Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
(k)night rider:: Mojih 15 sati tumaranja i lutanja...
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Boris Marić   
Utorak, 22 Svibanj 2007 22:56
Produžavam dalje prema Hunjki, sa steznikom na desnom koljenu, elastičnim zavojem na desnoj potkoljenici i posuđenim štapovima. Pokušavam potrčati jer je staza idealna za trčanje ali nema teorije i dalje me boli kao da imam nož uboden u potkoljenicu...
Gore - Dole, Gore - Dole... i tako 15 sati... Poslije Mosorskog treka, još sa bolom u mišićima i zglobovima razgovaram sa mojim treking supatnicima o tome gdje dalje i skoro jednoglasno se složimo: "Risnjak!". Ne idemo na Medvednicu, svatko je imao svoj razlog. Pola njih će tad surfat u Portugalu, a moj razlog je bio čisti inat što to nije planina neg' brdo, a ja ne volim brda bez stijena i kamena.

Al' vraga, ne ide to tako kod mene! Čim su ovi sletili u Lisabon, ostatak ekipe uključujući mene je počeo kovati plan "Medvednica Trekk". Par dana prije utrke već me počela drmat trek - goznica, vodi računa o ishrani dan prije (sjetih se Mosora gdje sam prvih par km skretao u svaki treći grm da se izrigam), te kupi nove tenisice jer su stare skončale karijeru na spustu sa Kozika, te kupi tajice jer sam se zakleo da ne idem više na trek u kratkim ili širokim trenirkama, pažljivo planiraj što ćeš staviti u ruksak da ne bude težak, kupuj ampulice magnezija, L-karnitina, gelove, skeniram i šaljem karte zainteresiranima... i još jedan pred-trek brifing sa detaljnijim analiziranjem staze.

I tako dođe i ta subota na Sljemenu, ja opremljen ko' specijalac, promrzao ko' pingvin, ali s osmjehom na licu. Naravno, nemam pojma što me čeka u tih 62 km, ali znam da poslije Mosora i sa 40% kapaciteta pregaženog Pašmana povratka u Planinarsku više nema. Pored mene dvojica frendova, obojica u planinarskoj. Na trenutak se zapitam da nisam trebao kao i oni fino odradit to za cca 4 sata, i onda u Samobor na ćevape i pivo sa ekipom pa tako do kasno u noć/jutro, al vrag ne miruje, pogovoro ne ovaj moj.

Šarena grupica se okupila, nas stotinjak, dosta već poznatih faca, nekako mi nedostaje ona pozitivna vibra kod ljudi iako Šimun unosi pozitivu sa simulacijom prolaska ispod bodljikave žice koja je na djelu trke,.. i utrka počinje. Svi ko ispaljeni iz topa, šarena grupa frikova počinje svoju avanturu. Neki se utrkuju međusobno, a svi zajedno sa samim sobom, razmišljam o stazi i da negdje krivo ne stanem... Svi se kotrljamo niz livadu pa na Leustek, nemam pojma koji sam po redu a nije mi ni bitno, samo nek se trči.

Ko što reče Chura, svako *ovno ide nizbrdo, pa tako mogu i ja. Pred kraj Leusteka sječem lijevo prema 1. stanici žičare i negdje na pola mini uspona iz drugog pravca prepozanjem „svemirce“ Rajkovića, Ferru,.. kužim kako nisam loš (heh, nizbrdo... lako biti brz nizbrdo). Dođem dolje, dobijem kvačicu i ko raketa nazad istim putem. Tad primjećujem da sam ispred nekih ljudi, a uopće ne kužim da sam ih prestigao. Ma nema veze, upirem dalje do onog skretanja na Gipsovu stazu te se sjetih Churinih savjeta i produžih Leustekom, a kako je počelo uzbrdo polako gubim tempo i hvata me panika da ću prošišati Adolfovac. Jesam, prošišao sam ga, ali za nekih 300m pa se vraćam nazad i i vičem ovim mojima da su se zeznuli. Strčim malo dolje i opet u korak uzbrdo za 2-3 trekera. Mislim se, to mora biti to – tako kaže karta a i ovi nisu ludi. Prvi jači uspon me kolje, al držim se. Razmišljam da bi bilo bolje da sam ipak uzeo štapove, jer ovo je ipak Zagorski breg te moj catwalk stil penjanja po stjenčugama i liticama ovdje nema priliku doći do izražaja.

Dolazim nekako do 5/6 stupa, 10 min kasnije od prvih, pa presretan što već nisam pukao popola, znajući da mi je tih prvih 45/60min kritičan period u kojem pucam ili isključim receptore za bol u mozgu. Dalje vozim u koloni koji drži solidan tempo, usput srećem čovjeka kojeg sam upoznao na Mosoru, čovjek koji je sa frendom pregazio taj trek sa par deci vode. Vidim ga onako, izgleda ko da ide na plažu, samo mu fali ručnik preko leđa, koji majstor,.. totalni RESPEKT! Siguran sam da ga na idućem treku vidim sa mijehom na leđima i tajicama. I tako nekako dokoturam do vrha, 1:34, nije loše...

Al' idemo dalje, malo promašim put ali opet uhvatim ekipu i trčim ko lud. Molim Boga samo da ne padnem jer mi se čini da se onda neću ni dizati. Tu se već otprilike stvara ekipa sa kojom se laganim trkom spuštam do Bistre. Trčim cjelim putem, sretan zbog toga ni ne razmišljam o laganom bolu u desnom koljenu. Nije mi bilo drago kad sam vidio asfalt, pa u sebi psujem i govorim najbližem trekeru kako je asfalt smrt za moja koljena (čovjek reče: za svačija – istina!) i vidjeh kružni tok. Btw., negdje na pola spusta do Bistre pokupio sam neku drvenu motku (izgledao sam s njom ko Skeletor u He-Man-u ako se ko sjeća tog crtića - samo mi je falila ljudska lubanja) i teglio je pola puta nizbrdo sa sobom jer sam znao što me čeka u povratku – uspon pod ručnom! – iako sam nekima na njihov upit iz zajebancije tumačio da je to protiv krpelja jer na ovom dijelu Medvednice dostižu veličinu zeca.

Usput sretoh neke trekere koji se vraćaju nazad pa stadoh zbunjen u strahu da nisam krivo skrenuo (nadam se da ih nisam uplašio sa onom motkom u ruci) al' je netko od njih dodao: Samo peglaj! – i ja odpeglah... bez pogovora. I tako sam sa svojim kopljem ponosan trčao do rotora gdje stadoh kraj cvikalice i osjetih strašan bol u desnoj potkoljenici – grč me hvata, jebo sam ježa u leđa.

Kod potočića gutam ampulicu (tj. njen sadržaj) magnezija i jedan gel u nadi da je to ipak mlječna kiselina, a ne grč. Prevario sam se,... o kako sam se grdno prevario! Peglam još neko vrijeme, ali sve sporije i ne držim ritam. Počinju me polako prestizati, svi oni koje sam ja prestigao  i oni za koje uopće nisam ni znao da su iza mene. Bijah ponosan na trenutak videći kako mi je dobro išlo, ali bol u desnoj potkoljenici me konstantno vraćala u realnost. Padaju mi na pamet partizanski filmovi, što bi Mirko i Slavko napravili u tom trenutku, Bata Živojinović i Boris Dvornik, da li na nogu zavezati zavojem komad drveta pa se sjetih da nisam slomio nogu pa mi to neće pomoć. Ukratko, nemam izbora, moram izgurati do kraja bar da planinarsku izguram, i zato stisni zube (al nemoj pregrist jezik!) i izdrži do kraja. Upirem i cvilim u sebi, al' ne odustajem dok ne vidim krv ili kost. I dalje me prestižu, a ja jedva vučem svoju nogu ko ranjena Hijena. Ljudi me usput pitaju što mi je jer vide da čudno hodam, a ja jedva kroz zube uspijem izustiti: Grč!

Pred sami vrh, na pola spusta (ne znam koje boje jer je meni sve bilo crno-bijelo :)) susreću me moji trek frendovi, neki drugi poznati i nepoznati trekeri i trekerice. Više ne mogu izdržati, sad već na glas zapomažem kako me grč razvaljuje nebi li netko možda i telepatski podjelio moju bol. Kužim da sam zbog ovoga izgubio bar 30ak minuta,... a energije na izvoz mogao bi se još i popeti na vrh TV tornja,... al' *ebiga. Doklepetao do Vidikovca, 4:11... nije ni loše s obzirom na patnju. Cvilim i žalim se svakome poznatom koga sretnem,.. neki čovjek mi dao elastični zavoj (hvala dobri čovječe!), cura/žena Deep Heat (hvala dobra ženo!), ja legao na stol zapomažem, mažem i masiram mišić, rastežem nogu nebili potaknuo krvotok.

Obično sa sobom teglim apoteku, al ovaj put samo kemijski laboratorij. Moji već žderu grah, piju pivo i razmišljaju o ćevapama i pijanki u kućici u Samoborskom gorju, a ja u dilemi: Odustati ili ići dalje?!?!? Vidim neki dobri trekeri su odustali, žao mi je zbog njih, nije njihov dan danas... a nije izgleda ni moj al' rekoh sebi sad je gotovo, gmižeš dok ne padneš i tada zoveš Šimuna da te GSS pokupi sa njihovom Ladom Njivom i to je to. Nakon 15ak min. terapije, odmora i psiho - fizičke pomoći te savjeta produžavam dalje prema Hunjki, sa steznikom na desnom koljenu, elastičnim zavojem na desnoj potkoljenici i posuđenim štapovima. Pokušavam potrčati jer je staza idealna za trčanje ali nema teorije i dalje me boli kao da imam nož uboden u potkoljenicu.

Na Hunjki neka ekipa pjeva (bolje reći vrišti) Severinu i njezinu štiklu, ja tražim kontrolora,... kadli on pronašao mene,.. super i dalje me prati sreća. Dobijem kvačicu i pitam kad su zadnji prošli, on kaže prije 15 min. To me ohrabrilo, ipak nisam toliko loš. Razmišljam o svoja 3 cilja koja sam si odredio za ovaj trek i kotrljam ne nizbrdo brzim hodom, prvi cilj je bio da završim trku isti dan kad sam je i počeo (ne baš pretenciozno :)), drugi da stignem u vremenskom limitu (u taj i dalje vjerujem ako se ne izgubim) i da stignem prije mraka (taj sumnjam da ću postići ali i ne predstavlja problem za moj ego).

U tom mom analiziranju srećem Lucu kako se vraća uzbrdo, uganula je zglob i odustaje,....e *ebiga, bad luck. Pade mi na pamet da bi i ja mogao izvući sličan zaključak, al' ipak ne, jer mi se čini da grč malo popušta. I tako i bi, bol polako postaje sve izdržljivija, ili je grč prestajao ili je meni noga utrnula,... ma svejedno mi je, ionako ne osjećam noge, nego samo dvije bolne točke na donjem tijelu trupa. Polazim pored bodljikave žice (ne vidjeh Švabe ni tenkove...), a također i pored krava koje su me potpuno izignorirale, a kako i nebi jer ko zna koji sam danas ja po redu šareni frik koji trči glavom bez obzira. Bikovima ionako nisam predstavljao izazov jer sam taj dan bio u žuto - narandžasto - crnoj kombinaciji.

Dođoh do Horvatovih stuba, na pola puta nisam bio siguran da je to bio najbolji izbor, ali po karti izgleda da se može i tuda probiti, ali sad mi ionako nema povratka nazad, a odavde me ni helikopter i bataljon specijalaca ne može evakuirati, dakle – peglaj dalje. Strmopizdih se niz stube, dolje sretoh nekoliko planinara kako sjede za drvenim stolom, piju pivo i puše „čudne“ cigarete. Priupitah ih za Kraljev Vrh, oni nemaju pojma,... ma nebih ni ja imao da sam na njihovom mjestu. Da su me pozvali da im se pridružim tu bi se moja trka i okončala, ali pošto nisu ja odpeglah dalje. Našao sam stazu koja prolazi iznad makadamskog puta koji vodi u Kraljev Vrh koja je bila pogodna za trčanje pa malo i potrčah koliko mi noga dozvoljava.

Nakon nekog vremena sam se spustio na makadamski put i tuda brzim hodom sasvim siguran u sebe idem do Kraljevog Vrh-a. U selu pitam neku gospođu jel tu ima neki centar i bunar, te me ista pristojno uputila 200m niže i upozorila (bez da sam pitao) da po povratku skrenem u neku ulicu desno. Pomislih da to nije neki od plaćenih Šimunovih špijuna da nas zbunjuje putem pa kad sam stigao do bunara bacih oko na Churine šortkateve i vidjeh da gospođa govori točno.

E da, onaj k'o je ostavio ono crveno smeće na bunaru (mještani sigurno ne troše energetske praškove za oranje njiva) bi mogao i pokupiti smeće za sobom. Pogledah na sat – 16:25, uzeh još malo kemija, stisnih zube i otisnuh se nazad ubjeđen kako ću probiti time limit i time završiti sve ovo. Opet sretoh ultra pristojnu gospođu i po drugi put (ovaj put ne iz kurtoazije već od srca) nazvah: „Dobar dan“ te ona otpozdravi uz opasku da ja kasnim jer su moji prošli prije pola sata :) great, nisam imao srca objašnjavati joj da ja ne kasnim nego da sam preponosan na sebe što sam sa 1,5 nogom doklepeteo do tu.

I tu opet klasika, uzbrdo i upri – noga je sve bolje, a i štapovi su kao od zlata, već vidim kuda će otić moje iduće investicije. Sa tekućinom stojim prilično OK, potrošnja je vrlo zadovoljavajuća ali kako usponi postaju sve jači – sve češće i stavljam crijevo u usta. U jednom trenutku osjetim da bi bilo dobro da imam ručnu kočnicu i iz inata ne želim gledati što me čeka uzbrdo, kad ipak vrag mi neda mira i pogledah, a na jednoj bukvi piše „Upri“,... e tad sam popizdio i počeo na sav glas psovati i sebe i stabla i Zagorska brda, markacije i planinare koji su ih crtali. Zatim se sjetih Chure kako je i on spomenuo taj natpis pa se nekako ohladih jer sam bio upozoren i što dalje nego - Upri! I dođoh do vrha, gore nema skoro nikog, ja razočaran jer nisam probio vremenski limit te me Šimun neće administrativno zadržati, ako već moja pamet ne misli i znam da će me ta ista luda pamet natjerati da idem dalje.

Odnekud se pojavljuje geMpard i pita jesam stigo' u cilj, pomislim u sebi „Jesam *urac!“ i rekoh: „Ma jok, tek sam iz Kraljevog Vrha, gdje je Šimun“... Šimun ili njegova asistentica me pribilježi, upisaše u moju zgužvanu ćitabu 8:42 i Šimun mi dade par savjeta za dionicu utrke od koje strepim već nekoliko dana, od KT12 do KT13 iliti od 5/6 stupa do Medvedgrada. Osokoljen svojim ulaskom unutar time limita i solidnim zdravstvenim s(r)tanjem (sve utrnulo pa ništa ne osjećam) i krenuh dalje prema Puntijarki uz prethodno refilanje tekućinama iz auta. Sorry geMpard što te nisam poslušao, a lijepo si se ponudio da mi objasniš put, a i lijepo si mi rekao da ako budem išao Šimunovim putem da neću doći prije 23:00 - tako i bi. Iako se Šimun poslije izvadio brižnošću, ićem, pićem i atmosferom na after-trek partiju (al' o tome kasnije) odsad za šortkateve slušam samo geMparda i Churu.

I tako ja laganini odglavinjah do Puntijarke, uz čudne poglede prisutnih planinara - penzića odcvikah se i opet krenuh, a gdje drugo nego nizbrdo. Usput sam sreo neke pijane klince, izdaleka se uplašio da nisu neki navijači jerbo me u tom slučaju u tajicama čeka sigurna u najmanjem slučaju neugodnost pa sam se sjetio da imam štapove i da se ne predajem bez borbe. Klinci si bili neki osnovci, te me potpuno ignorirali (kao one krave na spustu prema Kraljevom Vrhu) i produžih brzim korakom dok se nisu predomislili.

Kod KT11 (upravna zgrada PP Medvednica) opet kontrolor pronašao mene, a ne ja njega. Kaže mi da je 19:35 ali ga nisam imao hrabrosti pitati prije koliko je prošao zadnji treker prije mene. Opet stisnuh zube i rekoh „predzadnji uspon“,... a možda i nekim čudim stignem u vremenskom limitu. Al' izgleda da je tada moj vilenjak sa desnog ramena koji me vodio cijelu trku odlučio otići na pivo ili što već...

Nisam znao ubosti pravi tj. najkraći put do Leusteka pa sam se nekim drugim uspio vratiti do 1. stanice žičare i onda opet opleti sad već poznatom stazom Leustek-Adolfovac-5/6 stup. To otpeglah bez problema, već kompletno lud ali i nikad sigurniji da ću završit trku po PS-u pa makar u rikvec hodao do gore. Odcvikah se na 5/6 stupu i hrabro krenuo dalje, malo po karti, malo po Šimunovim uputama (opet da napomenem da odsada slušam samo geMpardove i Churine savjete :)) i tada polako već poče padati mrak, a i meni poče padati mrak na oči, te naravno izvadim čeonu lampu i otpočnem ekspediciju pod nazivom „Kako se po noći gubiti po Medvednici“ a trekeri planinarci zovu iz Samoborskog gorja da kad ću doći jer se ćevapi peku a piva još hladna... great!

Pošto mi vizuelna orijenacija više ne znači ništa, gledam sam kartu i pratim izohipse te se pomoću njih pokušavam orijentirati prema Medvedgradu, da ne odem prenisko.

Odjednom, nakon opakog spusta (malo sam i guzicom kočio, neka je i ona malo učestvovala u ovoj utrci) dođoh do mjesta gdje se dva potoka susreću i koje izgleda / zvuči čarobno te mi pade na pamet ideja da tu ostanem kampirati do jutra, međutim sjetih se kako to nebi bilo fer prema Šimunu pa sam se ipak odlučio za konačni proboj. A proboj je bio gdje drugo nego najstrmije desno uzbrdo, kroz šumu, između grmlja, sa šumom potočića iza mene. Nemam pojma kuda idem (tad odlučih da u investicije uključim i GPS) ali ako nisam potpuno poludio kad tad moram izbiti poviše ili ispod Medvedgrada, pa ne mogu njega promašiti kad svjetli k'o božićno drvce. Nekih sat-dva sam bauljao po šumi pronalazeći neke fiktivne trekerske tragove (prije će biti da ih je ostavio neki zeko jer je i potočić blizu) i odjednom ugledah šumski put,... uh umalo nisam izljubio sva stabla u krugu od 10 metara.

Ubrzo nakon toga, naišao sam i na stazu koje me je odvela do civilizacije, Kraljičinog Zdenca i naravno Medvedgrada. Nitko sretniji od mene. U 22:50 ja na Medvedgradu, napokon sam smogao hrabrosti pogledati na sat. Posalo Šimunu SMS da je sve OK, da sam odlučio malo istraživati podsljemenske šume. Na ulazu u Medvedgrad srećem neku obitelj u obilasku (mama, tata i kćer) te im pristojno rekoh „Dobro veče“, nisu odgovorili... mogu misliti što su pomislili kad su me vidjeli onakvog... križanac između rudara, planinara, klauna i skijaša sa uljudnim manirima.

Tu sam malo odahnuo, pogledao prema TV tornju i rekao sebi: „E sad polako, gore te ne čeka ni grah ni piva, a pogotovo ne pljesak uz ov(ul)acije navijačica ...“. Jest da je Šimun rekao da je Bažulovka k'o makadam,... al' koga jednom zmije ujede... znate dalje. Širom otvorenih očiju i lampom nafljenom do daske krenuh u posljednje osvajanje Sljemena u tom danu a po svemu sudeći u početku idućeg.

U tom trenutku počinu stizati SMS-ovi iz Lisabona od djela trekerske ekipe kako oni tamo u Lisabonu upravo idu u park na koncert Prodigy-a i Chemical Brothers-a i da polažu sve nade u mene i kako me bodre i navijaju za mene,... brijem da ih je s*ebala druga vremenska zona pa da misle da ću ipak stići u vremenskom limitu,... nisam im htio kvariti iluziju :). Upirem do kraja a što bih drugo,... naravno kako me je krenulo opet sam krivo skrenuo pa otišao lijevo putem prema nekoj kapeli/crkvi i opet se pošteno napatio penjući se skoro četveronoške. Tek kad sam došao do asfaltne ceste, skužio sam da se zavoj ne poklapa kao na karti pa sam se korigirao,... a i ta Bažulovka k'o da je kineski zid, nikad kraja. Pri kraju samog kraja od kraja, ugledah TV toranj kako se svijetli, izgledao je kao zvonik od katedrale, a moj auto kao kapelica. Nisam kleknuo da se pomolim i poljubim haubu jer se sasvim sigurno nebih mogao bez nečije pomoći ustati, a nije da je oko 00:35 u okolini bilo voljnih pomoći onemaoćalom posljednjem trekerskom mohikancu.

O after-trekk partiju kod Šimuna čitajte od Chure i Tanje, mene su tamo lijepo nahvalili, nahranili, napili i što više poželjeti možeš.... za prvu pravu Ultru.

...i isprika svim zečevima, lisicama, štakorima i ostalim sljemenskim životinjicama koje sam svojim bauljanjem i psovanjem probudio iz sna, drugi put obećajem da ću stići prije mraka.

Da, dobro ste čuli, usprkos svemu ovome nakljucanim iznad (a toga ima dooosta) ja i Medo trekk se opet srećemo dogodine, Ultra naravno :) a ako već budem zabrijao u noć gledaću da budem u ugodnom društvu neke trekerice.

_____

Medvedtrekknica rezultati

Chura:: Medvednica - moja ljubavnica

Kako je Ferro pretekao Mučnjaka...

Hutinec:: I mufloni bi se ukakili od muke

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.