Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Varaždinski gladijatori optrčali Mont Blanc
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Matej Perkov   
Četvrtak, 22 Studeni 2018 10:43

Varaždinska ekipa kluba „Sjeverozapad“ i ove godine sudjelovala je na prestižnoj svjetskoj trail utrci „Ultra du Mont Blanc“, koja se smatra i svjetskim prvenstvom u trčanju. Među gladijatorima istakla se i jedna dama s kojom smo porazgovarali – Jelana Sekelj nam je iz prve ruke prenijela dojmove s trke u Chamonixu.

Koliko dugo se baviš trail trčanjemi što u tome najviše voliš, na koji način ti je obogatilo život?

Sve je krenulo 2010. godine dok sam bila na na otoku Pašmanu, gdje se održavao Škraping. Eksperimentirala sam s triatlonom, ali već prva trka u prirodi maknula me s asfalta i od tada trčim trailove i trekinge. Nisam baš neki talent za sport. Imala sam trojku u srednjoj iz tjelesnog i neke bolesti koje me limitiraju ponekad, ali sam uporna i ne dam se. Sport mi je otkrio prirodu koju prije nisam doživljavala. Priroda me smiruje, krijepi, inspirira, uči, čeliči, liječi…Više nemam vremena niti interesa za televiziju, kafiće i slične stvari, koje smatram gubljenjem vremena. Uz sport sam promijenila prehranu, ali i u zadovoljavajuće okvire dovela zdravstveno stanje. Smirenija sam i veselija, posebno u dane kad je akcija. Drugačije doživljavam sebe i svoje tijelo. Moje tijelo je (skoro) savršeni stroj, koji može čuda! Sport mi je omogućio da budem na mjestima na kojima inače ne bi bila, da mi je život bogat doživljajima i anegdotama, da upoznam mnoge divne ljude, ali i samu sebe, da proživim emocije koje pred televizorom ne bi mogla, da rastem i razvijam se. Ono što mi je posebno drago je to da, obzirom na kondiciju, mogu otići gdje god poželim, kako god poželim. Gotovo svaki vikend sam negdje. Manje na utrkama, a više sama biram staze po kojima trčim, hodam, bicikliram..Nije to trening, to je način života koji volim i u kojem uživam. 

Koji su uvjeti da bi uopće mogao postati sudionik UTMB?

Po završetku  utrke „100 milja Istre“m prije 3 godine, Marek, Igi i ja dogovorili smo se da idemo i na Dalmacija ultratrail (100 milja) te Valamar trail s ciljem da sakupimo sve bodove potrebne za prijavu na UTMB, što se može samo na utrkama koje su od strane organizatora određene kao takve. Nakon što smo sakupili dovoljan broj bodova, krajem 2016.-e smo se prijavili. Rezultati ždrijeba na početku 2017.godine za nas nisu bili pozitivni. Za prijavu koja je bila krajem 2017.godine imali smo dovoljan broj bodova, prijavili smo se i čekali rezultate ždrijeba. U siječnju 2018.godine izvukli su nas. I ne samo nas, već i još 2 naša prijatelja iz kluba. Ja se sjećam da sam plakala od sreće kada sam na ekranu vidjela rezultate ždrijeba. Naravno, to je bio tek početak priprema i kompletiranja opreme i zatvaranja financijske konstrukcije… Kao što vidite, sudjelovanje na utrci UTMB za mnoge je višegodišnji projekt i san koji se ne ostvaruje baš tako jednostavno. 

Kako si se pripremala, kako si vježbala (slobodno nabrojiš i utrke u kojima si sudjelovala u sklopu priprema)?

Na žalost, u vrijeme kada smo saznali da smo upali na UTMB ja sam bila na fizikalnoj terapiji jer sam ljeto prije ozlijedila koljeno u teretani. Od te ozljede sam dugo pauzirala, nadajući se da će proći sam, ali nije. Moj prijatelj Marko pomagao mi je na fizikalnoj i beskrajno sam mu na tome zahvalna. Prvih 10 km priprema istrčala sam u ožujku ove godine i pripreme počela sa skromnim kilometražama i po ravnom. Lagano sam to povećavala, vježbala u teretani uz trenera Bornu, a kilometraža i sakupljena visinska razlika su rasli. Za vrijeme priprema za UTMB sam prešla ukupno 1300 km i 68.000m uspona. To je malo, ali je najviše što sam mogla. Uz poslovne i obiteljske obveze teško mi je bilo odvojiti vrijeme za treninge, pogotovo treninge koji traju više sati. Trčala sam samo vikendom, tek par treninga imala sam i u tjednu. Iako je teren za koji smo se spremali alpski, najviše treninga sam odradila na Ivančici. Već sam sama sebi bila glupa, a mogu si misliti kaj su planinari mislili, dok sam išla po šest puta u istom danu gore-dolje. Sram me često bilo doći do planinarskog doma pa sam se okretala kod table. Tek pod kraj priprema otišli smo na treninge na Učku i Alpe. Čisto za usporedbu, na tim treninzima smo u jednom komadu mogli sakupiti oko 1500m uspona, dok na Ivančici samo 600m. Isto tako, teren Ivančice ne da se usporediti s onim što je bilo na utrci. Ove godine slabo sam išla na utrke, tek dvije i to radi prijatelja. Nekako mi je ljepše trčati s ekipom bez gužve, samo uživati u šumi.

Koliko ljudi u Varaždinu općenito trči, smatraš li da bi takav tip rekreacije trebao biti zastupljeniji među mladima?

Bez obzira na popularnost trčanja među starijom populacijom rekreativaca koja mi se čini da je svake godine sve veća, ukupno gledajući fizičkom aktivnošću na otvorenom i dalje se bavi premali broj ljudi. A to je ustvari sport za koji, za početak, trebaš tenisice, majicu i tajice. Trčanje je jeftina i jednostavna aktivnost. Gledam mlade svaki dan kroz prozor na poslu jer sam okružena školama. Oni imaju totalno drugu briju u glavi. Ali, imala sam i ja u njihovim godinama. I trojku iz tjelesnog. Pa sam poludela pod stare dane. Mislim da bi se mladi trebali više kretati, biti aktivniji u sportu, više se međusobno družiti, zdravije jesti. Zato kod svojih nećaka od malena pokušavam razviti ljubav prema sportu, prirodi, avanturi. Mlađi ide u vrtić a stariji 3.razred i bez problema sami slažu šator, služe se kompasom, planinarimo zajedno, vježbamo, sanjamo svoj kajak i nove pustolovine… 

Kolika je povezanost varaždinskih trail trkača i Ivančice, idete li ikad na Ravnu Goru)?

Ivančica je moje drugo dvorište, moje najdraže igralište koje me stalno zove da dođem, istražujem neke nove puteve, zavirujem u njene špilje i jame, mirišem njeno cvijeće, trčim kroz njene livade, uživam u glazbi koju stvaraju ptice i grane na vjetru. Zato me strašno ljuti nebriga odgovornih za njezino očuvanje, i inertnost nas planinara da se borimo za nju. Mnogo je trkača na našoj Ivančici u svako godišnje doba. Imamo i tradicionalnu Zimsku brdsku ligu Ivančica, pa i neke druge trke. Nešto manje treniramo na Ravnoj gori, koja nije manje lijepa. Na njoj moj klub svake godine organizira i Ravna gora trail, prekrasnu utrku! U zadnje vrijeme puno varaždinskih trkača odlazi na nama bliže Čevo, meni jako drago mjesto za tjednu šetnju kad nema gužve.

Da li si od utrke UTMB dobila što si očekivala ili i više?

Moram biti iskrena da mi se masovnost ove utrke uopće nije svidjela. Kad sam tu gdje je moja lampica osvjetljavala vidjela neki cvjetić, zapitala sam se do kad će on biti tu, a da ga neki od svih tih nogu ne pregazi. Ne kažem da sam u pravu, ali moj je dojam da organizator teži masovnosti radi zarade, a mi smo tamo radi ega. U sredini svega toga je taj Mont Blanc čiju ljepotu iskorištavamo. I, koliko kod organizatori zagovarali zaštitu prirode i od nas tražili da ju čuvamo, ne može me nitko uvjeriti da mi ovaj vikend nismo tamo ostavili nepopravljiv trag. Jer, bilo je ukupno 7 utrka i ukupno oko 10.000 trkača. Pratila me ta misao cijelu utrku. Nije mi se svidjela ni gužva na stazi, to kretanje u kolonama. Izluđivalo me to na momente, a pretjecati stotine ljudi ispred nije mi imalo smisla jer uvijek nabasaš na nekog tko te opet zastopira. Recimo, 100 milja DUT-a je meni teža utrka. I ljepša i draža.

Naravno, atmosfera u Chamonixu i po stazi je nešto što treba doživjeti. Najbolji dio utrke bili su mi start i cilj. Emocije na najjače! Na startu sam skoro plakala, ulazak u cilj kao da sam na oblaku. Neopisivo!

Možda od utrke nisam dobila što sam očekivala, ali sam dobila neke druge stvari. Mir. Puno ljubavi. Pravo je bogatstvo imati uz sebe ljude koji dijele istu strast, koji rado prihvaćaju novi izazov, s kojima možeš dijeliti najdublje emocije, koji ne odustaju i koji teže napretku, koji se trude pobijediti sebe… Pravo je bogatstvo s takvim ljudima podijeliti sreću prolaska kroz ciljnu liniju i ostvariti zajednički cilj. I pravo je bogatstvo imati prijatelje koji me podržavaju u mojoj ludosti, iako ju ne razumiju. Bilo je puno suza prošli vikend. 

 

Koliko je zapravo teško bilo, da li ti je smetala neispavanost? Imaš li neki svoj trik koji ti pomaže u teškim situacijama?

Bilo je lakše nego što sam očekivala. Zbog svih priča koje sam o UTMB-u čula, u trku sam ušla s velikim poštovanjem prema njoj. Ta želja da trčim i završim UTMB u meni je oko 3 godine i nisam željela ugroziti finiširanje UTMB-a eventualnom ozljedom ili prejakim tempom. Puno sam gledala rutu, računala, razmišljala…Mislim da je strategija koju smo Marek i ja odabrali bila dobra. Odlučili smo da spustove idemo lagano, da čuvamo noge (ja koljeno koje je ionako oštećeno) i pazimo na limite. Znam da smo ljudima koji su nas pratili popili živce, ali sve smo imali pod kontrolom. Recimo, u Champe Lacu smo se lijepo opustili uz masažu, ne mareći za vrijeme koje nam je curilo. Tamo u La Fouliyu smo već 100% znali da smo finišeri. Pa smo se malo više i opustili. Malo više razgovarali s našom pratnjom. U Valorencinu sam se ja presvlačila..a Ivek nas je doslovno morao potjerati van. Ionako mi vrijeme nije bilo prioritet. 

Najteže mi je bilo na samom početku kad sam dobila napad astme. Meni jako smeta vlaga, a bila je kiša i još solidan tempo trčanja. Sreća da je Marek tada bio uz mene. I u drugim dijelovima utrke sam imala probleme zbog astme, no samo jači kašalj i otežano disanje, pogotovo u dijelovima gdje je bilo magle i kiše. Nesanica mi je smetala drugu noć. Mareka sam molila da mi svako malo nešto kaže da me probudi. Bojala sam da se ne razbijem, ali oči su se samo sklapale i sklapale i ja sam ulazila u san, pa se budila..sve tako do uspona koji me razdrmao i razbudio. Inače, kad mi je Marek rekao da smo prišli 7km presjeklo me. Ja se tih 7 km uopće ne sjećam. Velika greška je bila da sam cijelo vrijeme pila kavu kao i inače, pa kofein kada sam ga na trci unijela nije uopće djelovao. Drugi s bili pametniji i apstinirali dva tjedna ili više prije UTMB-a od kave. Ovo mi je bila greška. 

Da li je bilo kiše i koliko vrijeme utječe na tvoju brzinu i raspoloženje?

Pljusak je bio prije starta, pa se kiša smirila. I kroz trku se pojavila opet. Srećom, nije bilo većeg blata koji bi nam otežao korake. Inače smo veći dio priprema za UTMB imali kišu. Nemam problema s vremenom. Čak više volim hladnije nego dok je jako sunce i vrućina. Kako imam astmu, znam imati probleme ako je prevelika vlaga ili hladni zrak. No, astma je nešto na što ne mogu utjecati, mogu joj se samo prilagoditi. Tempom, prekrivanjem usta, pumpicom. Trudim se da se ne dovedem u stanje da radi nje moram odustati. 

 

Kakva je prehrana na samoj utrci, što se jede i što tebi osobno najviše odgovara?

Ja sam se, što se prehrane tiče, za ovu utrku spremila kao da idem u rat. Srećom sam se u zadnji čas predomislila i nisam išla peći pohance. Imam neku fobiju da budem gladna. Inače imam ubrzanu štitnjaču pa to malo ima i veze s tim. Svaki puta sam prije ulaska u kontrolnu točku već živčanila od gladi i želudac mi je krulio. U šatorima sam odmah s čašicom trčala po juhu, jela dvopeke, pa suho voće, trpala čokoladice…Najgore m je bilo kada smo došli u Courmayeur. Gladna ko vuk čekam neki fini topli obrok, jer to je sredina trke gdje nas čeka naša vreća i topli obrok. Onda nikako da se probijem do stola, naposljetku shvatim da ti daju jesti samo u tvoj tanjur. A ja sam tanjur i pribor za jelo zaboravila ponijeti…Jao, da vrištiš! Imala sam u ruksaku i dobro posoljene čvarke i kolač koji sam ispekla prije trke, kikiriki, sendvič od proteinskog kruha i pršuta…Srećom, na svakoj kontroli su točili i mineralnu vodu, koja mi je jako pasala. Od sredine druge noći i ja sam počela piti Colu, koju inače ne bi popila ni da mi je zadnje. Spavalo mi se, a ona mi je pomagala da se razbudim. 

Kakav je osjećaj trčati na ovakvom događaju gdje dolaze ljudi iz više od 100 zemalja svijeta?

Izgledalo mi je kao da je pola ljudi na trci azijskog porijekla. Malo me iznenadilo da je rijetko tko znao engleski. Ja, koja inače jako volim pričati, vjerojatno bi ispalila na živce da nisam imala Mareka jer ne bi imala s kim pričati. Inače, poseban je osjećaj biti dio ovakvog svjetskog mega spektakla, stajati na trgu na startu sa svjetskom elitom. Ustvari, svi ljudi tamo zasluženo su bili na tom startu. Svi smo morali potvrditi kroz kvalifikacije da smo zavrijedili priliku da startamo UTMB. Svi smo mi toga dana bili svjetska elita. I super je to osjećaj.

Da li si uspjela ukebati i neku poznatu facu iz svijeta trčanja?

 

Šećući sajmom u srijedu naišli smo na Antona Krupicku, inače jednog od mojih omiljenih planinskih trkača. Fotka s legendom i potpis na poster za uspomenu. Odličan poticaj za utrku, upoznati svojeg idola i stisnuti mu ruku. 

Kakav ti je odnos s drugima u ekipi, da li si jedina cura?

Moj klub SRD 315 Sjeverozapad klub je u kojem nema puno cura, ali nikad nisam imala osjećaj da se po ičemu razlikujemo od dečki. Ekipa je to koja si nesebično pomaže i podržava. S naših druženja se uvijek vraćam vesela. Sad za UTMB sam bila jedina cura. Ali nije bilo razlika među nama. U ekipi koju činimo Igi, Marek i ja od početka priprema za naše prve milje nikad nisam osjećala razliku. Mi smo se ustvari savršeno nadopunjavali, kao da je svatko imao neku ulogu u tom timu. Bili su to prekrasni treninzi i utrke. Isto tako za vrijeme ovih priprema, svi smo bili isti. Meni je teško naći žensko društvo za ovakve stvari, a i nekako mi je sve jednostavnije s dečkima. Dečki ne kompliciraju, ne spletkare, puno je jednostavnija komunikacija s njima. A ovi moji dečki posebno su mi dragi! 

Što ti se najviše svidjelo na UTMB što ćeš nositi sa sobom u srcu?

Način na koji je taj gradić dočekao nas trkače i nije prestajao navijati sve dok zadnji natjecatelj nije prošao kroz cilj. To je nešto predivno!

Kakav ti je dojam Chamonixa i da li bi se voljela vratiti?

U pravilu se ne volim vraćati na ista mjesta, već otkrivati nova. Ovaj kraj svakako obećava što se avantura tiče, ali sam Chamonix, ako izuzmemo ovu utrku, izgleda mi kao neko fensi šminkersko selo bez nekih posebnih sadržaja. Nije baš za ljude našeg standarda. Vjerojatno budem opet išla na UTMB, ali radije bi na neko planinarenje po okolici. na neki od bregova koje smo vidjeli s utrke. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.