Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
On živi s prirodom - Goran Lesjak
(Rejting 5.00 od 5)
Trekking
Autor: Enea Hasukić   
Ponedjeljak, 11 Kolovoz 2014 11:59

Goran Lesjak, profesor u osnovnoj školi, uspješno spaja poslovne obveze, obiteljski život i sport. Prošle godine je završio Ultra-Trail du Mont-Blanc među prvih 50, a ove godine Western States Endurance Run u Americi kao 37. za 19 sati i 45 minuta. 

Najpoznatiji si hrvatski predstavnik planinskog trčanja. Kako si se našao u tom sportu, što te je privuklo?
Oduvijek sam živio s prirodom i u prirodi, 28 godina bavim se trčanjem, nešto malo kraće planinarenjem i penjanjem. Kada sam upoznao svoju suprugu Sonju uz nju sam se počeo baviti orijentacijskim trčanjem. Kada su došla djeca i poslovne obaveze, bilo je gotovo nemoguće baviti se svim aktivnostima koje me zanimaju i koje volim. Treking i trail trčanje su na neki način spoj svih tih aktivnosti, pa je bilo nekako prirodno da me to zainteresira. Prvi treking sam otrčao 2010. godine na Pašmanu, poznati pašmanski treking i redovito počeo spajati trčanje po brdima, planinama po označenim i neoznačenim stazama i u to sam se doslovce zaljubio tako da danas rijetko trčim po cesti. Meni je daleko ljepše trčati po prirodi, planinama, promatrati biljke, životinje i prelijepe pejzaže nego trčati po cestama ili atletskoj stazi.

Kako usklađuješ treninge sa svim drugim privatnim i poslovnim obavezama?
Nije lako uskladiti sve obaveze, ali ako postoji dobra unutarnja motivacija i ljubav prema poslu, obitelji i trčanju sve se može uskladiti. Ustajemo rano, rijetko gledamo televiziju, djecu redovito vodimo s nama na natjecanja i sportska druženja.

 

Tvoja supruga također se bavi trčanjem. Trenirate li zajedno? Natječete li se međusobno?
Nažalost rijetko treniramo zajedno zbog vremenski različitih obaveza, djeca su bila mala i uvijek ih je netko trebao čuvati pa smo se izmjenjivali. Također moji treninzi su puno duži i intenzivniji tako da je to teško izvedivo. Ponekad napravimo zajednički trening i to su mi neki od najljepših trenutaka našeg druženja. Moram priznati da je Sonja meni do sada bila puno veća logistička potpora koja mi je otvarala vremenski prostor za treninge i trke nego ja njoj. Nadam se da ću ja njoj u vremenu koje dolazi moći vratiti taj dar koji je ona meni nesebično poklonila.

Otac si troje djece. Bi li htio da se jednog dana i tvoja djeca bave trail trčanjem ili bi im preporučio nešto drugo?
Volio bi da se bave sportom, ali to ne mora biti trčanje. Nemamo ih namjeru forsirati u bilo kojem smjeru, iako su vrlo talentirani za trčanje, volio bih im biti potpora u onome što sami odaberu.

Profesor si u osnovnoj školi. Što ti je teže, izdržati utrku ili izaći na kraj s učenicima na početku puberteta?
Svakako je jednostavnije otrčati utrku, ma koliko fizički zahtjevna bila. Ne mogu reći ni da mi je teško s pubertetlijama, jer volim raditi s djecom, trudim se razumjeti ih, uvijek se pokušam sjetiti kakav sam ja bio i kako sam se osjećao u toj dobi. Rad s djecom, prenošenje znanja, rad na odgoju i rješavanje problema meni su jedan veliki izazov i to mi ide jednako dobro kao i trčanje.

Nedavno si sudjelovao na prestižnoj utrci Western States Endurance Run u Americi, a ujedno si i prvi Hrvat koji je sudjelovao na ovoj utrci. Kakav je osjećaj biti dio takve utrke?
Osjećaj se ne da opisati riječima. Od kada sam prvi puta saznao za tu prestižnu trku, želja mi je bila završiti ju. Nešto manje od 400 trkača i 1700 volontera koji vas u svakom trenutku nose kao kap vode na dlanu, navijaju za vas, pomažu vam daju jedan veličanstven osjećaj. Sama staza je prelijepa i prolazi kroz prekrasnu prirodu i divljinu Sierra Nevade i pomalo podsjeća na naš Velebit. Vrlo sam ponosan na svoj nastup i na način kako sam prevladao sve probleme

Postigao si značajan rezultat unatoč malim problemima. Kako si se snalazio tijekom utrke?
U tjednu prije utrke sam dobio jaku upalu zuba i visoku temperaturu tako da sam se morao liječiti antibioticima. Zbog svega toga sam se osjećao slabo i imao probavne probleme, a nisam baš mogao niti jesti kako je trebalo. U samu trku sam ušao s puno rezerve i vrlo oprezno, puno sam pio i umjereno jeo da ne dođe do dehidracije i probavnih problema. Do probavnih problema je došlo između 115 i 135 km kada sam izgubio jako puno vremena i na trenutke sam se pitao kako ću uopće završiti trku. Zadnjih 20 km sam opet došao k sebi i nekako normalnije trčao i ipak završio trku u okviru svojih planova. Moram reći da mi je zadnjih 60 km velika potpora bio pacer David koji je trčao uz mene, bodrio me i zabavljao unatoč tome što sam se fizički osjećao loše.

Prošle godine si završio Ultra-Trail du Mont-Blanc među prvih 50, a ove godine ponovo sudjeluješ. Kakva su tvoja očekivanja ove godine?
Ove godine očekujem barem jednako dobar rezultat kao i lani, iako mislim da ako se konačno poklopi  jedna trka bez većih problema rezultat bi mogao biti i mnogo bolji. Velikim uspjehom bi smatrao top 30 što se plasmana tiče i vrijeme oko 25 h.

Vjerujemo da tijekom treninga i utrka imaš priliku uživati u prirodnim ljepotama. Zastaneš li nekad da snimiš neke prizore za uspomenu?
Vrlo često zastanem i promatram prirodu, ponekad i snimim neke detalje svojom Nokijom Lumijom 920, češće na treninzima nego na utrkama. Na WS100 sam snimio dosta fotografija i filmića u samoj utrci i prije nje i to će najkasnije tijekom jeseni biti pretočeno u kraći film i nekoliko predavanja. Uz odličan mobitel kao što je Nokia, vjerujem da ću isproducirati kvalitetne materijale.

 

Kako reagiraš kad se tijekom utrke nađeš u neočekivanim i opasnim situacijama?
Rijetko se dešavaju takve situacije, a tada vrlo često reagiram instinktivno. Najčešće su to susreti s potencijalno opasnim životinjama, psima, medvjedima, divljim svinjama i zmijama. Najzanimljiviji je svakako susret s medvjedom na Velebitu u trci 2011, gdje smo se kraće vrijeme na popriličnoj blizini gledali oči u oči a onda sam se instinktivno zaderao i medo je pobjegao, a bome sam i ja ozbiljno ubrzao i produžio korak što je u konačnici rezultiralo odličnim rezultatom.

Izdvoji tri stvari bez kojih nikada ne odlaziš na treninge.
Uz malo šale mogu izdvojiti samo dvije stvari, a to su tenisice i donji dio dresa. Ako govorimo o ultra trail treningu od više sati uz osnovnu opremu to je ruksak, mobitel Nokia Lumia i dovoljno tekućine i hrane.

Što bi izdvojio kao svoj najveći uspjeh?
Prije svega ako gledamo općenito to je moje zdravlje i dobar unutarnji osjećaj koji je glavna nagrada za dugogodišnje trčanje. Što se rezultata tiče puno je toga i teško je nešto posebno izdvojiti jer tu su svakako tri pobjede zaredom na Velebitu, dvije ukupne pobjede u Treking ligi, drugo mjesto na 105 km Istre, 37 mjesto na WS100 i 48 mjesto na UTMB-u.

 

Kome preporučaš planinsko trčanje, a tko se ne bi nikako trebao baviti time?
Po planinama i prirodi može trčati gotovo svako i ako poštuje prirodu onda će mu to biti višestruko vraćeno, čak i oni koji imaju određene strahove kao što su, bube, zmije, psi i druge životinje mogu pobijediti te svoje strahove i biti višestruko zadovoljni. Ne bi preporučio onima koji ne poštuju prirodu i misle da smo iznad te iste prirode te onima koji misle svoje smeće ostavljati u planinama.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.