Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Greda DH 11-Neslužbeno prvenstvo Dalmacije
(Rejting 0 od 5)
Brdski biciklizam
Autor: preneseno s dropbike.com   
Petak, 06 Svibanj 2011 13:32

Ovo je pokušaj da nakon jednog od nezaboravnijih vikenda sistematiziran događaje koji su se odvijali u srcu Dalmatinske zagore, mirnom i lijepom mjestu zvanom Bitelići, pokraj Sinja.

Budući da se dosta toga izdešavalo razlomit ću report na par segmenata i vjerojatno će dosta toga bit izostavljeno, jer je bilo stvarno eventfull. Pa krenimo:

 

Intro
Nakon proljetne lige, KRŠne, koja je poslužila za chillanje sa starom i upoznavanje nove ekipe red je bio da se po uzoru na prošlu godinu uhvatimo malo ozbiljnije organizacije na ozbiljnijoj stazi. I dalje opušteno, ali na višem nivou.

Organizacija

Kako to već obično biva, inicijalni planovi su obećavali pravi spektakl, 2 stagea, roštiljade, točionici, videopokrivenost zemlja-zrak sa bar dva, tri projektora te live timing da se svugdje u svijetu može pratit šta se to dešava u Bitelićima. Te hostese, te sponzori, green room, hot seatovi, nagrade, troškovnik je bio za gledat i divit se.

 

Onda back to reality, “pa znate, bi li vi mogli…” – “nemožemo”, “pa ovaj, trebalo bi nam za ovu našu manifestaciju”… – “a momci, nažalost ništa ove godine”, “dobar dan…” – “a slušajte, kriza je znate” i tako u nedogled. Tu bi se sad dalo očajavat i analizirat koliko se inače i kome daje, ali nebi neki koristan zaključak izvukli. Tako da je sva sreća što smo tubi i ja imali spremnu i recesijsku verziju troškovnika, sa iskrižanih 90% stavki, odnosno pozabavit se samo neophodnim. Prijevoz, uredan smještaj za sitnu lovu, ručak za natjecatelje i bar nekakve nagrade. I za to je bilo borbe, do zadnjega je hrana visila u zraku a prijevoz nas je baca u minus, ali po “drž’- nedaj – pilaj” filozofiji i to se riješilo. Ludilo, možda smo mogli izvuć i više, ali ti svi logistički planovi bili su podređeni samo jednoj stvari, da staza bude spremna.

Staza

Staza je osnova cile priče, bez lipe staze i veća logistika neznači puno. A mi ka KRŠ uvik smo imali problema sa adekvatnim stazama. Marjan nije velik, i više je freeride nastrojen, tj. svaka strmija linija smanjuje ukupno vrijeme vožnje, plus šta nas tamo gledaju ka uljeze, i još imamo najjaču birokraciju na svitu. I tu bi se dalo očajavat i analizirat kome se daju dozvole i za šta, ali se opet ništa konstruktivno nebi izvuklo. Zato smo išli u Sinj, odnosno Hrvace, na inače prvo registrirano letilište u Hrvatskoj, Gredu.

 

Staza je relativno nova, probijena prije nešto više od godine dana. Prvi ozbiljniji klupski projekt i urađena po modelu poticajne stazogradnje ili “radi stvari van svojih mogućnosti”. Pa smo je ove godine morali updateat. Dovršena je atraktivnija ciljna linija, probiven novi start i obavljeno nekakvih 10tak zahvata po stazi. Rezultat je prava jurilica sa šokovitim rockgardenom na 60% ukupne dužine, a ostatak je manje šokoviti rockgarden sa par ili strmih ili brzih zemljanih djelova. Po suhom prašnjava i klizava, a po mokrom gripa ka u priči, bar smo tako zaključili zadnjih par kišnih puta.

Petak

Pokret oko 5 popodne, označavanje staze i postavljanje kampa. Kiša je kažu pala oko podne, na nebu ni oblačka. Mrak nas je uvatija na niti po staze, pa smo odlučili put kampa, i usput pokupit šta drva za kobase i za dočekat prve goste koji i inače stižu negdi oko 1 ujutro, Istra ekipa

 

Subota

Sunce provirilo, ekipa počela stizat, nastavak trasiranja i prve vožnje, staza se posušila i postala standardno klizava. I taman se ekipa počela ubrzavat kad su usljedili prvi gadniji padovi, Mateo – 6 metarski gap – preko volana – ključna – pravac hitna i Muris – prelet preko stina – bedrena – dvaput. DAMN! Lako je reć “a gadan je sport, a triba se pazit, a ovo a ono…” ali nikad ti nije svejedno kad sinjaš takvo nešto.

 

I tako, Mateo put splita, Muris u apartman, mi nazad na stazu, na par lipih spusteva koji te podsjete zašto činiš te rizike, jerbo očito mora postojat neki razlog. Vjerojatno isti razlog koji je u predvečer dovuka i 10 Macaklina skupa sa pratnjom iz Zadra. Ekipa i po!

Ugodno druženje uz vatricu je uzlokobila samo sitna kišica, ali ajde, osigurali vatru, sutra zovu razvedravanje, nastavi priču, nema grede

Nedilja

Kiša je padala cilu noć, i cilo jutro, ali opet kažu (ti meterolozi, mudri) popodne sunce. Stazi doslovno triba dva-tri sata da se posuši pa nema problema, pomalo, kavica ovo ono…

Oko podne smo skužili da ništa od prestanka kiše, i počeli su nedjeljni treninzi. Prvi spustevi polako. Kako je staza relativno nevožena, zemljani dio koji je u manjini je bio ugodan za vozit, a stine su imale sasvim dovoljno gripa. Međutim, nas petnaestak je u svojih 5-6 spusteva svaki napravilo totalnu transformaciju staze. Zemljane dijelove smo izbrazdali, pogotovo na zonama kočenja, one manje šokovite rockgarden dijelove smo raskopali i izbacivši stine, formiralo se još blata koje smo ponili i zalipili na one stvarno gadne kamenite dijelove staze. Gripa nigdi, driftanje pri svakom skretanju i borba sa biciklom po cijeloj dužini staze. Ali kako se sve više vozi, čovik stekne samopouzdanje, vidi da to i nije sad toliki problem, i počne uživat u tim, stvarno ekstremnim uvjetima. I onda PAF! na početku ciljnog dijela, taman kad završava klizanje i vidi se cilj, Žan je odlučio preskočit dio koji se do sad inače vozio. I čim je doskočio klizla mu je noga sa pedale te je u pokušaju da vrati ravnotežu u punoj brzini došao na jedan mali ali neugodni dropgap. Prelet preko volana – udarac o zemlju – bicikla svojim putem – on po stinama svojim. Nakon 15 metara kotrljanja se zaustavio, i osta ležat…

Stvarno smo se smrzli svi skupa jer osim šta je dislocira rame, probio je i mišić na nozi i počeo ozbiljno krvarit. Sva sreća što je to bilo na ciljnom dijelu, tako da su ljudi (svima hvala) odma priskočili u pomoć, podvezali nogu, stavili kompresiju i dali mu vode. Ubrzo je doša sebi i prvo šta je reka je da će ga žena ubit.

Jučer dva ozbiljna pada, danas Žanov stvarno gadan, hitna odlazi, a kiša i dalje pada, tmurna atmosfera se nadvila na Gredu. I opet se može reć da se moglo svugdi desit ili da nije triba to radit, i štajaznam šta sve reć da bi se sam osjeća lakše, ali ne pomaže, pogotovo kad si baš ti organizator. Trenutak kada ti je stvarno kroz glavu prolazi pa je li baš sve to tribalo radit? Jesi li moga lipo vidit da je vani kiša, ostat kući ili u šatoru, odgodit sve…
 

Nije potriba nasilu održavat manifestaciju, pa smo bacili dogovor sa vozačima: “Nikola, jesi za nastavak?” – “Jesan”, “Zadrani, jeli se vozi?” – “Naravno!”,”Robi, jesi za?” – “Ak vi grete, peljan i ja”, “Oćemo vozit pola staze, bez ovog zadnjeg gadnog dila?” – “Ma vozimo je cilu”. Mislim, mi smo tu domoroci, upoznati smo sa stazom, koja je i inače gadna, sada je već bila na rubu nevožljivosti, što od blata, što od umora. I onda upoznaš ekipu od kojih su neki prvi put na njoj, neki su prvi put uopće došli na DH utrku, na Ht-ovima, i dalje bi vozili unatoč svemu! To je ona lipša strana medalje, zbog koje radiš sve to, zbog koje i sam ako treba odeš u brdo sa lopatom i motikom, i živciraš se danima i kolješ sa sponzorima da sve bude kako triba, i koja te oraspoloži kad stvari krenu totalno suprotno. Go anywhere, ride anything ekipa, kapa do poda!

Isto smo se malo skulirali na kvalifikacijama i finalu, tj. svi osim Tonija, on je doslovno svaki spust vozija uvik blizu granice i finale je starta sa filozofijom “Ili ispod 4, ili priko 10″ (dosadašnji rekord staze po suhom je 4:03).
Finalno vrijeme : 3:51!!! više nevrijeme nego vrijeme, koje će i po suhom bit problem dostić, nevjerovatno!
Mi ostali smo bez većih padova stigli na cilj. Olakšanje za nevirovat, i kao za provokaciju, sunce granilo.
Ništa, pakiranje, pozdrav sa ekipon koja je odma morala put doma (Nikola i Sale, dužni smo vam marendu) i premještaj u Pletikosiće, kod Jerka u njegovo domaćinstvo, budući HQ prvog dalmatinskog bike parka. Tamo se udrilo proglašenje, i slavlje, i fažol, uz rekapitulaciju vikenda pale su i priče o novim i zanimljivim projektima…
 
Outro
Završilo je drugo prvenstvo Dalmacije, ovi put zaozbiljno divlje. U cilom tom miksu dobrih i loših stvari i dalje su one dobre u velikoj većini. Pa će se tradicija definitivno nastavit, staza se lijepo definirala, suradnja sa lokalnom zajednicom se pokrenila, i najbitnije, skupila se prava ekipa vozača. Ove godine je bilo bolje nego prošle, a zadatak nam je da iduće bude još bolje, pomalo, ali bit će.

 

Sad naravno zahvale, prvo vozačima (i Dubravki) koji su došli podržat manifestaciju i nisu odustali u onim uvjetima iako im niko nebi zamjerio. Hvala Jerku na suorganizaciji, ljudina i po. U ime vozača i organizacijske ekipe hvala Extreme Shopu iz Splita, tj. Brani, bez čijeg sponzorstva nebi mogli fažol platit, i hvala lipa općini Hrvace, dogodine se nadamo još boljoj suradnji.

BK KRŠ se do jeseni povlači iz organizacijsko-radnih aktivnosti, slijede vožnje, i to ne samo po Gredi. Zašto? Pa zato što nova DH staza niče kod Zadra, kod Šibenika je jedna isto pri završetku, Istra se može pohvalit sa također 3 nove staze, Bihać planira osposobit Plješevicu, dolazi nam Ivančica, Sarajevo, Orahovac… ekipa se pokrenila, scena raste, mi jedva čekamo, a vi ostali, dođite, podržite, vozite i jasno, pazite na sebe.

 

Do sljedećeg čitanja, KRŠni pozdrav

 

Text: Ratko Mimica

Foto: Ivana Željković, Vinko Miketek

 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.