Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Bojan Jevševar:: Kralj Škrapinga!
(Rejting 4.33 od 5)
Trekking
Autor: Bojan Jevševar   
Ponedjeljak, 08 Ožujak 2010 20:50

 

Jesam. A tko nije? Mislim od svih onih, koji su prošli ultra stazu na škrapingu. Bilo kojem. Posljednjem ili nekim od prvih četiri. Proći sve ono kamenje, britko i žedno krvi, bez nekih opasnijih ozljeda, progurati se kroz šikaru, trnje, ustrajati i kad smo već odustali, stisnuti zube kad su nam suze već u očima – to znamo samo kraljevi.
Kako vidim, neki na cilju i nisu sretni, ali siguran sam, da kraljevska samopouzdanost dođe slijedeći dan i uvijek, kad se u sjećanju vrate na otok škrapa.

Autor škrapinga Jozo je bio drzak i dalekovidan, kad mu je na pamet pala ideja za takvu trku. Kroz pet godina to je njegovo dijete malo počelo zaostajati u razvoju ali on je odlučno skupio energiju svih tih ljudi, koji su mu pomogli, da njegov Škraping revival bude baš na nivou prva dva. Ove godine su svakako uspjeli postići ono, što su pokušali u prošloj, da škraping postane hrvatski brend.

 

DAN PRIJE

Možda su meteorolozi krivi, da na trku nisu došli svi prijavljeni. U petak im se još moglo vjerovati, bilo je i hladno, snijeg u Lici, dosta slično prošlim godinama. Ali ja o tome nisam brinuo, jedino što sam se pitao, bilo je pitanje organizacije. Nadu su budili novostima i obećanjima na internetu. I baš sam se razveselio, kad sam u velikoj sali restauranta naišao na red djevojaka, koje su nas obradile za tren oka. Nikakvih redova i čekanja, sve rutinski i skoro profesionalno. I na kraju prvorazredan prijem gostoljubivih i šarmantnih Mušćeta u njihovim uzornim apartmanima u Ugrinićima. Več sam se počeo osjećati kao kralj. Dok se vrijeme pokazalo skoro idealno za još jedan dan blistavog mora i makije.

 

MOJA MOTIVACIJA

Moram priznati svoju plitku potrošačku narav: glavna mi je motivacija da dođem na škraping i umrem za pobjedu - glavna nagrada – sedamdnevni boravak u hotelu Ilirija u Biogradu.

Prije tri godine pružila mi se šansa da prvi put iskoristim tu nagradu, ali to je bilo za mene neshvatljivo. Da izgubim sedam dana u hotelu, u kavezu, gdje nemaš što raditi, gdje nemaš što jesti (osim one jeftine hrane bez ukusa i mirisa)!? I nisam. A prije dvije godine žena me nagovorila da ipak odemo. Dobro, ali samo pod mojim uvjetima. Ponio sam svu svoju sportsku opremu (osim skija) i ostatak zimskih zaliha hrane, jer sam znao, da inače neću imati što jesti. Nakon sedam dana smo svi bili oduševljeni, djeca su bila spremna ići kući tek nakon što sam im obećao, da ćemo iduću godinu opet doći. Iduću godinu nam je bilo još ljepše.

Biograd ima čak i više od Pašmana. Ljepota mora, starih šuma i idealna obala za trčanje vide se u svakom prospektu. Uz to tu je otok Pašman – trajektom sam preko za tren oka i bicikl mora raditi satima kako bih provjerio sve vidikovce na Pašmanu i Ugljanu.

Ovdje je i Vransko jezero, koje sam otkrio uz pomoć hotelske receptorice. Jao, kako je to nevjerojatno, kako vi Hrvati ne znate, što imate. Puna usta lijepe naše, a u biti 99-posto ljudi ne zna, koliko je lijepa. Vransko jezero je povijesno, biološko i geomorfološko čudo, za koje bi svaki inteligentan čovjek htio, da se sačuva zauvijek. Ova razina zaštite, koju je Hrvatska država dosad odredila za to područje, svakako nije dovoljno. Nadam se samo, da će društvo to shvatiti, prije nego bude kasno. A ja ću, evo, i ove godine, nekoliko puta pretražiti taj čudesni svijet ptica, tišine, sunca i trava.

I na kraju smo sedam dana uživali u hotelskom bazenu, u restaurantu uz odlična morska jela, baš onako kako to na odmoru i mora biti.

 

POSLJEDNJI POTICAJ

Taj Jozo sigurno gaji neku skrivenu antipatiju prema meni, jer svake godine on me pozdravlja riječima: «Ove godine dolazi nam jedan vrhunski trkač.« Prošle je godine dodao i kako nemam najmanje šanse za pobjedu, jer taj vrhunski bio je jedan od najboljih hrvatskih maratonaca ili triatlonaca, ne sjećam se više točno. Jasno je, da sam ujutro prije trke pažljivo provjerio konkurenciju i pitao se, gdje je taj, ali nakon dva sata u škrapama, moja je jedina konkurencija opet bio moj vjerni drug Silvo.

Ove godine Jozo nije dobacio ništa o mojim šansama, ali oči su mu blještale, dok je govorio o Ivanu Brajkoviću, koji je najavio svoj dolazak.

Jozo svakako strastveno sanja o škrapingu, na kojem ja neću pobijediti. A kako da autoru škrapinga objasnim, da se na škrapingu nikada ni pola sata prije ulaska u cilj ne zna, tko će pobijediti ili tko će uopće proći stazu. On još uvijek nije shvatio, koliko je to njegovo »dijete« opasno za nas avanturiste, koji ne možemo odoljeti izazovu. Izvrstan slovenski trkač Matej Mlakar pokušao je dva puta zaredom i nije došao do cilja. Prošle godine se taj odlični maratonac razbio na škrapama nekoliko metara ispred mene. I ja sam prije dvije godine došao s razbijenim koljenom u cilj. Na škrapingu se, Jozo moj, ne pobjeđuje trčanjem, nego mozgom. Ali, naravno, uz mozak potrebna je odlična koordinacija nogu i vida, a to polako postaje moj problem. Ove sam godine osjetio, kako tijelo i noge naprosto ne reagiraju više dovoljno brzo, kako na teškim mjestima nemam više potpune ravnoteže i prvi put me na stazi uhvatio strah. Strah, da razbijem glavu. Pa zbog toga dopuštam mogućnost, da će iduće godine ovdje pobijediti netko, tko je već sada brži, ima odličan vid kao ja prije 10 godina i vjeruje u sebe. Kad me netko pobijedi, to sigurno neće biti neki vrhunski trkač, koji će doći iz radoznalosti, da upozna škraping, nego će to biti jedan od onih mladića koji su me već ove godine dobro i ustrajno slijedili čitavom obalom, a šansu za pobjedu su izgubili na 10.

Jer, na škrapingu ne može pobijediti nitko bez iskustva sa škrapa.

 

DAN KRALJICA I KRALJEVA

Drugo ugodno iznenađenje su bile karte. Odlične karte u boji, sa ucrtanim kontrolama kao što je običaj na ovoj planeti, sa crvenim kružićem oko kontrolnog mjesta. Prije samog starta postavljač kontrola dobiva riječ i stazu nam opisuje otprilike ovim riječima:«Prva je vrh, sve je jasno, druga je na škrapama, treća su škrape, četvrta je gore, na vrhu, ima i cesta, tu nećete imati problema, peta je na onoj poznatoj kuli, šesta, e ova je najteža, to su škrape, sedma je zaglavska klasika, osma je na škrapama, deveta su škrape, a deseta, e ova vam je sigurno najteža. Ima tamo neka staza, koja ne ide baš do kraja, ali pomoći će vam, ako je nađete.« Dalje nisam slušao, nasmijao sam se i laknulo mi je. Da, to je škraping. Znao sam, da će biti sve u redu, i da će to biti vrhunski doživljaj.

I počelo je. Smireni, dobre volje, u jutarnjem suncu, s nešto malo zadnje bure u kosi, nekih pet, šest nas je diktiralo ritam trke.

Panorama s 1. kontrole nas je oduševila, pa smo jurili prema moru puni adrenalina i radosti, da opet osjetimo škrape. Čekale su nas. Bile su tu, iste one, najomiljenije, koje nas uzgajaju, koje nas tjeraju, da budemo bolji od onoga, koliko imamo hrabrosti, da budemo. Južni dio obale sa najljepšim, glatkim škrapama je prošlih godina bio posljednji, pa sam govorio, kako je to dobro, jer zbog toga pamtimo škrape kao bijele, glatke ploče, trčanje kojima je skoro kao ples. Ove sam godine mislio, kako je to dobro, da počinjemo baš tu, da se zagrijemo, da se polako umorimo od igre sa blagim valovima na bijelom kamenju i tako umorni doživimo pravi test izdržljivosti na onim čuvenim oštricama Zaglava i slijedećih poluotočića. U svakom pogledu mi smo svakim korakom sve više i više napredovali.

Ma koliko god uživao i upijao onu blještavu ljepotu Dalmacije, mozak je mislio na pobjedu. Na kraju zaljeva Lanđin vrebao sam za stazom, koja će nas odvjesti preko sedla i skratiti nam put obalom do kontrole. Samo skok u stranu i bio sam među visokim zidovima, Silvo uz mene i znali smo, da pobjeđujemo. Nedugo iza te kontrole do ulaska u Zaglav pojavila se prva kriza. Možda je zbog toga ove godine Zaglav bio teži no ikada. Ali sroštali smo ga i s novom snagom natjeravali se kroz Soline, koje su nam poznate od robinzonskog odmora prije tri godine. Ništa se nije promijenilo, sve su staze duž obale iste kao tada. Poluotok između Solina i Sv. Ante naizgled nije toliko strašan kao Zaglav, ali je stijena najpodlija. Silvo je trčanje po tom kamenju opisao kao trčanje po naljepnici. Na svakom koraku treba prvo cipelu odlijepiti od podloge pa tek onda napraviti korak, a kad noga opet padne dosta nisko, kamen je privuče kao magnetom i u trenu se cipela zaustavi i prilijepi na tlo. Tako je zbog malih, sitnih oštrica. Uglavnom ravne stijene zapravo su izjedene i površina im je kao brusni papir.

Znam, da nisam pao samo zbog toga. Više sam puta to pretrčao, ali očito je moj korak s godinama sve teži. Jedan od tih koraka bio je prenizak i jedna od tih mikrooštrica zahvatila je cipelu. Podsvijesno sam u padu okretao tijelo, da ne padnem na koljena nego na bok, dok je ruka već tražila oslonac. Ali baš na tih 15 cm, gdje bi ruka morala naći oslonac, stvorila se duboka pukotina, u kojoj je ruka propala do ramena, a glava udarila ravno u kamen. Silvo je zbog zvuka prestrašen dotrčao u vjeri, da je lubanja pukla, i gledao me s nevjericom, jer nije našao ni kapi krvi. Ja sam se brzo utješio, da nije bilo ništa strašno, jer nije bilo tame pred očima ni za tren. Opasni su samo udarci, kad se smrači bar za tren. Naravno, boljela me glava do cilja, do noći, do jutra i čitavu nedelju, ali zbog toga se ne umire.

Prešli smo i slijedeću, posljednju na obali, i usmjerili se prema najtežoj.

Škraping svakako nije orijentacijski sport, jer, po mojem mišljenju, orijentacije tu nema više nego na primjer na nekoj planinarskoj turi. Možemo se izgubiti na nekom raskršću ili profitirati nekim kraćenjem kroz bespuće, ali kontrole se uvijek nađu. Uvjek se unaprijed zna, gdje je kontrola, jedino je pitanje, kako do nje doći. I tu škraping ima posebnu draž, zbog koje je toliko jedinstven. Škraping zapravo nije samo trčanje obalom, nego trčanje bilo gde po Pašmanu. Taj je otok jedna ogromna škrapa. Ima ih na padinama, na vrhovima, na čitavom grebenu. Bilo gdje na tom otoku skrenete s puta, samo korak od ceste i već ste u škrapama. Trčati se može samo škrapama na obali, jer su gole i svaki korak se dobro vidi, dok je sve ostalo na otoku zarašteno, prekriveno visokom travom, a najteže je sigurno u makiji, gdje treba puzati, lomiti, žmireći bacati tijelo u brinje i trnje, da bi se probili, a uz to na svakom koraku možete koljenom tresnuti u škrapu, skrivenu ispod lišća ili trave, uganuti bilo koji zglob, nasaditi se na neku oštru granu, jednom riječi – samoubilaštvo.

Zbog toga znam, da se o ishodu trke ne zna do samog kraja. Jer samo jedan korak, makar onaj posljednji, kad već vidimo asfaltni put prema cilju, može biti presudan. S 11. kontrole sišli smo u pravcu Tkona po najoštrijim škrapama tog dana, s time, da su bile na padini od 45°. Pažljivo smo se spuštali kad smo skoro sišli i koncentracija je popustila, Silvo se u poslednjih 10 m prije staze dvaput zakotrljao do mojih nogu.

Po pričama poslije trke na 10. se nitko nije kotrljao, ali svi smo se složili, da je to bila najteža kontrola. Za mene i Silva bila je samo pola toliko jeziva, jer mi smo se smijali od sreće, kad smo došli na vrh s kontrolom, toliko nam je sve bilo lako. Izabrali smo najriskantniju ali i najkraću varijantu, s kojom bi mogli sve izgubiti ili puno dobiti. Dobili smo, jer su nam gole stijene olakšale put. I još jednom smo upili veličantvene prizore prirode, od bijelih piramida Velebita do bijelih obala Kornata. Sasvim siguran u našu pobjedu kročio sam u pravcu glavnog grebena i ceste, viknuo Silvu, da ide previše prema dole, i zastao, jer nigdje ispred mene nisem vidio bilo kakvu rupicu u živom zidu makije. Silvo je već počeo s borbom za život, dok sam ja, izudaran i u bolovima od škrapa, odlučio potražiti pristojan prolaz. Odlučno, ali ne za dugo. Jer brzo sam prešao čitav plato i kad sam spazio prvi prolaz, to je već bilo u onom smjeru, iz kojeg smo došli. Vratio sam se prema sjeveru i rezignirano izabrao mjesto za proboj. Nisam više tražio rupu, jer je nije bilo, izabrao sam samo vrstu grmlja, ono, koje svojim lišćem i granama pruža najmanje otpora i najmanje izdere kožu. Na žalost nikad se ne zna, kakvo je grmlje iza toga. Ali o tome ne treba brinuti, jer kad se uđe, ionako nema više povratka. To je mišolovka, kroz koju se može probiti samo naprijed. Dok ima adrenalina, još ide. Lomim, puzam, muvam, dižem se na najviše škrape ili grane i bacam naprijed, nalazim poneki metar, gdje mogu u travi skupiti novu snagu, dok se odjednom ne nađem kao strašilo viseći među granama, nogom zategnutom i savijenom u pukotini među škrapama, a drugom nogom uhvaćenom s oštrom granom ispod koljena. Da bih oslobodio tu nogu, morao bi stati na drugu, ali ta je savijena i boli da vrisnem, a ruke i tijelo ljuljaju se na tvrdim ali elastičnim granama. I da sam htio skinuti ruksak, ne bih mogao, pa mi tako ni telefon ni broj gorske spasilačke službe ne bi koristili. I pored toga, iako na rubu suza i potpune predaje, zapitao sam se, što bi im rekao, zašto trebam pomoć. Jer ne mogu izaći iz grma? Da mi pošalju helikopter, jer se ne mogu skinuti s nekoliko grančica?

Da, tih nekoliko stotina metara između grebenske ceste i vrha s kontrolom bilo je jedno od najgorih životnih iskustava za neke od kraljeva i kraljica posljednjeg škrapinga. Ja sam zbog drskosti još dobro prošao, jer sam morao proći samo jednim smjerom. Većina je izabrala ziheraški put do te ceste i tako su se kroz taj zid probijali dvaput. Ostat ću drzak.

 

TRATINA

Svaki škraping ima nekoliko bisera, nečega, što se pamti zauvijek i traži uvijek iznova. Nečega, što stvara legendu. U mom će sjećanju taj biser nad biserima ove godine ostati tratina.

Kad smo Silvo i ja silazili sa posljednjeg vrha padinom najoštrijih dalmatinskih škrapa, zbog opasnosti toliko pažljivo, da smo zaboravili na sve bolove u ramenu, glavi, vatru u goljenicama, tisuću puta probodenu kožu, kad se Silvo u posljednjim metrima dvaput skotrljao i kad sam posljednji put skočio preko zida, samo da što prije ostavim iza sebe strah i bol, pao sam u meku zelenu travu. Potrčao sam i čuo negdje iza sebe prvo prijateljev doskok i nakon pet koraka njegov duboki uzdah sreće. Moj je pogled cijelo vrijeme plivao zelenim tepihom ispred mene i pomislih:«To može biti samo zbog trave.« Poslije skoro pet sati tvrdog, grubog, sadomazohističkog seksa sa škrapama i makijom, pali smo u masažni salon, gdje nije bilo ni najmanje sjene neke opasnosti, grubosti ili nepristojnosti. Tamno zelena, gusta kao najskupocjeniji tepih, meka, svježa, da bih licem orao po njoj, nježna, da bi se gola dojenčad mogla valjati po njoj. Kroz rasječene cipele i mokre čarape osjetio sam svježinu te trave. Brojao sam korake po tom tepihu. 100 koraka blaženosti. Kao da mi je nakon 290 minuta teškometalne muzike netko ubacio  30 sekundi Vivaldija. 30 sekundi zen meditacije. I sve to samo tijekom kratkog puta među vrtovima, obraslog mladom travom.

 

MOJA DEMOTIVACIJA

Nije bilo crnog rižota.

 

SAŽETAK

Ovogodišnji škraping ponovo nam je omogućio unikatni doživljaj, zbog kojeg tu trku možemo svrstati među najatraktivnije sportske događaje na svijetu. Organizatori zaslužuju ocjenu 10, istu ocjenu dajem za stazu i točno postavljene kontrole. Posebno moram pohvaliti ideju, da se ne propisuje redoslijed obilaženja kontrola, pa se zbog toga natjecatelji podijele u više grupa i smjerova. O domjenku – pravom banketu sam već prošle godine dovoljno napisao. Bolje neće biti. Sad su još povukli zakon o zabrani pušenja. Bilo kako bilo, škraping je zakon.

___

 

Fotografije Ivone Lozić, te rezultati na www.skraping.hr  

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Komentari (10)
10 Subota, 13 Ožujak 2010 17:37
izvrstan text Bojane.
9 Subota, 13 Ožujak 2010 10:44
Recite vaše dojmove da slijedeći Škraping priredimo bolje.

http://www.skraping.hr/index.php/skraping-upitnik/
8 Petak, 12 Ožujak 2010 16:17
Na našim stranicama www.skraping.hr i na Facbook grupi Škraping Pašman je popis četrdesetak volontera koji su zaslužili pohvale.Niti sam prošle godine bio najviše kriv niti sam ove najzaslužniji.Kaže Buda:Istina je u sredini.Off topic,Anđelko Čalušić je dao obilat prilog za mjesni vrtić, djeca kojega su izradila simpatične poklončiće za škrapere.Šteta da nije nitko snimio lice djevojke koja je držala kutiju s prilozima.Play of the day afterškrapinga!
7 Petak, 12 Ožujak 2010 11:46
Velike čestitke Broju 1 i Bojanu...
6 Srijeda, 10 Ožujak 2010 20:20
c Nigdje se u mediijima ne spominju volonteri;evo ih!
Robert Lukačić
Julijana Radović
Kristina Radovic
Jasmina Lukačić
Merica Mileta
Adriana Benčić
Izabela Titulić
Božidar Ostojić
Ivan Grgin
Anđelo Palaškov
Sara Ugrinić
Marko Barić
Tihomir Benčić
Anđelo Ugrinić
Stefani Pribilović
Marcela Ugrinić
Petra Vidović
Paolina Radović
Josipa Brzić
Katarina Mušćet
Klara Bačinić
Antonija Titulić
Anđelo Palaškov
Mihovil Frater
Branimir Mađerić
Ena Pribilović
Dona Gotovina
Nadia Varunek
Mušćet Anđela
Damjan Mileta
Karlo Smoljan
Augustin Brzić
Šime Lukačić
Filip Pribilović
Ivana Titulić
Roko Pribilović
Ambroz Brzić
Božica Grdaš
Antonia Radović
Jelena Ostojić
Dragica Katičin
Ana Mileta
Luka Lukačić
Nikola Mušćet
Luka Grgin
Anđela Lukačić
Marija Kovačić
Dobroslav Kovačić
Mika-Marija Ugrinić
Antonela Palaškov
Slavko Rudić
Slavko i Vjekoslava Vinković
Katarina Ugrinić
Anita Šandrić
Ljiljana Jakovljev
Andrea Gotovina
5 Utorak, 09 Ožujak 2010 18:23
A čestitke i organizacijskom timu. Škraping opet diše punim plućima :)
4 Utorak, 09 Ožujak 2010 18:22
Kralj škrapinga i još mnogočega :) Uvijek me nadahne tolika ljubav i strast prema prirodi i sportu. Čestitke :)
3 Utorak, 09 Ožujak 2010 15:53
fakat Kralj :-)
2 Utorak, 09 Ožujak 2010 08:43
O,kako će volonteri cvjetati kad budu ovo čitali!Nije bitno što se govori nego tko govori,kaže Narodna.A Bojan je guru,ikona trekkinga na ovim prostorima.Nešto privatno:Ja mislim da ti skrivaš simpatiju prema meni,he,he!
1 Ponedjeljak, 08 Ožujak 2010 21:29
krasan tekst i opis avanture, svake godine izgubimo hrabrost frendica i ja da se pojavimo i uvijek kasnije žalimo, ali nakon ovakvog opisa žalim još više ...čestitam ti na uspijehu i na tvojoj ljubavi prema prirodi :)
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.