Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Mosor Grebbening iz kuta zrelog 40-godišnjaka koji si još uvijek umišlja da je mlad
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Damir Ćurić   
Ponedjeljak, 30 Travanj 2007 23:36
"Pa jel' baš moraš ići na taj Mosor, mogao bi koji vikend provesti sa mnom i s klincima… Kaj se praviš mlad, vidiš i koliko ti je kose pobjeglo s glave". Tako mi je zadnjih dana govorila voljena supruga koja u principu pokazuje veliko razumijevanje za moje tumaranje po prirodnim bespućima jer i sama voli prirodu i trčanje a čak je istrčala i jedan polumaraton.
Taj vikend mi se toliko nezaobilaznih stvari skupilo da sam skoro 95% bio siguran da neće ni ove godine biti ništ od Mosora na kojem nikad nisam bio pa mi je želja tim veća. Kćer Marta mi slavi 7-i rođendan u petak, sutradan mi dobar frend slavi rođendan a u nedjelju nećakinja ima prvu pričest gdje će me zamrzit pol rodbine skup s mojim trekingom ak se ne pojavim. Za Mosor grebbing-treking sam se prijavio među prvima a zadnjih dana prije trke sam lijevom rukom držao desnu da ne napiše Jagodi mail da mi stornira moju prijavu.


Slovenka Simona Trobec pobjednica je u ženskoj kategoriji.

Kako već život zna biti nepredvidiv, a i svako od nas je barem jednom doživio trenutke kada kao da se nešto urotilo da vam pomogne, frend otkazuje proslavu rođendana za idući tjedan, smekšao se ženin stav o obaveznom pomaganju oko proslave Martinog rođendana i stražarenja nad oko petnaestak klinaca iz vrtića kaj će nam pregazit stan, a ostalo je samo obavezno prisustvovanje svetoj pričesti u nedjelju. Kad su se moje bračne dužnosti poklopile s sličnim obvezama i vremenom povratka u Zagreb s dvojicom klupskih trekera i osiguranim prijevozom … već sam se vidio na Mosoru.
    
Kako „razbiti“ konkurenciju prije utrke?
U apartmanu u Omišu sam zaspao ko beba poslije ukusne i velike pizze i nekoliko rundi piva al nakon što smo se svi ustali oko 6 ujutro opažam kako me nekak mrko ispod oka gledaju ovi moji trekeri i Božo mi prvi prigovara… nisam se ništ naspavao radi tebe, hrko si ko zver, Bakula mi dobacuje da je iz druge sobe mislio da neko motorkom pili onu palmu u vrtu a Hutinec uspoređuje moje noćno brektanje s  bukom Caterpilarova bagera u kamenolomu.

Pokušavam se izvuć; „ Dečki…bolje bi vam bilo da ste više trenirali nego da se s ovakvim glupim izgovorima unaprijed opravdate kaj ću vas „oderat“ na današnjem trekingu“. S približavanjem starta utrke lagano se topi i trekerska mržnja prema meni što se nisu naspavali, i Hutinec, kojeg smo radi odličnog poznavanja sportskih prehrambenih suplemenata već prozvali klupskim nutricionistom, objašnjava mi kad u kojem trenutku da uzmem što. Gle ovaj andol mazneš 5 minuta prije starta pa poslije svaki 3 sata, ampulu magnezija pol sata prije starta, energetski gel ...kad se popneš na greben nakon negdje 2-3 sata, Guarana ampulu (nešto kao red bul, ali jače) oko Sv. Jurja prije spusta itd.



Nisam još ni na jednom utrci nikad koristio niti andol protiv bolova, nit tu Guaranu i magnezij pa čak ni taj energetski gel koji me svojim pakiranjem podsjeća na onaj jednokratni šampon za kosu. Nemrem uopće zapamtit taj tajming kad što u kojem momentu ubacit u kljun al ujedno sam siguran …nakon što to sve ukrcam u sebe …rehidromiks -  andol - magnezij - guarana - gel …i kad mi se to sve u želucu smiksa…. garant ću to sve jednako tako negdje iskrcat iz sebe tj. ….zbljuvaću se ko nitko.

Start
Ajme što uživam u ovim trenucima prije starta. Svi odlično raspoloženi vozimo se busom prema Žrnovnici, bacamo fore, pokušavamo osmisliti duhovitu definiciju trekera (zadnja verzija nam je "Treker je urbani homo sapiens koji se povremeno besciljno kreće prirodom bez ikakva vidljiva razloga"). Međusobno provjeravamo koliko će ko vode tegliti preko cijelog Mosora jer je gore nema. Iskrcavamo se iz busa ko specijalci, u koloni jedan iz drugog kreće se šarenilo boja trekera naoružanih ruksacima iz kojih na sve strane vire štapovi, bidoni, marame. Predivna slika, toliko smo svi "nabrijani"  da  bih gotovo mogao vidjeti lebdeći oblak adrenalina iznad nas a izgledamo kao vojska specijalaca koja izgara od želje da se popne na onaj gore greben i rasturi neprijateljsku vojsku te pomakne liniju fronte. Predivno.

Uzbunili smo lokalno stanovništvo, proviruju na balkone i promaljaju glave kroz prozor… pa ko su sad ovi? ...podsjećaju na planinare… al planinaru su spori, a većinom i u godinama a i imaju viška kilograma a i ne oblače se u tajice. Tko je sad ova mlada vojska u crvenim-žutim-naranđastim zelenim i ostalim-bojama majicama u pripijenim tajicama?



Prije starta nam, naša Jagoda, uvijek nasmijana, u trekerskim muškim kružocima svojom ljepotom visokokotirana trekerica, sada u ulozi organizatora, objašnjava detalje puta. Nisam blizu pa povremeno nešt i čujem al sam zato izoštrio uši kad je Jagoda spomenula riječ „zmije“ „…pa pripazite malo gdje stajete i za što se pridržavate. “Hm…razmišljam u sebi na koji način da zaustavim svojih 95kg u silazećem koraku ak skužim poskoka ispred sebe, kaj da ko u hongokoškim filovima onda još i napravim trostruki salto i doskočim u stranu? Ha ha. Prekrižim se prije svakog trekinga da živ dođem do cilja al ovaj put sam se prekrižio uz posebnu zamolbu prema Svevišnjem.

Izgubljeni
Krenuli smo, naš zagrebački trekerski kružok okupljen oko atletskog kluba Sljemena drži se zajedno, odličan nam je tempo, gledamo na čelo i ponosni smo na našeg člana Šivaka iliti Iratnemoka kako vodi tu šarenu trekersku kolonu. Tek je prošlo 9 sati al već je fest vruće, znoj nam pršti na sve strane. Nije prošlo niti pola sata utrke a već dolazi moment koji mi obilježava čitavu trku.

Premda na svoje vlastite oči vidim da glavna grupa trekera zamiče po lijevoj strani grebena ja iz sebi još nerazjašnjenih razloga odlazim desno za nekom markacijom brijući u sebi neki film da i ova desna markacija vodi na greben pa ćemo se spojit s glavninom iza ove kote. Nisam jedni koji je ovuda zabrazdio pa se tješim da među nama sigurno ima trekera koji su bili prošle godine pa smo vjerojatno onda na dobrom putu. Gledam greben s lijeve strane a mi se udaljavamo nekud udesno, gubimo visinu i to nikako nije dobro. Stajemo, okuplja se ad-hoc složen krizni stožer trekera i napokon vadimo te svoje karte da utvrdimo položaj. Krivo smo skrenuli! Mi idemo prema planinarskoj kući Lugarnica a pravi put je lijevo po grebenu i sad se više nema smisla vraćati nego ćemo ovuda okolo do KT2 na Debelom brdu i sad smo „popušili“ dragocijeno vrijeme.



Strašno sam ljut sam na sebe, ljut sam ko ris, toliko sam ljut da bih se mogao bacit zubima na poskoka da ga vidim. Ovo mi je 8 ultra treking i nijedan treking nisam prošao a da nešto nisam zahebao, i bar sam za ovaj Mosor treking mislio da ću ga odradit bez greške, jer nije orijentacijski težak kad staza čitavo vrijeme ide po grebenu. Psujem sebe, psujem sve čega se sjetim, psujem babu kaj mi je digla tlak na poslu prije puta, psujem frenda kaj mi visi 200 eura već dvije godine, ljut sam i psujem jer sam u odličnoj kondiciji i možda sam se i mogao ugurat među top-ten trekera što ciljam na svakoj treking utrci, a sad mi plan pada u vodu a tek smo krenuli.

Mosorski Bik – "Red bull" energetski stimulans od 500 kg
Moju psovačku artiljeriju prekida Mirko pozivom da bi mogli malo i potrčat. Odgovaram da nemam volje i ne da mi se, pogledaj malo desno nastavlja Mirko, a pogled mi su sudara s tupim pogledom ukopane ogromne mase mesa od preko 500 kg teškog bika kako promatra uljeze kako prelaze njegovog teritorij. Ma izgleda mi pitomo, nema frke. Nisam još ni stavio točku na svoju „dubokoumnu“ rečenicu a pogled mi pada na moje crvene salamon tenisice, skače na moje crvene biciklističke rukavice, spoznajem da sam obukao crvenu majicu a glavu zamotao crvenom  Medvednica treking maramom. (Ove treking sezone se furam na crvenu Salamon boju).

U idućih nekoliko sekundi sam u glavi odvrtio one neke video-filmiće što sam dobio mailom, u jednom gdje je bik probo toreadora ravno u međunožje skup s njegovom crvenom krpom kojom ga je provocirao, a u drugom filmiću kako je bik napiknuo toreadora u debelo meso i tako ga vitla zrakom oko roga. Bljedo pogledam Mirka i velim bježžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžž.



Polutonsko rogato brdo mesa se nije pomaknulo ni milimetar al smo mi tu profitirali s nekoliko minuta nadoknade vremena. Počinjemo se pentrat uz Žrnovničku dragu. Na usponu primjećujem da nas ima skoro dvadesetak zabludjelih na ovom putu a jedna od njih je i odlična Slovenka Simona Trobec… Fakat smo grupa luzeri, i to sad međunardna grupa luzera.. S ciljem da koliko-toliko nadoknadimo vrijeme pokušavam ustrojiti kretanje ko u biciklizmu da se mjenjamo na čelu i da nam prvi nabija tempo. Da malo u grupi podignem atmosferu pokušavam biti duhovit, od muke pjevam naglas i parafriziram onu partizansku "Kud trekerska vojska prođe.. sretna će se.. sretna će se zemlja zvat.. ajd na treking i vi stari …. tralalaala. Nema reakcija, svi šute, dahću, a vjerojatno su neki pomislili o meni… “ajme koji idiot“.  Sve mi je sad svejedno. Dolazimo na stijenje gdje sad već koristim i ruke i noge da bih napredovao naprijed  plus da sam se na nekim mjestima umalo i zubima zakačio samo da se ne strmopizdim u neku škrapu.

KT2 Debelo brdo 1044 m
Napokon dolazimo na to debelo brdo, KT2 . Prvo; sreća, napokon na pravom putu drugo; šok. Zdrav razum mi govori da bi s ove točke trebali sad vidjet trekere koji su išli po pravom putu, tj grebenu , al niti vidim one sporije trekere u trci al niti one brže koji bi trebali biti naprijed. Na trenutak se osjećam ko u „zoni sumaraka, ko da nas je ove izgubljene netko smjestio u drugu dimenziju. Volja mi je srozana na najniže grane, pa što smo toliko izgubili vremena da se nalazim i iza najsporijih trekera? Više od muke, a manje da mi to energetski treba, ispijam tu Guarana ampulu i podvijena repa nastavljam po grebenu. Polako jedan po jedan skuplja se samo naša zabludjela grupa na tom Debelom brdu.



Do sljedeće KT3 Vickovog stupa gazimo u razno-raznim formacijama, u jednom trenu nas je šestorica a već u drugom trojica, razilazimo se pa se spajamo, naizmjence prestižemo jedni druge, svi se pokušavamo držat onih koji gaze nekakvim našim tempom. Polako se kristalizira ekipa koja će zajedno pustoloviti iliti mukoloviti zajedno do cilja. Pećina, stara trekerska zver, Mirko iz Virja, Saša iz Ičića i moja malenkost od „malenih“ 95 kg. Pećinu dobro znam al nemrem se nikako načudit s kojom žustrinom i energijom gaze Mirko i Saša koje ne poznam.

Mislim si u sebi da se dečki sigurno bave nekim težim sportovima tipa triatlon, desetoboj, ili nekaj sličnim teškim kad u razgovoru saznajem; Mirko iz Virja s simpatičnim podravskim narječjem, kondiciju stječe malim nogometom a najbliže brdo za treking mu je 50 km!, jedni je zaposlenik ispostave FINE u Virju a dodatan izvor prihoda ostvaruje svirkom s svojim bendom na svadbama i po sprovodima. Saša iz Ičića vikendom malo planinari na Učku a saznajem i da su i Mirko i Saša do prije 1-2 godine svaki imali po 30 kilograma više!! Gledam ih i nemrem vjerovat. Dečki strašni ste.

Potok ? ne…..Poskok!!
Žustro stupamo naprijed pazeći da se krećemo po marakacijama jer one garantiraju koliko-toliki hodljiv put al čim se malo zaboravite i maknete od njih počinje preskakivanje preko rupa i škrapa i nepotrebno se gubi energija.



U jednom trenutku ispod grebena u nekom docu, Pakleni Patuljak "Davor" i još jedan treker, koji su bili stotinjak metara ispred nas nam dovikuje da pripazimo jer tu od kud nam viču ima jedan „potok“?!. Zbunjen sam, kakav potok u ovoj pustari pa rekli su da nema nigdje vode a i ne čujem nikakav žubor. Zapravo koliko sam bio žedan i isušen od sunca i znojenja htjeo sam čut ono što sam želio čuti a ne ono što je. Pripazite na….poskok!…a ja sam čuo potok!

Povlačimo ručnu kočnicu, mislim si u sebi da bi taj poskok morao biti užasno star i užasno slijep kad bi uspio promašit moje debele dlakave velike nožurine koje sam ugurao u kratke tajice i stoga se molećivo obraćam Pećini; ajde brate Pećo odi ti prvi, em imaš duge tajice a em si Ličke krvi pa su ti i šanse za preživljavanje veće. Zajebavam se al nimalo mi nije svejedno i to je jedinih 100 metara od 38 km gdje sam zaista pazio gdje stajem i što primam. Prolazimo kriznih 100 metara bez incidenta i bez da smo vidjeli rogatog gmizavca.

Vickov stup 1325 m.n.m.

Uz nemilosrdno sunce nekak smo se uspjeli doklepetat do tog Vickovog stupa. Tu je živa kontrola u liku starijeg planinara koja nam upisuje prezimena na neku listu. Sine mi da bi sad mogli provjerit kako kotiramo u poretku i koliko su naši frendovi iz Zagreba ispred nas. Pećo baca pogled na listu i govori da smo 20-ti., a da Sablje, Bože, Hutineca, Krune još nema na listi, znači još nisu došli. Molim????



Obnevdio od umora al dovoljno bistar za jednostavniju matematiku, zbrajam, 100 prijavljena trekera, minus 20 daje 80 trekera koji su iza nas!? Osjećam kako mi počinje jače pulsirati žilica na sljepoočnici, adrenalin mi opet ulazi u krv,… jebote ...pa nismo loši!! Onaj još od debelog brda „podvijeni rep“ mi se naglo uspravlja, u sekundi zaboravljam na umor, trpam u gubicu onaj zadnji energetski šampon… i izdajem zapovijed dečkima... naprijed juriššššššššššššššššššššššššššššššššš.

Nakon što me malo pustio taj zanos priupitam Pećinu da mi prstom pokaže gdje je sljedeća KT s obzirom da je tu bio prošle godine. Pokazuje mi neki surovi vrh pod oblakom u daljini i govori. Evo tamo moramo doći, tamo ti je Sv. Jure. Samo kaj me nije kap strefila. Pitam; zajebavaš? Ne ne tamo je KT 4 a tek od tamo ide spust za Omiš. Ajme.

Već mi je pun churac ovog kamenja, umoran sam, bole me noge, pojačava mi se mučnina u želucu, a najgore od svega što sam žedan ko graba a možda mi je jedva ostalo 1 dl vode u mijehu a do tamo ima dobrih 2 sata trekiranja. Moj netom „uspravljeni rep“ opet mi je u silaznoj liniji. Do Sv. Jurja sam išao u nekom vlastitom maglovenja, par puta sam „iscurio iz grupe“ pa bih iz pete čupao dodatnu snagu da ih opet stignem,  i tu je vrlo malo falilo da ih skroz izgubim.



Sv. Jure 1319 m.n.m. – Voda i isostar!?
Na Sv. Jurju nas veselo dočekuje mladić iz organizacije, hrabri nas i pita hoćemo li vodu ili isostar? Pećo i ja se pogledavammo; „Stari nije nam baš sada do zajebancije, kakva voda na ovom surovom vrhu kad su rekli da nigdje neće biti opskrbe. Kad zaista mladić nam pokazuje kanister s vodom i bocom Isostara i moli nas da uzmemo samo po čašu vode da ostane i za druge iza nas. Pogledao sam ga dubokim osjećajem neizmjerne zahvalnosti, pogledom kako bi vas pogledao pas lutalice kojim ste bacili komad salame i tako mu produžili pseći život za jedan dan. Šteta kaj mladić nije žensko, od sreće bi ga izljubio za njegovu moralnu podršku na dolasku a najviše za trud da za nas trekere na ovaj vrh dotegli kanistere s vodom i Isostarom. Care dužnik sam ti! 

Silazak prema cilju – „Mosor jebbening“
Počinjemo napokon silazak prema Omišu i zadnjoj kontrolnoj točki. Doslovno se nizbrdo bacamo na glavu, kotrljamo se niz opaku strminu, zapinjemo, padamo al ne osjećamo bol jer dole gledamo kapelicu Sv. Ivan gdje nas čeka voda. Spust je tako opak da smo ovdje Mosor grebbening radi ovog preimenovali u „Mosor jebeninng“.  Pećo mi zdesna pokazuje strminu gdje su se on i Sablja prošle godine spuštali i to još po mokrom stijenju. Prestrašno.

Skotrljali smo se relativno brzo do Sv. Ivana i napokon voda. Pijemo ko žedne krave mlaku tekućinu i nakon malo odmora počinjemo trčkarat praćeni zvukovima buć-buć-buć iz svih trbuha od količine vode koju smo ovdje ispili. Zaželio sam se trčanja, i uživam u njemu dok nas Pećo nepogrešibvo navodi kroz podmosorska sela.



KT5 - Gdje je spomenik Mili Gojsalić?

Trčkaramo i koga god sretnemo priupitamo gdje je spomenik Mili Gojsalić čisto da potvrdimo dobar pravac kretanja. U selu prolazim kraj birca iz kojeg izlaze tri autohotona domoroca koja nas kroz smijeh pitaju „Gdje je Mila Gojsalić?“ Zbunjeno se pogledavamo a tri lika odmah nakon svog pitanja nastavljaju i s svojim odgovorom ..tu preko mosta pa nizbrdo cestom….. Kužimo da im je danas već netko petnaest puta postavio isto pitanje pa su čim su vidjeli nekakve baletane u tajicama s ruksacima kako trčaraju samo odvrtili ploču s tekstom pjesme što se taj dan stalno puštala u selu a pod naslovom „Gdje je Mila Gojsalić“

Cilj – dugo očekivani sok od hmelja
Trčimo po sredini zatvorene ceste ko oslobodioci grada, a iz grupe netko predlaže; Hoćemo li finiširat? Tj hoćemo li se sad rasformirat u slobodne strijelce pa ko-koga do u cilj. Konsenzusom odbijamo prijedlog i bacamo ga u rijeku Cetinu jer zaista od kad smo zajedno krivo skrenuli već 7 sati se zajedno mučimo i znojimo i bodrimo jedan drugog i zaslužili smo da zajedno uđemo u cilj ko neki adventure tim na pustolovnoj utrci. Kako sad imati srca i što sad  znači što ću ispred nekog doći par minuta i umjesto 17-i biti 15 ili tak nešto, i zato mi je taj treking još draži. To pitanje međusobnog plasmana u ciljnoj listi je netko da je htio mogao rješiti gore na samom grebenu da je jednostavno produžio na mjestima gdje bi svi solidarno sjeli na neku kratku pauzu.

Pretrčavamo most preko Cetine i napokon ulazimo u cilj. Godi mi u ušima čuti taj pljesak dvadesetak ljudi u cilju i svjesno ga u ušima umnožavam ko da mi plješće cijeli stadion kad utrčavam na maratonu na olimpijadi. Međusobno si čestitamo pa onda pružamo ruku  trekerskim  pobjednicima Feri, Šivaku, Ribiću.


Ferro finishira!

Uzimamo dugo željenu hladnu pivu, nazdravljamo. Nevjerojatno koliko uvijek uživam u tim prvim hladnim gutljajima svog omiljenog soka od hmelja iliti pivice koja izvrsno naliježe i dezinficira mi želudac nakon onog bljutavog rehidromiksa i ostale „kemije“ što stavim u sebe na trekingu.

Sjedim s pogledom na Sv. Juraj i ne mogu vjerovat da smo prije 1.5 sati bili gore, razmjenjujemo dojmove gdje je kome na kom dijelu staze bilo najteže, ispijam pivicu za pivicom i presretan sam. Plješčćem od srca trekerima koji iza nas ulaze u cilj, svako ko je ovo prošao zaista ga je i zaslužio. Odlazimo na tuširanje, ponosno oblačim naranđastu lijepu Mosor grebening majicu i odlazimo na trekersku zajedničku večeru na plaži.

Poslije trke – sve mi je ok

Na moru smo pa bih radije na meniju volio vidjet autohtono jelo tj. neke srdele i crno vino kao na Škrapingu, nego špagete. Ma nema veze dobro je. DJ pušta techno muziku premda bi mi sad najbolje legao Oliver, Giboni ili Daleka obala. Ma nema veze, i to mi je ok.

Nekak sam u mistično dobrom raspoloženju, gledam ta poznata i nepoznata trekerska lica s kojima sam proljevao znoj na svojim ultra trekinzima, i svi mi se oni sad čine dragi i doživljavam ih već kao dobre prijatelje. Dozujali smo ovdje iz razno raznih mjesta i udaljenih pravaca Hrvatske vođeni istim nagonom, nemotivirani nekakvim bogatim novčanim nagradnim fondovima ala tenis, nogomet i sl. Tu smo, uživali smo u lijepoj prirodi, uživamo u jednostavnosti samog postojanja.

Na ovom lijepom mjestu na plaži kraj mora u trekerskom društvu osjećam da me puca film neke istočnjačke mirnoće i čovjekoljublja te sve oko sebe gledam očima i svi su mi dragi i u ovoj naranđastoj majici počinjem se osjećati kao oni ćelavi istočnjački redovnci obučeni u one naranđaste halje koji s ljubavi gledaju sve živo oko njih kaj gmiže, leti ili hoda koji bi ti i na tvoj šut nogom u njegovu guzicu uzvratio pogledom punom poštovanja  i čovjekoljublja.

Povratak
Ajmo.. kasno je… moramo za Zagreb, iz sanjarenja me prekida Krunin glas koji na mene upravo djeluje kao taj šut u guzicu i odmah „slijećem“.

Tko zna kakav je novi kemijski spoj u meni izazvao rehidromiks - guarana - magnezij - energetski gel - andol - ožujsko pivo spoj da se tako lijepo osjećam al kako god se novi spoj zove, super se osjećam i mogao bih na ovoj plaži sjediti do jutra bacajući kamenčiće u vodu, ispijajući pivicu i čekati izlazak sunca žlabrajući s ostalima o trekingu.

Teška srca ostavljamo dragu nam svu treking ekipu, neispijene pivice, špagete, atmosferu i pičimo za Zagreb. Neki od njih će sutra s ostatkom snage pokušati otrčat utrku na Biokovo neki će u Paklenici, a neki poslije na Velebit a nas trojica nažalost u Zagreb iz kojeg smo jedva čekali kad ćemo pobjeći.

Kaj mi taj treking uopće treba u životu?

Često sam sebi pokušavam odgovoriti na pitanje zašto se uopće bavim tim trekingom i još k tome ultra trekingom? Pa kaj ne bih ko i ovih svih godina moga fino rekreativno trčarat po cestovnim utrkama, vozit brdski bicikl, malo planinarit, tu i tamo ubacit koji triatlon. Pa kaj se moram ovak ubijat desetak i više sati uzbrdo-nizbrdo po kojekakvim vukojebinama po prirodi.

Onda se sjetim života u gradu i tog suludog tempa u Zagrebu, i činjenice da svog vjenčanog kuma nisam vidio mjesecima jer smo svi u nekom jebenom kolektivnom deficitu s vremenom. Ovi strenđeri kaj su nam pokupovali banke i pol Hrvatske a nadam se da nam neće i prirodne nacionalne parkove, sofisticirano nam preko medija i svojih reklamnim letaka serviraju i nameću nam da više i više radimo i zarađujemo da bi mogli kupiti ono kaj oni misle da bi mi trebali imati. Prestrašno. Već mi je pun churac gledanja nekog filma na televiziji isprekidanog desetinom reklama koje mi sve govore što još nemam u životu a trebao bih imati da bih kao bio sretniji. Već sam naveo dovoljan razlog zašto često bježim u prirodu a nisam se ni dotakao domaćeg političkog hrvatskog kupleraja i s čime nas ti novcopohlepnici svakodnevno bombardiraju. Eto zašto smo ja i treking u tajnoj neraskidivoj ljubavi!

Za Zagreb
Kruno nas u svojoj sportskoj varijanti Škode vozi 140-160 km/ prema Zagrebu, auto je super. Spikam s Krunom za vrijeme vožnje ne zato što mi se priča nego iz razloga što na stražnjem sjedalu naš doktor - nutricionista Hutinec spava već u dubokoj nesvijesti, ak zaspem i ja, na kraju bi možda mogao i Kruno, a ne bih volio da se od sljedeće godine počinje održavati neka memorijalna treking utrka u spomen na nas trojicu. Spikamo i mijenjamo razne teme, u nepravilnim intervalima se budi Hutinec i bunovan daje komenatar na neke temu koju smo Kruno i ja obradili još prije sat vremena a koju je on zadnju čuo prije nego opet padne u nesvijest. Htio bih se nasmijat al nemrem jer me čak i pluća bole od današnjeg trekinga. Oko Karlovca i meni se spuštaju očne rolete i padam u „nesvijest“. Budi me zaustavljanje drotova iza naplatnih kućica jer su nas snimili radi prebrze vožnje. Genijalac Kruno ima nevjerojatno originalnu i uspješnu foru s kojom riješava ovakve stvari i pandur nas pušta i želi nam sretan put?!

Razumljivo bi bilo daje Kruno isto pandur pa ono neće kolega – kolegu, ali nije! Nevjerovatno! Neću otkrit foru al da je genijalna – genijalna je. Sretno dolazimo u Zagreb. Hvala Dragom Bogu što smo onako umorni i isrpljeni sretno stigli ali hvala i dragom Kruni i njegovoj snazi što nas je sigurno dovezao jer je Kruno prek cijelog Mosora teglio vjerojatno najveći i najteži ruksak od svih trekera i sigurno je najiscrpljeniji od nas trojice. Bravo majstore!

Iskrcavam se ispred kuće u sitne sate, polumrtav sam, uzimam tešku putnu torbu s svim trekerskim stvarima a najradije bih je ostavio ispred kuće i ujutro odneo na drugi kat kad se naspavam ak ju u međuvremenu neko ne popali.

Vučem se sporo ko zombi na drugi kat obiteljske kuće, a uspinjanje mi se čini napornije nego trekerski opjevani tkz. Vražji uspon na Debelo brdo na Mosoru. Bole me svi mišići, osjećam bolne žuljeve na tabanima a ispečen sam od sunca ko da mi je bomba pala u blizini.

Brižna supruga Suzi otvara mi vrata; čujem kako četverogodišnji sin Ivan iz sobe tiho pita; "Jel došo Tarzan? (od kad je Ivan jednom pito mamu gdje je tata a ona mu je odgovorila da trči po šumi, potaknut dvd filmovima s svojom dječjom maštom ono je zaključilo; Tata je onda Tarzan, pa me od tad ponekad ne zove "Tata" nego "Tarzan")
 
"Ljubavi kao je bilo?" brižnim tonom će moja supruga …odgovaram da sam čitavu trku mislio na nju. Smije se, zna da lažem ko pas, al lijepo zvuči… nastavljam.. u slatkom lažljivom tonu... jedva sam čekao da te zagrlim… a u sebi si mislim MA JEDVA ČEKAM IDUĆI TREKING!

____

Rezultati ovdje::


Mosor 2007 rezultati.xls

Više fotografija u AS Galeriju ubacit ćemo sutra, tnx!
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.