Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Mukijeva knjiga o trekingu... Na pomolu?!
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Ivan Mučnjak   
Utorak, 12 Lipanj 2007 12:09
Zakleo sam se da za dojmove o treking putešestvijama neću više cijediti slova tipkovnice i izlagati se javnosti jer od 100 ljudi sa svake trke, svatko ima svoju priču, a moja nije ništa manje zanimljiva od njihovih. No, ipak osim reputacije mediokritetskog trekera treba održavati i onu verbalnog egzibicionista, pa zašto još jednom ne ugnjaviti one koje ovo (ne) interesira?
No, prije podsjećanja na pentranje na Grleš i ostale Elvirove specijalitete, samo mali lamer-disclaimer: ne smatram se sportašem pa neka mi svi sportaši i nabrijani trekeri ne zamjere kronični nedostatak natjecateljskog duha i sličnog. Stvar je u tome da se ne palim na zgrčene face i bolne grimase, a ne znam niti što znače fraze „pomicanje vlastitih granica“ i „posljedni atomi snage“. Svaka čast tko tako može i hoće, ali meni ne paše. Što mogu... ne volim se forsirati i čim osjetim da sve to odlazi izvan domene zabave i da ferceram u crveno, povlačim ručnu jer ove jurnjave prvenstveno promatram kao gušt, a ne kao neko samodokazivanje ili nedaj bože (auto)torturu. Uglavnom, nemam baš ozbiljan pristup svemu tome niti glorificiram to što jednom mjesečno bauljam nekim brdima jer me na kraju krajeva, nitko ne tjera na to. Jednostavno, ovaj vražji treking mi je fora i služi da se tu i tamo izdivljam, zabavim i ispraznim, a bogme mi i dobro dođe u naporima da dijabetes i moždani udar eventualno odgodim za nekih 10 godina. S druge pak strane, uz ovakve trke za koji mjesec očekujem raspad skeleta, mrvljenje koljena i histerično skvičanje tetiva, pa će se valjda sve nekako uravnotežiti.

Usput, zamolio bih ljude da me prestanu zapitkivati i zezati s pitanjem kada ću početi nositi tajice i nešto drugo osim neprimjerenih pamučnih majica jer već počinjem osjećati lagani pritisak i nelagodu. Ako ništa drugo, morate priznati da napredujem jer sam barem počeo nositi normalne tenisice a ne niske gojzerice kao lani.

Eto, sve smo razjasnili i možemo na start sa romantičnim prizorom cca. 100 duša kod motela i recepcije NP Risnjak. Vrijeme idealno, mijehovi su puni, tenisice stegnute, misteriozni vitaminski napici izmiješani, karte spremne, i svi još koji put mjerkaju gdje bi mogli biti ta Trlica te neki opskurni vrhovi Grleš i Gornik koji su i mnogim iskusnim planinarima određena nepoznanica. Iz megafona dopire Elvirov glas s porukom kako moramo strepiti od kontrole obavezne opreme uz dodatak kako se najbrži s ultre očekuje za oko 7 sati. Već tada mi nešto nije štimalo u koncepciji jer mi se to činilo blago pretjeranim, ali nema veze. Dug je dan i vidjet ćemo što će biti. 9 je sati i svi su lansirani prema Medvjeđim vratima. Pokret.

Po asfaltu Leske svi su veseli i la-la-la razdragani te lagano trčkaraju, no odmah počinje i formiranje grupica. Po ulasku u šumu i na putu do Medvjeđih vrata već iskaču favoriti i počinje se kristalizirati poredak. No, ja imam svojih problema jer mi je majica potpuno mokra, a hlače također izgledaju kao da su mi promočile pelene. Argh. Curi mi cijev prokletog mijeha i već do Medvjeđih vrata sam ostao bez cca. 1 dl vode. Od tada mi je namještanje cjevčice u sve postojeće i nemoguće položaje tijekom trke postala rutina. Iskazao sam i visoku kreativnost korištenjem rezervnih žniranaca i maramice, ali nije mi baš pomoglo.

Od kurioziteta spominjem neki krš/kaos/urnebes zvuk kojeg smo čuli kod Janjičarskih vrata. Mislio sam da se srušilo drvo, ali to je bila samo neka životinja (jelen?) koja se umalo zaletjela u nekog od onih koji su odjurili naprijed (Bojan?). Uglavnom, ništa neobično.

Na Medvjeđa vrata (prvu kontrolu) u roku od 5 minuta dolazi hrpetina ljudi, no već na skretanju na kvazimarkiranu stazu koja vodi do mistične Trlice neki opasno grabe naprijed. Ja sam negdje među vodećima ali ništa ne forsiram jer ionako pretpostavljam da će na dijelu do Lasca biti gubljenja, zujanja i prisilnog boravka u manje poznatom dijelu nacionalnog parka. Tako i bi. Česalo se po glavama već na prvom nestajanju staze, no raspašoj je nastao na mjestu gdje se trebalo skrenuti za Trlicu (usput, taj lokalitet/toponim s oznakom spomen ploče bivšoj partizanskoj bolnici na starijim verzijama SMAND karata niti ne postoji).

Oni koji su se trudili pobjeći naprijed tako su prisilno zapeli dok su oni iza njih samo navirali. Tako je u jednom trenutku oko 20 ljudi na maloj površini simultano glavinjalo šumom. Predivan prizor. Evo sporadičnog izbora izjava iz tadašnje kakofonije glasova:
„Lijevo!“
„Ravno!“
„Elvir nije normalan.“
„Tamo smo trebali desno!“
„Moramo gore!“
„Idemo previše desno!“
„Koja debilana!“
„Kakva sad smrdljiva partizanska bolnica? To su neke ruševine ili koji bog već?“
„Trebamo se vratiti do one vrtače!“.

Uglavnom, prekrasan prizor i orijentacijski fijasko svih prisutnih. Raspoloženja prisutnih varirala su od rezignacije do gnjeva, no ta idila promatranja palete ljudskih reakcija brutalno je prekinuta kada smo uspjeli spaziti neku markaciju i kao krdo složno pojurili po nekoj varijanti staze. Za koju minutu smo usred ničega uspjeli ugledati kontrolu, otplesali zajedničko kolo radosti, pomirili se s tim da smo svi zajedno izgubili oko 20 minuta i jurnuli naprijed kroz dernek klizave trave, blata i razvaljenog drveća (sve skupa me podsjetilo na divljinu i neukroćenost Bitoraja, mog omiljenog gorskokotarskog brda). Uspio sam ljosnuti samo jednom.

Osobno potpuno podržavam pretumbavanje staze, povremeno stavljanje naglaska na orijentaciju i otkrivanje kontrola na samom startu, no ovdje je to sve skupa ispalo nezgrapno. Naime, zahtjevnija orijentacija na početku trke dovela je do toga da se masa ljudi jednostavno šlepala za ovima naprijed i tako je nastalo usko grlo. Da se išlo na orijentaciju u drugom dijelu trke (npr. nešto oko Kripnja ili Cajtiga), bilo bi puno zanimljivije. Tada bi se svatko morao snalaziti više-manje sam i kladim se da bi bilo velikih tumbanja u poretku i sama bi trka bilo kudikamo zanimljivija.

Prije dolaska na Lazac uslijedilo je još jedno zujanje, ali ovaj put mnogo kraće i bezbolnije. No, taman prije prolaska posljednje livade prije dolaska do Lasca gdje smo se kao manekeni namještali pred objektiv teleportiranog Elvira, osjećam kako sa mnom baš sve nije OK. Noge slušaju i fizički sam dobro, no sve mi se više vrti film o tome kako sam tu trku trebao pauzirati i potpuno se oporaviti od intenzivne Medvednice. Uostalom, to mi je i bila inicijalna namjera, ali vrag mi nije dao mira, pa to je Gorski kotar koji je predivan, pa ovo, pa ono i eto me sad- kod Lasca i to na samom početku cjelodnevnog krkljanja.

No, nema pretjeranog vremena za velike kontemplacije jer već kolektivno kratimo dolazak na stazu na Mirnjak i počinjemo s usponom. Ipak, u meni se nešto prelama i govorim si kako je vrijeme za fajrunt. Nemam veliko iskustvo niti bog zna kakvu povijest naganjanja, no nisam još ni jednom odustao i nekako mi se čini da je pravi trenutak za to. Tijelo je OK, ali osjećam neku mentalnu prazninu i nemam entuzijazma za ići dalje. Elan u minusu. Razmišljam o tome da odmah prije završnog uspona na Mirnjak pošaljem sve k vragu i odmah odem za Platak, odspavam i lagano se prošećem natrag do Crnog Luga. No, nikad nisam bio na Mirnjaku pa se odlučujem ipak lagano popentrati do gore i taman primjećujem Bojana i Marka kako jure natrag (znači imaju nekih 10-15 minuta fora).

Odluka o odustajanju je donešena i saopćavam je GeMpardu koji se taman spušta dolje. Naravno, čovjek me usred onog našiljenog stijenja otpilio sa sarkastičnim „Pa ni meni se neda!“ komentarom i odjurio dolje. Uglavnom, pokrio sam se po ušima, nekako doplazio do Mirnjaka, žigosao se i počeo penzionerskim tempom prema dolje. Prema gore naviru Jagoda, Ćurić, Davor i ostatak ekipe, a ja se lagano migoljim i nestajem prema stazi bliže Međuvrhu. Po dolasku na čistinu padam i lagano se kližem u neku rupu, ali uspijevam se pridržati za neko kržljavo stablo i vraćam se na stazu.

Nakon izlaska iz šume odlučujem da je vrijeme za razgovor mobitelom, a malo ispod doma na Snježniku skidam ruksak i ležim raskrečen na travnjak kao zadnji krkan (hm, da nemam osjetljivu prigorsku bijelu put koja pocrveni nakon 2 minute izlaganja suncu, sigurno bih skinuo majicu i osunčao škembu. Hm, i na Medvednici sam usred spusta htio skinuti majicu i odspavati sat vremena... da li je to neki fetiš?). Oko mene je sve puno nekog cvijeća i znam da je okolica Snježnika puna neke bitne i rijetke flore, no ja naravno ništa od toga ne prepoznajem pa samo povremeno zablejim u te latice i listiće. Tek nakon 10 minuta zatvorenih kapaka nekako se uspijevam postaviti na noge i lagano guram nizbrdo te hodam sa masom planinara i izletnika.

Po dolasku na makadam primjećujem Ljubasa koji kao furija izlijeće iz... uh... paaa... iz nekog pravca i ništa mi nije jasno. Kada pak na spustu sa žičare u podnožju kod samog doma primjećujem još neke trekere i samog GeMparda, indeks zbunjenosti još više raste, no i dalje uspijevam zadržati prisebnost.
Ipak, kada po dolasku na kontrolu saznajem da sam 12. (?!), a ne... ne znam... zadnji, izronilo je mnoštvo pitanja. Recimo: kako to da sam uz svo to silno štopanje uspio doći u isto vrijeme kao i oni ljudi koje sam sreo na prethodnoj točki? Gdje su svi oni koji su išli prema Mirnjaku a koje sam sreo kada su išli prema dolje?
Taman u tom trenutku GeMpard saopćava da neće dalje, a ja se također spremam skinuti ruksak, sjesti za stol ispred doma i naručiti mineralnu. Sve o čemu razmišljam je da li da pređem u planinarsku i čekam limit za pokret ili da odustanem i odmah krenem sa šetnjom natrag. To su velika životna preispitivanja.

Velike hamletovske dvojbe razriješio je susret sa Davorinom i Branetom koji se taman vrzmaju oko kontrole. Nisam čovjek velikih spontanih odluka i zato sam se iznenadio kada sam čuo samog sebe kako deklariram da idem dalje. Tako su plodovi silnog meditiranja istrunuli u jednoj sekundi jer smo već u drugoj Davorin, Brane i ja jurišali prema livadi ispod velikog doma na Platku (Pribiniš).

U tom trenutku nisam mogao prevagnuti da li je to što sam se odlučio mrcvariti i dalje pametna odluka ili ne (naravno da nije), ali nije bilo ni vremena za velika mudrovanja. Sva trojica lagano kaskamo i dobro je što imamo isti tempo. Netko može malo jače povući uzbrdo, netko nizbrdo pa se dobro nadopunjujemo. Začas smo na makadamu, a vrlo brzo i na usponu za Grleš gdje se upravo s vrha sručio Ljubas (da, opet).

Uspon za Grleš je markiran i nemamo problema s tim. Poprilično je strmo, ali nekako se uspijevamo dogegati do vrha gdje donosimo briljantnu odluku da na povratku dolje ne idemo po markaciji već da ćemo se samo „sručiti dolje ravno na cestu“.

Naravno, to smo i sproveli u djelo, a to je značilo da smo već za par minuta umjesto na cesti završili u nekoj rupetini gdje smo se probijali kroz neko stijenje i granje, te skoro pa pukim slučajem tek za 10 minuta završili na cesti i to 500 metara iza mjesta gdje smo trebali. Fenomenalno! Moj glas za Najgluplji potez treking lige 2007. Još 20 minuta zujanja.

Na makadamu susrećemo dva dečka iz planinarske koji „lagano šeću i treniraju“. OK, ima nas svakakvih pa ne postavljam nikakva dodatna pitanja, već primjećujem da jedan od njih ima ima majicu organizatora Kajkavijana biciklijade pa uspostavljam kontakt i počinjem dosađivati čovjeku s nizom glupih pitanja.

Brane i Davorin voze gore na taj prokleti Gornik, a mi diskutiramo o biciklima, treninzima i sličnim radostima. Ipak, neuobičajeno brzo dolazimo na vrh i Trio Fantasticus ostavlja bicikliste.

Umjesto jurnjave nizbrdo, šumom idemo dosta rezervirano, no na dolasku na ravno ipak malo dižemo tempo, te na makadamu primjećujemo Elvira (opet osmijeh za kameru), GSS-ovce i opjevani češki par.

Kotrljamo se cestom, lovimo Čehe i zajedno dolazimo do lovačke kuće i odmah vozimo dalje. Na putu za Platak par puta gadno zagrmi i već se vidim kako jurcamo uz pljusak i grmljavinu, no očito smo zaslužili malo milosti pa su se oblaci ispraznili malo dalje od nas (navodno je oko Rupe/Pasjaka bio potop).

Na Platku ostavljamo Čehe i vozimo na Cajtige. Natežem jadnu jabuku i Iso-sport i vidim da su mi zalihe vode na minimumu (naravno, nisam je natočio na Platku), no polako gegamo dalje. Odlučujemo ići preko doma a ne preko Vilja, iako to valjda nije baš najpametnije rješenje, no nema veze. Ionako smo u stanju da nam je u principu svejedno, a i nema baš previše visinske razlike.

Do doma se lagano klipsa a unutra ubirem litru i pol mineralne i odmah jurišamo na Medvjeđa vrata i dalje prema Crnom Lugu. Dok tako kaskamo, razmišljam kako smo prije devet sati prolazili ovuda u suprotnom smjeru puni volje i elana. Bah. Složno i uz manifest „Loši smo, ali smo najbolji“ deklariramo kako nema međusobnog naganjanja već kako složno i grupno ulazimo u cilj. Sasvim pošteno i prihvatljivo.

Nakon dolaska na asfalt razvezali su nam se jezici i pričamo više nego tijekom cijele trke. Osjećamo da smo blizu i sve je lakše. Postajem svjestan da čak ni nismo tako grozni unatoč svemu i da smo sasvim nezasluženo u prvih 10, iako me ona neodređena praznina koja se u meni vuče od gotovo samog početka trke ne napušta. Tjah. Svaki čovjek ima legitimno pravo da barem ponekad pukne i to je sasvim u redu. Znam da ovo nije moj dan i svjestan sam da nije trebalo forsirati, ali nema veze. Pijem mineralnu, lagano trčkaram i kraj početka kružne staze za Lesku čak padam u neki blesavi melankolični mod nakrcan nekim smiješnim nostalgičnim prisjećanjima na šetnje ovim područjem, no iza sebe odjednom začujem topot Salomonki i primjećujemo Ribića kako juri kao da mu je život o koncu. Nas trojica ga gledamo u čudu jer sam uvjeren kako čovjek odavno jede grah i štrudle na cilju. On pak rutinski saopćava kako je imao lagani špancirung i zujanje prema Hahlićima te odlučujemo da idemo svi zajedno do cilja.

No, Ribić to shvaća malo drugačije od nas i nabija trkački tempo te smo ga prisiljeni pratiti iako bi svi radije da nas netko tih zadnjih 500 metara poveze u tačkama. Ipak, u velikom stilu zajedno (ali ipak bez držanja za ruke) ulijećemo u cilj i čestitamo si. Možda zvuči patetično, ali što ja znam... te čestitke smo valjda zaslužili, iako solidna 8. mjesta svojim blesavim pristupom možda i nismo.

Staza me malo iznenadila jer sam si nekako utuvio u glavu da ćemo više gubiti živce i snagu na području Hahlića (recimo oko Obruča) ili oko Planine/Jelenca, ali i ovako je bilo sjajno. Dosta sam hodao po cijelom Nacionalnom parku, ali vjerojatno nikad ne bih naletio na područje kuda je vodio prvi dio staze i zbog toga kapa dolje organizatorima.

Rezime je da je trka bila odlična, da je pristup „nepoznate trase“ nešto što bi trebalo češće prakticirati i da je sve skupa bilo fino posloženo iako stojim iza toga kako je orijentacijski zaguljeniji dio trebalo tutnuti u drugi dio trke, te definitivno smanjiti preopaku planinarsku kategoriju. Od velikih najava kontrole opreme naravno ništa (a baš sam se brusio da nekome kod lovačke kuće na Kripnju razmotam foliju te da na cilju na Vlatkov stol razbacam kolekciju flastera), i to je već pomalo frustrirajuće ali i.. tjah... simptomatično za cijelu ligu. Hm, što da se netko gadno razbije i fino raskrvari na usponu za Mirnjak? Čeka se svemogući GSS, ha? Jao ljudi, to i nije baš neka fora, a bogme nije ni fer prema onima koji tegle sve kao mazge, no već sam dosadan koliko o tome trubim prije i poslije svake trke, pa neću više. Ipak, bez obzira na ovo moje rogoborenje i mrmljanje, trka je bila A+.

Jevševar je suvereno dobio, iako sam uvjeren kako je Ljubasa samo nesnalaženje u prostoru lišilo prvog mjesta. O češkim „breakthrough“ zvijezdama je već napisano štošta, a prva postava Trickera je također razvalila. Mauricio je primjerice uz malo manje gubljenja sigurno mogao i još više, a Senad je ostvario rezultat života. Ole!

Općenito je iz rezultata vidljivo kako je ekipa koja je bila dobra na Medvednici ovdje lagano fušala ili se nije ni pojavila, a oni koji nisu bili na Medvednici su ovdje odradili dobar posao. Ne znam, možda je tri tjedna prekratki period da bi se čovjek skroz vratio u normalu nakon intenzivne i jake trke kao što je Medvednica.

Da li je mjesec dana dovoljno da svi fit dočekaju Velebit? Vidjet ćemo. 7.7. je već pred vratima. Pripremite čeone lampe, puno rezervnih baterija i pokoje koljeno viška da se nađe ako zatreba.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.