza malo raspala, neki bentovi su nestali, ali to su sve sitnice, važno da se vozi. I napreduje u težini staza jer tako ćemo i svi napredovati. Taman kada je sve završilo počeo je pljusak. Tako da je i kiša bila dobre volje i pričekala dodjelu i došla taman da i ona vidi one najbolje. Nakon proglašenja pobjednica i pobjednika trk do šatora i pakiranje. Opet sve mokro. Fuj. Spakirasmo se, smočismo se i ogladnismo. Pa otiđosmo u hotel na pizzu. Mislim da su nas ljudi počeli čudno gledat nakon par minuta, ali nećemo u detalje. Sori, Frano i sori, File što ste zbog nas ostali bez palačinki. 

Put doma je opet bio zanimljiv. Sebo je bio očaran žabama po cesti. Pa smo morali stat da ulovi jednu. Imao je on zle namjere i htio ubacit Šiletu u auto. I uspio je. Ali mu je Širol u međuvremenu zatvorio vrata kad je skužio namjere i Sebo je dobio fascinantan udarac u koljeno. Do doma smo slušali o bolovima i jaukanje. Ali žaba je uspjela završit u Šiletovom autu tako da se pothvat isplatio u jednu ruku. 
Doma smo opet došli u rane jutarnje sate i opet onako odmorni na posao. Fuj.
Nego, tko pjeva Cesaricu?

Rezultati

Autori fotki:

Lorena Gellini

Matija Turkalj – fejs 

 

Članak je prenesen s web stranice  Dubravke Družete 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.