Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Golub, Crv i Vuk
(Rejting 5.00 od 5)
Trekking
Autor: Tekst: Ante Pešić; Foto: Duje Lekšić   
Četvrtak, 23 Srpanj 2015 17:04

 

Dva i po je posli podne. Krenuli smo dosta kasno. Roža nas je izbacio u gornjim Brelima. Sve znam, milosti nema, ide se po rijedak znamen planinarstva - Biokovski vuk.  

Oko sto km najzahtjevnije planine ove lipe naše pokušat ćemo proći u jednom dahu. Znači, nema dugog zadržavanja, po mogućnosti što prije proći ali ne zaboravljamo prvenstveni cilj -  završiti, a vrime koje bude.

Iako je 15.5. sunce je već visoko i dobro se ćuti. Odlučujem se na minimalne količine vode i hrane. Još jedan pozdrav s Rožom (uvik nas voza i prati), slika i krećemo.
 
 
 
Bez velikog razgovora uvlačimo se pod grdosiju od planine prema Bukovcu. Namjerno ubrzavam, čak na mjestima i trčim. Duje prati odlično (a kako i ne bi, sprema se za UTMB, leti ko avion).
Prvi dio staze poznam odlično. U tišini slažem sve dionice, triba proć Šošiće prije noći jer je put sa stare makadamske ceste totalno zarasta, pa asfaltom do Brikve, al za sve to izvest tribalo bi ubrzat skroz i sve istrčat do Biokovskih vrata, što neće biti baš jednostavno jer svi poznavaoci staze Bukovac – Zec – Šćirovac – Sv. Ilija – Lokva – Vošac - Biokovska vrata znaju da je to netrčljivo.
Na Bukovcu ekipa iz Zagreba, guštaju Biokovom, točimo vode jer do Radića staja nema nigdi kapi. Uz laganu čakulu na Ščirovcu ubrzavamo još više, osjetim da nas uspon nije ruvinja i trčeći nastavljamo prema Iliji.
 
 
 
Iako pogled i livo i desno ne ostavlja ravnodušnim, a mirisi tek rađajućeg planinskog biljnog života oštro upozoravaju da je to ipak ono što me uvik vraća gori, onaj dobri osjećaj koji ostaje dugo nakon povratka, neizreciv slovima i brojkama.
Od Ilije, Lokve do Vošca primjećujem čuvarice ovih vrleti i čudno, ne boje se, ne biže, samo promatraju dva čudaka u bjesomučnom trku. Duje zastaje sekund - dva dok mu one poziraju, slika, dvi i trka za mnom. 
 
Malo prije vrata Biokova na asfaltnoj dionici nalijećemo na Azinovića iz Ploča. Zna puno o Biokovu i dijelu oko Ploča i onom strašno zeznutom dijelu oko Drašnićkih stina i Šapašnika. Nastavljamo jer mrak samo što nije poklopio, a do Šošića ima puta.
Pronalazim put isprve, na spustu prema selu. Uz malo gubljenje s prvim gustim zrakama noći ulazimo u Šošiće. Prvi cilj ostvaren, a sad čeonka,  Brikva,  pa Sutvid. Čakula postaje izraženija, javlja se Vlade Kekez, vrime se minja očekuje se kiša mjestimice, smoči li nas na Sutvidu gotovi smo, opreme nemamo, ekspedicija propada. Triba pametno. Uz kraći dogovor odlučujemo ostati do pridzoru u Brikvi i onda napad na ostatak planine.
S nevjericom nas je domaćin počastio bocom vina kad smo mu oko deset pokucali na vrata, ali nakon kraćeg razgovora pada mu nervoza i nudi nam spavanje na kominu, što prihvaćamo objeručke. Duje u brstine, a ja u mekinje i lagani odmor od nekoliko sati.
Dobro je ka u hotelu,  iako sam pokriven vrićom kumpira i papirnatom od kukuruza. Ceri se Duje i buba sliku za slikom.
 
 
 
Tri su ure, krećemo, od kiše samo par kapi, tek da zaplaši. U zoru, na Sutvidu ne zna se šta je lipše, pogled na jug, sjever, zapad ili bakreni izlazak sunca na skroz vedrom nebu koje je moglo biti samo vjesnik jednog pakleno vrućeg dana.
Koristimo zoru za prelazak još dva vrha i na jednom od njih pada odluka da se ide Drveničkim stinama kad se spustimo sa Sokolića, a ne spust u Višnjicu. Staze nema, oznaka nema, a i naznake da ćemo lako nema.
 
Bocko (Željko Bockovac - penjačka legenda) nam je ispriča da je nekoliko ekipa pokušalo jer vizualno izgleda bliže, ali niko nije proša i svi su u konačnici odustali od pokušaja.
Sunce je došlo po svoje, fibra je skočila, naoko primjećuješ. Vode imamo po par litara. Za preživit tribat će nam veća štednja nego u državi. Napredujemo dosta dobro, iako smo tempo smanjili da sačuvamo dragocjenu tekućinu.
 
 

Sljedećih par sati svjedoci smo totalne surovosti planine, teške neprelazne škrape obrasle grabom, smričen, dračon i okomitim liticama čijim se samim obrisima šuljamo prema neistraženom i nepoznatom. Morali bi se tom improviziranom stazom dovući do Šapašnika, a onda je dosta lakše. Taj dio, unatoč tome što je naporan silno, znam odlično. 
Eto nas prid Šapašnikom, ali eto i problema, unatoč štednji, vode je malo, vrlo malo, do pojila prema Podačkom polju ne bi imali. A kuda proć Šapašnik, enigma živa. Nema druge, spust u Živogošće, pa nazad gore. Tako i uradismo, osvježenje na gustirni starog sela je bilo spas.
Krcamo zalihe i nazad prema vrhu i onda prema Podačkom polju. Podačko polje, nevjerojatna lipota u negostoljubivom kršu još je jedan dokaz da surovost prirode ima tako lipih kutaka spremnih da te puste unutra, samo ako ćeš ostaviti tragove svojih stopa, a sa sobom odnijeti osjećaj. Tako i uradismo.
Do Svete Margarite malo se oteglo, iako je pogled na nju stalno bio otvoren. Od Margarite čakula uz trku je bila sve očitija, znali smo da nema još puno. U selo, pa na Sv. Paškala, pa Sv. Ilija, pa spust u Bačinska jezera, a sve dobro označeno.
 
 
 
Ne samo označeno onim crveno-bilim krugovima, nego životno važnim putokazima. U svaki metar tog puta koji je izdubljen u kršovitom živcu stali su sati i sati ljudskog truda, muke, jada i sriće. Jer put je  bio život.
Zasta sam da me Duje prođe, bio sam šutljiv neko kratko vrime, valjda sam na tren i ja osjetio težinu brimena šta su nosili na leđima jer biti istinski svjedok vremena ovakvog života znači imati čast, biti odabran od planine.
 
 
 
Još malo i kraj auta smo. Smije se Duje koji me trgne ka iz nekog sna i vrati u stvarnost.
Svi su tu, Roža, Nikola, Vlade, svi smo sritni, guštamo, drago nam je, još jedan vuk u krdu.
A vrime,...dvadeset šest sati, nije bilo u dahu,… ma nije ni bitno. 

A ja, vratit ću se nastavit u tajnosti disati svoj život, tamo negdi gori di je ionako dio mene. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.