Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kad prođeš kroz cilj, život se promjeni
(Rejting 5.00 od 5)
Cestovno trcanje
Autor: Daniel Lončar   
Petak, 13 Srpanj 2012 21:13

Evo jedna priča o tome “zašto trčati ako te baš nitko ne lovi i ne juri”. Zovem se Daniel Lončar, imam 27 godina i zašto baš ja pišem sad o ovome ne znam ni sam…

Anamaria i ja se znamo iz krugova sportskog penjanja i baš danas ja otvaram svoj facebook i njezina poruka u inboxu: ”vidim da si inspiriran maratonima i da si sudjelovao na utrci na Sljemenu, pa mogao si nešto napisati o tome”. Moja prva reakcija i odgovor je bio:” ma di si baš mene našla..nije bio ni neki rezultat za pohvalit se, pa da sad pišem o tome. Ja to trčim tako, za svoju dušu i radi druženja s drugim ljudima i tako nagovorim kojeg prijatelja da ide sa mnom pa  nam to dođe kao neki izlet.”

Njezin odgovor na to je bio:” eto baš to napiši, zašto si išao, kako si se odlučio, jeli bilo teško, jesi mislio odustati, jesi se zabavio, kako nagovaraš ljude i zašto…?”

I evo, tako sam ja došao do toga da napišem nešto što će biti na Adventure sport portalu i možda će bar nekog malo motivirat i inspirirat da počne sa trčanjem ili bilo kojom drugom aktivnošću...How cool is that?!

Evo ide priča o mom iskustvu sa maratonima i kako je uopće došlo do toga da ja, koji s e nikad nisam bavio trčanjem, odlučim se na taj izazov da otrčim 42,195 km u komadu. 

Valjda sam jednostavno takav da moram probati sve, volim putovanja, avanturu i izazove..tako sam se uvijek bavio nekim “extremnim” stvarima kao padobranstvom, penjanjem, borilačkim vještinama, jedrenjem i raznim drugim sportovima. I šta god sam radio, radio sam iz čiste ljubavi prema tome..ne radi rezultata, ne radi novca ili bilo kojeg drugog razloga…isto kao sto netko voli čitati knjige, svirati neki instrument, igrati play station ili bilo šta drugo, tako ja volim ovakve stvari i uživam u njima. Nikad nisam mislio da ću time nešto postići…jednostavno sam uživao u tome svemu, pomicao svoje granice i na tom putu upoznao sam razne zanimljive ljude i stekao prijatelje. Valjda nakon svih izazova i ludorija koje sam radio do sada jednostavno na red je došao i MARATON.

Sve je počelo s polu maratonom Sv.Duje u Splitu, nisam nešto pretjerano puno trčao prije toga i jednostavno sam se prijavio. Idem vidjeti mogu li ili ne mogu. Šta bude -bude rekao sam sebi..i uspio sam nagovoriti prijatelja da ide sa mnom tako da trčimo cijelo vrijeme skupa…I otrčali smo tih 21km polagano, malo smo i stali, malo hodali na okrepnim stanicama ali uspjeli smo završiti. Nisam rekao da nije bilo teško ali cilj je bio postignut.. DOŠLI SMO DO KRAJA. 

Bilo je zabavno cijelo to iskustvo i jako mi se svidjelo sve skupa…I onda mi je kliknilo, odmah nakon par minuta. Pa zašto ne bi probao cijeli maraton. Znam sad da mogu 21km pretrčat, idem vidjeti mogu li isto tako i 42 km. Ako ne mogu, bar ću znat koliko točno mogu i koliki mi je maksimum. Prijatelj mi je samo rekao: “Ti si lud!” 
I došao sam kuci tog dana, noge su mi otpadale od umora i bez obzira na tu bol ja sam odmah otišao naći na netu kad je sljedeći maraton na koji bi se mogao prijaviti. I imam šta vidjet…Plitvički maraton za malo više od mjesec dana. Inače, za maraton se priprema od 4-6 mjeseci i znam da je sad nemoguće pripremit se, al ja se svejedno prijavljujem. Lud ili hrabar? Mislim da je lud ipak točniji izraz za mene! Ovog puta idem sam jer izgleda da je malo teže nagovorit nekoga na cijeli maraton. Jutro maratona bilo je predivno…ljudi su se počeli skupljati i uzimati startne brojeve. I tu se odmah upadne u priču sa raznim ljudima iz drugih dijelova Hrvatske i drugih zemalja. Bilo je preko 1500 trkača, mladih, starih, osrednjih, bucmastih, svakakvih.
 
 

Nevjerojatno mi je bilo kad bi čuo od nekoga da ima 30, 40, 50 ili više maratona. Kad bi ja rekao da mi je ovo prvi maraton i da inače ne trčim pogledali bi me kao da sam lud i rekli: “pa di bas na Plitvički maraton prvi put, ovo je najteži maraton u Europi” Bas utješno za mene sat vremena prije starta…al ništa to meni nije smetalo…ja sam došao da vidim koliko mogu i jedino sta sam siguran je da neću odustat do zadnjeg atoma snage. 

Psiha je trenirana dobro, a nespremno tijelo će je morati pratiti. Takav mi je bio sklop u glavi i to je jedino što sam imao. Bio sam fizički nespreman za ovakav podvig, ali oslanjam se na psihu. Drugim riječima, bio sam nabrijan i spreman trčat sa slomljenom nogom ako treba. Dobio sam razne savijete od iskusnih trkača o tome kako bi bilo najbolje da trčim. Ali sve je to palo u vodu u kasnijim fazama maratona.
Svatko ko je jednom ili vise puta istrčao maraton, reći ce da se može napisati knjiga o tome sto se dogodilo na stazi…kroz šta sve je tijelo prolazilo, šta je sve motalo se po glavi cijelo vrijeme. Ne želim sad pisati romane o svakom prijeđenom kilometru, al reći ću samo da nakon dvadesetak kilometara grčevi u nogama su bili toliko jaki, počelo me boljeti sve sto me ikad u životu boljelo. Svaka manja ozljedica kao da se vratila. Ovo vise nije bilo trčanje, izgledao sam kao hodajući ranjenik. I tako trčao sam koliko sam moga. Kada nisam mogao trčati hodao sam. Nakon 30 km ostao sam sam, bez društva. Trčim oko jezera najljepšeg nacionalnog parka na svijetu ali totalno me nije briga. Vrištim i pričam sam sa sobom kad vidim znak za svaki sljedeći kilometar. Limit za marathon je bio 5 sati i 30 minuta nakon čega se prekida.
Još 8 km do kraja i hitna je pokupila sve koji su bili iza mene, tako da sam sad posljednji koji je na stazi. Nitko nije više iza mene.I hitna dolazi i do mene i kaže mi da ulazim s njima, na sta sam ja odgovorio NEĆU i to drskim tonom jer me 10 minuta prije pitao isto.  I nagovarao. Nije valjda mislio da ću se predomislit tako brzo, hahahah. Ovaj put se jedino našalio i mislio da će mu proći, rekao je:”ajde sjedni s nama 2-3 kilometra pa nastavi trčat”…NEMA ŠANSE! 
Vozač hitne se nasmijao i rekao mi da nema šanse da stignem na vrijeme, otišao i pustio me na miru. 
Znao sam da ce bit knap i da možda neću stići. Hvala vozaču hitne jer da mi nije rekao da neću stići, vjerojatno i ne bi. Moram bit prost i reć da me samo ras*izdio tim riječima. Poslije toga sam počeo trčat kao da me lički medvjed juri. Trčim i psujem tom vozaču sve po spisku: Bas me razbjesnio ali hvala mu i ispričavam se na psovanju. 
I napokon vidim tablu sa brojem 40 km. Aajmoooooooo!!! 

Možeš!!! Derem se sam sebi! Ali ipak ne mogu. Stajem, hodam, saginjem se. Sve me boli…ali znam da je blizu i ne mogu sad da stanem nakon svega…I nemam ni vremena za stajanje. I u glavi mi se počnu vrtjeti razni inspiracijski govori i scene iz filmova, pjesme koje volim. Opet kriknem, zaderem se..i krećem…Znak 41. km je tu. Ja nemam ni sat da vidim koliko je vremena ostalo. Derem se na nekog stranog turista: WHAT TIME IS IT.. WHAT TIME!!??? I on mi pokaze sat i ja vidim da je knap i nadam se da mu možda ide malo naprijed jer to, inače, i ja radim; stavim sat 5 minuta naprijed da ne kasnim. I znak 42 km je tu. Vidim da ima još 3 minute na ciljnom satu do kraja. Jos je ostalo 195 zadnjih metara. Ja stanem na čas.  I onda idem istrčat to junački. Najdužih 195 metara u životu, ali ljudi u cilju su dali veliki pljesak i tako dolazim do cilja. Gledam, nasmijem se i mislim USPIO SAM!
Odmah iza crte sam sjeo na pod, pa legao malo. Mislili su da mi je slabo pa sam se vratio u sjedeći položaj. Nisam imao više ništa. Emocionalno, psihički i fizički sam bio ispražnjen. Bio sam zadnji koji je prošao kroz cilj tog dana, samo 2 minute prije isteka vremena od 5ipo sati, ali rekli su svatko ko završi marathon, nebitno koliko brzo ili sporo je pobjednik. i tako je i bilo. Ljudi su mi čestitali kao da sam prvak svijeta..Nevjerojatno!

Vidjeli su oni da ja ništa ne kužim i da mi je koncentracija gotova. Nisam imao energije ni za mislit kad imam bus za Split pa sam na kraju morao i stopirati, ali to je cijelu pustolovinu učinilo još boljom! Onda su mi rekli-tek ces kad ti se slegne vidjet što si ustvari napravio i postigao. Jedva sam se dovukao do svlačionice i do restorana gdje smo imali organiziran ručak. Na putu do tamo naletim na vozača hitne i nasmijem mu se!

 

Jednostavno, zaljubio sam se u taj osjećaj natjecanja sa samim sobom. Razgovor s drugim ljudima po stazi, druženje prije i poslije trke, pljesak i podrška ljudi na prolazima. Čestitke na kraju, osjećaj da si postigao nešto veliko..
EJ JA SAM ISTRČAO MARATON.
Ako to kažeš negdje, osim na nekom trkačkom natjecanju, tko može reći isto što i ti?!? Vjerojatno nitko! Imam osjećaj da mogu sad bilo sta drugo postići u životu, jer povlačenje, odustajanje, poraz i riječi "ne mogu" ne postoje u mom rječniku više. Uopće ne razumijem definicije tih rijeci. Razumijem samo – "probavat ću dok ne uspijem", "pobjeda" i "nikad se neću predati". Negativne riječi za mene ne postoje. Ono u šta drugi sumnjaju,  ja vjerujem. To je Maraton napravio od mene. I čitajući citate raznih maratonaca,  došao sam na jednu - koliko god sporo trčao kad prođeš kroz taj cilj, tvoj život ce se promijenit zauvijek! I istina je!

 

I sad se javio onaj osječaj kad je nešto toliko predobro pa želiš opet ponovit. Nisam ni čekao da se oporavim od svih bolova, a već sam isprintao popis maratona i datume održavanja

5 tjedana kasnije eto mene na drugom maratonu. Sljeme-kuda idu divlje svinje je bilo ime maratona- trčanje po kozjim putovima, puteljcima, planinarenje. Izgledalo je kao pustolovna utrka. Nagovorim prijatelja da ide sa mnom, bar jedan krug da trči, zovem društvo koje sam upoznao na Plitvicama i nagovaram i uspijem u tome. Dolazimo na Sljeme, srećem se s ljudima koje znam od prije. Svi su sretni, svi su nasmijani, a ja skroz pospan, jer smo putovali iz Splita noćnim autobusom i stigli u Zagreb u 4 ujutro Ali počne muzika, AC-DC, Guns-i. Instantno sam oživio i jedva čekam kad će sve počet. Dogovorim se s jednom curom koju znam sa Plitvica da idemo skupa, da pričamo putem i da nam brze prođe vrijeme. Uglavnom, to bi bila još jedna duga priča o svakom kilometru ali najbolje je da svako napiše svoju priču s time da proba trčati.

Ja nisam član nijednog kluba. Ne mora nitko ni biti Nitko vam neće zabraniti da trčite ili se prijavite na polumaraton, maraton ili bilo kakvu trku. Ja na to ni ne gledam kao na trku s nekim ili natjecanje. To je izlet u prirodu na kojem uvijek ima veselih ljudi i bude zabavno, a ujedno i nagrada za vas trkački trud.

 

Trčanje nije skup sport, trebate samo patike koje vas ne žuljaju i volju da krenete. Prvi put 500metara, drugi put kilometar, 2,3, 5 i tako do maratona. Znam da možda mnogima zvuči “ma ja nikad ne bi mogao toliko trčati”, ali vjerujte sad meni.  MOŽETE!!!

Sve je moguće kad vjerujete u to! Ja, npr. vjerujem da je lakše je od čitanja ovog mog dosadnog članka. Možda će neko reći kako nema vremena, ali svi mi imamo 24 sata dnevno, a vrijeme koje bi proveli trčeći je vrijeme za vas i vaše zdravlje.

Eto zato se isplati trčati iako vas baš nitko ne lovi! 

 

Pozdrav svima, a ja idem u nove pobjede! 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Komentari (1)
1 Petak, 03 Kolovoz 2012 14:52
Svaka ti čast!
Uživao sam čitajući tvoje doživljaje, stvarno inspirativan članak.


Pozz
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.