Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Shit happens ili sranje u planinama
(Rejting 5.00 od 5)
Planinarenje
Autor: Daniel Lacko   
Nedjelja, 05 Lipanj 2011 00:00

Fantastičan autorski članak trenutno najvećeg hrvatskog pustolovca, Mr Welcome-a Daniela Lacka. Pa pročitajmo! I nasmijmo se do suza :)

 

Daklem, u ovom se članku radi, da prostite, o sranju. Koliko god mi ne šutjeli o tome, sranja se u brdima događaju. I bez obzira na puste riječi o količini, konzistenciji, trajanju i raznim načinima izvedbe dogođenih sranja kojima smo začinili brojne nam obroke, mnogo toga je o kulturi i kultu sranja u brdima ostalo nedorečeno ili čak neizrečeno. To će vrlo lako potvrditi svaka malo nepažljivija šetnja okolicom logora nešto brojnijeg izleta ili ekspedicije, kada vjerojatnost da ćete se vratiti smrdljivih đonova raste proporcionalno dužini boravka u prirodi. Složiti ćete se da nije baš lijepo kada ugazite u nevješto saniranu olakšicu kolege ili pak kada malo jači vjetrić na vidjelo počne raznositi zaflekane ficleke wcnog papira.
 
Nakon višegodišnjeg logorskog iskustva baziranog na temelju mnogih izmeta i plodova mog gotovo svakodnevno savršenog metabolizma, te usporedbe s nalazima inih ostalih pripadnika planinarskog svijeta, otkrio sam da imam talent koji ovim putem želim podijeliti sa svakim dragim čitaocem koji se može pogledati u oči i pomiriti s činjenicom koja nam se svima događa: DA, JA SEREM!

Sranje se ne događa nekom drugom
Događaj koji je promijenio moj život i zbog kojeg danas s ponosom pišem ovaj tekst uvjeren da će pomoći brojnim sadašnjim i budućim seronjama, dogodio se prije petnaestak godina. Bilo je rano jutro jednog od mojih tada svakodnevnih trkačih treninga po Leusteku. Nije bilo još niti sedam sati, a već sam sigurnim koracima grabio prema vrhu Sljemena. Kad tamo, ničim izazvan, osjetim poznati nemir u crijevima. Ne želeći prekidati trening i uvjeren da ću izdržati do doma, nastavih dalje. Međutim, nužda je bivala sve veća i veća. Na putu prema dolje postalo je neizdrživo.

Konačno, pokleknuh. Ili točnije, čučnuh. Tek korak sa strane staze, nešto iznad Adolfovca, uvjeren da u taj rani sat, baš u tih par minuta koliko će mi trebati da se snuždim zasigurno nitko neće naići. No avaj. Baš u taj sat i u tih par minuta moje velike nužde, prošeta se kraj mene neki začuđeni planinar-ranoranilac. Razrogači oči on od čuda. Meni već razrogačene od, jelte, napora. Devastiranog dostojanstva, onako iz žablje perspektive uspjeh mu samo prostenjati: "A šta ćeš, shit happens!". I tada, dok je preuranjeni šetač s podsmjehom odlazio, obećao sam si: nikad više!!!

Od tog dana, pronalaženje idealnog mjesta za događanje sranja postalo je moja vizija i moja misija. I kao što si obećah, od tada više nitko i nikada nije vidio gdje, kada i kako kaka Daniel Lacko. Sada je, za opće dobro, došlo vrijeme da to izađe u javnost.

Družba Sere Kvržice

Cilj ovog serološkog članka je pomoći svakom neukom ili nevještom seratoru kako pronaći idealni prirodni nužnik i time olakšati muke i sebi i drugima. To je vještina koja se može naučiti, a potrebna je i korisna svakome tko se namjerava ozbiljno zadržavati u prirodi. Ne ostaviti vidljivog traga našeg boravka u prirodi je dobra filozofija koje bi se trebalo držati i u ovom serološkom smislu.

Proučavajući (najčešće nehotice i ne svojom voljom) posljedice sranja koje ljudi ostavljaju za sobom, otkrio sam da postoji matrica u odabiru i saniranju mjesta događaja. Postupci i ponašanje u toj prigodi govore o karakteru i kulturi snuždenog pojedinca u tolikoj mjeri da se može parafrazirati stara narodna: Reci mi kako sereš i reći ću ti kakav si. Kao što su drevni majstori borilačkih vještina inspiraciju raznih načina borbe pronašli u životinjskom svijetu, tako se i tri najčešća i najkaraktrističnija serološka principa mogu opisati pomoću životinja.

Mačka

Vjerojatno ste već primjetili s kakvom pažnjom i pedantnošću nužde mačke. Kao prvo, ako imaju izbora, dobro pregledaju teren i odaberu jedno, najčešće skriveno i izolirano mjesto kome će se uvijek vraćati. Onda prije samog čina pripreme 'lokaciju' iskopavši malo udubljenje i nastoje da ih nitko ne vidi ili uznemirava. Kada obave posao zbog kojeg su došle, mačke vrlo pažljivo zatrpaju istresenu gomilicu tako da od njihovog sranja ne ostane vidljivog traga.
Planinar ovog tipa pokazuje da brine o okolišu koji zagađuje, kao i o drugima koji dolaze iza njega. Njegova su mjesta odabira van ruke (tj. noge) ostalih, a dobro skriveni tragovi nužde i pripadajućeg papira ne nagrđuju prirodu.

Pas
Za razliku od mačke, pas svoju nuždu prihvaća i obavlja znatno ležernije. Svojim smješnim bauljanjem, vrpoljenjem i unezverenim okretanjem oko sebe, pas svima u blizini jasno daje do znanja što se događa. Peseki se ponašaju i izgledaju kao da ih nužda svaki put iznenadi i zaskoči, tako da jednostavno nemaju vremena birati mjesto. Gdje se dogodi, dogodi se. I sam čin obavljaju u smješnoj pozi i s karakterističnim izrazom 'lica' u kojem se miješa neugoda s osjećajem izražene krivice. I pas kao i mačka nakon kakanja pokušava 'pospremiti' iza sebe. No njima to daleko slabije uspijeva. Pseće 'post serum' bacakanje trave i zemlje unaokolo je groteskno koliko i rezultatski zanemarivo. Planinari psećeg tipa pokazuju površnost i brzopletost koje se manifestiraju bilo neprimjerenim mjestom nužde koje je izloženo koracima kasnije bijesnih stradalnika, bilo lošim saniranjem i ostavljanjem upotrebljenog papira na vidjelu, bilo oboje.

Medvjed
Taj pak sere gdje stigne i to ga očito ne uzbuđuje previše. Iskrca se gdje mu dođe, pa makar to bilo i nasred staze. Dođe, zasere, ode i baš ga briga za sve.

Stavi pravu stvar na pravo mjesto
Toliko o karakterima. Recimo i par stvari o samom mjestu 'radnje'. Jednako važno kao pronaći dobro mjesto za postavljanje bivka važno je i pronaći dobro mjesto za nuždu. Zato ni tu ne treba štedjeti truda, a vrijeme uloženo u traženje višestruko će nam se isplatiti. Moj talent o kome sam srao na početku ove priče vezan je upravo za to. Čini mi se da jednostavno imam dara za pronaći idealno kakalište, ma gdje bio. I ne samo to. Svoje pronalaske pamtim jednakom preciznošću kao što Bakša pamti svaki spit u svakoj jami u kojoj je bio. I mogu vam reći, to zaista boravak u prirodi čini lakšim. U nastavku slijedi par naputaka kako bi trebalo izgledati i koje bi uvjete trebalo ispunjavati kvalitetno mjesto na koje i pročelnici idu pješke:

  • ne smije biti daleko od logora
  • pristup mora biti dovoljno siguran da se može odraditi i po noći i pod utjecajem alkohola
  • poželjno je da bude dalje od 'prometnih zona' tj. van uobičajenih pravaca kretanja
  • praktično je pronaći takvo mjesto koje će svojom 'konfiguracijom' bez problema otrpjeti višekratne posjete
  • nastojte zadržati kontrolu: neka drugi ne mogu vidjeti vas, a vi imajte pregled
  • olakšajte si posao – pronađite mjesto za sjedenje; čučavci više ni u prirodi nisu 'in'
  • osim od pogleda, mjesto bi trebalo biti zaštićeno od vjetra i, po mogućnosti, od kiše
  • mjesto s lijepim pogledom nije nužno, ali nije ni na odmet.

Kada znate gore navedeno, za pronaći idealni prirodni nužnik potrebni su vam još samo vizija, iskustvo i, naravno, redovita probava. Ukratko, da ne serem previše – domaća, hrvatska priroda, u svojoj velikoj raznolikosti, podarila nas je terenima koji kao da žude i pozivaju da se poserete na njih. Te škrapica ovdje, te neka rupica u zemlji tamo, te stijene obložene cijenjenoj pozadini ugodnom mahovinom ili rahla zemljica, iščupan korijen, lijepi kamen-poklopac, itd. itd....

Ono što je najbitnije od svega (nakon same činjenice da se sranje dogodilo /o čemu će se tako i tako govoriti na prvom slijedećem obroku/), jest da zaista pazite i pokušate ukloniti sve tragove nužde. Nema smisla da vam nakon svake vaše loše prikrivene nužde prijatelji dobacuju i predbacuju starom prigodnom: poserem ti se na posao!

Bilješka o piscu:

Daniel Lacko višegodišnji je iskusni serator koji je u dosadašnjoj karijeri srao po brdima diljem svijeta. Sudionik je brojnih izleta, ekspedicija, pohoda i aktivnosti u prirodi na kojima je, zahvaljujući svom probavnom traktu, srao redovno i uglavnom svakodnevno. Kalio se i kakao u svim uvjetima, od ciče zime do teškog zvizdana, pod zemljom, na zemlji, u vodi, a poznat je po tome da se usere od straha i pri pomisli na let avionom. Sticajem okolnosti njegov je serološki rad i dar do sada bio relativno nezapažen, što se pripisuje njegovom iznimnom talentu i sposobnosti prikrivanja tragova te činjenici da je obično prilikom jela, kada se najčešće iznose izvještaji o radu stražnjih organa, nekako stalno punih ustiju mahom tuđe hrane. (Još jedna stara navodna: Nemreš srati i bit sit!)

Popratno pismo pisca članka Tanji::
Alo, alo, panegiričarko moja! Nije da te teram da objaviš moj članak, ali htjedoše me izbaciti iz HND-a, jer da kao više ne novinarim i da trebaju dokaze o mom radu, pa sam im u službenom pismu napisajo da radim za Adventure-sport portal, višestruko nagrađivan i najbolji u zemlji i da slobodno pročitaju moj članak koji uskoro izlazi, pa bi mi baš bilo fora da iz mog članka nauče kako, zašto i kada treba srati okolo kolegama.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.