Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kako je Ferro pretekao Mučnjaka...
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Ivan Mučnjak   
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2007 23:26
"Ribić stvarno ne trči? Čekaj, nema kompletne delegacije Trickera? Perković ide u planinarsku? Nema ni Filipovića? Pa onda: k vragu i lagani trening i sve! Nek' je bal i 'ajmo probati u top 10 i skinuti lanjsko vrijeme!".
Tako nekako se na Vidikovcu na samom startu trke razvijala mutacija moje prvobitno zamišljene strategije netrganja i opuštenog «samo-da-je-ispod-10-sati» stava. Uglavnom, taktike su mi i inače slabija strana i takve jadne i nestabilne uvijek su podložne promjenama. OK onda: idemo probati.

Nakon furioznog starta i jurnjave koja je uključivala prolazak pokraj veličanstvene Vile Sljemenske, odnosno djevojke s misterioznim slovom, nekih 20 ljudi je u više-manje kompaktnoj grupi smjelo krčilo put Leustekom koji je bio nakrcan tipičnom subotnjom sljemenskom klijentelom: studentima - skupljačima potpisa iz tjelesnog i zbunjenim penzićima.



Neki su se tijekom tog bezglavog sprinta odlučili dodatno zabaviti, te su već prije Adolfovca za zagrijavanje u okršajima sa probranim partnerima (zemlja, stršeće kamenje) oprobali tvrdoću svojih koljena i lakata, no do prve stanice i kontrolora Ribića (koji nam je falio na stazi - samo da se zna) svi ipak stižu više-manje živi i relativno zdravi te nervozno čekaju da im Ribić udari autogram na kontrolni list (ekivalent računovodstvenog Excel «čaršava»).

OK, utrka sad može početi. Složni duo «Purgerska gospoda» i par Slovenaca se polako odvajaju na početku Gipsove, dok za njima lagano kaska Ferro. Malo iza njega smo Brane (stari znanac sa prve dionice Mosora) i ja i svi zajedno složno stupamo do kontrole. Ferro odmah iza 5. stupa kreće sa kraticom dok Brane i ja složno i ujednačenim tempom gazimo Stazom Vulgaris na vrh. Na rastanku Ferro lakonski poručuje kako ćemo se tijekom dana još puno puta sretati, a ja mislim kako ćemo se sresti tek na cilju jer nemam pojma kako čovjek po zanimanju nije samo istraživač kratica (ako ne znate kako u svom stanu najbrže doći od kuhinje do spavaće sobe, samo ga pozovite da vam pokaže), već da kruh dodatno u fušu zarađuje i proricanjem.

Po dolasku na vrh taman se pozdravljamo s Ferrom, a Brane i ja jurišamo na Grafičar i ni sam ne mogu procijeniti da li Brane i ja stvarno imamo identičan tempo ili me Brane prati u stopu zbog toga jer mu je to jednostavnija opcija od neprestanog vađenja karte i buljenja u izohipse, oznake markiranih staza i čudne nazive toponima. Nisam baš vičan intuiciji, ali sve mi vuče na ovo drugo. Što vi mislite?



Ja se baš ne volim kačiti drugima na trci, ali nemam problema da netko ide sa mnom ako misli da će mu to pomoći u životu i uostalom, nije protuzakonito. Ta simbioza uostalom ponekad ima i efekt sinergije jer ljudi međusobno mogu povući jedan drugog u trenucima krize.

I tako Brane i ja povremeno klepetamo ali ne gubimo tempo. Dapače, dosta pojačavamo i nakon Grafičara ubacujemo u višu brzinu. Do Bistre idem markiranom stazom jer mi se neda trijebiti krpelje i skakati preko drveća, pa brzo jurimo makadamom i šumom. Kod prelaska makadama i zadnje šumske dionice prije asfalta za Bistru u maniri dobroćudnog i miroljubivog domaćina vučem Braneta kroz krš i urnebes kojeg su tijekom svojih nestašnih igara ostavili zaigrani šumari. Nastavljamo asfaltom i začas smo kod rotora. Gledam na sat i vidim kako nam je od Grafičara trebalo manje od 27 minuta. Tada se ponovo prisjećam Ćurićeve opaske o tome kako je kratica nekih 20 minuta kraća i mislim si da bih po toj logici od Grafičara do rotora kraticom trebao doći za 7-8 minuta, a to je već domena nadrealnog. Chura, kralju Sljemena, namjesti taj sat kako spada!

Preko potoka i kraj vinograda još nekako ide, a onda naravno tempo pada i polako se transformiramo u kornjače. Brane na početku onog mrcinastog uspona po vododerini počinje lagano zaostajati, a ja se počinjem pitati zašto nisam uzeo štapove. Vječnost koja je protekla do nemarnog prolaska kroz koprive i dolaska na asfalt sam pokušao prekratiti pjevušenjem ranih Einsturzende Neubauten, razmišljanjem o godišnjem odmoru i povremenim tupim / apatičnim zurenjem u drveće, ali nije pomoglo. Na kraju sam se pokušao utješiti kako ovo ipak nije najgori uspon na trci, ali ni to nije upalilo jer sam nakon toga pao u još veću komu. Ipak, taman kad su volja i entuzijazam počeli curiti u minus, dolazim do asfalta. Počinjem lagano trčkarati, a Brane me sustiže i zajedno prelazimo Oštricu i začas smo kod podnožja skijališta.



Tamo dolazimo do Perkovića (trijumfirao u planinarskoj kategoriji) koji pri početku završnog uspona odlučuje napraviti jedinu logičnu stvar: leći u travu i uživati. Brane i ja ga pozdravljamo, napuštamo tu idilu iz psihodeličnog hipi kaleidoskopa i mrcvarimo se do vrha gdje nas kod kontrole čeka još jedan Slovenac, Branetov prijatelj. Jasno mi je da se karavana povećava za još jednog člana i tako nas trojica (trenutno 4., 5. i 6. u poretku) u formi vlaka razdragani i sretni guramo prema Hunjki. Jupi za veseli vlakić, tu-tu!

Na Hunjki smo začas i srce mi se cijepalo pri pogledu na prizore koje inače vidim samo u reklamama za flaširanu vodu. Djevojčice i dječaci namazani Autanom bez straha od meningitisa i borelioze trče livadom i bacaju frizbi, planinari u kariranim košuljama veselo vade pljoske, a dva zaljubljena mlada para uz rasprostu deku i neke Tupperware drangulije ispunjene hranom kartaju belu i jedu banane.

Smrknutog lica prolazim kraj njih i dolazim do kontrole gdje me opet čeka Ribić koji je u međuvremenu po kazni ovamo teleportiran sa žičare. Prvi uzimam kontrolu, okrećem se slovenskoj pratnji koja nešto prtlja po svojim ruksacima i jurim prema dolje, te se nakratko osvrćem i govorim im kako trebaju skrenuti lijevo.



Oni i dalje stoje i ja se ubrzo kotrljam prema livadi, preskačem neku inačicu ograde i preko platoa jurim dolje. Okrećem se i vidim da nema pratnje, te pretpostavljam da ili kampiraju kod Hunjke ili nisu sigurni gdje skrenuti na raskršću puteva (500 stuba/Stubica).

Prolazim kraj zbunjenih krava, siječem asfalt i začas sam na putu za Stubake. Nakratko uznemirujem još jedan uljudan piknik i dolazim do opjevane bodljikave žice koja iz nekog razloga pregrađuje markirani planinarski put (?!). Uljudno i pitoreskno okruženje. Nakon provlačenja tijekom kojeg se iz nekog razloga osjećam kao zadnji kreten jurim dalje, a iza sebe ne čujem topot Salomonki, te mi je jasno da su Slovenci negdje zapeli.

Pokušavam jesti sendvič sa sirom ali čeljust je obuzeta fjakom i otkazuje mi poslušnost pa jedva gutam pola zalogaja, no začas skrećem sa puta za Stubake i hop! - već sam u Pili na asfaltu gdje plašim purane i kokoši, te slavodobitno trčkaram do centra Kraljevog vrha i famozne «pit stop» birtije.

Uzimam kontrolu i jurim natrag prema Vinogradskoj cesti i nije mi jasno kako nema nikoga ni iz suprotnog smjera jer je nemoguće da sam nabio 10 i više minuta prednosti (kasnije je ispalo kako me primjetio Ferro koji je bio u dolasku). Ovo je čudno. Prečudno.



No, bilo kako bilo, prolazim kraj zadnjih kuća, zagorskih muževa na polju i začas sam u šumi. Pokoja izmijenjena riječ sa beračima vrganja, uplašena bjelouška i evo ga: početak najzloglasnijeg uspona Treking lige. Mama, ja bih doma. Mentalno stanje u kojem sam bio do presijecanja makadama jednako je onom junacima Bergmanovih filmova i jedino što ga je uspijevalo poremetiti je bilo učestalo autoubadanje pitanjem «A gdje su ti štapovi?». Što se kretanja tiče, opasno sam se zgrbio i činilo mi se da me samo milimetri i sekunde dijele od toga da nosom dotaknem žnirance na tenisicama. Nisam ni znao da mi je tijelo tako gipko, ali to mi se ipak nije sviđalo.

Probao sam sa mantrom «Ja ovo radim zato jer volim!», no ni to nije upalilo već sam i dalje bio svinut kao bas ključ. Tada u jednom trenutku dobijam manični napad, počinjem režati na vlastitu svijest, te se saginjem i uzimam prvo što mi pada pod ruku, a što u nekoj širokoj definiciji može potpasti pod magloviti termin «varijanta štapova». Tako uzimam neka dva bijedna polutrula kolca i nabadam njima po zemlji i lišću iako mi je tempo i dalje katastrofa. Tako u novom vratolomnom preokretu sve odlučujem poslati k vragu pa nakon samo par minuta s gađenjem bacam te nesretne kvazištapove u šumu, i taman u tom trenutku (prst sudbine) iza sebe začujem šuškanje koje evoluira u stabilan i postojan korak, i bogme: Ferro je tu. Pa gdje si do sada?

Izmjenjujem koju sa prigorskim kolegom i gledam ga kako postojano juri naprijed i grabi sa tim svojim vražjim štapovima, te kako me bez problema ostavlja na skijalištu i postaje točkica među cvijećem.  Perkovića više nema, no opet nailazim na razdragani prizor ljudi koji su radili nešto smisleno i u svakom slučaju prikladnije od mog drugog penjanja skijalištem. Valjda su igrali badminton, gađali nešto praćkom ili što već, no bili su nasmiješeni pa pretpostavljam da im je bilo lijepo. Barem kao i meni.



Tijekom uspona pomišljam kako će me uhvatiti grč i kako ću imati opravdanje da se razvalim na travi, zabijem nos u neki krtičnjak, skinem majicu, zaspim i sat vremena kasnije se probudim crven kao rak, no listovi i kvadri me iz nekog neobjašnjivog razloga slušaju i na vrh čak dolazim dosta svjež. Gomila ljudi sjedi, pije i jede i općenito se dobro zabavlja, a meni ne preostaje ništa drugo nego da se opet odmetnem u ganjanje.

Do Puntijarke se nije desilo ništa pametno (osim što sam skoro dva puta zbog manjka koncentracije ljosnuo na neko stršeće granje) i sjećam se samo da sam kod dolaska na asfalt sljustio Iso-sport. Na Puntijarku dolazim taman kad Ferro odlazi i tada sam potpuno svjestan što se dešava do kraja: Ferru u sadašnjem stanju muče nizbrdice, pa ga prestižem do Pilane, no on me kasnije dobija na kraticama (a što da vam kažem... čovjek od 5. stupa na Medvedgrad ne ide makadamom, nego u rupu) i dolazi nekih 15 minuta prije mene na cilj. To je sasvim OK rasplet situacije s kojim sam miran i više nego zadovoljan, jer za 4. mjesto (?!) bih prije trke potpisao davanje bubrega. Očekujem da me do kraja više nitko neće stići i znam kako sad treba samo rutinski održati tempo.

S tim mislima, ulazim u Puntijarku na šank, bahato se laktarim i probijam kraj pladnjeva s grahom te naručujem u svoju čast pola litra mineralne. Pijem na eks iako mi hladna mineralna tada ne samo uopće ne paše, već i imam osjećaj da ću prehladiti grlo i želudac.

Izlazim van i počinjem bezglavo i nesuvislo stropoštanje. Negdje prije Njivica dolazim do Ferre koji se klacka i bacaka sa štapovima i govorim mu neka ide naprijed s obzirom da ionako obojica znamo što će se dogoditi, no ne sluša me. Ccc. A dobro, onda me prestigni kasnije.



I tako ja dolazim do pilane kao treći (purgerska gospoda su cca. 20 minuta ispred), a s obzirom da je svejedno, ne odlazim na kraticu do 5. stupa nego kao test volje opet gulim Gipsovu. Sjećam se kako smo lani Ribić i ja na toj dionici umirali, a ove godine je ipak bolje, lakše i podnošljivije. Zaista starim(o).

Od 5. stupa do Medvedgrada odlazim svojom kraticom koju sam patentirao. Malo je duža od one koju koriste svi normalni ljudi, ali meni je draga jer prolazi totalno nadivljaka, a i na njoj se skoro uvijek može naletjeti na srnu (naravno, na trci je nisam vidio).

Stanje nogu je dobro i pri pogledu na sat kod dolaska na cestu pod Medvedgrad računam da ću ići ispod 8.20, a za to bih prije utrke dao i drugi bubreg. Računam da je Ferro već odmakao daleko naprijed, a da iza mene dugo nema nikoga i znam da mogu nonšalantno i bez dodatne autognjavaže rutinski do cilja.

Ferru srećem po posljedni put kod Medvedgrada. Ja se penjem dok on silazi na Glog i to je nekih 7-8 minuta razlike. S obzirom da nemam volje ni namjere izvoditi bijesne gliste i pokušavati mahnito juriti Bažulovkom (koja me ionako sama po sebi ubija u pojam), od Medvegrada imam tempo koji mi omogućuje da normalno dišem i da ujedno grčeve održim na finom odstojanju.

One ravne dijelove sam ipak uspio pretrčati, no ostatak puta sam se lagano penzionerski špancirao, te malo zastao kod Tomislavca da prekinem trans. I to je to.

Uglavnom, bilo predobro, purgerska gospoda su se u skladnom dvoglasju naganjala sama sa sobom jer je Slovence uništilo nepoznavanje terena, a Ferru hroptanje koljena. I da, ljudi skidali vlastite rekorde kao ludi (npr. usporedite rezultat Kovačića ove godine s lanjskim), svi se dobro uništili i zabavili.

Vidimo se na Risnjaku kod kontrolne točke 6, odnosno kod četvrtog panja lijevo od svježe probijenog drugog šumskog puta koji skreće s trećeg makadama za Klanu pokraj dvije stijene.
Usput, do tog četvrtog panja najlakše je ići kraticom. Iza trećeg zavoja šumskog puta.

____

Medvedtrekknica rezultati

Chura:: Medvednica - moja ljubavnica

Hutinec:: I mufloni bi se ukakili od muke

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.