Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Medo07:: I mufloni bi se ukakili od muke
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Damir Hutinec   
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2007 22:41
Iako se izvještaji ne počinju navodnicima, Ćurićevu izjavu valja citirati: "Dosta mi je, iduće godine ne trčim već sudim". Kimanjem glave, Kovačić mu je dao za pravo i skrljao ostatak pive niz grlo, no to je bilo već pri samom kraju.
Evo nas opet ispod tornja na Sljemenu, osam je sati i koja minuta, čekamo Sajmona i suce koji samo što nisu. Sunčano je, resko, ponešto oblaka-fino, neće biti vruće kao na paklenom Mosoru koji tjedan prije. Polako se brusimo za trku, kad eto ti organizatora. Istovarujemo svatko po stoticu na ime startnine, pa dobivamo kako slijedi: broj crvenim markerom na ruci, kontrolni karton za cvikanje i potpise na trinaest kontrolnih točaka nadasve praktičnog A4 formata u plastičnoj foliji (đe ga nađe i di da si ja to stavim?) pa onda majicu osebujne kombinacije boja po izboru: plava sa zelenim ovratnikom i prigodnim bijelim natpisom, ili pak ista taka samo drukčija čokoladno smeđa sa zelenim ovratnikom i bijelim prigodnim natpisom.



Naravno, svatko je dobio i bon za grah i piće za one koji prežive trku, te posebni bon-pozivnicu za after čobanac party kod Sajmona navečer nakon trke. "Ljudi, krdo stoke je na putu, ograđeno žicom negdje ispod "Hunjke", pa stoga pazite", iscrpan je kao i uvijek organizator s najsvježijim novostima pred sam start.

Nakon formalnost svi trk natrag u aute po opremu i gorivo, pa tutanj pod toranj na finalno brušenje i zagrijavanje prije trke. Tu sad više nema zeke, rastežu se ahiluše, kvadre, tibijalke, mjerka se, kako je to jednom lijepo opisao Janković, čiji bi skalp u svojoj jakosnoj skupini mogli zataknuti za pas. Svi srčemo po koji gutljajčić čarobnih napitaka koje smo brižljivo smixali, uvažavajući, naravno, legalne nutricionističke recepture primjerene ovakvim natjecanjima.



Start, cca 9:38, samo ovaj puta ne kao lanjske godine s bijele livade, u stilu horde barbara, pa preko činovničke livade prema "Željezničaru", već od tornja, krdimice niz stazu vučnice, pa na Leustekov put. Tu nam je još do valjanja fora u prolazu pokraj sporijih, glumimo da nam je svejedno kad ćemo i dokle ćemo stići. Super nam ide za početak, staza mehka i lahka, pjeva pod tenama. Opustio se bogme, doduše malo previše, Kruno Herceg iz planinarske, haklao korijen negdje na pola puta do dole, prsnim stilom preletio, tja, ciglih metar i po te se satro desnim kukom i palcem. Nisam vidio, ali su mi bar trojica usput pričala da je bilo spektakularno i zastrašujuće.

Prva kontrola, žičara, razmatamo one praktične postere, malo psujemo, vadimo ih iz folija, pa još malo psujemo, i dajemo ih Ribiću na potpis. Ponavljamo prethodni postupak samo obrnutim redom, gas uzbrdo na Leusteka. Tu smo već kud koji mili moji, svatko ima neki svoj put. Do tornja preko 5. stupa ide brzo, svježi smo i mislimo da ovim tempom možemo do Ogulina, ako ne i dalje. Sljemenske iskusnjare iz glasovite Jutarnje gelender lige, poput npr. Sabljića, presreću nas iz najrazličitijih pravaca, iako mislimo da smo ih ostavili za sobom. Okrećemo kontrolu na tornju, vadi tekući magnezij, energetske pločice i štrudl od jabuka i praši prema "Grafičaru". Na Ženskom sedlu, poznatijem kao točka iskrcaja za one koji pohode slalom "Snježna kraljica", odmara se grupa penzića - hodača. "Bravo dečki", viče dida dok protrčavamo, "umrli bute zdravi". "Fala dida na dobrim željama", mislim si.



Kljucamo po planinarcu prema cesti za Bistru, Janković, Sablja, Ćurić, Kovačić, ja i  još dvojica - trojica. Odustali smo već iza "Grafičara" od nekih prošlogodišnjih bijesnih kraćenja desno dole kroz pustinju i prašumu. "S godinama je to tak - prestaneš računati da ćeš na snagu i krateći nešto konkretno ušićariti, peglaš malo konzervativnije i na kraju ne fulaš u orijentaciji, pa si u konačnici bolji i ne potrošiš se", razmišlja na glas  Janković, a svi u glas odobravaju, ipak je on stara ljisica orijentacije.

Nekako u isto vrijeme ispadamo na asfalt ceste prema Bistri, a kad ono Pećina ispred nas: odro nas je na onom "desno dole" kojim nismo htjeli ići. Petsto metara niže eto ti Darije, Elvira, Šuice i družine, skotrljavaju se ispred nas kojih dvjesto metara niže niz neku strminu gdje bi se i mufloni ukakili od frke, a nama šest upitnika leti oko glave. Tu je već vrag odnio šalu, pa smo se dali u žešći trk.

Tri zavoja niže novo zblenuće prisutnih: ide Fero prema nama. "Si zaboravil nekaj usput", pokušavamo ga kurit, no njegov tajanstveni smješak nas do kraja uvaljuje u zonu sumraka. "Možda ide cestom do lugarnice pa onda reže negdje poprijeko", špekulira Janković. U taj mah smo već kod cvikalice Bistra. Janko,Pećo i Sablja odlučuju četresdvojkom od milja zvanom "umri muški" do vrha. Ćurić, Kovačić i ja zaključujemo da bi mogli za Ferom jer kuži dečko fore, nije bedak, voli pojest i popit i tako to.



Raspalili smo cestom uzbrdo, osjećajući se pritom malo (poprilično) blesavo, već i zbog Jankovog maloprijašnjeg raspredanja o kraticama. Usput srećemo masu drugih trekera koji nas svi gledaju onak zblenuto kak smo mi gledali Feru. Ćurić počinje prvi, pita novopridošlog kao da nezna gdi smo: "Ej kompa, di je "Grafičar" i kontrola". To smo prihvatili i ponovili par puta dok nam nije dosadilo, no ipak smo svima objasnili da je zeka. Nakon par zavoja od Fere ni f, samo gudure. Izvukli smo fotokopiju karte, odabrali neko polubezvezno rješenje "desno gore" i nakon trifrtalja vure (čitaj:45 minuta) došli smo do podnožja crvenog spusta. Po njemu se inače stuštim zimi na skijama za par minuta, no ovo je druga priča, skliskog drača do iznad koljena i tako cijelom dužinom. Pod samim vrhom, eto ti opet sveprisutnog Pećine, 100 m ispred nas. "Opa, opet nas je odro, ali nije puno", jedan će od tri mudraca. "Da, a sigurno se satro, nekak mi je spor", dodaje drugi biserko, i tako do tornja i kontrole broj šest, gdje je bio cilj planinarske kategorije. Tu smo našli i Hercega - jest da se razbio junački, al je odradio planinarsku do kraja.

Do Hunjke smo oddžogali ko na treningu, nekom tipu koji izgleda ko pljunuti Ribić (ili je to bio on, ali kako, kad je malo prije... nema veze) dali da nam se potpiše na sad već drage nam postere za kontrolu. Pećo i Sablja su ostali na cugi i da predahnu, a Ćurić, Kovačić i ja smo se sjurili do makadama za Kraljev vrh i tu sreli, pogađate već, Dariju, Elvira Šuicu i družinu (Ej, od kud ti ljudi dogibavaju, iz kojih dimenzija?).



Iznenađenje je bilo, čini mi se, obostrano, no mi smo požurili naprijed, već i zbog Ćurićeve, sa trkačkog aspekta, pomalo nastrane tradicije da usred trke, u birtiji kraj bunara na kojem je cvikalica, mrkne gemišt. Usput smo sreli dva Slovenca kako idu u kontra smjeru, no samo smo ih pristojno pozdravili, poučeni iskustvom s Ferom i činjenicom da je ovo slobodna zemlja i da ljudi mogu ići kuda ih volja, pa makar to bilo i preko Stubaka.

I tako dok su se Ćurić i Kovačić nalevali, ja sam pocvikao postere, tu su se u međuvremenu našli i maloprije spomenutiD/E. Dok su oni vadili dokumentaciju za cvikanje, mi smo otperjali naprijed da ugrabimo koju minutu, što je možda bilo pomalo jadno, no s njima nikad nisi siguran..

Dobro smo počeli onaj dio uspona koji vole i penzioneri i bili smo zadovoljni kak smo kul i opaki trekeri, kad nas je ono "upri" napisano na bukvi lupilo po čelu. Da priča bude zanimljivija, eto ti opet onih Slovencih od malo prije. Zgubili se ljudi, pa se našli, pa nas i stigli te nam ispričali da su s vodećima bili praktički do kraja planinarske. Kad su krenuli dalje i prošli Hunjku, zapilili su na Horvatove stube, pa još i zez u Kraljevom vrhu i sad su tu di jesu. "Super ste se izvukli, fantje", tješim ih ja i pričam kako smo na Mosoru Sablja i ja mašili već prije Debelog brda, djelimice svojom, a djelimice i krivnjom poslovično dobrih markacija na Mosoru, te gotovo završili na janjetini u Klisu.



Uz priču smo nastavili peglanje prema vrhu kad nas je bez puno priče pregazio neki dečko s dva kolca umjesto štapova, u preširokom trkačkom dresu, tipični trkački krakataur, kakvih se trebaš čuvati čim se teren malo izravna i omogući im WARP pogon kakav ti ima, primjerice, Joso Perica kad dođe na treking. Dečko je, doduše pomalo lelujavo napredovao, no to sam pripisao njegovom osebujnom stilu. Uprem ja malo jače, doviknem Ćuriću i Kovačiću da se vidimo na kontroli i pojilu kod tornja, te ga na koncu i stignem.

Hodamo tako neko vrijeme i počnemo priču te skužim da ga znam sa Zagrebačke kros lige četvrtkom, te s Ljetnje lige  "Puntijarka". Čovjek se zove Danijel Kocen i do kocena se pojeo, nestaje mu goriva, a nije Bog zna što jeo, nema bidon s vodom, već pije iz bočica i prvi je put na trekingu. Ja slušam i strižem ušima, pa ipak si opak igrač za trku oko desetog mjesta, kakav  je naš trenutni  manje - više poredak.

Eto nas na Krumpirištu ispod zelenog spusta, koji smo zgazili manje više iz zaleta, no čim se tlo pri vrhu malo izravnalo, prebacio Kocen u trkački mod i ode. Još mi je stigao reći i to da nije isprva pogodio Bistru, već je zabrijao u susjedno selo i izgubio otprilike pola sata. Brrr, nova treking - zvijer je na pomolu, a mi toga do sada nismo bili svjesni. Stigao sam ga tek na kontroli, tu su i Slovenci, Ćurić i Kovačić dolaze za koju minutu. Tankamo se i hranimo, Ćuro ima malo staklen pogled, dojmio ga se uspon, pa se odlučuje na cugu. Ja otpuhujem, čavrljam s curama iz organizacije i nakon par minuta nastavljam prema "Puntijarki", uvjeren kako su mi dva pajdaša odmaglila dok sam ja kreketao na kontroli i razmjenjivao recepte kako ispeći sportsku pitu s grožđicama i suhim šljivama.



Na kontroli kod "Puntijarke" Slovenci i uskrsli Kocen. Tu smo udružili snage, jer sam skužio da nisam skužio Ćurića, te da je on zaglavio na cugi kod tornja, Kako bilo, počeli smo se pomalo kočiti na silasku, pa smo vrlo svileno nastavili, sve da spriječimo totalni raspad sustava, pogotovo ja. Pilanu i 5/6 stup smo odradili korektno, Cer smo obišli u gotovo šetnja raspoloženju, te smo se skotrljali do potoka i parkinga ispod Medvedgrada.

Družina me se striktno držala, jer niti jedan od njih trojice nije znao put. Nakon M. spuštamo se mi niz onu vražju kaldrmu (ima neka rvacka riječ za to?), kad eto ti opet Pećine, koji je taj dan dobio kodni naziv "čičak", kako veselo proviruje iz šume podno zidina, sve praćen Sabljom, Ćurićem i Kovačićem. Tu je po drugi put vrag odnio šalu, pa smo nagazili po dvanaestici, trčeći gdje god se to moglo. Do ceste me je trojac s/K/s veselo ostavio dobrih dvjesto - tristo metara, što se realno nije moglo nadoknaditi i da sam imao volje, Bažulovka ("nikad-joj-kraja"), kako ju je Kiki jednom nazvao, pokaže, a to su potvrdili i Slovenci, da nije ni za trčanje, niti za hodanje, pogotovo ako tu opako nagaziš, ma kako god to jadno izgledalo nakon šezdesetog kilometra.



To je vjerojatno spržilo i Ćurića prošle godine, koji se pokočio pedesetak metara ispod ceste kod "Tomislavca", gdje sam ga i prešao, što mi baš i nije nešto godilo, pogotovo kad je u pitanju klupski kolega. Kako bilo, to se umalo ove godine dogodilo i meni i to na gotovo istom mjestu, nakon skretanja na završnu strminu koja izbija na cestu. Olovne noge su preblag izraz, valjda tak izgleda potpuna malaksalost koju opisuju penjači visokogorskih aspiracija. Srećom, nije dugo trajalo, prešao me nitko nije u tih nekoliko zadnjih stotina metara, došao sam manje-više živ, praktički inhalirao dvije pive (bezalkoholne) slistio grah i presvukao se u suho. Kak ti je malo potrebno za sreću, a?

Ostatak trkača smo dočekivali uz gromoglasnu galamu, kako i dolikuje. Pobjednici su dobili posebne pobjedničke narančaste majice rezervirane samo za njih. Oko 22.30 smo kapitulirali i ostavili Šimunovog tatu da pričeka one koji bi još mogli kapnuti. After čobanac je bio po mjeri, malo ljutkast, ali s mjerom. Sa stadiona je gruvao vatromet nakon tekme, a ja sam izdržao do ponoći, do kada smo trku prevrtili tristotinjak puta. Pa na počinak. Zasluženi. (Kad je ono Risnjak?)

__

Medvedtrekknica rezultati

Chura:: Medvednica - moja ljubavnica

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.