Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Hysteria na pariškom maratonu
(Rejting 5.00 od 5)
Cestovno trcanje
Autor: Vinko Mihanović   
Četvrtak, 30 Travanj 2015 22:30

Sve je počelo, mislim, sredinom travnja prošle godine i to na trajektu za Korčulu. U pitanju je bilo gostovanje u jednom od, po meni, najljepših otočkih gradova na Jadranu. U mjestu Korčula.

Nakon što sam se ukrcao na trajekt, odlučio sam vidjeti što ima novog na Facebooku. Prvo što mi je zapelo za oko je bio događaj kojeg je kreirao Kike u kojem poziva trkače na pariški maraton.
U Francuskoj sam bio tri puta, no ne i u Parizu. Kako mi je Pariz godinama najveća životna želja, pomislih možda je ovoj taj trenutak. Pariz i trčanje. To bi mogao biti događaj života. No problem je bio što to nije bila obična trka kojih sam istrčao na desetine. Možda i stotine. Davno sam trenirao sprinterske discipline i to posebno onu na 100 metara s najboljim vremenom - 11:98. Zbog razno-raznih životnih situacija prestao sam trčati, da bih se gotovo 15 godina poslije vratio trčanju, a onda dosta poslije i trkama.

 

Dakle, pomisao na odlazak u Pariz bacala me u trans no u kombinaciji s maratonom shvatio sam da to nije - to. našao sam kompromisno rješenje. Probat ću se ''ušlepati'' u Pariz, ali turistički što mi je malo poslije pošlo za rukom. Kako sam na početku tog istog travnja osvojio broncu u svojoj kategoriji na Skalinadi, ali i ingvinalnu herniju (kilu) smatrao sam da je ovo najbolje rješenje. Trkači koji su istrčali maraton o njemu pričali s ponosom, ali i sa strahopoštovanjem. No, bio sam uporan - idem isključivo kao turist. 

Mjeseci su prolazili, a onda je došao prosinac, ali i Siniša. Ne tako davno, on je otrčao svoj prvi maraton i to onaj u Rimu. O njemu je poput ostalih trkača pričao s ponosom. Govorio mi je da nakon tisuća i tisuća kilometara i ja moram okruniti svoju trkaću karijeru s maratonom. Ne mogu reći da me nagovorio, ali dugo sam se mislio bi li trčao, što zbog dužine staze (42.195 metara), što zbog razno raznih životnih okolnosti.

I konačno... negdje oko Božića sam odlučio: trčim! Odluka je bila tu, no što i kako dalje?! Ono što su svi spominjali kao mogući problem je 30 kilometar maratona i dalje. Mislio sam se tko može istrčati 30km, vjerojatno može i 40. Kako sam do tada najviše ili najduže trčao 21,1 km i to splitski polumaraton, onako ambiciozan odlučio sam ''isprve'' testirati svoje maratonske mogućnosti. Otišao sam jednog dana na Marjan i krenuo. Odlučan da ću taj dan otrčati najduže u životu. Koliko? To nisam znao, ali moralo je biti više od dužine polumaratona. Tako je i bilo, ali to se pokazalo kao glup potez koji sam jedva preživio. Prvih 27 km sam se osjećao odlično i rekao sam samom sebi: ''danas ću ga odmah taj maraton istrčati. Dakle svih 42,195 metara. No, na 27. kilometru mi se blago zavrtilo, da bih na 31 km doživio gotovo kolaps. U jednom trenu sam zaboravio gdje se nalazim, a noge su bile toliko teške, počeli su grčevi, nesvjestica... problemi na sve strane. Jedva sam se dovukao do kuće. I odlučio promijeniti odluku: ne trčim!

 

 

Narednih dana, trkači s Marjana Denis, Siniša, Žan, Kristijan, Maja, Marijan, Sergej, Nikša... su mi objašnjavali gdje sam pogriješio. Shvatio sam da za istrčati maraton nije dovoljna volja. Moram se detaljno i temeljito pripremati, raditi na psihičkoj i fizičkoj izdržljivosti, puno se hidratizirati, uzimati sportske gelove, paziti na ishranu pogotovo uoči samog maratona, dobio sam i brojne tablice priprema ovisno o tome koje rezultat želim postići...
U jednom trenutku sam pomislio da je to možda malo previše za mene. No sreća je da kad nešto odlučim onda jednostavno nema odustajanja stoga sam odlučio krenuti samostalno, onako kako mi intuicija i tijelo govore te sam sve te tablice odbacio i krenuo u pripreme van svih regula. Plan koji sam sastavio je bio vrlo jednostavan. Trčat ću 4-5 puta tjedno od 9-14 km i minimalno 2 vikenda u mjesecu od 22 do 29 km jer mi se nije sviđalo ponavljanje avanture od 30km. Nije moglo biti jednostavnije i "lakše". Naravno trebalo se osim fizički i psihički pripremiti. I tu sam odlučio da se neću izlijetat ni s kakvim izjavama, no duboko u sebi sam vjerovao da taj jebeni maraton mogu i moram istrčati. Ipak najvažnija i najbolja odluka je bila da to mora biti uživanje. Moja najduža, najveća životna trka, na možda najmasovnijem maratonu na svijetu, u meni omiljenom Parizu mora biti uživanje pa sam odlučio odbaciti bilo kakvu jurnjavu za rezultatom. Kako svi svoje životne uspjehe posvećuju nekome i ja sam izdvojio dvije osobe zbog kojih sam morao sve izdržati. 

I onda je stigao dan D. 10. travnja 2015. nakon godina i godina iščekivanja stigao sam u Pariz.
Kakav osjećaj!
Pariz me je odmah po dolasku fascinirao. Otprilike, bio je fascinantan u stvarnosti kao i u mojim mislima svih tih proteklih godina. Krenuo sam u jurnjavu po, kako kažu, najljepšem gradu na svijetu što uopće nije daleko od istine. Svaku minutu boravka u njemu sam iskoristio za razgledanje tako da sam u nepunih 48 sati obišao sve značajnije znamenitosti koje je Pariz čine tako posebnim: muzej Louvre, katedralu Notre dame, Eiffelov toranj, aveniju Champs-Elysees, Slavoluk pobjede, baziliku Sacre Coeur, Mouulin Rouge, Montmartre... pa Stade de France, ali i predio La Defence u kojem sam ostao bez teksta pred arhitekturom, rekao, bih XXII stoljeća. Pariz je doista fantastičan i predivan grad i svi komplimenti po kojima je poznat poput ''grad svijetlosti'', ''najljepši grad na svijetu'', ''najposjećeniji grad na svijetu''... su i više nego zasluženi. I tako nakon Dana D, stigao je i Dan M!

 

Nedjeljno jutro 12. travnja ili Dan M tj. dan kada ću istrčati svoj prvi maraton u životu ako sve bude u redu. Već po ulasku u metro osjećalo se da to nije običan dan. Na stotine i stotine trkača gužvale su se na svim metro postajama, a onda po izlasku na aveniju Chams Elysees nešto što se rijetko viđa.
Nešto manje od 55.000 trkača tiskalo se na prostoru od nekoliko kilometara. Nepregledne kolone zaljubljenika u trčanje sa svih strana svijeta. I moja malenkost među njima. Tek tada sam shvatio koliko je odluka da trčim bila velika. Ostavio sam stvari na ciljnoj ravnini i vratio se na start te prohodao prva 2 neslužbena kilometra pariškog maratona. Nakon što sam ušao u svoj vremenski sektor, čekao sam početak svoje najveće trke u životu u definitivno najljepšem gradu na svijetu. Pomalo panično sam tražio neku dobru stvar na svom MP3 playeru koja će me doživotno podsjećati na ovaj događaj. Priželjkivao sam da to bude ''Tango'' od Vatre no eto odabir je slučajno pao na malo poznatu stvar ''Hysteria'' Def Lepparda.
Nakon što je i moj sektor konačno dobio znak za start, emocije su me preplavile. Adrenalin, sreća, endorfin, Pariz ili sve zajedno, natjerale su me da u gotovo suzama prijeđem startnu liniju. Ogromna rijeka trkača razlila se Parizom. To je bio jedan od nasretnijih trenutaka moje ne tako kratke trkače karijere.
Sam početak trke u Parizu odmah je dao naslutiti da se moja taktika pokazala kao pun pogodak. Fantastično sam se osjećao od 1 do 27km. Istina, neplanirani jaki grč koji me držao od 27 do 35km nisam mogao predvidjeti. Ipak je maraton u pitanju. Fizički sam se vratio i nastavio te pred kraj trke i ubrzao.  Na punktovima s vodom i hranom bilo je doslovce svega u izobilju. Nekoliko puta tijekom trke sam padao gotovo u trans zbog Parižana koji su nas fanatično bodrili tijekom cijele staze. I onda nakon 4 sata i 28 minuta borbe sa sobom, sa stazom, sa kilometražom, pojavio se cilj. Uspio sam svladati 42,195 metara.
 

Bilo je to jedno ogromno iskustvo, uživanje i neponovljiva životna trka. Organizacija: čista petica! Strašno sam ponosan i zadovoljan što sam uspio. Hvala još jednom svima koji su mi pomogli da ovo napravim. A doista ima ljudi kojima bi doista trebao reći hvala. I to od srca. Neću ih imenovati da koga ne bi zaboravio, ali prepoznat će se oni sami. Život ide dalje. Ispunjeniji sam za još jednu dobivenu životnu "bitku", jedno ogromno životno iskustvo i za jedan od najdivnijih događaja u mom životu. Nemjerljivo je i doista veliko značenje jedne, naizgled, jednostavne rečenice u mom životu koja glasi: Volim trčanje! 

I tako sam postao prvi hrvatski glumac koji je istrčao neki maraton.

Vrijeme je za novi... i to vrlo skoro!

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.