Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Jaskom protutnjali daljinski jahači
(Rejting 0 od 5)
Jahanje
Autor: Irma Vrbnjak   
Ponedjeljak, 10 Rujan 2007 11:29
Dugo je trajala ljetna pauza, pa skoro tri mjeseca. Zadnja utakmica u daljinskom jahanju bila je 03.06. na Petrovom vrhu, tako da smo svi jedva čekali okupljanje u Jastrebarskom i novu tekmu. Dakle, 01.09. otvorili smo jesensku sezonu u daljinskom jahanju i to odmah na najdužu stazu ove godine, punih 50 km.
Utakmica na 50 km
Start i cilj staze bio je u gradu Jastrebarsko, na mjestu koje se inače zove Sajmište. Dovoljno je bilo mjesta za natjecatelje, prikolice, konje, prvi veterinarski pregled i svu ostalu logistiku. Na samu utakmicu se nije prijavilo puno natjecatelja jer se neki čuvaju za skorašnje Državno prvenstvo do kojeg ima još otprilike mjesec dana. Opet su nam došli Istrani na čelu sa Zoranom popularno zvanim Barba Tone. Dio istarskog tima se natjecao, a dio je došao polagati za licencu E(endurance) kako bi mogli nastupiti na Državnom prvenstvu. Uglavnom, okupila se dosta jaka ekipa. Svi smo sa strepnjom gledali trenutno najboljeg natjecatelja Alena Barića dok je iskrcavao svog konja Mabrouk 86. Prekrasni, bijeli pastuh prepun mišića i opet u dobroj kondiciji. Na koju utakmicu dođe, na toj i pobijedi. Sad je već postao strah i trepet ovogodišnjeg enduranca. I drugi veći favoriti u Croatia cupu su se pojavili na ovom natjecanju: Vladimir sa svojom kobilom Right Choice, domaćim Milan Palčić na Rockiju, Gordan Šebalj iz Kutine ovaj puta na Mele Muru. Ugodno je iznenadila Sandra Prevendal iz Kutine na konju Max Gazal, jer je proljetos položila za licencu, a Jaska joj je druga utakmica ove godine i završila ju je na odličnom drugom mjestu. Ali čemu se čuditi jer Sandra već dugo jaše maratone. Ljetos je jahala od Kutine do Beča: 500 km na konju. Kako mi je pričala to joj je bio 8 konjički maraton. Prošle godine je jahala od Kutine do Dubrovnika i tako prošla 1000 km.



Staza se kretala od Jastrebarskog prema Petrovini, pored Krašića. Na 25 kilometru bila su kontrolna veterinarska vrata i zatim nazad, do Jaske. Sama staza? Pa bila je prava, jesenska, moglo se ubrati šljiva, jabuka i prvo dozrelo grožđe Portugizac. Koliko sam vidjela natjecatelji su iskoristili bogatu jesen, pa su u veterinarska vrata ulazili lagano jašući i jedući jabuke. Atmosfera je bila prilično opuštena. Ipak staza od 50 km uzela je svoj danak, pa je dio natjecatelja odustao ili bio eliminiran.

Utakmica na 25 km i kontrolna veterinarska vrata
Organizator je dozvolio mogućnost natjecanja na stazi od 25 km, ali se plasman na toj stazi ne bilježi za Croatia cup. I tako, kako moja kobila Melissa (od milja Mela) nije nastupala točno godinu dana na natjecanjima, odlučila sam probati i vidjeti do kuda smo došli nakon godinu dana rada sa njom. Naime prošle godine sam zbog niza krivih procjena učinila greške i tada sam odlučila da se kobila ne natječe dok se te greške barem donekle ne poprave. I sada, godinu dana poslije, staza od 25 kilometara učinila mi se idealnom za probu. S obzirom da je nastup na nekom natjecanju u daljinskom jahanju prilično skup, u tih godinu dana stvorio se i tim ljudi koji su spremni podijeliti troškove i sudjelovati u pripremama.



Pripreme su nam išle manje više dobro, s obzirom da je Mela moja, najviše sam je sama pripremala. Na natjecanju ju je trebala odjahati Zrinka. Njihov prvi susret nije prošao najbolje. Mela je uglavnom provodila svoju volju i nije se baš kretala onako kako bi se to od nje tražilo. Ipak smo kroz nekoliko treninga postigli da Zrinka i Mela postanu natjecateljski par. Kobilica je lipicanski tvrdoglava, srećom da smo Zrinka i ja bile još tvrdoglavije pa nismo odustajale. I tako smo se prijavile za utakmicu u dužini od 25 km.

Na tih 25 kilometara 6 jahača je polagalo za ispit, a dvoje se natjecalo, znači ukupno 8 parova. Večer prije natjecanja, u potpunosti nas je obeshrabrio Johnny koji je nastupao sa svojim konjem Rio, također na 25 km. U restoranu koji se znakovito zove Pastuh, rastumačio nam je kako nemam šanse protiv njega. Jer njegov Rio ide kroz sve prepreke, a Mela je poznata po tome da skakuće lijevo i desno po stazi, a voli i pružiti otpor jahaču i otići u drugom pravcu. Rio se više kreće kroz šumu kao pravi tenk, a Meli je više ko koza. Malo pokunjene i ojađene, Zrinka i ja smo otišle spavati. Dogovorile smo se da je važno završiti, sad kad smo kobilu dovele do Jastrebarskog i kad smo već ovdje idemo na start, pa što bude.



I startale smo. Prilično je bilo nervozno to jutro. Start je bio označen trakama koje su lepršale i letjele, a sve se to Meli nije nikako dopadalo. Bunila se i gledala prilično uplašeno u ta leteća čudovišta. Zrinka koja ju je jahala, inače nasmiješena i vesela cura, sada je sjedila vrlo ozbiljnog lica u sedlu, a ja sam stajala pored nje i znojnih dlanova držala Melu. Onda je dan znak za start i Mela je krenula. Startalo se u parovima, a Rio i Mela su krenuli zajedno. I prošli su pored neprijateljskih trakica. Zabrinuto sam gledala za njima, pratila ih pogledom dok su Mela i Zrinka nestajale u šumi.

Brzo u auto i do Petrovine, tamo je cilj utakmice na 25 kilometara. Tu čekam i čekam. Ne brinem se još. Naš cilj ujedno je i kontrolna točka za one koji jašu 50 km. Prvi ulazi Milan i Rocky, pa Alen i Mabrouk 86, onda Zoran i Wolf, pa tako dalje. Gužva je i sve je puno konja. Logistika spužvama hladi konje, veterinari mjere puls koji ne smije biti veći od 64. Ako se konju ne spusti u roku od 30 minuta po dolasku u veterinarska vrata, slijedi diskvalifikacija. Kad natjecatelj u tih 30 minuta pozove veterinara, ako je puls veći od 64, tek nakon 10 minuta može pozvati veterinara opet. Obično možete u roku od pola sata maksimalno 3 puta pozvati pregled. Uglavnom se trudimo da iz prve prođemo pregled i da ne dobijemo 10 minuta penala.  Logističari se trude, zalijevaju konje, hlade ih i spuštaju im puls. Natjecatelji piju tekućinu, dan je topao i vruć, svi su žedni. Muvam se, malo pomažem, ali najviše mi pogled skreće prema cesti kojom dolaze jahači. I evo ga, dolaze Johnny i Rio. Ulaze u vrata, njegova logistika odmah preuzima Ria i počinje hladiti konja, a Johnny sjeda u travu. Priča mi kako je ostavio Melu i Zrinku već nakon 10-tak minuta i da ne zna gdje su. Dolazi još jedna grupa jahača, ali među njima nema Mele. Nervozna sam. Znam da im se ništa nije dogodilo, ali ipak, ne mogu smiriti srce koje mi lupa. I napokon, evo ih. Zrinka ulazi, cvrkuće neke priče sa staze koje baš i ne čujem dobro, uzimam Melu i skidam sedlo. Gledam na sat, došle su 15 minuta iza Johnnija. Kontroliramo puls i naš pulsmetar pokazuje 85 otkucaja. Počinjemo kobilicu hladiti, ona stoji i čeka, pušta nas da radimo svoj posao. Malo gledam okolo i vidim da se Johnnijev tim još uvijek trudi oko Ria, izgleda da mu puls ne pada. Oho, mislim si, eto prilike. Prošlo je nekoliko minuta, mjerimo opet puls i evo ga, pao je na 66. Odlučili smo zatražiti službeni pregled. I prolazimo ga! Sa 51 otkucajem i to svega 8 minuta nakon ulaska u vrata. Pogledam prema Johnniju i vidim da on još sjedi u travi a logistika mu zaljeva konja. Govorim Zrinki da smo bolje! Ha, pobijedile smo! Veselimo se i skakućemo ko dva poludjela zeca po veterinarskim vratima. Mela mirno stoji i misli si svoje. Eto, čuda se mogu dogoditi. Rio je prošao pregled tri minute iza nas. Ono što je na stazi dobio kao prednost, izgubio je u veterinarskim vratima.



Ponovno Jastrebarsko
Sad još trpamo kobilicu u prikolicu i vozimo je do Jastrebarskog. Tamo na cilju za stazu od 50 kilometara čekamo ostale natjecatelje. Nismo bezbrižne. Čekamo Vladimira i Sandru, naše prijatelje. Dolaze prve grupe jahača. Mi odmah jurimo prema Vladimiru i hladimo njegovu kobilicu. Dobro je, ubrzo je zatražen pregled i puls je u redu.

Naš kamp slavi jer su u njemu Vladimir i Sandra koji dijele drugo mjesto. Prvi je Alen Barić, čiji kamp je odmah do našeg. Gledam tog prekrasnog Mabrouka 86. Mislim si kakvo bi to ždrijebe bilo, Mabrouk je bijeli ko snijeg, a moja Meli je vranac. Uh. Ali to su samo misli. Ipak, možda jednom, tko zna...


Istra tim

Navečer je tulum u štali konjičkog kluba Jaska u Novakima Petrovinskim. Tulum je na otvorenom, odmah pored štale sa konjima i sijenom. Već sam dva dana ovdje, mi smo naime doputovali u petak, a sad je subota. Veselje, puno ljudi, slavimo. Cijeli dan ništa nisam jela, sad mi je već malo zlo. Popustio je adrenalin i napetost, pa se osjećam slabo. Kopam po kombiju i tražim hranu. Taj nam je kombi trenutno kuća, u njemu se vozimo, spavamo, jedemo. Pronalazim komad pite zeljanice od jučer. Cijeli dan je bila na suncu. Mislim na planinarske dane. Nije moja mladost utrošena uzaludno, imunitet stečen jedući hranu po planinarskim skloništima sada mi omogućava da preživim. Trpam u usta krajnje sumnjiv komad hrane. Okus je čudan. Sjetim se da su nam jučer sve pite pale u travu, a poslije ih je još netko zalio whiskijem. Od tuda taj okus. Nema veze, sjećam se kada smo na Velebitu radi štednje vode prvo skuhali jaja i hrenovke, a poslije u tu vodu metnuli vrećicu čaja. Pronalazim još neku konzervu tune, jedem je bez kruha sa žlicom jer drugog pribora nema. Eh, da, mladosti i planinarenje, što bih ja sad bez tog iskustva. Kao da žvačem piljevinu, ali nema veze, važni su proteini. Još jednom obilazim štalu i Melu. Ona bezbrižno prebire po sijenu. Kažem joj da ni moja hrana nije bila bolja. Pitam je da li hoće da joj metnem vrećicu čaja u kantu sa vodom, ali nema odgovora pa odustajem. Nemam više snage i zavlačim se u kombi i u svoju vreću. Tek je 22:30, ali meni je dosta. Zatvaram vrata kombija, a oko kombija ekipe, suci, logističari, natjecatelji. Slave i zabavljaju se, netko je donio gitaru pa pjevaju. Buka je i rusvaj. Meni je svejedno. Osjećam se ko da sam u Ratkovom skloništu na Samarskim, zaklopim oči i nastane mrak.

Poredak
50 km za Croatia cup:

1. Alen Barić i Mabrouk 86, Udruga BP 1991.
2. mjesto dijele: Vladimir Vlajinić i Right Choice, KK konji gizdavi & Sandra Nakvadil i Max Gazal, Udruga BP 1991
4. Zoran Uravić i Wolf, KK Astra

25 km – u klasi svih natjecatelja
1. Viktorija Berkovići i Cezar, KK Manjadvorci
2. Marija Berković i Gazal, KK Manjadvorci
3. mjesto dijele: Darko Rupčić i Rubin, KK Husar & Zrinka Bilen i Melissa, KK Katoro Umag


Hlađenje
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.